Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Thompson pred Zagrebom

Objavljeno

na

Gledajući zadnjih već podosta godina državne proslave u Hrvatskoj, posve je uočljivo da se državni praznici obilježavaju gotovo isključivo u okviru državnog protokola.

HRT i ostale televizije s nacionalnom koncesijom prikazuju od jutarnjih sati, ili čak dan ranije, polaganje vijenaca na Mirogoju, zatim se održi nekakva svečana sjednica, iako sam Bog zna što je svečano u tome da se isti tipovi koje gledamo svaki dan, samo pojačani u takvim prigodama vjerskim velikodostojnicima i veleposlanicima, pojave još jednom pred kamerama, zatim se malo predahne, pa obično onda predsjednica na Pantovčaku upriliči domjenak za „tisuću uglednika”, valjda inspirirana Thompsonovim Ivanom s tisuću Kuprešaka.

Ovoga puta nećemo o kriterijima prema kojima netko postaje uglednik, a netko drugi neuglednik, jer ionako odavno, a to se najbolje vidi na proslavama Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, ti navodni uglednici ne smiju ni zakoračiti među svoj narod, pri čemu taj isti narod ima svoje uglednike, utoliko veće ukoliko ih državni uglednici i njihovi podrepaši žešće osporavaju.

Slike koje gledamo same po sebi ne bi bile problem kada ne bi istodobno značile i razinu značaja praznika, jasno ukazivale na njegovu prihvaćenost u narodu i uz više od bilo čega drugoga svjedočile o tome čiji je instrument utjecaja danas država Republika Hrvatska.

To najbolje pokazuje novinarstvo koje radi selekciju slika s takvih događaja.

Pogledajmo samo HRT.

Ono sto možemo gledati na programima HRT-a zorno pokazuje kakvo novinarstvo u pretežitom smislu imamo na najmoćnijem i najskupljem mediju u zemlji i koliko su se prilagođavajući se stotinama političkih prolaznika srozala temeljna načela profesije.

Ako ne vjerujete, vidjet ćete na Dan pobjede.

Dobro novinarstvo uvijek ide najmanje korak ispred političkih standarda i radi trajni pritisak na državnu politiku usmjeravajući ju u nacionalnom interesu i k nacionalnom biljegu, dok na HRT-u kaskaju nekoliko koraka za njom pokušavajući pogoditi interes političkih zaštitnika. Razlog je očito u složenosti paralelnih i podzemnih konzultacija, gdje desetine „uglednika” iz politike imaju svoje štićenike u hijerarhiji HRT-a, pa je nemoguće bez mjesec dana priprema i telefoniranja usuglasiti stav što smije na program, a što ne. Zbog te složenosti urednička hijerarhija HRT-a za svaki slučaj podvuče crtu daleko ispod dopuštenog i oportunog, pa je i Andrija Mikulić slobodoumniji od uredničke strukture na Prisavlju.

Dan zahvalnosti se ne treba stoga više ni organizirati u Kninu.

Dovoljno je potpuno istu sliku od nazad deset godina samo računalno retuširati i – eto izvješća, eto proslave, eto praznika.

Govore mogu potajice zamijeniti prethodno napisana priopćenja. Zašto ne retuširati i uštedjeti novac, kada se ionako službeno retušira oslobodilački rat, istiskuju se iz slika toga vremena autentični junaci, njihovi simboli, a iz nacionalne memorije pjesme koje je Hrvatska slušala, kad ionako na HRT programima nećemo vidjeti doslovno ni jedan jedini ozbiljniji skup ili izvještaj, izuzev eventualno iz Vukovara. Trubaduri na HRT-su jedino sigurni da im, što god se događalo, slika Vukovara, spomen groblja i neka izjava neće zagorčati novinarski život.

Vukovar je tako, nešto kao recimo general Gotovina u vojsci, postao pokriće za zaborav svega ostaloga. A i Vukovarci, kao i Gotovina misle da ih svakodnevnim isticanjem – poštuju.

Zašto sve ovo navodim?

Prvo da ukažem da kad je nešto praznik, onda bi bilo primjereno da to praznično raspoloženje doživi većina naroda. Jer, čak i u robovlasništvu praznici su obasjavali i roblje. Inače nisu praznici. I nisu narodni ako samo gledamo „uglednike”.

Dan pobjede je izvan svake sumnje praznik s kojim se milijuni Hrvata diljem svijeta i u Hrvatskoj najsnažnije poistovjećuju. Narodi inače vole pobjede, pobjednike, vaterpoliste zbog toga dočekuju tisuće ljudi, a njihova pobjeda je neusporedivo manje značajna od one iz kolovoza 1995. godine.

Zašto onda hrvatski narod nije na ulicama, trgovima, na izletištima, na prazničnom druženju s obitelji i prijateljima, zašto na TV-ekranima nemamo slike iz desetine mjesta u Hrvatskoj s puno zastava, pjesme i plesa, pogotovo kada nema niti jednoga mjesta prilično sigurno u Hrvatskoj, koje u susjedstvu nema nekoga od Olujnih pobjednika?

Reći će mi na to profesionalne antife i pritajeni petokolonaši da je to nerealno očekivati pored tristo tisuća blokiranih, ljudima nije do slavlja.

Ma nemojte.

Itekako jest, upravo tim ljudima.

Ako se probisvijetima iz antifa civilnih četa izdvajaju stotine milijuna kuna, hrvatska bi država mogla financirati općenarodnu gozbu i veselicu svome narodu, a seljacima platiti vlastite proizvode koje bi ponudili u toj prigodi. To je i odgojna mjera, jer nacionalni praznici moraju postati osobni refleks svakoga hrvatskog čovjeka. A to se uči od djetinjstva do smrti.

Ovako, imamo pustoš po Hrvatskoj, ni ne zna se da je praznik ako nije radni dan, zato što je i slavlje propisano, određeno, stegnuto okovima lažne, a ubojite korektnosti, zato što je standard postavljen tako da se ne iritira poražene, da se ne bi slučajno povrijedilo osjećaje agresora, te da bi se defenzivnim praznikovanjem gotovo pa iskazala sućut prema izgubljenim imperijalnim ciljevima agresoru maskiranim buvljačkim komemoracijama žrtvama u Srbiji, kojih iz godine u godinu što vrijeme odmiče, gine sve više i više.

Dan zahvalnosti hrvatski narod ipak slavi.

Stotine tisuća ljudi se već godinama okuplja na Thompsonovim noćnim koncertima, koji su nastali kao odgovor na odustajanje državnih politika od načela nacionalne slobode za čiju su izgradnju Olujom stečeni temeljni preduvjeti, s obzirom na to da je prvim demokratskim izborima, referendumom o samostalnosti i Ustavnom odlukom utemeljena hrvatska država.

Olujom je obranjeno pravo te države da svojim politikama rasplamsa potencijale hrvatske slobode. Ali, Oluja je mogla fizički osloboditi Knin, kao što je Marko Perković prelazeći obale Čikole mogao istjerati agresore sa svoje zemlje, samo što država slobodni vihor barjaka s Kninske tvrđave nije znala ili htjela pretvoriti u olujnu slobodu nacionalnog duha na Markovom trgu i u Zagrebu, a Marko Perković je upravo to nastavio raditi poezijom, glazbom, pjesmom s identitetskim temama svjestan da njegov moćni glas mora sa svojim poklonicima prenijeti iz Čavoglava prema Zagrebu.

Hrvatska, prvenstveno hrvatski narod na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti ima što slaviti, ima kome i s razlogom biti zahvalna, ali nema hrvatski narod razloga biti ponosan na svoje državne uglednike, i ne samo aktualne. Izuzetci potvrđuju pravilo.

Nema Hrvatska danas, dvadeset i dvije godine nakon Oluje razloga ponositi se svojim društvenim, onim službenim i prevladavajućim standardima, a ima se puno razloga sramiti svoga pretežitog medijskog poretka, posebno HRT-a.

Sve opet uz čast iznimkama.

Upravo činjenica da se u više od petnaest godina od kada su Thompsonovi koncerti postali autentični izraz slavlja stotina tisuća ljudi, od Čavoglava, preko Knina, danas do Slunja, HRT i većina navodno neovisnih tzv. mainstream medija prema toj sjajnoj proslavi hrvatskog naroda, ponašaju se kao prema agresiji polusvijeta, pokušavajući uhvatiti ponekog pijanog i zapuštenog čovjeka u nepreglednom mnoštvu, kako bi s njim reprezentirali proslavu, govori o tome da Oluja nije smjela zastati na granicama BiH.

Morala se na nacionalnom pobjedničkom zanosu iz vojne pretvoriti u duhovnu Oluju, iznad Knina usmjeriti se k Zagrebu. I osloboditi mu duh.

Marko Perković i ne samo on, jer se usprkos svim mogućim preprekama stvara jedna autentična svijest i njeni predvodnici u medijima prije svega, putuje u Zagreb.

To nitko neće zaustaviti koliko god ustaša i fašista mu se pričinjavalo. To je postao narodni pokret otpora.

Utoliko su udari žešći, utoliko je svaka afirmacija simbolike koju već nosi taj hrvatski ratni dragovoljac, sjajni kantautor i glazbenik izložena kriminalizaciji, kao nazad nekoliko dana briljantna Facebook-poema Karoline Vidović Krišto, utoliko je udruženi zločinački projekt pacifikacije hrvatskog nacionalnog duha i preoblikovanja identiteta histeričniji u Hrvatskoj, iz Srbije, iz EK, iz nakaradnih lobističkih, državnih i civilnih ekspozitura, a ponajviše iz vrlo dominantnih politika koje su za egzekuciju okovale upravo Oluju, koju navodno slave.

Ne može se postupak sjajnog ministra Medveda koji se ne osvrće na histeričnu kampanju protiv proslave u Slunju i ponaša se kao časnik pobjedničkog naroda, na žalost uzeti kao tipičan i standardan odnos, čak i vlade u kojoj je ministar, prema svojoj slavnoj i identitetskoj prošlosti. Jer, iako država financira proslavu u Slunju, ta proslava je ilegalna sve do onoga trenutka dok na programu HRT-a cijela Hrvatska neće uživo gledati slavlje desetina tisuća Hrvata uz pjesme Marka Perkovića Thompsona.

I to s Bojnom Čavoglave kao stožernom izvedbom!

To je olujna, slavna baština, kao i barjak na kninskoj tvrđavi.

Točka.

Ta pjesma je dio slavne baštine hrvatskoga naroda i njena kriminalizacija, kao i već praktično prihvaćena kriminalizacija legendarnog HOS-a preko famoznog pozdrava ZDS, je samo alibi, banalan, proziran i perverzan, kojim se pobjeda nastoji prevesti u poraz, čast i junaštvo u nečast i kukavičluk, poražene zločince pretvoriti u mitske žrtve, a od Zagreba načiniti novu neslužbenu, a stvarnu prijestolnicu RSK, bez obzira zvala se tako, zvala se antifašistička Hrvatska, zvala se nekakva europska mainstream Hrvatska ili lider Zapadnog Balkana.

Neshvatljivo je da zapovjednici pobjedničke vojske u čijim su redovima u najtežim akcijama tijekom osloboditeljskog rata u Hrvatskoj i BiH stajali dragovoljci HOS-a, danas i već godinama šute na progon ZDS-a s kojim su na rukama umirali osloboditelji Hrvatske, njihovi vojnici; šute na nevjerojatnu javnu političku i medijsku kriminalizaciju Bojne Čavoglave i na teško otklizavanje stečevina pobjede i tolikih žrtava, pred njihovim očima.

Zar se može govoriti o proslavi pobjede na čijem se vremenskom obzorju u Srbu slavi pokolj nad hrvatskim narodom, zar se može govoriti o proslavi pobjede ako proslavljeni generali Gotovina, Krstičević, cijeli Generalski zbor šute ili zamuckuju o otvorenom retuširanju slika, uspomena, ljudi, žrtava, pjesme i boli, a tako je sve još svježe?

Jednom zapovjednik, uvijek zapovjednik, jednom časnik, uvijek časnik.

Ili nije, jer, sve se može potrošiti ako se trajno ne dopunjava i dokazuje.

Časnik se ne smije nečasno ponijeti, a nečasno je šutjeti na progon i kampanju protiv svojih vojnika. Zato su već odavno morali stati pred svoga vojnika Marka Perkovića, svakoga HOS-ovca, svaku ratnu skladbu, uspomenu i baštinu tih slavnih dana svi živući hrvatski generali i poslati jasnu poruku državi da oni ne odustaju od – sebe.

Šute.

Velika većina šuti, a Oluju im čerupaju.

I zadovoljavaju se naslikavanjem s novim pukovnicima mainstreama, koji iza sebe nemaju bitaka ni pobjeda, samo stranačke i uhljebničke karijerne labirinte. I nisu časnici.

Šute kad sramotni Kazin, Stipićev i Kunićev HRT duboko ispod repova političkih prolaznika istražuje vjerojatno na opetovani zahtjev Indexa Karolinu Vidović Krišto i potpomažu stravičnoj kampanji iz „celoga regiona”, protiv elementarne hrvatske i obične ljudske slobode koju je ta žena spremna svjedočiti.

Jer ti nesretnici s HRT-a, umjesto da profesionalno novinarski i televizijski pokažu hrvatskom narodu u svome programu autentično slavlje, i nametnu politikama obaveze, ispod stolova u nekakvim podrumima će telefonirati svojim podvodačima u njihovim brlozima i tražiti – savjet za političku pravovjernost.

Kako to probiti, kako razbiti te okove?

Dolaskom narodne proslave Dana pobjede u Zagreb. Sa stotinu tisuća momaka iz pjesme.

Kad je na Kupresu uspio doći s Ivanom i tisuću momaka, Marko Perković mora doći u Zagreb sa stotine tisuća momaka i djevojaka i tu ostati.

Nek strijepi mrak.

Neka Kazo, Stipić i Kunić onda zovu svoje mentore u zagrebačkim brlozima, da im daju garanciju dugovječnosti. Neka brlozi zakuhaju, jer što bi da su devedeset pete u kolovozu krećući se u praskozorje prelazeći crtu bojišnice zakoračili na crtu između života i smrti.

Konačno, nije ZDS problematičan, niti je Thompson problematičan zbog Bojne Čavoglave, zbog nekakvog fašizma ili ustašluka, problematični su simboli borbe protiv posve autentičnog srpskog i petokolonaškog fašizma, problematični su primjeri afirmacije svoga naroda, njegove povijesti, identiteta, autentičnosti.

To su stvarni razlozi kriminalizacije, a ne ZDS ili nekakav fašizam.

Problematični su jer se preko njih nastoji kriminalizirati oslobodilački rat hrvatskog naroda, a posve zanemariti i poništiti temelje hrvatske državnosti. Dakle, usprkos sveobuhvatnoj sterilizaciji i protokolizaciji esencije Dana pobjede, taj datum se sve više ispunjava sadržajem. I neće prestati, kao što ni Thompsonovih sto tisuća momaka neće zastati u Slunju.

To je samo pitanje trenutka.

Marko Ljubić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Na robiju za ZDS? Onda zatvor i za ‘smrt fašizmu’

Objavljeno

na

Objavio

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava

Ljudi moji, je li stvarno moguće da je jedan katolički svećenik javno rekao da se obradovao smrti Slavka Goldsteina?!?

Naravno, dežurni antiteistički jurišnici na to odgovaraju “oh, da, itekako je moguće”, a riječi zabludjelog hvarskog župnika savršeno im služe kao samo još jedan povod za novi opći napad na Crkvu i sve “desničare”.

No, prije svega, takav izljev najnižih strasti iz usta čovjeka koji sebi to ni u napadu ludila ne bi smio dozvoliti, šokirao je i mnoge katoličke vjernike – bez obzira na to poštovali li Goldsteina ili ne. Nažalost, nije to je samo jedan u nizu takvih incidenata kojima su društvene mreže savršeno pogodno tlo za nekontrolirano divlje bujanje.

Da, nepojmljivo je kako neki barem iz osnovnog ljudskog poštovanja prema obitelji nisu mogli suzdržati javno pokazati zluradost na vijest o smrti Slavka Goldsteina. Jednako kao što je nevjerojatno kako neki nedavno nisu ni pokušavali sakriti zlobni smiješak na mogućnost da se kardinal Bozanić ne vrati iz bolnice. Gdje smo to? Kamo ide ova Hrvatska?

Jučer demonstrativno odbijamo političkom protivniku uljudno čestitati rođenje djeteta, tražimo ostavke samo zato što je netko “neprijatelju” kurtoazno čestitao vjenčanje, danas se javno radujemo što se netko razbolio i želimo mu da crkne ili pak sladostrastimo nakon što je umro, a sutra ćemo ga valjda s glogovim kolcem u ruci proklinjati u nekoliko koljena, “neprijatelja” i njegovu djecu te zazivati da mu se sjeme zauvijek zatare.

Gnušamo se takvog divljanja samo kad je meta “onaj naš”, a napada ga “onaj njihov”. Mene ipak boli i jedno i drugo, ali još malo više kad tako govori netko tko bi barem teoretski trebao ipak biti malo više “moj”.

Ne, ne mislim da trebamo biti dvolični i neiskreni, da moramo glumatati, pa ni bježati od podjela jer ideologije nisu samo navijačke zastave zavičajnih klubova, već valjda znaju imati i neki stvaran i opipljiv sadržaj za koji se valja boriti, ali doista sve javno pitam – želimo li da nam domovina bude bojno polje na kojem između političkih neprijatelja, pa i običnih suparnika, ne može biti zatišja, primirja, a kamoli pomirbe?

Dok su jedni na-baš-sve-za-dom-spremni, drugi baš sve političke protivnike i one koji razmišljaju drukčije automatski proglašavaju fašistima te im odmah zatim dosuđuju već isprobanu sudbinu uzvikujući: Smrt fašizmu! Je li to budućnost kakvu priželjkujemo našoj djeci? Kako može ova sve pustija Hrvatska biti tako mala da u njoj ima mjesta “za samo jednog od nas”? U stvarnosti, Hrvatska je već sad prevelika za ovoliko koliko Hrvatića danas ima.

Optimalan broj dostatan za dugoročnu samoodrživost bio bi barem dvostruk, oko 8 milijuna. Umjesto toga, Hrvatska će već 2019. pasti ispod 4 milijuna! Ne prema procjenama kompromitiranog DZS-a, već prema tvrdnjama relevantnih demografa, Hrvatska danas ima svega 4,05 milijuna stanovnika. A gledajući trenutačni ritam odljeva radne snage u Irsku i druge zemlje, tih 50 tisuća iscurit će poput pijeska iz pješčanog sata – u manje od dvije godine.

Čak i ako dođe do nekakvog usporavanja, na pad ispod 4 milijuna neće trebati čekati dulje od 2020.!Zašto masovno odlaze Hrvati? Prvi odgovor mogao bi biti lakonski: zato što mogu. Drugi je realističniji: zato što ovdje ne mogu preživjeti bez posla ili s blokiranim računima.

No treći je porazan: odlaze čak i oni koji još uvijek nisu na samom rubu egzistencije, ali vide da se u ovom društvu ne nazire nikakav oblik suživota, već da moraju pobjeći što dalje od te atmosfere kronično zagađenih ljudskih odnosa koji ne pokazuju nikakav znak napretka. Naprotiv, uporno režemo po ožiljcima, otvaramo stare rane.

Takav je i prijedlog da se zatvorom kažnjava uzvikivanje ZDS, koji nipošto nije osmišljen kao način da se krvava prošlost ostavi za nama. Posve suprotno, to je savršen recept za njezino oživljavanje! Oni koji to predlažu zapravo žele da taj slogan sutra iz pukog inata uzvikuju i oni koji nikad prije nisu, da se ori na stadionima, da se zbog toga prekidaju utakmice. To bi za njih bio dokaz da su oni sami ovom društvu nužni. A pri tom se sami nikad neće odreći svojih ustaških kuna.

Misle da smo zaboravili kako se 45 godina u zatvor odlazilo zbog verbalnog delikta, da se nitko ne sjeća kako se lako moglo izgubiti školovanje, posao, materijalna egzistencija, pa i glava. No varaju se ako misle da se može zabraniti obilježje jednog krvavog totalitarizma, a da pri tom ostanu pošteđena obilježja drugog krvavog totalitarizma.

Ako doista ovo društvo toliko posrne da odustanemo od slobode govora i mišljenja, tad u povijest moraju zajedno otići i ZDS i crvena petokraka. Možda ne u istu ćeliju – ali u isti zatvor.

Ivan Hrstić / Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: STEM revolucija u školama, a WC za djecu u šatoru

Objavljeno

na

Objavio

Vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu. Tako možemo nazvati histeriju oko najave uvođenja informatike kao obveznog predmeta u osnovne škole.

Informatika mora biti in i moramo svi na ulice dati joj potporu. I tako će biti sve dok netko ne kaže da je car gol.

Nije nimalo popularno to reći, ali uvođenje informatike po novom modelu neće riješiti niti jedan problem koji imaju i učenici i profesori. Da se razumijemo, nemam baš ništa protiv informatike. Upravo suprotno. Taj je predmet itekako potreban u ovom ili onom obliku, uostalom već je kao takav zaživio još od 2006., ali fama koja se stvorila oko najave njegova obveznog uvođenja nije ni dobra niti je realna.

Silvana Oruč Ivoš

Priča o suvremenim tehnologijama u nastavi – u koje bi se u određenom vremenskom razdoblju trebali uložiti desetci milijuna eura, nakon što se osposobe stručnjaci koji će educirati nastavni kadar i osmisliti programe, a onda još milijuni eura da bi se nabavili najmoderniji uređaji, koji će za godinu do dvije dana biti stare kante te će trebati uložiti u nove – zvuči kao dobar vic. Ne zato što to nije moguće izvesti. Već zato što u Hrvatskoj postoje i škole koje nemaju ni toplu vodu, a kamoli Internet.

U nekim zagrebačkim školama, za koje se smatra da imaju znatno viši standard od škola u ruralnijim dijelovima Lijepe Naše, i dan danas u svim učionicama nije dostupna mogućnost spajanja na internet. Mnoge još nisu uvele e-dnevnike, a brojni zagrebački roditelji jako dobro znaju da ih učitelji i profesori s nelagodom vrlo često na roditeljskim sastancima moraju moliti da donesu papir za kopiranje kako bi učenicima olakšali nastavu ili papirnate ručnike kako bi djeca nakon pranja, mogla obrisati ruke.

No to nije nikakav drastičan primjer.

Nemojmo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje osnovne i srednje škole u kojima je znatno gora situacija. Škole koje prokišnjavaju, škole koje nemaju grijanje pa učenici zimi doslovno sjede u kaputima, škole u kojima žbuka otpada sa zidova. Još početkom ove kalendarske godine u medijima je bila objavljena vijest koja bi se u današnje vrijeme mogla svrstati u rubriku vjerovali ili ne. U jednoj osnovnoj školi u Koprivničko-križevačkoj županiji 350 djece je nuždu bilo prisiljeno obavljati u – šatoru! Naime, jedan dio škole bio je zatvoren zbog opasnosti od klizišta. Takvi slučajevi, a spomenuti nije jedini, govore puno. Djeca u školama u Hrvatskoj nemaju isti standard ni iste mogućnosti. A to je prvo što se treba rješavati. Uostalom, jednaki standard za sve je i Ustavna obveza.

Činjenica je da je pitanje (ili problem) hrvatskog obrazovanja duboko ispolitiziran. Ne samo od vremena Jokića – kojeg je dekretom imenovao Milanović da provodi svoju ideološku kurikulnu reformu koja je, k tome, bila u potpunom nerazmjeru sa standardima i logikom – već i puno prije. Jer svaka garnitura koja dođe počinje od početka i svi se ponašaju kao da ni prije ni poslije njih nitko nije postojao. Svi počinju sa svojim reformama od kojih na kraju ne ostaje ni ‘R’. A možda i bolje da je tako jer ne služe nikome. Ni učenicima ni roditeljima, a niti olakšavaju situaciju potplaćenom i podcijenjenom nastavničkom kadru. Sve te strategije i planovi služili su isključivo za skupljanje kratkoročnih političkih bodova i za fotografiranje za pokoju naslovnicu u novinama.

I dok se u javnosti forsira sukob između buduće obvezne ‘moderne’ informatike i izbornog ‘zastarjelog’ vjeronauka (kao da netko ne može istodobno biti vjernik i recimo programer!?), djeca uče po prenatrpanom programu. I to samo zato što taj program moraju svladati kroz dvostruko manji broj sati nego njihovi vršnjaci u razvijenijim državama Europe. Posljedica toga je brzo zaboravljanje gradiva, učenje samo zbog ocjene i nužnost privatnih instrukcija kod kuće. I onda se čudimo poražavajućim prosječnim rezultatima znanja iz pojedinih predmeta (npr. PISA rezultata) i opće kulture koje naši učenici znaju pokazati u međunarodnim ili domaćim istraživanjima.

Na žalost, tako će i biti sve dok se ne napravi ozbiljna strategija koja će jasno kazati što se želi postići i kojim se smjerom treba ići te strategija koju će iznjedriti vrsni stručnjaci, a ne raznorazni ispolitizirani jokići. Zato je u pravu rektorica Zadarskog sveučilišta i donedavna predsjednica Posebnoga stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja Dijana Vican kada upozorava na činjenicu da najnoviji pilot projekt, koji se u sadržaju čak 80 posto odnosi isključivo na informatizaciju škola, ne rješava problem reformskih procesa u korist optimalnog opterećenja učenika u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju.

I konačno, kada je riječ o predmetima oko kojih postoji prijepor trebaju li ili ne, pustimo roditelje da izaberu. Ako je pravo na izbor jedno od temeljnih demokratskih prava, onda pustimo roditelje, koji moraju biti prvi u odgoju djece, da izaberu ono što smatraju dobrim ili korisnim.

Silvana Oruč Ivoš/HrvatskoSlovo

facebook komentari

Nastavi čitati