Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Striptiz hrvatske kulturne politike

Objavljeno

na

Smisao ovladavanja društvom jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje

Angelina Jolie i Rade Šerbedžija

Već podosta godina ljeto započinje slikama Rade Šerbedžije, Igora Mirkovića, tu i tamo Rajka Grlića na televizijskim ekranima, uz njih se sladostrasnoistapaju voditelji televizijskih emisija osupnuti valjda vrhunaravnom kulturom, koja ni ne smije biti drugačije predstavljena jer su joj mirisi začinjeni rezeidencijalnom egzotikom Brijuna, Motovuna, raznih svijetskih crvenih tepiha i specijalnih nagrada, ukratko sve redom simbolima moći iza kojih se cereka i hrvatska država, a moć uvijek ima najsnažniji seksipil.

A što je kultura bez seksa, jel tako?

Tragom toga praiskonskog kulturološkog nagona, dolazi do seobe cijelih kulturnjačkih institucija, prate ih kulturnjački mediji, okultureni novinari, a na sceni se redaju i državni dužnosnici, ovisno o blizini njihovih destinacija za odmore.

Tako se okulturuje suvremena Hrvatska.

Jako je teško u tom sveopćem pokretu i toj sezonskoj selidbi uočiti bilo kakav čin, nekoga izvan standardiziranih kulturnjaka, izvan podobnih glazbenika, gotovo je nemoguće primjetiti nekoga tko se na bilo kakav način pokušava pozabaviti hrvatskom tradicijom, simbolikom, nečim što bi na ovaj ili onaj način osmislilo i afirmiralo što neposredne povjesne vrednote i događaje, što one vremenski najudaljenije.

Sve se svodi na činjenicu, da ono što se ne događa u tzv. masmedijima, ili po novogovoru – mainstreamu, pri čemu valja istaći HRT kao najmoćniju infrastrukturnu cjelinu i najodgovorniju za osmišljavanje i razvoj nacionalnih kulturnih i inih pravaca i standarda, se nije dogodilo.

I, nije.

Jer što vrijedi čovjeku u Drubrovniku, ako se nešto dogodilo u Đakovu a on o tome pojma nema.

Nije se dogodilo.

Dakle, ne postoji informacija, ne postoji ni iskustvo, pa onda ni jedna posljedična funkcija ili uloga nekoga kulturnoga događaja. A sve što se nije dogodilo, dakle što nije bilo u emisijima nacionalne televizije i prevladavajućih medija, nije ni službeno, jer takve nepostojeće događaje ne financira ili podupire službena država.

Nepostojeća kultura

Ima li onda takve nepostojeće kulture ili bar nekulture, te tko ju čini?

Ima.

Čine ju ljudi i skupine ljudi koji još jedino imaju vjere i ništa drugo, koji se ne podčinjavaju prevladavajućem antifašističkom mainstreamu, s prevladavajućim silovanjem hrvatskoga nacionalnoga duha i preodgajanjem generacija prema modelima, što naslijeđenim od nazad trideset i više godina, što zaprimljenim u paketima koje isporučuju Soroš i gomila agencija, zaklada i sličnih tvorevina kojima različiti centri iz svijeta ili vlade europskih država,pokušavaju usmjeriti društvene procese i modelirati senzibilitet ili um u njima perifernim narodima.

Ima dakle takvih.

To su većinom ili pokoji preostali romantik, buntovnik, većinom obilježeni kao ekstremi, većinom na rubu egzistencijalnoga statusa, pa zato i jesu ekstremi s obzirom na prevladavajući matricu društvenih standarda, usijane glave i zanesenjaci koji vjeruju da se mora na bilo koji način očuvati tu i tamo pokoji element nacionalne tradicije, vrednota, slave i ponosa ako ništa drugo naslijeđenog uz obiteljske vatre ili ognjišta.

Ili manje više ilegalne predaje kroz stoljeća.

Njih se, uz to što ih se politički označava ekstremistima, još naziva i – ognjištarima.

Znaju ovisno o potrebi kulturnjačko-političke vladajuće scene biti i kreteni, idioti, fašisti, homofobi, a smisao svega je – s obzirom da je zabranjeno ubijanje kao u doba antifašističke revolucije, isključiti ih iz društva i ostaviti na rubu egzistencije kao efikasnoga modela preodgoja, neke vrste novoga kulturnjačkoga golootočkog tretmana s duhovnim umjesto duhovnim i tjelesnim batinanjem.

Dramatični raskorak stanja

Nedavno me je na dramatični raskorak stanja u hrvatskom društvu i produkciji kulturnih informacija, jer kultura jest prvoklasna i posebna informacija u cijelome svijetu, podsjestilo nekoliko vezanih događaja. Od prve samostalne izložbe fotografskih portreta Javora Novaka u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradićevoj,preko premijere filma Nade Prkačin – Macelj, do predstavljanja sjajnog glazbenog aranžmana „ U boj, u boj“ projekta Velebit, koji je s polsatnim animiranim filmom bitke kod Sigeta, upriličio posebnu večer za poprilično popunjenu dvoranu Matice Hrvatske.

Niti o jednome od tih događaja, kao u ostalom ranije o filmu Stepinac, Jakova Sedlara i scenarista Nenada Piskača, kao o stotine sličnih postignuća ili bar pokušaja redom poznatih i dokazanih hrvatskih intelektualaca i umjetnika različitoga profila nije izvjestila ni jedna televizija s nacionalnom koncesijom, a HRT-a nije bilo ni na vidiku. Niti je jedan jedini tzv. masmedij o tome izvjestio čitatelje, slušatelje i gledatelje.

U to izvještavanje ne ubrajam tisuće prolaznika Preradovićevom, koji su danima u izlogu knjižnice zastajali pred živim pogledima skamenjenih ljudi, s izrazom njihovih duša koje je ukrao Javorov objektiv kako je naglasio akademik Tonko Maroević u nadahnutom govoru, ili s lutalicama mrežnih prostranstava na kojima se ne može spriječiti moćni zvuk Velebitovih rok teškaša ispod ostataka Sigetske tvrđave, dostojan ratnoga pokliča slavnoga Nikole Šubića Zrinskog, ili priča Damira Borovčaka i Nade Prkačin o prekinutoj mladosti u ime – Jugoslavije, revolucije i antifašizma.

Iako su događaji po svim standardima i struke i kulturne informacije, po sastavu gostiju, po načinu prezentacije i konačno po iskazanom interesu ljudi zavrijedili širu javnu prezentaciju, naišli su na orkestriranu i tipičnu – šutnju. U najmanju ruku nisu svakodevni, nisu potrošeni, za njih očekivano postoji senzibilitet stotina tisuća ljudi, ako ništa bar prema ostatcima neizbrisanoga sjećanja – usprkos industriji brisanja koja sedamdeset godina radi u tri smjene. A sve su to elementi za odabir informacije u javnome prostoru po profesionalnim standardima.

I sve bi trebali biti temeljni argumenti na kojima se gradi nacionalna kulturna politika.

Ali, nisu.

Upravo su razlozi za kultur-političku izolaciju.

Niti jedan od tih događaja, baš ni jedan, a njih sam uzeo za primjer jer su mi bili stjecajem povlaštenih statusnih okolnosti dostupni, nije financirala država, ni jedna nevladina udruga, agencija, niti jedno tijelo pod famoznim nazivom javno, iza koga se krije pranje ruku državne politke od esencijalnih nacionalnih interesa i ciljeva.

Jer, nad sintagom i interesom obilježenim kao „javno“ stoji ideološka brana, ne u zakonima, nego izgrađena zakonskom stimulacijom selekcije pravovjernih ljudi.

Koliko se god trudio mainstream

Tragikomično je svakodnevno se šopati putem televizija svekolikim mizerijama i prolaznicima potpunom periferijom ljudskoga duha uopće, a ne imati pojma o mladićima koje je Marko Jurič u produkciji projekta Velebit okupio oko sebe, kako osmišljavaju i predstavljaju izrazito moćnu, snažnu, rekao bih opojnu verziju legendarne „U Boj, u boj“, prilagođene suvremenim i onim malo manje suvremenim generacijama, na jednoj civliziranoj glazbenoj i izvedbeno vizualnoj matrici.

Po svim kriterijima autentičnog roka, prema svim efektima ugođaja, prema frekvenciji koju ti mladići šalju što riječima, što snažnim zvukom, što prilagođenim spotom snimljenim u Sigetu na mjestu legendarnoga sigetskoga boja, skupina Velebit Band Projekt šalje jasnu poruku da se glazbena, umjetnička i duhovna inspiracija može otrgnuti iz petparačkih prevladavajućih stiptiz performansi, da se može pronaći u legendi i u najdubljim oazama povjesti svoga naroda, te istu prilagoditi svim generacijama na njima posve prihvatljiv i izazovan način.

Bez kune bilo kavoga državnoga ili bilo čijega službenoga poticaja, bez šanse na javnu potporu i s velikim utegom histerične kampanje protiv navodnoga ekstremizma jer se ne uklapaju, prvenstveno Jurič, u nametnute antifašističke standarde u Hrvatskoj danas, Juričeva skupina mladića sastavljena od Hrvata iz svih dijelova svijeta, sa sjajnim vokalom Damirom iz Australije napravila je – esktremno dobru glazbenu izvedbu.

Koliko se god trudio mainstream, ta pjesma će dospjeti do stotina tisuća ljudi i predviđam joj priličnu izvanvremenost.

Ne može čovjek ne uočiti činjenicu da Javorovi portreti u izlozima knjižnice ne postoje za ljude izvan Zagreba, niti su interesantni HRT-u, kojemu je s druge strane itekako interesantna striptizeta ili čak porno zvijezda poodmakle životne dobi i ispuhanih „atributa“, kojoj je ponestalo inspiracije u konkurenciji diljem svijeta, pa se vratila u Hrvatsku, statirati gola u izlogu nastojeći kod Ace Stankovića kao relevantna zvijezda objasniti smisao provokacije i povratne sprege s nesretnim prolaznicima, koje takve osobe uistinu jedino mogu šokirati, usprkos srozanim kriterijima na neviđeno dno.

Izložba Javora Novaka

Nije u ovome slučaju esencijalna društvena karakteristika pozadine snimanja Velebitovoga „U boj, u boj“ ili prevođenja i priređivanja mađarskog odličnog filma o slavnome Nikoli Šubiću Zrinskom, samo to da država bježi od takvih pokušaja i nastojanja kao vrag od tamjana, jer se država upravo centrira ili čak centrizira; karakteristika je i da od Juriča i njegovih ljudi usprkos vrhunskim ostvarenijima peru ruke pod utjecajem hadezeovoga podzemlja i bijednih trabanata putujućih političkih cirkusa i samoproglašene mecene iz iseljeništva.

Na taj način se vidljivo sve više i snažnije sužava prostor prodorima bilo čega izvan službenoga diskursa, koji je dramatično usidren na svemu od čega bi hrvatski narod morao biti svjetlosnim godinama udaljen. Izolacija ideje izvan službenih okvira koju u navedenom slučaju personificira Jurič sa svojim kolegama poprimila je zabrinjavajuće razmjere, odavno izišla izvan okvira službenoga državnoga suastava i zahvatila upravo preko bijednih mediokriteta s odavno poderanom deklaracijom navodno izvornog hrvatskoga na leđima, sve oaze još uvijek nezavisne i slobodne Hrvatske.

Time se ne zatvara samo mogućnost prodora ideja ili spriječava ljude s idejama i znanjem te entuzijazmom poruka o valjanosti samosvijesti i vlastitim vrijednostima, nego se i pritiskom na neslužbene izvor financiranja zapravo obeshrabruje svaki pokušaj, dovodeći protagoniste na rub egzistencijalne izdržljivosti.

Nasuprot tome, čak su i reklamne kampanje postale prostor za parapolitičko agitiranje, gdje se preko svojih čopora beskrupuloznih karijerista i nikogovića stvaraju mostovi sinergije moći između politke, gospodarstva, umjetnosti i profesionalnih karijera, razvijajući posve specifičnu dimenziju korupcije koju kreira i potiče država tolerirajući ponašanje svojih dužnosnika na parapolitičkoj razini.

Ni pašteta se više ne može prodati bez toga utjecaja. Na paštetu me inspirirala Ana Rucner u Gavrilovićevoj kampanji. Osjet, slast i okus rekli bi propagandisti, a ako je i pravovjerno što ne znam za sada, onda puna šaka – brade.

Gotovo Šerbedžijine.

Praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative

Izložba Jvora Novaka bila je po svim stadardima, što sjajnih portreta s minucioznim sugovorom duše i tehnike, s porukama kakve se rijetko mogu čuti bez i jedne riječi na detaljima lica i pokretima portetiranih ljudi, suvremenika i prolaznika, vrhunski kulturni događaj, a štih su joj dali i sudionici, od akademika Tonke Maroevića, do Hrvoja Hitreca ili Nenada Piskača.

Javor Novak izložba

Javor Novak izložba

Tako je bilo i sa filmom Nade Prkačin koji je producirala Laudato televizija, i sama izranjenih stopala po trnovitom putu, bez novca i potpore, s osloncem na – milostinju i priloge ljudi koji i onako nemaju od čega ili što materijalno dati. Eventualno bi mogli platiti puni pansion na Brijunima sa Šerbedžijom kakav je plaćao Nenad Stazić savjetujući ga u umjetničkim seansama od podruma do podruma mjesecima i godinama, ali ti nesretnici ne shvaćaju Šerbedžijinu umjetnost.

Što je smisao ove priče?

Prvo, izraziti tim ljudima još jednom, gdje god je to moguće poštovanje, jer poštovanje zaslužuju i oni, ali i njhova djela, praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative, ideje, projekti i poruke, koje usprkos svim nevoljama dopiru do stotina tisuća hrvatskih ljudi.

To je danas velika rijetkost.

Drugo, ukazati na to da postoje golemi raskoraci i neravnoteže u funkcioniranju fenomena javne kulture i uopće javnih vrednota u Hrvatskoj, koje se upravo pod tom podmuklom političkom novovremenom sintagom „javno“ zapravo prepuštaju u ruke vrlo destruktivnim skupinama i strukturama koje su odavno gramšijevski okupirale sve javne institucije i nastavile ono što nisu uspjele ispendrečiti ili dotući do nazad dvadeset i šest godina, isključivati do eutanazije koristeći političke medikritete i novodemokratske floskule za promociju nevaljalosti i uništenje svega nacionalnoga u Hrvatskoj.

Valja uz ovo također upozoriti da se uvjetno rečeno desni ili onaj nacionalno-patriotski mainstreamčić, već standardiziran i personaliziran čak i od antifašista kao alibi njihovoga poslanja, svakoga dana doslovno odriče nekoga svoga ekstremiziranoga sina ili kćeri, polažući ga na oltar novogovorne ili centrizirane lažne korektnosti i virtualnih božanstava, kako bi konkurencija za ostatcima gozbe iza antifa mravinjaka, bila manja, a dežurni domoljubi se uzgajali režeći na konkurenciju u svojim redovima.

Dok i oni ne dođu na red.

Smisao ovladavanja društvom i jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje, a tome svejdočimo gotovo u potpunosti godinama, pri čemu su navedeni kulturni incidenti i njihovi kreatori – zapravo primjeri toga nasrtaja iz „naših“ redova.

Smije li se šutjeti o tome?

Marko Ljubić / HKV
fotografije izložbe J. Novaka: Dorian Stiegler

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Zašto bismo zaboravili da Slovenija laže, a da je Srbija bila agresor

Objavljeno

na

Objavio

Teško je dokazati da Hrvatska proizvodi nemir i agresiju na susjede. Ali lako je dokazati da svi oni nastoje prisvojiti nešto od Hrvatske

To da nas u isto vrijeme pritišću i iz Slovenije i iz Srbije nije za Hrvatsku nikakva novost.

Bilo je i gorih tajminga, primjerice usred Domovinskog rata kada je trećina teritorija bila okupirana od pobunjenih Srba i postrojbi iz Srbije, a slovenski je parlament donio odluku da je cijeli Piranski zaljev njihov, piše Davor Ivanković / Večernji list

Hrvatska nije kapitulirala ni u tim uvjetima pa začuđuje što u službenoj Ljubljani i Beogradu misle da bi mogla kapitulirati danas. Slovenija Hrvatsku sada pritišće zato što ne prihvaća pravorijek međunarodne arbitraže o zaljevu, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić traži da promijenimo tekst novog zakona o hrvatskim braniteljima u kojemu se Srbija spominje kao agresor. I Slovenija i Srbija traže da se prepustimo zaboravu.

Slovenija bi željela da zaboravimo da je izravno sudjelovala u kompromitaciji, kriminalizaciji, pravosudnoj korupciji članova međunarodnog suda u Haagu, a Vučića bi zadovoljilo kada bi Hrvatska pristala na teoriju da se zbivao građanski rat, a da su kolone tenkova iz Beograda u Vukovar prenijele tek cvijeće kojim su ih zasipali dok su polazili za Vukovar.

U pritiscima na Hrvatsku i jedni i drugi, a takvu taktiku rabe i ostali hrvatski susjedi, koriste teze koje sugeriraju da je Hrvatska “troublemaker”, da ona proizvodi nemir na inače “skladnom” jugoistoku Europe. To što Hrvatska trenutačno ima aktivirane sporove s gotovo svim svojim susjedima naravno da automatski ne znači da je ona i proizvođač nemira.

Vrlo bi teško bilo dokazati da Hrvatska provodi agresiju na Sloveniju, Srbiju, BiH, Mađarsku. Ali je lako dokazati da sve spomenute zemlje očekuju da će u njihovo vlasništvo prijeći nešto na što Hrvatska polaže pravo. Slovenija, Srbija, BiH, čak i Crna Gora od Hrvatske traže teritorijalne ustupke, a Mađarska gospodarske. I dok su hrvatske službene politike diplomatski pristojne, sve biva u redu. No kada Hrvatska javno brani svoj stav, nastaju problemi.

Tako je slovenska politika u potpunom šoku nakon što je jedan hrvatski premijer, Andrej Plenković, na godišnjem zasjedanju UN-a u New Yorku pred cijelim svijetom nastupio apsolutno suverenistički i objasnio da nije problem Hrvatska jer ne prihvaća međunarodnu arbitražu, nego je problem što je Slovenija kompromitirala instituciju međunarodnog prava te bi pristajanje na odluku takve institucije značilo da RH podupire pravosudnu korupciju i laž. Hrvatska javnost, dakle, ne mora biti zabrinuta što je premijer istupio suverenistički, ali treba biti što u svojim reakcijama predstavnici oporbe pokazuju sav jad oporbene scene.

Umjesto da zdušno podrže Plenkovićev istup u UN-u, kao što su svojedobno podupirali one Zorana Milanovića, Bernardić i Petrov pričaju kako premijer laže i mulja, a Pusićeva da je istup u UN-u skandalozan (?). A nevjerojatno je da ne reagiraju na Vučića i ne podsjete ga da nema nikakvih prava utjecati na to kakvi će se zakoni donositi u RH.

No nakon što mu je mali Riječanin Tino već održao lekciju, Vučića možda i ne bi trebalo jače doživljavati. Milorad Pupovac ima pak pravo tražiti intervencije u taj zakon, koji mu se ne sviđa i slaže se s Vučićem da bi Srbima u Hrvatskoj teško pao. No nije dovoljno jasan kad kaže da se zakonom vraća na “ratnu propagandu”.

U zakonu piše da su agresiju izvršile Srbija, Crna Gora, JNA, paravojska iz BiH, uz pomoć velikog broja pripadnika srpske nacionalne manjine u RH zadojenih velikosrpstvom. Što je tu točno ratna propaganda? S obzirom na značajan broj Srba koji su u ratu branili Hrvatsku, bilo bi vjerojatno korektnije da zakonodavac umjesto “velikog broja” stavi “dio” ili “pobunjeni Srbi”.

Vučić već najavljuje da će na ovaj zakon, ne promijeni li se, uzvratiti jednako, što znači da će se vraćati na 1941. Od kuda je pak agresija stizala, njemu je poznato i osobno jer je dokumentirano kako po Hrvatskoj objašnjava Srbima koje su im to nove granice, ali će mu teže biti uzvratiti tezom da su Hrvati izvršili agresiju na Kruševac i da su “stvarno” bombardirali Čačak…

Slaven Letica: Vesna Pusić u koži – ili kožuhu – slovenskog premijera Mira Cerara

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati