Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zašto je ‘ubij Tovara’ ili ‘ubij Purgera’ navijanje, a ‘ubij Srbina’ fašizam?

Objavljeno

na

Usprkos valjanju više ili manje tmurnih oblaka iznad hrvatske državne budućnosti, cijelog spektra dubokih, tektonskih međunarodnih poremećaja, preslagivanja, usprkos puzajućega ili galopirajućega istiskivanja hrvatskih državnih uporišta u susjedstvu, prije svega u Bosni i Hercegovini, usprkos novoj etapi u pospremanju već daleke pretvorbe i privatizacije s navodno iznenađujućom krizom Agrokora koju je po recepturi sličnih kriza banaka devedesetih godina, pa kampanje predstečajnih nagodbi nazad nekoliko godina, morao očekivati doslovno svatko živ i pristojno razuman u Hrvatskoj, jer je to u biti nužan korak u završetku potpunoga preuzimanja Hrvatske od struktura nastalih i formiranih u vrijeme jugoslavenskoga komunizma, ipak ponajvažniji indikator usmjeravanja Hrvatske će biti navodno sasvim sporedna sitnica. Koja to nikako nije, jer je figurativno rečene temperatura teško bolesnoga organizma državnoga poretka.

Navijačko ponašanje.

Jer, navijačko ponašanje na predstojećoj utakmici u petak s Ukrajinom, zapravo je očekivani javni sudar s jedne strane nacionalnog prkosa, opredijeljenosti, bunta i nezadovoljstva dubokim stanjem potiskivanja i suzbijanja nacionalne slobode i identiteta, prema, s druge strane, odavno otrgnutoj državi koja je odustala i odustaje od gotovo ukupnih ciljeva s kojima se pošlo u njeno osnivanje.

Zato će na stadionu u navijačkim pjesmama, pristojnijem ili nepristojnom skandiranju i gromoglasnim uzvicima biti zapravo integriran odnos relevantnog uzorka nacije prema svome državnome i društvenome poretku.

To je uvijek bila i bit će golema anketa s nepogrešivim rezultatima.

S jedne strane imamo gotovo u potpunosti javno legaliziran stav da je svaki nacionalni otpor ili nacionalizam izraz fašističke naravi hrvatskoga naroda i „guja u njedrima“ kako je istinski rodonačelnik i glasnogovornik stvarne otrovnice u hrvatskim njedrima Josipović odavno naglasio, a s druge strane, imamo činjenicu da bez te figurativne guje nema spasa ovoj zemlji. Guja u ovome kontekstu nije razorno zlo, nego model i jedini način uništenja dubokih antihrvatskih silnica, koje su praktično pred potpunim zauzećem neželjene države i pred potpunim preuzimanjem svih relevantnih pozicija za dugotrajno upravljanje nacionalnim resursima.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija

Državne politike i pozadinske strukture koje su iz javnoga diskursa istisnule sva moguće značajnija i masovnija negodovanja, otpor ili prkos, koje su u medijima i na javnim pozornicama gotovo potpuno zabranile neozakonjenom zabranom ili cenzurom, što je utoliko prisutnija u praksi ukoliko zakonima i represijom kao nekada nije moguća, država koja svaki otpor prema dominirajućim političkim pravcima, događajima i osobama, koja marginalizira svaku točku otpora odavno zabrinjavajućoj anacionalizaciji hrvatskoga društva i državnosti, jednostavno ne može sve kontrolirati. Jedino što se usprkos svim mogućim nastojanjima ne može kontrolirati je okupljena masa ljudi, a jedino mjesto gdje se ne može ni policijom, ni pritiskom, ni međunarodnim pravnim i institucionalnim nasiljem zaustaviti javna demonstracija otpora ili negodovanja jeste – stadion.

Kao što je u filmskom Gladijatoru, gladijatorska Arena umjesto predviđenoga Komodova instrumenta uništenja Senata i ovladavanja Rimom, postala autentični instrument neočekivanome Maksimu za konačan obračun s nastranim Komodom.

Mase su velika nepoznanica i obično neočekivano funkcioniraju ako nisu utemeljene na prepoznavanju dokazano autentičnih interesa.

Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija, ovaj put u višesatni program HRT-a. Zbog toga će se pokušati to mjesto, tragom sličnih pokušaja i uspješnih obavještajnih operacija još od vremena sukoba BBB-a i Tuđmana, koji su sjajno iskoristili Hodakovi progresivci grada Zagreba i „vascele“ Europe za preuzimanje Grada, preko stotina obavještajnih udara po europskim stadionima, preko svastike na Poljudu, osmišljenih diverzija na Europskom prvenstvu, dodatno kompromitirati.

Ići će se na silovito zaplašivanje nacije, zatim iskorištavanje nogometaša i emotivne povezanosti naroda s njima, plasirajući teze da su neodgovorni otporaši koji uzvikuju Za dom spremni, ili eventualno „ubij Srbina“ zapravo ključni nositelji zla i svih nevolja u Hrvatskoj, te trajne štetočine, zbog kojih će eto – propasti ugled Hrvatske.

Kladim se da će snažna kampanja upravo u tom pravcu početi već par dana uoči utakmice, na dan utakmice Drago Ćosić će ustavno-patriotski kako bi rekao Pupovac jaukati i zgražati se, HRT će vrlo vjerojatno emitirati stotinjak priloga, Index tisuću tekstova, izdanja ostalih televizija i medijskih grupa će lamentirati nad opasnim ustašlukom kao najvažnijim problemom Hrvatske, a iz Europe će nam stizati već odavno dogovorene zabrinutosti zbog opasne Josipovićeve „guje“.

Posve ista matrica kao zaplašivanje desetine tisuća djelatnika Agrokora, zatim cijele nacije eventualnom propašću koncerna koji je i utemeljen da nakon što odradi svoje obveze, ostvari zakulisne ciljeve moćnoga parapolitičkoga podzemlja u zemlji, te legalizira stvarne pozicije toga podzemlja kao nezaobilaznih i naprednih europskih politika, perući se pod golemim vodopadom nacionalnih interesa, jednostavno u buri koja je tako nastala i usmjerenosti nacije u spas tisuća radnika, omogući tih izlazak – ključnih nositelje te pogibelji.

Tako prizemna matrica, a istodobno tako uspješna.

Bože sačuvaj.

Scenarij za sutra?

Scenarij je da sutra, nakon eventualne kazne UEFA-e Hrvatskoj, upravo Željko Jovanović s HRT-a pošalje poruke i osudi „navijački ustašluk“, da ga u stopu slijedi gomila Josipovića, Bernardića, Šeksova, Zelića, Pusića, Bosanaca i sličnih društvenih kreatura. Osudit će ustašku nostalgiju i opasnost, postavljajući se u poziciju suca, umjesto da ih se posjedne na sramnu klupu, upre prstom u njih i sve slične i trajno ih se primjereno kazni zbog toga što su zapravo oni izazvali štete koje pokušavaju svaliti na čast i obraz tisuća hrvatskih ljudi.

Ista je stvar s Todorićem za koga sam siguran da će nakon burne vratolomije s Agrokorom i zbog goleme interesne uvezanosti u medijsko, političko i financijsko podzemlje i mainstream, ispadati javna žrtva, kao što je ispao i Ninoslav Pavić nakon što mu je država oprostila više od pola milijarde kuna namjerno izazivanoga duga, s kojim je plaćao ubitačno uništavanje Hrvatske svojim medijskim jurišnicima.

Na stadion će kao i u svim masovnim okupljanjima poći uz policijske specijalce i desetine, ne nužno veliki broj, odavno raspoređenih i uvježbanih specijalaca obavještajnoga rata. Jer ništa se ne može savršeno zloupotrijebiti i iskoristiti protiv čovjeka, grupe, obitelji, naroda, kao – njihove emocije.

Oni će primjerice vikati „ubij Srbina“, televizije i mainstream će se zgražati, Uefini birokrati će smišljati uz lobiste sa strane primjerene kazne, činovnici će slati u javnost priopćenja koja su im njihovi sateliti u Hrvatskoj odavno napisali, zatim će se njihovi novinari u hrvatskim medijima iščuđavati javno nad svojim umotvorinama s potpisom „Europe“, a nitko neće postavljati pitanje primjera radi, zašto bi bilo prihvatljivije i manje opasno i šovinistički „ubijati Tovara“ umjesto „ubijati Srbina“?

Ako državna politika i država pristane na tu matricu, a do sada je i predvodila takav model – država postaje provokator.

Jednostavno, jednako kako će osposobljeni i masno plaćeni provokatori, koji su uz pomoć paradržavnih i paracivilnih agentura slali poruku preko svastike u Splitu, sasvim sigurno iskoristiti tako osiguranu i moćnu javnu pozornicu, infiltrirajući se među hrvatske suverenističke otporaše, da prekriju u javnome prostoru duboko pospremanje ostataka slobodnoga društva, kao što se događa s Agrokorom, tako će i otporaši iskoristiti prigodu – javno pokazati što misle o najvažnijim politikama i nositeljima tih politika u ovoj zemlji.

Zbog straha od provokatora, hrvatski suverenistički otporaši ne bi smjeli odustati ni od čega što ih simbolizira. Usprkos provokatora i mogućnosti iskorištavanja ponašanja otporaša i suverenista, protiv samih njihovih ciljeva, opravdano je i nužno državi i svijetu pokazati – otpor.

Ako je to Za dom spremni, zašto ne?

Koja će biti rješenja?

Pri tome, iako adresa izgleda u ovome slučaju Plenković i njegova vlada, svakako valja naglasiti da oni zaprimaju poruku po dužnosti i prirodnim očekivanjima, a ne po zaslugama. Ne bar svi. Plenković jest prava adresa u mjeri u kojoj oni mogu odgovoriti i poslati jasne javne i političke poruke naciji, smiriti već golemu nesigurnost i nezadovoljstvo koje se godinama nakupljalo, ali svakako ne samo zbog njihovoga nerada i ne samo zbog toga što u nekoliko mjeseci nisu ispravili sve stranputice kojima se usmjerava država već dugi niz godina. I, usprkos dakle tome što Plenković ne snosi osobno ni blizu najveću odgovornost za to stanje, posve je normalno, prirodno i opravdano da se njemu usmjerava nezadovoljstvo i od njega očekuju rješenja.

Kakva će rješenja ponuditi?

Hoće li na stadion njegov ministar Orepić, koji je već postao simbol totalno prepoznate suglasnosti s kriminalizatorima hrvatskog identiteta namigivanjem svastičarima na Poljudu, koje usprkos nevjerojatnim indicijama ni nakon tri godine već je sada izvjesno ne želi razotkriti, ili zbog njegovoga atentatiranja s notornim provokatorom Lekovićem, čiju sramnu epizodu ne želi otkriti hrvatskoj javnosti, na stadion poslati tisuću, dvije, pet ili dest tisuća policajaca, kako bi ugasili vatre koje tinjaju u hrvatskom narodu.

Neki će reći u navijačima.

Ma kakvim navijačima.

Svi ti ljudi tamo, ako isključimo realne statističke uzorke skupina kojima je svaki nered pokušaj pronalaženja identiteta i razloga socijalnoga postojanja od nereda do nereda, jer ništa drugo nemaju, na stadionu u petak će biti golema većina – posve pristojnih, normalnih, civiliziranih i pribranih ljudi, koji će sve što budu radili, raditi s jasnim političkim ciljem i nastojati poslati poruku – da je ovo njihova zemlja.

Sve drugo će biti nebitno.

Ovdje se može također primijeniti prastara floskula da politika i sport nemaju što tražiti zajedno.

Ma nemojte.

Itekako imaju, jer već od gladijatorskih natjecanja ili Olimpijskih igara u Grčkoj, sport je vid vrhunske politike po svojim posljedicama. Da je to tako, najbolje govori uz ostalo i javno upozorenje koje smo toliko puta slušali, a koje ćemo i sutra ili prekosutra čuti – da se primjerenim ponašanjem čuva ugled Republike Hrvatske, jer, će biti katastrofa ako UEFA kazni reprezentaciju zbog navijača.

Neće UEFA kazniti ili nekazniti reprezentaciju zbog navijača, nego zbog izdajničke akcije Kukuriku vlade i tadašnjega ministra Željka Jovanovića, koji je poslao službeno državno objašnjenje nakon višekratnih izvještaja notornoga mu pobratima Srbina Stevanovića iz Rijeke, o – fašizmu na hrvatskim stadionima.

Ili će kazniti reprezentaciju, time i Hrvatsku zbog državno poticane destrukcije gomilice huligana koje poznaje cijela Hrvatska, a koje državne politike boreći se preko njih za svoje interese, namjerno ne žele spriječiti u višegodišnjem divljanju.

UEFA nije imala izbora kažnjavajući do sada Hrvatsku.

Niti je UEFA dužna znati, niti može netko razuman shvatiti da je moguće na najvažnijim državnim funkcijama imati obične izdajnike i neprijateljske agenture. Zbog toga Hrvatska ima problema sa svijetom, a ne zbog povika Za dom spremni.

Državna politika je tražila kriminalizaciju svoga naroda

Jer državna je politika tražila kriminalizaciju svoga naroda, kao što je to uradila i sa svastikom na Poljudu, kako bi trajno i na sve jezike stotinama milijuna ljudi prevela dokaz da Pupovac, SPC, Srbija, zatim petokolonaši i Soroševi plaćenici, imaju pravo i da su Mesić, Josipović ili Pusićka po svijetu s pravom upozoravali na devijantnost hrvatskoga društva i naroda, tražeći međunarodnu institucionalnu i javnu potporu za svoje nakazne političke namjere i ciljeve.

Zbog toga tu kriminalizaciju državna politika mora i – osporiti, javno i pred cijelim svijetom demontirati, makar morala i priznati sramotu da se u hrvatskim državnim njedrima stvarno nalazila i nalazi opasna guja, ona stvarna, a ne ona Josipovićeva izmišljena. Guja otrovnica.

Plenković ima tešku zadaću, a istodobno i vrlo blagoslovljenu za svakoga političara koji želi ostaviti nešto korisno svome narodu. Tešku, jer mora iznijeti svoju nacionalnu sramotu pred dobronamjerni svijet, mora izgovoriti te riječi, iako zna da svijet zna za tu sramotu, svijetu koji ne počiva na državnom standardu da netko, bilo tko u normalnoj zemlji namjerno radi protiv interesa njenoga naroda i u svijetu u kojemu se to najstrože kažnjava u konačnici. A ugodnu i izazovnu jer može pokazati da on nije – Josipović. Ili da je njegova nacionalna politika suprotnost od one Željka Jovanovića.

Jedino, Plenković ne bi smio očekivati da se podrazumijeva da je on suprotnost Jovanoviću, Josipoviću ili Pusićki, jer se ništa više ne podrazumijeva. Izuzev naravno činjenice da je nemoguće skršiti otpor svoga naroda, koji je svakim danom odgađanja nazvati probleme stvarnim imenom sve moćniji, neselektivniji i razorniji.

Svako drugačije tumačenje i pokušaj plašenja Hrvatske očekivanim skandiranjem Za dom spremni na Maksimiru, ili odavno predviđenim urušavanjem monstruoznoga Agrokora, obična je gujina – podvala.

Marko Ljubić / hkv.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Susreti Istoka i Zapada od Istre, Rijeke, Dalmacije, …, sve do Stepinca

Objavljeno

na

Objavio

U Barcoli, predgrađu Trsta, prije desetak je dana završena Barcolana, jedna od najvećih jedriličarskih regata na svijetu na kojoj je nastupilo preko dvije tisuće posada, među njima, kako navodi izvjestitelj televizije koja sebe naziva hrvatskom, i one iz Istre, Rijeke i Dalmacije.

I dok je poznato zašto patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u svojim blagdanskim čestitkama, koje sve pršte od riječi mira i ljubavi, onako usput komada Hrvatsku na Slavoniju, Baniju, Kordun, Liku, Dalmaciju, pa i tako podnošljivo mu umanjenu Hrvatsku – jer on je poput njegovih prethodnika neizostavni dionik, štoviše udarna pest svih srpskih memoranduma, pisanih ili nepisanih – ostaje ipak nepoznanicom zbog čega se djelatnik tzv. HTV-a upustio u irinejsko seciranje hrvatskog priobalja.

Je li podlegao domaćoj atmosferi u kraju u kojem se skrasilo mnoštvo optanata iz tih dijelova Hrvatske koji su radije izabrali živjeti u Italiji nego u komunističkom “raju”? Ili pak svjesno provocira zaražen u krugovima svoga ceha pomodnom šprajcovskom zlobom? Ili je u njegovu oduševljenom javljanju jednostavno došao do punog izraza Hrvatima svojstven podanički mentalitet, pogotovo kad se nađu u tuđinskom okruženju? Štogod bilo, duh “titoističke danuncijade” itekako je živ u studiju HTV-a smještenom u kulturnom, političkom i gospodarskom središtu Hrvatskog primorja, ili kako tamo radije kažu – Kvarnera!

U tom je gradu stasala “pariška komuna” sa Zapada uvezenog fašizma (tzv. riječka danuncijada), da bi se na njezine temelje nakalemio još okrutniji, s Istoka ucijepljeni komunistički titoizam – pobjednik u prošlostoljetnom sukobu između ta dva revolucionarna totalitarizma koji je ostavio za sobom nepregledne rijeke mrtvih i nezaliječene rane u dušama živih. Toliko su se pobornici tih dviju mržnjom napajanih ideologija među sobom mrzili da nisu stigli ni primijetiti kako su toliko jedni drugima nalik da ih je teško razlikovati. U jednome su ipak složni – ne podnose hrvatstvo ni u kom obliku! I zato su suglasni da ga treba – ako ne iskorijeniti, onda barem staviti u zapećak. Izvjestitelj HTV-a, svjestan toga ili ne, uspješan je proizvod tog udruženog pothvata.

Da projekt “titoističke danuncijade” nema uspjeha samo na tzv. Kvarneru, uvjerljivo pokazuje osvrt na susjednu Istru. Taj se dio Hrvatske našao u sastavu matice temeljem istih povijesnih događaja uslijed kojih su se istočni dio Srijema do Zemuna i Boka kotorska našli izvan nje. Posljedica je to – s jedne strane pobjede staljinista nad Hitlerom u Drugom svjetskom ratu i činjenice da su napredovali brže od zapadnih saveznika – a s druge primjene kriterija etničke većine. Na krajnjem hrvatskom istoku i jugu to su bili pravoslavni Srbi i Crnogorci, a u Istri Hrvati i Slovenci. Pri tom je tada ključnu ulogu u utvrđivanju etničke većine u Istri odigrao hrvatski svećenik Božo Milanović, a ne netko poput srpskog dvorskog političara Nikole Pašića koji se nije pretrgao u borbi za te krajeve nakon Prvog svjetskog rata (mada je i tada na snazi bio isti kriterij) bojeći se da bi u novoj zajedničkoj državi moglo biti više katolika (jer već ih je bilo 40%) nego pravoslavaca.

Zanimljivo je i kako je etnički sastav na navedenim rubnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora također posljedica jednog povijesnog događaja, samo odigranog nekoliko stoljeća ranije – prodora Osmanlija u kršćansku Europu. I dok je od Turaka tek oslobođeni Srijem naseljen Srbima pod vodstvom pećkog patrijarha Arsenija Čarnojevića, mnoštvo toponima, ponajprije nazivi zaselaka, upućuju da su, bježeći pred turskim zulumom, u Istri svoj novi dom našli Hrvati uglavnom s prostora Dalmacije i Hercegovine (iako ih je u Istri, za razliku od Srba u Srijemu, tamo bilo i prije, ali nedovoljno da budu većina). Tako ćemo na najvećem hrvatskom poluotoku zateći Kožule, Mandiće, Prkačine, ali i Tudore, Marušiće, Udovičiće, Marase … U mnogih je ostala i obiteljska predaja o porijeklu (primjerice Korado Korlević, poznati astronom iz Višnjana, spominje da su njegovi predci došli s područja podno Dinare). Uzme li se u obzir i novije naseljavanje Hrvata iz Slavonije i Bosne uslijed nepovoljnih ratnih i ekonomskih prilika, Istra u genetskom smislu doista postaje “Hrvatska u malom”. No, zašto se ta “Hrvatska u malom” tako tvrdokorno opire gotovo svemu što Hrvate čini Hrvatima? Čini se da ono što je uspijevalo Jurju Dobrili, Matku Laginji i ostalim vrijednim hrvatskim preporoditeljima u doba opismenjavanja – očuvati nacionalnu svijest naraštaja istarskih hrvatskih ljudi unatoč snažnom pritisku talijanizacije – s današnjim njihovim, formalno pismenim potomcima ide daleko teže. I kroz stoljeća neki tamošnji rodom Hrvati nisu uvijek uspijevali odoljeti primamljivom zovu asimilacije u privilegirani talijanski korpus (primjer je predak olimpijskog pobjednika iz Londona, nositelj prezimena zabilježenog kao Cernogoraz, moguće daleki rođak žrtve Udbe, Hercegovca Stjepana Crnogorca). Danas, međutim, ovi “pismeni” nalaze u starim arhivima kako im izvorno prezime nije Cerovac nego Zerovaz, nije Žužić, nego Xusich, nije Paštrović, nego Pastrovicchio … Ta pošast se ne zaustavlja samo na razini pojedinaca pa po istome obrascu nisu Istrani, nego su Istrijani, niti su Puljani nego su Puležani, baš kako su i u gradu HTV-ovog glasnika s Barcolane sve više Fjumani. Tko zna, možda je i lokalitet kojeg austrijski popis stanovništva Istre iz 1910. godine bilježi kao Pisdizza, a koji se po svoj prilici odnosi prije na uvalu nego na rt, također izvorno talijanski? Kako god bilo, dojam je da je tamo sve otišlo u tri pisd…, pardon, u tri ćoška (jer moramo ostati fini na Kamenjaru i kad nas u druge vode vuče). A u kuću koja stoji na tri ćoška lako se, kao svoj na svoje, uselio zloduh “titoističke danuncijade”, odakle i klanjanje tom komunističkom p(r)obisvijetu.

U nabrajanjima HTV-ovog izvjestitelja s tršćanske jedriličarske regate i srpsko-pravoslavnog patrijarha-čestitara jedna je točka zajednička – Dalmacija, ili kako ju karakterizira novoustoličeni episkop dalmatinski Nikodim Kosović – mjesto na kojem se susreću Istok i Zapad. U pristupnom govoru izrazio je nadu da će biti dostojan svojih prethodnika, među kojima je i jedan imenom također Nikodim, ali prezimenom Milaš. Taj je ostao u sjećanju kao predani zagovornik susreta Istoka i Zapada na tim prostorima, budući su se oni susreli i u njemu samom (majka mu je bila Talijanka). Preminuo je 1915. godine, upravo u godini susreta Istoka i Zapada kakvog je sanjao, uobličenog u tajnom Londonskom ugovoru – engleskom mamcu za ulazak Kraljevine Italije u rat na strani Antante kojim se Dalmacija imala podijeliti između Italije i Srbije. Susret Istoka i Zapada po mjeri SPC-a nastavit će se i za Drugog svjetskog rata pri čemu će se protegnuti dublje u unutrašnjost – na istočnu Liku i zapadnu Bosnu. Otrićkim sporazumom iz 1941. godine fašisti (Zapad) postaju materijalna i logistička potpora četnicima-komunistima (Istok) u zvjerskom pogromu nad hrvatskim stanovništvom, ali i rušenju hrvatske države kao, neovisno o prevladavajućoj ideologiji, trajno nepoželjne geopolitičke činjenice. Zapadu je ona Istok, Istoku Zapad, a zapravo ju oba mogu podnijeti tek kao podijeljeni plijen u vidu istočnog komadićka Zapada i zapadnog “parčeta” Istoka. Plodonosna suradnja u iskorjenjivanju onih koji samim svojim postojanjem ometaju susret Istoka i Zapada nastavila se i kasnije odražavajući se u četničkim pokoljima u omiškom zaleđu, te selima vrgoračkog kraja. Nepodijeljenu potporu talijanskih fašista uživao je i zapovjednik četničke dinarske divizije u Kninu, svećenik SPC-a pop Momčilo Đujić, a na nju se nije mogao požaliti ni ne manje zloglasni mu kolega, pop Milorad Vukojičić Maca (nadimak potječe od talijanske riječi za čekić – mazzola, kojim je navodno umlaćivao žrtve) kojeg je SPC 2005. godine proglasila svetim. Nije slučajno ni to što je dobar dio talijanskog oružja i streljiva nakon kapitulacije u rujnu 1943. godine završio u rukama dotad suprotstavljenih im prosrpskih partizana, a ne formalnog im saveznika NDH čiju su vojnu nazočnost u svojoj zoni interesa sve vrijeme ograničavali uspijevajući u nakani da je učine simboličnom.

Žrtvom takvog poimanja susreta Istoka i Zapada pokazuje se danas i bl. Alojzije Stepinac. Točnije ne on – jer tamo gdje je sada zacijelo ima još više posla, nego što ga je imao dok je hodao zemaljskim poljanama – nego cijeli hrvatski vjernički puk koji se u njega uzda, budući se njegovo proglašenje svetim odgađa upravo pod tom firmom. Kako to obično biva u nadnacionalnim središtima moći, bez obzira na zakone, uloženi trud i dobru volju oko ravnomjerne raspodjele visokih položaja i dužnosti, u činovničkom aparatu na kraju prevladaju oni domaći, lojalni samom središtu. Takvi djeluju sukladno interesu sredine iz koje su potekli, a koji je počesto suprotstavljen onome periferije što je hrvatski narod ne jednom iskusio. U sjećanju mu je ostalo tragično iskustvo s Beogradom kao središtem nominalno višenacionalne zajednice ravnopravnih, a slično danas proživljavaju Hrvati u BiH sa Sarajevom u glavnoj ulozi. Teško da je drukčije stanje u vatikanskim hodnicima, jer tamošnjom kurijom ipak dominiraju Talijani. Bez obzira na svećenički poziv i odgoj u katoličkom duhu, kao ljudi od krvi i mesa oni nisu imuni na prepoznavanje talijanskih geopolitičkih interesa i na napast podleći kušnjama koje iz toga proizlaze. Jasnu artikulaciju tih interesa, među ostalim predstavlja i to što je Zadarska nadbiskupija i dan danas izravno podređena Rimu. Stoga ne bi bilo iznenađenje pokaže li se da se iza klopke za Stepinca krije tipična mletačka prijetvornost kakvu je hrvatski narod tijekom tegobne povijesti imao prilike gorko iskusiti – ovaj put u formi ekumenizma serviranog vodstvu koje se lako oduševljava svime što prema mjerilima ovog vremena dobro zvuči.

Kad bi za to postojala istinska volja s obje strane, pomirenje katolika i pravoslavnih rješavalo bi se hijerarhijski odozgo prema dolje, no za to bi trebalo pokazati odlučnost i preuzeti odgovornost. Puno je lakše spuštati domaće zadaće na vrući teren nižih razina, moguće i kao pogodnu izliku za neuspjeh. Pri tom pridavanje enormne važnosti SPC-u, tom “zločestom djetetu” pravoslavlja, u biti predstavlja tek postavljanje balvana pod jednu plemenitu i, uzevši u obzir znakove vremena u kojem živimo, nadasve pragmatičnu nakanu. Naravno, ima smisla da takvu inicijativu slijede i konkretni potezi na terenu, ali oni trebaju biti povučeni mudro i oprezno u skladu s dva tisućljeća taloženim iskustvom Katoličke crkve. U tu je svrhu od u Srba sustavno demoniziranog bl. Alojzija Stepinca kao ispružena ruka pomirnica sigurno pogodniji sv. Leopold Bogdan Mandić, a od sjevera Dalmacije kao prirodno mjesto susreta Istoka i Zapada njezin krajnji jug, njegova rodna Boka kotorska.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati