Marko Ljubić: Zašto krik iz Vukovara i danas odzvanja nad Hrvatskom?

3

Čuje li se i danas, dvadeset i pet godina nakon pada grada Vukovara, vrisak tadašnjih ljudi upućen cijelome svijetu, a prvenstveno hrvatskom narodu? Po svemu izgleda da čuje, iako nisam posve siguran. Prije svega nisam siguran u to jesmo li pravilno razumjeli sve tonove i sadržaj tadašnjeg vriska, je li se negdje njegova ukupna poruka zagubila u vremenu i prostoru, i razumijemo li dvadeset i pet godina nakon toga što se tada tamo događalo?

Svatko od nas ima pravo na svoje razumijevanje, ali bit stvari je kako hrvatska država, koja je nastala na tom vrisku, vrednuje i razumije tadašnju poruku iz Vukovara?

Pa razumije li?

Prema održanoj sjednici Vlade, prema riječima, zaključcima, odlukama i svim izjavama, svih ministara a pogotovo predsjednika Vlade, izgleda da današnja hrvatska država shvaća sadržaj tadašnjih poruka i slika koje televizijske stanice danas prikazuju sudionicima, suvremenicima i generacijama stasalim nakon toga. Zbog čega onda neki strah, neka slutnja, grč, koga se teško odreći i koga je teško odagnati?

Puno je razloga za to.

Kažu ljudi u Dalmaciji i Hercegovini, koga je zmija ujela i guštera se boji.

Sinoć je jedan sudionik bitke za Vukovar rekao da je udar na Vukovar bio prije svega udar na dušu, da se sve što se događalo upravo tako i planiralo davno prije, da su razaranja, silovanja, klanja, ubijanja ranjenih i civila, jezive slike navodno razularene, ali itekako izrežirane gomile sa zastavama, koja pjeva „bit će mesa klat ćemo Hrvate“ zapravo samo povezani elementi sveukupnoga scenarija koji je trebao i bio pripremljen da jednome cijelome narodu oduzme duh i slomi mentalni otpor za sva vremena, a ne samo fizičku egzistenciju i postojanje.

Čovjek je sinoć rekao da nikada nije stigao oprostiti nikome jer nitko nikada nije zatražio oprost. A opraštati se niti može niti ima smisla bez kajanja i molbe za opraštanjem. Takvo opraštanje je uzaludan čin, koji ne izaziva ništa dobro, nego upravo suprotno, kod razbojnika stvara dojam slabosti žrtve i opravdanosti počinjenoga zla. Nekada su žene, polazeći na nedjeljne rane mise, išle jedna drugoj i molile za oprost jer se drugačije nisu mogle ispovjediti i pričestiti, odnosno pomiriti sa sobom i Bogom. Da, i nakon toga su griješile, ali bile su svjesne svojih pogrešaka i nevaljalosti nevaljalih čina. Zašto do danas nikada ni jednom riječju nitko nije od Hrvata zatražio oprost za strahote iz Vukovara, ali i iz cijele zemlje, u kojoj su stradavale na različite načine stotine tisuća hrvatskih ljudi?

Nije bio prinuđen, a očito je da nije imao duhovne potrebe.

To je razlog.

Smije li država zanemarivati tu činjenicu i smije li današnja hrvatska država zaboravljati da nikada ni za Vukovar niti za jedno jedino mjesto u Hrvatskoj iz tih dana, prije i kasnije, a trajalo je godinama nakon toga, nije stigao čak ni plašljiv zahtjev za oprostom, izraz kajanja, bilo čega?

Posve suprotno. Što vrijeme više odmiče, krvnikove optužbe žrtava i osloboditelja su sve bezobraznije.

Smije li se Hrvatska danas praviti slijepa i gluha na činjenicu da isti ti koji su sudjelovali u zločinima tada, u razaranju Vukovara i ubijanju duše Hrvatske, danas gromoglasno traže trajno kajanje i ispriku od hrvatskoga naroda, svakoga živoga Hrvata i njegove države, za zločine koje je sedamdeset i pet godina ranije učinio netko u ime Hrvatske prema njihovim sunarodnjacima, a najčešće pod tim zločinima podmeću laži, krivotvorine i sotonizaciju hrvatskoga naroda, koja je i bila temelj za stvaranje duhovnih pretpostavki zvjerstava u Vukovaru, te temelj kriminalizacije obrane Vukovara i Hrvatske?

Smije li Hrvatska zanemariti da će se danas sveprisutna sotonizacija hrvatske prošlosti te na taj način hrvatskoga naroda, pa i sotonizacija oslobođenja Hrvatske od srpskog zla koje je razorilo Vukovar, jednoga dana opet pretvoriti u podlogu neke nove brutalne i zvjerske agresije od strane iste te Srbije, čiji zločinački duh niti je ubijen, niti je kažnjen još uvijek?

Ne bi smjela.

Danas je više nego ikada jasno da je bitka za Vukovar, a na taj način i za Hrvatsku nastavljena procesom tzv. mirne reintegracije, koja nije bila spas za Hrvatsku, iako ju mnogi tako predstavljaju, niti je bila izraz uspjeha međunarodne zajednice, nego prije svega čin sprječavanja Republike Hrvatske i njenoga naroda da pobjedonosno i trijumfalno iziđe na svoje međunarodno priznate granice. I, uništi zlo u temelju. Ta bitka je jedino tako mogla biti nastavljena u samoj Hrvatskoj, prenoseći ju iz Vukovara na Markov trg, jer je proces mirne reintegracije legalizirao opstanak zla kao sudionika procesa stvaranja mira, dajući mu političke koncesije, zbog kojih nikada zločinci nisu imali ni potrebe ni obaveze preuzeti odgovornost za sve što su učinili. Reintegracija je u Hrvatsku integrirala zlo koje je razorilo – Vukovar. Bio je to paklenski plan međunarodnih silnica, koji je imao za cilj spriječiti pobjedu časnih i poštenih, napadnutih i obrambenih snaga i politika nad nečasnim, zločinačkim, ne samo vojskama nego i politikama, koje i danas žive i temelj su države Srbije, pogotovo Republike Srpske u BiH. Ne može se danas osuđivati tadašnje državno vodstvo i pokojnog predsjednika Tuđmana zbog toga, jer nikada ni mirne reintegracije što god ona značila ne bi bilo, da nije stvorio snažnu i pobjedničku vojsku i uvjerio svoj naroda ali i neprijatelja da može pobijediti u neravnopravnim okolnostima. Tada motiv Hrvatske, koliko god se to interpretiralo u pokušajima stvaranja magle nad hrvatski identitet i te događaje, nije bila antisrpska ideja i namjera, nego – borba za hrvatsku slobodu. Zato je Hrvatska i pobijedila.

I, zato se sve pokušava danas svesti na antisrpstvo.

Međunarodni silnici, sve praktično najmoćnije države nisu htjele dopustiti da se njihovi strateški planovi na jugoistoku Europe potpuno uruše, a za to je tisuće dokaza od početka do kraja rata u Hrvatskoj i BiH, pa je bilo nužno spriječiti nastajanje moćne pobjedničke države koja bi po prirodi nepisanih pravila kroz povijest, bila kreator potpuno novih odnosa na tom dijelu Europe. Srbiju je trebalo ostaviti neporaženom, a koliko god to izgledalo čudno, čak je i bombardiranje NATO-a zbog srpske agresije na Kosovu, upravo imalo za cilj, opstanak Srbije kao najvažnijega, ili bar ravnopravnoga sudionika novih međunarodnih odnosa snaga na tim prostorima. Bombardiranje je bilo – prilagodba iste Srbije na nove obaveze i izazove, s novim rukovodstvom.
Mirnom reintegracijom duh velikosrpske agresije preselio se iz Vukovara i sa svih ratišta napadnute Hrvatske tada, u Zagreb, legaliziran, sačuvan i obrijan figurativno rečeno, te zaogrnut u forme i modele lažne demokracije, različitih modela navodnih sloboda, gdje se prije svega svaki od tih modela oslanja na desetinama godina ranije posijano plansko nepovjerenje svijeta prema hrvatskom narodu i njegovoj nevjerodostojnosti percipiranoj na krivotvorinama iz Drugog svjetskog rata.

U tom kontekstu se zagubio vrisak Vukovara, koji je umirao na današnji dan.
I, bojim se da ga malo tko tako razumije i shvaća, a bez toga, nastavit će vrištati svaka slika kojoj danas svjedočimo na televizijskim programima i svaka riječ ljudi koji su proživjeli nevjerojatne patnje, poniženja i nadljudske žrtve.

Što današnja Hrvatska može učiniti?

Može i mora imati svijest da se ne može graditi suvremena Hrvatska niti ispravno vrednovati žrtva Vukovara bez saznanja da tamo nije nazad dvadeset i pet godina stradao Grad, niti samo Vukovarci, jer niti su napadnuti kao Vukovarci, niti su se branili kao Vukovarci, niti su branili Grad. Da jesu, pali bi za dva dana. Branila se Hrvatska i svaka rana na Vukovaru bila je rana ukupnog hrvatskog naroda. Koga ne peče i danas nije Hrvat, tko god da ga je rodio.

Dakle, imati svijest što se događalo u Vukovaru, znači danas imati i svijest o naslijeđu toga vremena, tih događaja, značaju i značenju sudionika na obje strane te epohalne bitke za Hrvatsku. Danas branitelji Vukovara i agresori na Vukovar legalno pod okriljem hrvatske države nastavljaju voditi svoje političke i umne, duhovne i svekolike ratove u samome srcu Hrvatske, u Zagrebu, pod krovom države i nema dana da tomu ne svjedočimo. A dok je tako, ne možemo govoriti da smo razumjeli vrisak Vukovara, poglede ljudi iz onih kolona, niti možemo u punini reći da imamo potpun odnos prema toj žrtvi, jer smo ju na stotine načina izdali.

Ne mogu danas legalno postojati dvije Hrvatske. Ona koja je pucala na Vukovar i ona koja je branila Vukovar.

A postoje.

Ne možemo govoriti o pijetetu, ne možemo govoriti o pomoći Vukovaru ako se nema ni snage ni smjelosti, ni odlučnosti zaustaviti legalizaciju agresorskih namjera i nastavka agresije na tisuću načina na duh hrvatskoga naroda. I, to rade potpuno iste države, isti čak i ljudi, oni koje je Hrvatska bezuvjetno amnestirala od ratne odgovornosti. Ali nije, niti smije od zla koje su simbolizirali, predstavljali, činili, pri čemu tu mislim na jednu stranu koja je sa hrvatskom državom potpisivala uvjete mirne reintegracije. Tadašnje Srbe okupatore.

Ta strana nije ostala usamljena, nije bila usamljena u Hrvatskoj ni kada je razarala Vukovar, jer je više nego vidljivo danas, iako se dalo naslutiti i tada po djelovanju i aktivnostima politike na razini države, koju uglavnom čini navodna hrvatska ljevica, ali i nejasna hrvatska desnica, nego po stotinama satelitskih organizacija, institucija, prema utjecaju u medijima, društvenim i javnim institucijama, od obrazovanja i znanosti, do čitavoga niza međunarodnih organizacija.

Njihovo poslanje je bilo i ostalo stvaranje potpuno lažne memorije tadašnjih događaja, a jedan od najtežih podvala je svođenje, naizgled refleksno i slučajno, kompletnoga stradanja hrvatskoga naroda i kompletne žrtve na – Ovčaru. To je potpuno ista matrica kao svođenje srbijanske agresije na Bosnu i Hercegovini na – Srebrenicu.

U takvom razvoju sjećanja i definiranju trajne memorije tadašnjih događaja, stvari se trgaju iz istinskih temelja, praktično se stvaraju uvjeti za amnestiranje ili stvaranje zaborava o jednoj ukupnoj zločinačkoj politici, a pozornost se usmjerava u nekolicinu, kolika god pojedinačno ona bila, razbojnika, koji su bili samo izvršitelji odavno isplanirane zločinačke ideje. Uma koji i danas djeluje.

Nikakvi milijuni kuna, koliko god pomogli i bili realna pomoć Hrvatima Vukovara neće pomoći izlječenju duše tih ljudi, ali ni duše hrvatskoga naroda, ako se ne definira surova istina, stvari ne nazovu imenom i prezimenom, a na temelju toga nužno naznače smjernice nacionalnih politika.

Na laži ništa ne može stajati bez nasilja.

Ne može vjerodostojna biti država za koju se umiralo u Vukovaru, ako ta ista država danas štiti zločinca od odgovornosti za zla koja je počinio. Nikakvi milijuni eura, kuna, dolara, nikakve milijarde neće izliječiti hrvatsku dušu, ako ministarstvo kulture nastavi kao što je radilo godinama, financirati brutalne duhovne agresore, ako nastavi pod krinkom nekakve slobode poticati i financirati otvorene duhovne razbojnike i nositelje iste potpuno ideje koja je prethodila uništenju Vukovara, ako nastavi poticati – stvaranje zaborava milijunima suvremenika u Hrvatskoj. A to radi.

Tu, a ne u milijunima za Vukovar, je stvarni ispit vjerodostojnosti Andreja Plenkovića.
Ako hrvatska država nema svijest da se identitet i istina promiče stvaranjem stotina najfinijih informacija, dakle filmova, priča, romana, pjesama, historiografskih istraživanja, ako ne bude financirala stotine doktorata iz svih područja, koja su relevantna za trenutke stvaranja suvremene hrvatske države, ako ne bude s milijunima eura, kuna ili dolara poticala relevantne međunarodne institucije na promociju istine i stvarne simbolike tih događaja, onda je Hrvatska izdala Vukovar. Koliko god tvornica tamo otvorila. Jer, tvornice bi otvarali i okupatori zbog svojih interesa.

Hrvatska država dakle mora zauvijek obračunati sa zloduhom koji je opstao i razvijao se u Hrvatskoj nakon mirne reintegracije, mora naći načina u složenim okolnostima, kada ni danas, pogotovo nakon svekolike legitimacije i legalizacije toga zloduha, uništiti zlo i dati satisfakciju – dobru. A ljudi koji su predvodili tadašnje koljačke kolone, koji danas propovijedaju i dalje hrvatsku genocidnost, plaćaju i potiču svoje prljave agenture u svim postojećim nacionalnim institucijama u Hrvatskoj, ne mogu biti simbolika, slika, niti primjeri – pijeteta prema žrtvi Vukovara.

Zbog njih krik Vukovara i danas odzvanja nad Hrvatskom i nitko ne vidi jasno do kada će odzvanjati.

Marko Ljubić/ Narod.hr

facebook komentari

  • Tyrex Rex

    Sve je rekao danas kardinal Josip Bozanić na misi u Vukovaru:

    “Kako to da zločini protiv čovječnosti, kao što je ovaj na Ovčari, ili onaj u Škabrnji, kojega se danas s posebnim pijetetom spominjemo, ili druge, ne zanimaju naše državne institucije? S ovoga Vukovarskoga groblja diže se glas i mrtvih i živih da je krajnje vrijeme da hrvatska država svim sredstvima uloži napor u rasvjetljavanje svoje prošlosti, svega onoga što joj je na ponos, a i onoga što je opterećuje”,
    Sapienti sat !

  • Omnes Omnibus

    Svaka vam cast, kapa dolje! Istina od pocetka do kraja.

  • Istina

    Rekao je Bozanić i 2000. godine kad je dao podršku Račanu. Naravno, ne izravno. Još da je bio njegov ortak Bandić da bude ministrant, sve 5. Ja Bozaniću ne vjerujem ni kad darove nosi.