Pratite nas

Istaknuto

Marko Ljubić: Zašto SDP javno laže da je inicijator izgradnje Pelješkog mosta, a zašto o tome šuti HDZ?

Objavljeno

na

Povod za ovaj tekst i analizu je vrlo uočljivo SDP-ovo svojatanje Pelješkog mosta, pri čemu se pozivaju na pokojnoga Ivana Šrplju, koji je od početka 1999. godine obnašao dužnost župana Dubrovačko-neretvanske županije.

Na to pitanje pozornost usmjerava i svojevrsna kampanja u medijima u zadnje vrijeme, koji svi od reda, bez obzira na političke preferencija redakcija ponavljaju da je službeni autor ideje o gradnji mosta bio Ivan Šprlje. A nije.

Povod za pojačanu pozornost je i šutnja HDZ-a.

Poznato je da SDP doslovno nikada i ni u čemu nije bio zagovornik, kreator ili operativni nositelj državnih politika koje su značile jačanje državne integracije Republike Hrvatske; kao što je poznato da je upravo SDP od prvoga dana samostalne Hrvatske bio izraziti nositelj čitavoga spektra politika koje su imale za cilj rastočiti nacionalnu državnost, ako ne i potpuno ju spriječiti, pa je utoliko nevjerojatnije da se baš nitko javno ne zapita – kako to da je SDP bio navodni autor tako bitne nacionalno-političke integrativne inicijative. Ili, da bar nekome padne na pamet pitati današnje SDP-ovce, koliko je podudarna njihova esencijalna ideja balkanskoga regionalizma i mosta na Pelješcu, kad se zna da regionalizam počiva na auto-putu Bratstva i jedinstva, „drumovima“ i gorama, a suvremena Hrvatska na posvemašnjoj suprotnosti tome.

Ili je neće biti.

Slijedom toga poznato je da je SDP do sada svojim antifašizmom, kad je integracija hrvatskih državnih i identitetskih temeljnica u pitanju, bio i ostao nositelj razbijanja, eliminacije, parcijaliziranja, izuzimanja i isključivanja, počevši od nepriznavanja više od tri milijuna Hrvata izvan domovine kao ravnopravnih državljana s izbornim i političkim pravima, otimanja obrazovanja i odgoja iz nacionalne politike u svoje županijske, gradske i općinske torove pod svoj ideološki pečat, podupiranja izrazito opasnih autonomaških projekata kao što je IDS, do gotovo potpune podudarnosti sa srpskim potpisom na hrvatsku nacionalnu povijest.

Pri tome ih ni malo ne amnestira činjenica da se ni HDZ nije proslavio rješavajući ta pitanja.

Čak i da jest Šprlje bio politički inicijator izgradnje Pelješkog mosta, a dokumentirano nije, to sasvim sigurno u kompleksu SDP-ovih politika nikada ne bi bila njihova državna politika. Ili bi Šprlje politički stradao, ili bi se odrekao ideje mosta.

Poguban rukopis Titove politike

Pogotovo je drzak pokušaj SDP-a sa živim i veselim Dončićem i to Hajdašom, zatim Marasom, Grčićem, s Milanovićem na zajedničkim fotografijama, zatim s još uvijek živom i borbenom Vesnom Pusić njihovom zajedničkom ministricom, koji su doslovno i u zemlji i u svijetu ismijavali projekt Pelješkog mosta, nema što nisu pokušalida ga nikada ne bude, pozivali u pomoć sarajevske barbe i mornare s Miljacke radi međunarodnoga osporavnja projekta, sad najednom uvjeravati ljude sa zdravim razumom i sjećanjima, da je to njihov projekt.

Malo je previše i od njih.

Priče o Pelješkom mostu ne bi bilo bez priče o Neumu i tom dijelu kopna, niti bez pogubnog rukopisa Titove politike.

Današnji Neum i pripadajuće kopno u vrlo uskoj dubini s izlazom na Jadransko more pripali su Osmanskom carstvu sporazumom poznatim kao Požarevački mir, kojim su u šatoru kod Požarevca u današjoj Srbiji 27. srpnja 1718. godine završeni mletačko-truski i austro –turski rat.Tijekom mletačko-turskoga rata, Mlečani su uz potporu lokalnog katoličkog stanovništva u Dalmaciji i Hercegovini odbili napad Osmanlija na Sinj u klovozu 1715 . godine (u spomen toga događaja održava se Sinjska alka), osvojili su Trilj, Plavno, Prolog te područje preko Imotskog, Mostara do Popova polja i Trebinja, ali bez područja oko Gabele i toga dijela Neretve koje su zadržali Osmanlije. Tzv. Linea Mocingo ili razgraničenje u Dalmaciji označilo je nakon mletačkih gubitaka na Neretvi do Gabele, pravo Osmanlija na dubrovačko zaleđe i dio Hercegovine, koridor prema poluotoku Kleku te drugi koridor na ulazu u Boku –Kotorsku uz potok Suterinu.

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Đuro Pucar je uz Titov supotpis legalizirao tristo godina staru granicu kao administrativnu granicu između BiH i Hrvatske, koja komada Hrvatsku, a koliko je to dalekosežno, i koliko naizgled amdinistrativna rješenja i stečene pozicije u jednome vremenu imaju dalekosežno značenje za svaki narod, pokazuje vrijeme i politički odnosi nakon osamostaljenja republika i naroda bivše države.

Tito je Bosni i Hercegovini omogućio administrativni izlaz na Jadransko more, odcjepljujući Dubrovnik od Hrvatske kod Neuma, iako je prikladnije bilo, ako se već išlo samo na izlaz na more „bratskoj“ BiH – osigurati ga kod Boke Kotorske, koja je također bila oduzeta Hrvatskoj.

Očito se nije radilo o administrativnoj mjeri, niti je cilj bio banalan.

Državno političko pitanje

Upravo zbog toga cilja nije izgradnja mosta arhitektonsko, nego državno političko pitanje, a laži o inicijatoru imaju značaj daleko važniji od obične laži. Šutnja HDZ-a također ima značaj važniji od obične šutnje.

Zbog tih činjenica prvorazredan je politički imperativ samostalne Hrvatske bio fizički povezati Dubrovnik s hrvatskim državnim kopnom, jer je to uz sve ostalo, značilo i poništavanje strateškoga cilja Titovoga zločinačkoga režima i velikosrpske politike, koja je ispod njega kezila zube.

Sliči li to nekome na SDP?

A samo nazad nekoliko godina SDP-ov ministar Hajdaš i to Dončić, svakako ne bez suglasnosti Milanovićeve vlade i bez blagoslova Vesne Pusić i Ive Josipovića, isticao je teškom pogrješkom izgradnju autoceste do Ploča, naglašavajući da je tu cestu trebalo graditi oko 2030. godine, a Dubrovnik povezati tek tamo oko 2050. godine, i to koridorom preko BiH, bez mosta.

Drugim riječima, kad se trajno cementiraju međunarodni interesi, zauzmu pozicije i Hrvatska ostane neizliječivi invalid, a liječnika i lijekova – nigdje.

Političkim rječnikom rečeno u zagrljaju regije.

To je bila službena politka državne vlasti SDP-a dok ih pred kraj mandata Europska komisija nije najurila u pripremu nastavka izgradnje mosta, za koji je već bilo urađeno jako puno pristupnih radova, od pripremanja obale za dopremu materijala, izgradnje pristupnih cesta, svih mogućih prethodnih ispitivanja od podmorja do utjecaja na okoliš, te usklađivanja s međunarodnim pomorskim standardima slobodne plovidbe. Sve je to Kukuriku vlada poništila bez ikakvoga racionalnog analiziranja, političkom odlukom, koja je samo naizgled bila inspirirana problemima gradnje mosta, a stvarno, sasvim drugim, vanjsko-političkim ciljevima. Pa je potpuno nelogično kako im tada nije inicijativa Ivana Šprlje padala na pamet, zašto su ju ismijavali kad je „njihova“, a danas ju isti ti ljudi ističu kao – baštinu svoje politike?

Do zla boga mutno, zar ne?

Znati istinu o političkoj inicijativi za izgradnju mosta danas je bitno iz više razloga, ponajprije jer je istina neponovljiva uvijek, a zatim jer se na politici prema izgradnji mosta prepoznaje elementarna kultura državnosti, a ne samo i jedino stranačka politika.

O Pelješkom mostu u Tuđmanovom uredu još 1994.

Prvi put se o Pelješkom mostu po svedočenju Jure Radića službeno razgovaralo u uredu predsjednika Tuđmana još 1994. godine, ali tada nisu slijedile nikakve političke i službene državne inicijative i programi, što je i razumljivo s obzirom na predstojeće priorite oslobađanja okupiranih dijelova Republike Hrvatske, te stvaranje pretpostavki za razrješenje složene ratne i političke situacije u BiH.

Koliko je bila kratkovidnost, ciničnost, politička podmuklost, ali i otvoreno neprijateljstvo prema svemu što bi u budućnosti moglo značiti potpunu integraciju Republike Hrvatske pod hrvatskom državnom i nacionalnom vlašću, ondašnjih navodno lijevih politika SDP-a i HNS-a te pripadajućih medijskih korifeja, najbolje svjedoči nevjerojatno ismijavanje početka radova na tunelu ispod Velebita na kojemu je Tuđman inzistirao još prije akcije Oluja i oslobađanja Hrvatske.

Glavna poruka tadašnjih „ljevičara“ je bila da će se vjerojatno u tunelu uzgajati gljive, jer se polazilo od pretpostavke da će zauvijek s ličke strane ostati Srbija!

Sjetimo se nakon toga do danas regionalne politike, svih silnih premreženosti tisuća navodnih proeuropskih, građanskih, civilnih i političkih inicijativa sve redom izrazito protivnih državnoj političkoj platformi usvojenoj golemom većinom glasova hrvatskoga naroda na referendumu o nezavisnosti Republike Hrvatske; sjetimo se politika i ideja Ive Josipovića i Vesne Pusić; sjetimo se međunarodne pozivnice Ive Josipovića, ondašnjega predsjednika Republike Hrvatske šefovima država Njemačke i Francuske na koncert Beogradske filharmonije u Dubrovniku, gdje je Dubrovnik doslovno predstavio jugoslavenskom kulturnom prijestolnicom, pa će i slijepcu biti jasno da je pokojni Ivan Šprlje zapravo bio samo lokalna incidentna pojava u SDP-ovoj politici, a nikako nositelj nacionalno-državne inicijative.

Službeno, prvi put je kao programska inicijativa na najvišoj državnoj razini Pelješki most predstavljen na sjednici Zastupničkog doma Hrvatskog Sabora, 01. listopada 1998. godine, kada je u ime Kluba zastupnika HDZ-a kao političko- programsku obavezu državne politike, član najužega rukovodstva HDZ-a iz toga vremena – Luka Bebić predstavio namjeru gradnje Pelješkog mosta. O tome postoje službene zabilješke dostupne svakome koga zanima istina.

Danas se to ni ne spominje.

Teško je reći zbog čega.

Duboka kriza identiteta u HDZ-u

Ako današnji HDZ nema potrebe ni interesa zadržati kao dio svoje programske i povijesne baštine ideju i program izgradnje Pelješkog mosta, onda se, očito je, u toj stranci radi o dubokoj krizi identiteta i dubokom neshvaćanju političkoga značaja toga objekta i te političke odluke. Ali i o činjenici da današnji HDZ, ili ne shvaća što se događa u njegovome društvenom, pogotovo javnom diskursu i okruženju, kakve su razorne silnice prevladavajuće u Hrvatskoj, ili ih to stanje ne zanima izuzev na dnevnoj razini, čime iskazuju da ih ne zanima budućnost Hrvatske, nego samo kao prolazna etapa u njihovim karijerama.

Je li emitiranje laži o službenoj inicijativi za izgradnju Pelješkog mosta baš tako benigno?

Mogli su Luka Bebić i Ivan Šprlje sa svojim kolegama u Neretvi ili Dubrovniku danima jesti, piti, družiti se, igrati balotu i raspravljati o Pelješkom mostu, ali, čak i uz stotinu svjedoka, pa čak i privatnih nacrta, javnih izjava, bilo čega – to sene bi smjelo uzimati kao autorska politička inicijativa ideje o izgradnji Pelješkog mosta.

Današnji svijet počiva na mjerilima službene pozvanosti ili ovlaštenosti.

Ili, reprezentativnosti.

Jer, zar netko sumnja da je nazad stotinu godina bilo ljudi koji su gledajući s jedneobale na drugu zamišljali most ili međusobno razgovarali o tome? Vjerujem da bi to čak i Hajdašu i to Dončiću ili Fredu Matiću palo na pamet da su živjeli na Pelješcu. Nikada se u službenim okolnostima to ne uzima kao –političko autorstvo.

Autorsko pravo stječe onaj tko na nadležnoj političkoj razini službeno istupi u ime političke institucije s tom idejom. Samo taj. To je u ovome slučaju isključivo Sabor, ali i tada u slučaju da onaj tko to promovira ima moć izvesti to što promovira. Samo tu, i samo tada se to moglo uzeti kao prvi korak u pravcu ostvarivanja konkrentoga političkoga projekta, današnjega mosta, jer je između ostaloga HDZ tada imao apsolutnu vlast u državi.

Mogao je Šprlje na stranačkim tijelima SDP-a koliko je god htio uvjeravati kolege u nužnost izgradnje mosta, mogu o tome postojati zapisnici, bilo što, čak i svjedoci kao što su konobari koje mediji navode, ali to – nije službena inicijativa.

Nije vrijedno ozbiljnog spomena.

Jer jedno je brstiti politiku, drugo je donositi političke odluke u nadležnim političkim i državnim institucijama.

Službeni stav

pelješki most

Luka Bebić je promovirao službenu državnu politku, a tisuće i tisuće Neretljana i Dubrovčana, kao i Šprlje, imali
su snove. I, ništa više. S obzirom na dotadašnja ostvarenja, ta politička inicijativa je bila – državna realnost s ozbiljnim posljedicama, koje u konačnici vidimo danas usprkos svim problemima na putu – mosta.

Sve ostalo je besmislica i manipulacija.

Iz neznanja ili namjerno, opasno je i jedno i drugo, pogotovo kad se namjerna manipulacija sinergijiski osloni na neznanje. Po tome obrascu se razara Hrvatska u svim elementima jer je to klasičan obrazac današnje antifašizacije svega,čak i – disanja.

Kad je državni interes u pitanju nema sitnica.

Niti nebitnih stvari.

To valja znati i imati na umu u svim detaljima nacionalne politike, pogotovo u onim najvažnijim „sitnicama“ kao što su obrazovanje, kultura, znanost ili izborni sustav, na kojima se „nadilaze ideološke podjele“. S tim na umu bit će mostova, bez toga, bit će minera ili Hajdaša ito Dončića na svakome koraku.

Marko Ljubić / HKV

Pelješki most bit će među pet najvećih i najatraktivnijih u Europi!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati