Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Ako već branimo vukove, zar ne bismo trebali braniti – dijete?

Objavljeno

na

Usprkos općem uzdahu olakšanja i veselju koje probija na sve strane zbog velike suglasnosti oko formiranja nove vlade, ili, baš zbog toga, mene nekako hvata lagana nervoza. Bojim se stabilne vlasti. Što to mene zabrinjava?

Zabrinjava me Pupovčeva programska najava, a on je partner u najnovijoj vlasti, da je vrijeme da se izvučemo iz „blata prošlosti“, zabrinjava me Petrovljeva najava da su „sedam“ samo pravci, a ne duboke promjene iako su ih nazvali čak jamstvima, zabrinjava me Plenkovićeva najava da je suradnja s nacionalnim manjinama civilizacijska stečevina, pri čemu zanemaruje da Hrvati kojima govori pretežito pod „nacionalnim manjinama“ vide Pupovčeva „tri“, a iza njih postroj topdžija, rukovodilaca, bezbednjaka, specijalaca i sudija Republike Srpske Krajine, koje predvodi „osloboditelj“ Vukovara Stanimirović. Teško je uzeti zdravo za gotovo „civilizacijska dostuinguća“ i topdžije Republike Srpske Krajine s kojima ih se kao hoće ostvariti.

Zabrinjava me činjenica da ako se na Pupovčev način izvučemo iz „blata prošlosti“ da ćemo ostati do grla zavaljeni u nju i to onu smrdljivu koju će svake godine evocirati Pupovac, Irinej, Vulin, te kad zagusti Zuroff i Bartolomej jamareći po šumama i gorama Hrvatske.

Jer, ne vidim načina kako bi se drugačije mogla proglasiti stabilnost i toliko suglasje tako različitih sudionika i ideja u ovome trenutku. Da se govori o zajedničkoj večeri moglo bi se progutati kao normalna stvar, ali – radi se o skupu potpuno suprostavljenih ciljeva prema Hrvatskoj i u Hrvatskoj.

Netko mora odustati od nečega.

A stvari stoje tako da će se odustati od – suvišnih pitanja ili propitkivanja, kako bi, figurativno rečeno, antifa medo ostao mirno pajkiti.

Odmah da prekinemo nepozaninicu, ne zabrinjava me to što je Božo Petrov izgleda odlučio „preuzeti odgovornost“ drugoga najvažnijega čovjeka u državi. Jer je po svemu sudeći Predsjednica u dobroj formi, a srećom nisu odlučili da to bude Grmoja, pa nikome neće smetati ako se Božu u ulju na platnu okači na zid Banske sobe.

Danas su Plenković, a i Petrov, naznačili da je većina sastanaka i sastančenja zapravo bila oko usuglašavanje famoznih „sedam“ Mostovih. Mene jako brine što sam tek danas u kutku ekrana, negdje onako iz daleka uspio primijetiti jednoga od simbola prvoga od tih „sedam“, profesora Podolnjaka.

Ako se ljudi mogu prisjetiti, čovjek je bio alfa i omega Mosta, on je gotovo svake večeri skupljao Grmojine, Petrovljeve ili Kovačićeve banalnosti sasute u lice mrskim saveznicima, da ne kažem Švabama, u vlasti. On je mnogim razumnim ljudima bio kakav takav oslonac za nekakvo razumijevanje nemogućih htijenja i želja Mosta, on je bio zadnja karika kad bi sve prije toga popucalo na običnom ispitu zdravoga razuma.

Ljudi su komentirali da on ipak nije prolaznik, avanturist, neodgovoran, jer, ipak je profesor ustavnog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Ja sam upravo zbog saznanja da je profesor Podolnjak bio bliski suradnik Željki Markić i UiO prilikom kreiranja sadržaja promjena izbornog zakona i pokušaja skupljanja potpisa za zakonodavni referendum, vjerovao da prvo jamstvo iz „sedam“, uistinu ima dovoljno značenja da pokrije i, ruku na srce, neviđene banalnosti koje je vrišteći nosilo ostalih „šest“.

S obzirom da se Most jako voli pozivati na nacionalne interese, jako im je javno važna legitimnost svake ideje i pretpostavljena želja naroda, računao sam da će se tu i tamo kao snažan argument javno izreći da promjena izbornog zakona ima golemi legitimitet s potpisima 380 tisuća ljudi. Ali – muk.

Ništa.

Slike govore više od riječi, pa tipovi koji se cerekaju iza lidera, očito je imaju moć, a oni koji su u kutovima – nemaju. Tako je prvi stup od „sedam“ izgleda – bio magla, a jako zabrinjavajuće da seriozni i vrlo precizni Plenković u svome govoru danas ističe da su upravo tih „sedam“ bili jako ozbiljni i duboko osmišljeni prijedlozi.

Iskreno, ne štima. Jer Plenković nije tako ni banalan ni naivan, niti se do sada razbacivao besmislenim i ranjivim izjavama, a sve govori da je pod tih „sedam“ zapravo potpuna – banalnost.

Dakle, kakva promjena izbornog sustava, žile kucavice, glavne autoceste, krvotoka svake države, kakve budalaštine, kakva li revolucionarna očekivanja. Ne smije se oboljelome društvu i državi, to valjda liječnici znaju bolje od nas ostalih, ponuditi spasonosno riješenje, jer, kako stvari stoje, može ga prekinuti od navale – antivirusa. Pa je, po svemu sudeći, promjena osmišljena kao izmjena izbornog zakona u prilog mogućnosti da se što više prolaznika uvali u Sabor putem tri umjesto jednoga preferencijalnoga prava. I, eto ljudine u Sabor, a ako ima sreće postane i – predsjednik Sabora.

Stvari su jednostavne.

Jedini način infiltracije baš svih negativnih, opasnih, razornih i destruktivnih ideja i ljudi u hrvatski državni i javni poredak jest – politički sustav. Jer u ovome trenutku preko političkog poretka se kontrolira i najmanje dvije trećine gospodarstva na izravan ili neizravan način. A u politički poredak se ulazi – izbornim zakonom, svojevrsnom i jedinstvenom trasom.

Tri preferencijalna prava umjesto jednoga zapravo je jednako kao bolesniku koji umire od zapuštene ali izlječive bolesti, a istovremeno ga boli raspadnuti zub, liječnik izvadi zub. I, spremi ga doma.

Ne očekuju valjda Petrov i pogotovo Plenković da im netko vjeruje da misle ozbiljno unaprijediti i razvijati Hrvatsku na taj način?

Da se vratimo stabilnoj vlasti, miru i redu koji će navodno omogućiti ekonomski oporavak zemlje.

Neće ništa taj mir i stabilnost omogućiti, izuzev trajnije cementiranje stečenih gospodarskih, društvenih i svih relevantnih pozicija u Hrvatskoj. A upravo ta pozicija i te pozicije su generator nestabilnosti nacionalne države i društva.

Jedini siguran znak da se kreće u oporavak zemlje, vraćanje države hrvatskome narodu i njegovim prvotnim idealima bio bi – nered na ulicama. Mene bi recimo oduševilo vidjeti na zagrebačkim ulicama Sašu Lekovića i Uršu Raukar, kako s Radom Borić i Bojanom Genov urlaju, pardon, pjevaju, oduševilo bi me vidjeti Vilija Matulu i onoga Celakoskog, zatim bih bio sretan da Visković pjeni na novoga ministra hrvatske kulture, a ne samo kulture. Iskreno, oduševilo bi me da vidim Slavicu Lukić ili Jelenu Lovrić kako silovito poručuju zabrinutim građanima i građankama da ode Hrvatska u k., da to na naslovnici viču Pupovčeve Novosti, a još bi me više oduševilo iščitavanje znakovitih mudrih poruka i elegija Jurice Pavičića ili novog hit filmadžije Ante Tomića i kompanjona mu Rajka Grlića, makar uz njih bio i Igor Mirković.

Pa i Zoran Pusić.

Bez suza i naricanja tih tipova ne vjerujem da Hrvatska ide dobrim smjerom. Volio bih dnevno vidjeti kulturnjačke bubnjare na ulicama Zagreba, zabrinute face iz Europe pogotovo nekoga tipa iz Vijeća Europe, čini mi se Latvijca izvjestitelja, kojemu se i u snu priviđa ugroženost manjina, Srba pogotovo, ili progon europeiziranih novinara Saše Lekovića.

Jer, figurativno rečeno bez progona takvih i bez tužaljki takvih gostiju i nadglednika, bojim se da Hrvatska nema šanse. U nevolji smo ako nas takvi navale hvaliti i maziti po glavi kao dobre dječake i djevojčice, ili odrasle idiote.

Volio bih vidjeti dreku s Filozofskog fakulteta, s plenuma i iz kabineta veleumnih nastavnika osposobljenih za avangardiziranje radničke klase, radnih ljudi i građana, te pogotovo poštene inteligencije, koja upozorava na ekstremizam i povijesni reviozionizam, jer bi to značilo da se povijest i historiografija vraćaju kući. Zlata bi vrijedilo da plenum recimo uz platformu Mate Kapovića zaključi i ustane protiv vladine namjere potpune znanstvene evaluacije toga i ostalih hrvatskih fakulteta i sveučilišta, koju bi provele mjerodavne skupine vanjskih znastvenih autoriteta.

Ali, ova stabilnost zlokobno najavljuje da toga neće biti.

Volio bih vidjeti dreku uplakanih Rade Borić, Sanje Sarnavke i Bojane Genov koje pod ruku vode Gordan Bosanac i Dragan Zelić, a za njima Milorad Pupovac ili Mile Hrovat s paketićem papirnih rubaca, zbog toga što se u Hrvatskoj jasno ukazuje da je pobačaj ubijanje, a pravo na ubijanje makar i svoga djeteta ne može biti pravo na – svoje tijelo. Jer začeto dijete i žena nisu od začeća jedno tijelo.

Ako već branimo vukove, zar ne bismo trebali braniti – dijete?

Volio bih vidjeti da Pupovac pobjesni jer u novoj vlasti sjede etnički Srbi koji su se borili za svoju Hrvatsku, njih tisuće, prezrenih, prodanih, izdanih, koji svoje časno nacionalno ime isključivo godinama moraju gledati uz vrlo ružne kvalifikacije, koje su, iskreno rečeno, potpuno i još gore, zaslužili – Pupovčevi Srbi.

Ali, bojim se da to stabilnost koja nam se smiješi ne nudi.

Konačno, kakvu to stabilnost i na temelju čega možemo očekivati?

Više je nego jasno da nitko živ u Hrvatskoj ne vidi niti može vidjeti nikakvu civilizacijsku stečevinu u tome da epohalni ubojica Tito krasi ime stotina ulica u Hrvatskoj i najljepšega zagrebačkoga trga. Da tisuće aboliranih agresora koji baštine strašniji zločin od užasa koji nam slike donose s rukopisom ISIL-a, legalno prisvajaju srpstvo u Hrvatskoj pod Miloradom Pupovcom, niti ima išta civilizacijsko u tome da se ni ne pomišlja integrirati milijune Hrvata silom raseljnih tijekom dvadesetog stoljeća zlom i opačinom. To nisu civilizacijska stanja ni stečevine, a Plenković najavljuje – civilizacijske stečevine. A upravo takvi ga podupiru.

Nema logike, zar ne?

Kakvu to epohalnu promjenu i stabilnost može ponuditi vlada u kojoj su baš sve te opačine integrirane, na ovaj ili onaj način, što personalno preko infuzije Srba iz balvan revolucije i agresije na Hrvatsku, što preko otvorenih zataškavanja koje su priredili hrvatskom narodu samo u nekoliko mjeseci vlasti ministri kao Orepić, ili naslijeđa upravljanja državom koje simbolizira Božinović, Jandroković ili politička simbolika jednoga Prgometa?

Kakva jamstva mogu ponuditi ljudi koji se potpuno oslanjaju recimo na dobrodušnost i dobre namjere Srbije koja raspolaže bombom od sedam tisuća emigranata, koje kad god hoće i kad joj zatreba može usmjeriti – na hrvatsku granicu, kojom i onako lutaju svako malo tipovi bez ikakve kontrole?

Da vjerujemo da je to ispravna procjena?

Ima li takvih?

Ja bih volio vidjeti u naznakama da će se recimo raspisati javni natječaj za finaciranje stotinu romana s tematikom Domovinskog rata i epohalnoga herojstava, te autentičnih dramatičnih priča iz života hrvatskih ljudi, volio bih vidjeti natječaj na kojemu unaprijed neće pobjediti Vinko Brešan ili Rajko Grlić te Oliver Frljić, za filmove iz hrvatske neispričane prošlosti, volio bih vidjeti da država raspisuje međunarodne natječaje za istraživanje ili znanstvene teme s istraživanjima teških rana koje gledamo u slikama iz Huda jame. Volio bih vidjeti pozive na međunarodne konferencije diljem svjetskih metropola koje financira hrvatska vlada, a na kojima će sudjelovati i mjerodavno govoriti historiografi i priznati eksperti o događajima koji značajno opredjeljuju hrvatski identitet, prije svega zbog toga što je vrijeme da država koju smo ostvarili postane instrument definiranja istinskog, a ne antifa identiteta. Reći će netko – nema novaca.

Ima.

Prestati plaćati lupeže i krivotvoritelje, na tisuće njih koji štancaju tuđu propagandu, a novac kao i svaki razuman domaćin usmjeriti ondje gdje je nužno i opravdano. To bi značilo nered, ali bi to značilo i – pravi put.

Može li se netko kladiti da će se to dogoditi?

Marko Ljubić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U mojoj Državi ništa sigur’o nije – Negiraju dan, noć

Objavljeno

na

Objavio

U mojoj Državi ništa sigur’o nije
Baš ništa
Rećemo
Imaš dite poginulog branitelja koje je protiv branitelja
Imaš cilu kliku koja negira kako je začeće početak čovikova života
Negiraju dan, noć

Začetak, biće po njima znači sridinu
U srid sridice
Ili rećemo kraj
Ae
Sama rič ti kaže kako
Začeće
Začetak
Nije početak

Trkeljaju o nekin zakonskin nediljama
Kad jesi
A kad nisi dite
Kad te se more ubit
A kad više ne more
Po zakonu
Ubit

To je rađa
Sve lipo po načelu prava na izbor
Majke hrabrosti
I ćaće lole
Koji su sebi isprid diteta
I koji se Boga ne boju

Dite nisi rećemo su devet nedilja
Tako zakon kaže
Ništa si
Nu
Ne smi’ tuten spora bit’
Znade se kako su pravo i pravda sinonimi
Oduvik

Začin unda plače žena koja na pregled dođe pa joj kažu kako više nema otkucaja srca
Za čin ona plače trudna devet nedilja na putu za Split dok se vozi na kiretažu?
Čemu se to ona veselila?
Nadala?
Manita.. je li?
Eto, krivo mislila
Kako je u njoj bilo dite začeto
Čovik malešni

Digneš glas kako si za pravo na život
A cila klika se digne na tebe
Pa te vriđaju
Cilu olimpijadu vriđanja otvore
Ti progresivni, demokrati

Tvita Jaca i ona Mostovka su dva prezimena
Zagrlile se prid svima pa tvitaju
Rugaju se uskupa pravu na život
Njima su dičinja kolica
Morbidna

Tvita Mostovka a ni naš jezik ne govori
Kako toka
U petn’est
Srpski riči
Trevi jon se i jedna
Hrvacka

Dignen se u zoru šesn’estog listopada
A Država mi se, vidin od zore, na noge digla poradi Todorića
Nije se digla poradi
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Onako kako bi tokalo barenko
Na njijov dan
Kradu in i ono zeru što in je ostalo

A ‘ko jin krade?

Kažu naši mediji kako babe po Zmijavcima falu Todorića
Ne daju na njega
Ae
Vrlo je on zadužijo nas
Imocke ljude

Kao prvo
To naši mediji nisu
A kao drugo
Naše babe manite nisu
Niti su ikad bile

Na toga čovika ja k’o Imoćanka neman riči
Neman
Pisat’ o njemu ne mislin
Jerbo
Riči neman
Ni za njega
Ni za sve one koji su stekli
Sluškinje i dvore
Još za Juge
Ili u vrime dok je moja mater mome ćaći
Godinama prala odoru HV-a i po tri puta po potribi
Da mu spere oni
Smrad terena s nje

Mene taj čovik ne zanima
Sudac a ni Bog nisan
I nisan talog da bi plesala po čoviku na tleu

Ne dan takima da mi kradu dan mojin dikama
Meni je šesnesti listopada dan
Blage Zadre
I Ante Bruna Bušića
Pa taman privelo u zoru pola Države

Meni je to dan domoljuba
Koji su imali
Srca
Hrvacka
Velika k’o najveći dvori

Takima bi ja
Rada i sluškinja bila

Ne dan nikome listopad nego
Njima
I momu svetomu Luki

Luki
Evanđelistu
Zaštitniku župe moje
Onomu koji piše ukraj oltara na mome Mostu
Unde
Di mi spava moja prošlost

Piše o ditinjstvu
Našega Kralja
Uširoko

Uvisinu
Poviše oni čempresa
Ukraj naši greba

Letu mu riči

Gorikar
Di su svi naši

I oni su šarevitin
I oni su bilin cvićon

A ja zgrabin moga starijega sina za ruku
Vodin ga kroza mrak
Iza svete mise na trodnevnicu
Vodin ga
Priko greba do auta
Držin ga utvrdo da mi ne padne
Pa mu kazivan
Otklen je sve dolazijo narod
Našemu zaštitniku

Kazivan mu o babama iz Bosne
I blagoslovu iza svete mise

A on se smije
Svitlo crljene sviće s greba
Šara mu lipi obraz i čelo
Na putu do auta

Straja on nema
Smije se
Pa me zazove

– Majko!

Stanen

A on će cili sritan

– Naučijo san! Jesan! Slušaj! Sveti Luka, met’ u nidra ruka. Ne vadi ji vanka do svetoga Marka!

Naučijo moj mali čovik
Naučijo
Kako zaladi za svetoga
Luke
A zagrije o svetomu Marku krajen travnja
Naučijo je

Jerbo ja nisan koristila zakonsko pravo na izbor
Dala san mu vrime
Za učit
Vrime njemu od Boga određeno

I su devet nedilja
Unda kad ništa nije zna’
On je i u taj vakat meni bijo
moj malešni čovik
Su pravon na život

Ništa manje čovik
Nego što je sadan
Doklen me za ruku drži

Jednako k’o što će bit’ čovik
I kad jednon odreste
K’o čempres svetoga Luke
I kad mi ruku u ‘odu
Jednon
Ispusti

Barbara Jonjić/Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati