Marko Ljubić: Urednik TV kalendara je postupio kao istinski novinar, a njegovo javno kažnjavanje je promocija manipulacije

1

Između informiranja i manipuliranja javnosti golema je i istodobno majušna razlika. Tome svjedočimo svakodnevno, iako ne vidimo i ne primjećujemo silovitost podvala i manipulativnih sadržaja u svakome trenutku. Problem nije što trajnoga sukoba informiranja i manipuliranja ima, jer toga je od kada je Boga i svijeta, problem je ako o tome ne postoji jasan razlučni kriterij, a još je veći problem ako osvjedočeni manipulatori upravljaju procesom stvaranja i primjene razlučnih standarda o tome što je informacija, a što manipulacija.

Na tom poremećaju svjedočili smo godinama, još od devedesetih tamo, stvaranju žrtvoslovne paradigme na nesreći djevojčice Aleksandre Zec, koja je kao Srpkinja postala simbol zločinstva u oslobodilačkom ratu hrvatskog naroda od srpske agresije. I to zločinstva žrtve, a ne agresora.

Ima li strašnije manipulacije i podmuklije namjere?

Nema.

TV kalendar je jučer objavio slijedeći sadržaj: „Zbog površnosti hrvatskog pravosuđa tragedija obitelji Zec nanijela je veliku štetu Hrvatskoj. Taj tragični slučaj medijski je predimenzioniran do te mjere da je u sjeni ostao podatak da je, osim Aleksandre Zec, još preko 400 djece poginulo tijekom velikosrpske agresije, a za što također nikad nitko nije odgovarao“.

Nakon toga je, a na zahtjev dežurnih antifa nadzornika i kreatora goleme većine pravila javnoga ponašanja u Hrvatskoj, samoproglašenih kreatora standarda javnoga ponašanja i nadzornika ponašanja hrvatske države s tim u svezi, uredništvo HTV-a reagiralo na slijedeći način: „Povodom neprimjerenih tvrdnja iznesenih u emisiji TV kalendar o ubojstvu Aleksandre Zec vršitelj dužnosti glavnoga urednika Prvoga programa Hrvatske televizije Miro Branković zatražio je očitovanje od rukovoditelja Odjela za dokumentarnu produkciju HRT-a Vladimira Brnardića. Zatražio je također i da se emisija u svim svojim repriznim izdanjima ne emitira u istovjetnome obliku, te da se ukloni s mrežnih i multimedijskih platforma“.

Zatim je danas Bojan Glavašević u ime kluba zastupnika SDP-a zatražio stanku uoči početka sjednice Sabora, te održao naciji litanije o načelima, informiranju i isključivim vrednotama koje ima slijediti hrvatsko društvo i država.

A nakon toga se HDZ navalio ispričavati.

Je li bilo razloga za reakciju uredništva Televizije i HDZ-ovu ispriku, te svojevrsno obećanje da se to više neće ponoviti?

Nije.

Nikako nije.

Evo zašto.

TV kalendar je s vremenskim odmakom od dvadeset i pet godina objavio istinu, a ta istina je zbog slijeda događaja tijekom dvadeset i pet godina do danas, postala društvena paradigma i dokumentarna činjenica, koja uveliko nadilazi priču o jednoj ubijenoj djevojčici, zločinu i propustu države. Riječi koje je objavio TV kalendar, a pogotovo sintagma da je taj slučaj „medijski predimenzioniran“ nisu komentar, nego činjenica. Nisu subjektivni stav urednika TV kalendara, nego dokumentirana činjenica, koju je nepotrebno dokazivati, a koja je u realnom trenutku Hrvatske danas jako bitna kao relevantna informacija. Dakle, ne podsjećanje na ubojstvo Aleksandre Zec, jer bi to bilo nastavak manipulativnih nakana nad realnim događajima toga vremena, već kao informacija o zlouporabi toga zločina i žrtve u nametanju manipulativne slike događaja Hrvatskoj. Upravo je bitna informacija i to potpuno primjerena TV kalendaru, koji ima vrhunski informativno – odgojni karakter istaknuta činjenica o „predimenzioniranosti“ toga zločina. To je bitna informacija, a na da je ubijena Aleksandra Zec na današnji ili jučerašnji dan.

Jer preko devedeset posto stanovnika današnje Republike Hrvatske koji pamte rat i strahote iz vremena kada je ubijena Aleksandra Zec ne znaju poimence navesti ni jedno jedino dijete od njih četiri stotine ubijenih u tom ratu, izuzev Aleksandre Zec. Zbog toga je upravo bilo i jest nužno, relevantno i informativno istaći upravo ono što je urednik istakao. Uvrštavanje u TV kalendar ubojstva obitelji Zec i male Aleksandre bila bi bez informacije o predimenzioniranosti slučaja čista manipulacija, jer za posebno obilježavanje toga datuma izvan isticanja zlouporabe toga događaja jednostavno nema valjanih razloga. Izuzev ako ne želimo i na taj način prihvatiti već legaliziran javni nakaradni standard da je nužna pozitivna politička diskriminacija srpskih žrtava u odnosu na žrtve Srba. Informacija i podsjećanje na ubojstvo Aleksandre Zec, istina utemeljena i točna, bez isticanja javne zlouporabe i predimenzioniranja koje je služilo političkim namjerama upravo agresora i njegovih satelita u Hrvatskoj, bila bi profesionalna pogreška. Samo podsjećanje na ubojstvo Aleksandre Zec bilo bi na crti predimenzioniranja toga nesretnog događaja s jasnom političkom namjerom stvaranja manipulativne slike i u konačnici lažnog sadržaja oslobodilačkoga rata hrvatskoga naroda.

Ne može Aleksandra Zec biti simbol žrtve u Hrvatskoj, iako jest žrtva. Jer njena žrtva i zločin koji ju je obilježio izraz je incidenta, nasuprot žrtvi četiri stotine djece koju je obilježio i prouzročio srpski zločinački plan agresije na hrvatski narod. A formiranjem simbolike žrtve upravo na tragediji Aleksandre Zec javnim predimenzioniranjem, se od incidenta stvara politika, od slučaja pravilo, a od hrvatske države i tadašnje obrambene politike, zločin. Nije li to toliko prepoznatljivi scenarij i činjenica koja ukazuje na goleme poremećaje u hrvatskom društvu danas, a na koju Hrvatsku svakodnevno podsjećaju upravo Srbija i njen organizirani instrumentarij u Hrvatskoj.

Točno na tom tragu se vodi godinama javno lešinarenje nad nesretnom djevojčicom, s čime se uveliko nadilazi smisao i sadržaj okolnosti koje su izazvali, upravljali s njima i danas ih pokušavaju potpuno izbrisati iz javne memorije hrvatskoga naroda, tadašnji zločinci, sa srpske i prosrpske strane u Hrvatskoj. Tragikomično je bilo za govornicom gledati mlađahnoga Bojana Glaveševića, koji je izrastao u najopskurniju političku figuru u Hrvatskoj, kako zorno svime što čini svjedoči o dramatičnim posljedicama ciljanoga javnoga predimenzioniranja žrtve Aleksandre Zec. Naime, Bojan Glavašević danima ratuje protiv svih vrednota i simbola koji njegove političke mentore uznemiravaju, čak i simbola s kojima je, i uz koje je njegov pokojni otac Siniša umro u Vukovaru i postao nacionalni simbol hrvatskoga otpora. Ponašanje Bojana Glavaševića istinski podsjeća na izgubljenoga nesretnika koji nastoji nasilno pronaći uzdrmani identitet izvan svoje obiteljske tragedije i simbolične ostavštine svoga velikoga oca i koji se nastoji oprati pred zločincima, pokušavajući na neki perverzan način zapravo pomoći zločincima da se moralno regeneriraju bez kajanja i prihvaćanja odgovornosti.

Urednik TV kalendara je postupio kao vrhunski novinar s istančanim osjećajem za dokumentarno informiranje javnosti o relevantnim pitanjima, a ne kao manipulativni propagandist, pa je njegovo javno kažnjavanje promocija propagande umjesto novinarstva, manipulacije umjesto informiranja.

Izvor: narod.hr

facebook komentari

  • Omnes Omnibus

    Kapa dolje!