Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Umjesto da vladaju, oni prose milost’

Objavljeno

na

Prateći samo najvažnije signale aktualnih nacionalnih događaja, ako će čovjek ozbiljno, dubinski zarezati ispod njihove slike u javnosti, nužno se izlaze riziku poistovjećivanja s gunđalom kome baš ništa ne valja. Ali, vrijeme je takvo da je taj, pa i još veći rizik nužno preuzeti ako se hoće odgovoriti minimalnim kriterijima novinarstva.

Uz sve ostalo, tijekom zadnjih dvadesetak dana, što kroz raspravu u uredu Predsjednice, što preko Svjetskih igara mladih, pa do zasjedanja rukovodstva Hrvatskog svjetskog kongresa i njihovih javno promoviranih stavova, u prvi plan je ponovo došlo hrvatsko iseljeništvo.

S tugom moram reći, analizirajući dostupno, da je politička sintagma “hrvatsko iseljeništvo” sadržajno prerasla u stadij obične floskule.

Evo zašto.

Analiza javno dostupnih zaključaka sa zasjedanja i rasprava kod Predsjednice svodi se na to da povratnici iz iseljeništva u Hrvatskoj imaju prilagodnih i svih drugih problema. Od viška administracije, nekonkurentnih formalnih uvjeta poslovanja, zapuštenosti sustavnog odnosa prema poslovnoj inicijativi, do stalnih apela i očekivanja da država nešto učini s tim u svezi.

Naglašavam ovdje jednu riječ – apeli.

Državi.

I naglašavam da se na taj skup nije trebalo pozivati povratnike, jer baš svi problemi koje su oni mogli istaći su tipični za većinu ljudi u Hrvatskoj.

Svjetske igre mladih ne mogu po definiciji biti ni loše ni beskorisne. I nije to zbog toga jer se mladi Hrvati iz cijeloga svijeta druže, upoznaju fizički i iskustveno svoju pradomovinu te ostvaruju međusobne osobne veze i odnose.

Iako je i to bitno.

Takve igre bi bile zgodne da se i ne radi o Hrvatima. Jednostavno, upoznavanje i zabava ljudi je lijepo, odnosno lijepa. U ostalom, bolje igra nego rat, zabava nego poprijeki pogledi.

Te igre servisiraju stotine ljudi, ulažu se obavezno prilični resursi, dio administracije se uz sve oko iseljeništva profesionalno bavi time, pa je kao i u svemu u što država ulaze resurse nužno postaviti konačno pitanje ostvarene svrhovitosti i konačnog političkog cilja.

Jer, što god država radi, svaki cilj je po definiciji – politički.

Inače je neopravdan, a ako nije jasan politički cilj, može biti i podmukla, skrivena i opasna namjera.

Što je politički cilj tih igara?

Pokazati da Hrvat iz Australije smije doći u Hrvatsku?

I da se ta razina predstavi kao postignuće zajedničke težnje za stvaranjem hrvatske države?

Ako je to, a jest po dometima, za takvu sljubljenost iseljeništva i države nije trebalo proliti kap krvi.

Hrvatski svjetski kongres, a nije to prvi put, traži da se poveća broj zastupnika iz iseljeništva i kao minimalnu mjeru predlažu izjednačavanje s brojem zajamčenih mandata hrvatskih Srba!?

Stvarno se čovjek mora pitati, jesu li ti ljudi normalni i imaju li minimum svijesti i znanja pod tim zvučnim nazivom, o tome – tko su!?

Koga ili što predstavljaju!

Naime, u njihovim dokumentima piše da predstavljaju sve hrvatske iseljeničke udruge diljem svijeta, a to bi značilo da u organizacijskom smislu zapravo čine reprezentaciju oko tri milijuna Hrvata od kojih su gotovo svi izravno ili u drugoj i trećoj generaciji sljedbenici oko 2,8 milijuna Hrvata koje su antihrvatski režimi tijekom XX. stoljeća ili protjerali ili potakli na iseljavanje.

Hrvatski svjetski kongres dakle od samostalne države koja se ustavno odredila državom hrvatskog naroda traži, moli, blamira se moljakajući isti status s Pupovcem i njegovim pajdašima koji potpisuju taj epski progon i pogrom.

Ne znam shvaćaju li da to što traže, traže od Milorada Pupovca.

Ni više ni manje, jer on je vlast.

Državnim nakaradnim rješenjima on je preuzeo državu koja pripada njima.

I razgovori kod Predsjednice, i Svjetske igre mladih a pogotovo zasjedanje Hrvatskog svjetskog kongresa samo potvrđuju da je i iseljeništvo, kao i država danas, posve na folklornoj razini definiranja statusa milijuna Hrvata izvan zemlje, te da niti ne pomišljaju pozabaviti se jednim jedinim temeljnim problemom – obavezne ustavne integracije tih ljudi u državni poredak.
U državu.

Čudi me da u uredu Predsjednice ne shvaćaju razliku između folklora i političkih floskula i elementarne nužnosti, pogotovo što znam da su ih ozbiljni ljudi upozoravali na to, primjerice Nikola Štedul u programskim pismima i zato što danas u Hrvatskoj jedino Kolinda Grabar-Kitarović daje kakvu takvu nadu da se s njom o tome može razgovarati.

Ne može naime Hrvat, gdje god bio, pristajati na to da izgubi izravni instrument upravljanja svojom državom, da ga prepusti bilo kome, pa onda pristajati na moljakanje za mrvice, umjesto da sam odlučuje o sebi.

Zahtjev za više iseljenika u Saboru je smijurija, koja se može usporediti sa svojevremenim pokušajem usvajanja Zakona o iseljeništvu. To je pristajanje na proglašavanje drugačijim, a to po prirodi realnih odnosa u današnjoj Hrvatskoj čini idealan poligon raznim Klasićima i Markovinama da to drugačiji drže pod stalnim presingom ustaštva i fašizma.

Zaboga, nije iseljenik medvjed ili vuk, to je hrvatski državljanin koji ima svoju državu, ima ustavna prava, ima povijesna prava, ima sve važeće svjetske konvencije i pravni poredak u Europi, koji mu jamči – potpuno ostvarivanje političkih prava.
A jedini put za to je izborni zakon koji će to omogućiti svakom Hrvatu na jednak način, pri čemu mora nestati politička podjela na nekakve iseljene i tuzemne Hrvate.

Ta podjela, u kakav ju god celofan upakirali, znaci ni više ni manje nego čistu suglasnost s pogubnim posljedicama antihrvatskih politika.

Svi ovi događaji koje smo naveli otprilike znače kao da čovjeka smjestimo u nešto što se naziva zgrada, nema prizemlja i prvoga kata, a on je na drugom katu u zraku i ljulja ga egzistencijalno svaki maestral.

Pristajući na to nikada se ne može ništa promijeniti, niti se sa zahtjevima iz toga položaja nešto vrijedno može ostvariti.
Pristajući na to pristaje se na nepolitički status, a bez političkog statusa ne može se govoriti o pravima.

Samo o milostinji i to od onoga tko te je izbacio iz tvoga doma i moliš ga da ti dobaci komadić tvoga kruha kroz prozor, prihvaćajući to kao sudbinu.

To je sraman status, takvo pristajanje je izravno protivno i ljudskoj i božjoj prirodi.

To je domet mede u cirkusu s kojim se ljudi slikaju, dragaju ga, ali između njih trajno ostaju čelične šipke.

Između današnje hrvatske državne politike i iseljenih Hrvata i danas stoje čelične ograde koje su izgradili režimi prve Jugoslavije i Titove Jugoslavije, samo za razliku od odnosa tih režima prema Hrvatima izvan tih ograda, postoji više vrata za dodire i kontakte, i, ne šalju se ubojice na njih.

Sve ostalo, ono esencijalno, a to su politička prava, je potpuno isto.

Tim ljudima treba vratiti ta prava.

A oni to moraju tražiti.

Jedino to.

Jer, hrvatsko iseljeništvo ima instrument, to je sadašnjih pola milijuna izbornih glasova, a pripadajućih i trenutno neostvarivih vise od dva milijuna, koji neće nikoga moliti, nego će biti odlučujući za formiranje državne vlasti i uređenje države.

Na to imaju pravo, to je bit stvari.

Jedino na taj način, s takvim zahtjevom i to ne samo prema državnim institucijama Republike Hrvatske, nego i prema međunarodnim pravnim institucijama, Hrvat izvan Hrvatske dolazi u poziciju utjecati na stranačke političke programe, na izborne liste, na afirmaciju znanja, poštenja, valjanosti, jedino na taj način može utjecati na formiranje vlasti.
Jedino na taj način i samo preko izbornog zakonodavstva može ostvariti svoje osnovno pravo, odlučivati a ne moliti.

Odlučivati o statusu Milorada Pupovca, a ne moliti ga kao kriterij hrvatske države.

Dok se god tako ne bude ponašao Hrvatski svjetski kongres bit će u funkciji održavanja izrazito štetne političke floskule i služit će s jedne strane navodnim državotvorcima za slikanje i obmanu, a s druge strane onima koji su ih prognali, kao ustaška fatamorgana u političkoj pustinji.

Marko Ljubić/Narod.hr

Galerija: Završene su IV. Hrvatske svjetske igre – najveće amatersko sportsko natjecanje Hrvata iz cijelog svijeta

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati