Pratite nas

Kolumne

Marko Ljubić: Zbog čega se antife ili kurikul revolucinari boje srednjeg vijeka?

Objavljeno

na

Što bi Vrdoljak, antife ili kurikul revolucinari radili u srednjem vijeku i zbog čega ga se tako boje?

Rijetko se kad čovjek može naslušati i nagledati javnih ispraznica, gluposti i notornih budalaština, kao u situacijama kada Jokić i Budak sa satelitima pokušavaju javnosti prodati argumentaciju za svoju viziju društva. Mislio sam da je Maras neponovljiv, ali nije im dorastao.

Zato ćemo danas razmotriti dvije stvari karakteristične za ponašanje kurikul revolucionara, Vrdoljaka i HNS-a kao „progresivaca“ današnjice, te u razuman kontekst pokušati staviti promovirani bijeg od srednjeg vijeka i devetnaestog stoljeća, kojih se antife ili kurikul revolucionari panično plaše i zapomažu na improviziranim pozornicama diljem Hrvatske.

Hajdemo redom.

Pokušajmo pronaći prihvatljive razloge za današnju progresiju javne blamaže i paničan bijeg od povratka u „prošlost“.

Pođimo od blamaže

Nije razumno polaziti od pretpostavke da su vođe kurikul revolucionara ili antifa političari, ljudi kojima nije stalo do svoga javnoga ugleda, da su glupi, da im je socijalna inteligencija kako bi rekao Prosperov Novak na razini sobne tremperature. Logično je i nužno pronaći, ili bar otvoriti mogućnost drugoga, puno ozbiljnijega, razloga takve javne višegodišnje blamaže.

Jer ljudi se blamiraju svjesno jedino, ili pred onim koga ne smatraju čovjekom pa ih nije briga za njegovo mišljenje, ili ako imaju golemi egzistencijalni razlog, pa riskiraju usprkos tome.

Gledajući te tipove u stotine televizijskih nastupa zadnjih dana, njihove riječi i prije svega izraze lica i neverbalni govor, jasno je kao dan da je jedino od izrecitiranih poruka njihovih prosvjednih cirkuskih medvjeda na pozornicama, veća budalaština tim tipovima bilo što dokazivati ili pokušavati osporiti razumnim načinom i argumentima njihove besmislice.

Reakcija na tu opasnu destrukciju humanosti, koja se više godina valja Hrvatskom, a svojevrsni vrh dosegla je pokretom za tu Jokićevu reformu, zato mora biti primjerena.

A to je reakcija vlade.

HNS Logo.svgVlada i predsjednik Plenković ne smiju takvima ostavljati ni minimum nade, a upravo to rade javnim koketiranjem s HNS-om, dopuštanjem javnoga nagađanja o HNS-ovu preuzimanju ministarstva obrazovanja i znanosti uz održavanje Jokića na „životu“ provlačenjem teze da će on u tom slučaju – preuzeti reformu. Ostavljanjem nejasnim tih teza u javnosti, Plenković čak i ako misli sasvim suprotno, baca izravno klipove pod noge voditeljima reforme koje je izabrala njegova vlast.

I izaziva slinu antifama.

Tko je vidio samo dio poruka sa skupova koje Jokić „nije organizirao“, tko je pročitao obrazloženje brutalnoga nasrtaja na Vican i Buljan Culej u priopćenju HNS-a, tko je samo površno pogledao cijeli spektar „argumenata“ kojima se mobilizira antifa na prosvjede i zagovara „budućnost“ , „dvadest i prvo stoljeće“ nasuprot srednjem vijeku, jasno mu je da je svaka društvena koalicija ili suglasnost s tim nastojanjima – potpuni debakl običnoga ljudskoga dostojanstva.

U toj HNS-ovoj poruci neprijatelji su Katolička crkva, Hrast, udruga „U ime Obitelji“, Željka Markić svatko tko ima drugačji stav i poštuje vrijednosti koje oni drže i ocjenjuju negativnim ili opasnim. A negativno i opasno je baš sve na čemu počiva od pamtivjeka hrvatska narodna integracija i identitet.

Skrivena agenda dakle ovoga kompletnoga pokreta je izvan svake sumnje – banalno neprijateljstvo. A na svakodnevnoj razini, vrlo moguće posve banalni osobni ciljevi, od kojih se nikako ne mogu isključiti i pretpostavljene goleme nabavke tehnoloških pomagala, primjerice tableta, za ostvarivanje eksperimentalne ili polazne faze Jokićeve reforme.

Jer ne mogu ni revolucionari bez goriva.

Zbog ovakvoga HNS-a i njegovih „kurikularnih“ najava, svaka suradnja, pa i kava u javnome kafiću HDZ-a s tim ljudima, s tom strankom, bila bi prvorazredan skandal i potpuni slom zadnje mrvice simbolike suverenističkoga identiteta HDZ-a. Ništa, baš ništa, ne može opravdati tu suradnju, pa čak ni strah od eventualnog gubitka izvanrednih parlamentarnih izbora. Postoje stvari koje pristojne institucije, ljudi, stranke i države – nikada ne rade. Mora negdje biti crta koja se ne smije prijeći.

U Hrvatskoj zagovarati veliku koaliciju, političko jedinstvo, pričati o izvanpolitičkim a nacionalnim interesima, neideologiziranim projektima na nacionalnoj razini, suradnjama posve vrijednosno suprotstavljenih ideja je – banalna prijevara.

Jer, baš sve što državna vlast radi mora biti plod politike i jest politika

Nema ni jednoga jedinoga cilja, projekta, odluke na državnoj razini, nečega o čemu će odlučivati Sabor, Vlada ili Predsjednica a da nije politika i da smije biti – nepolitična. Niti pristojna država smije u javnom diskursu tolerirati objavu da će u županijama gdje su na vlasti SDP, IDS ili HNS, te stranke i njihovi lokalni dužnosnici provoditi reformu prema njihovim političkim zamislima.

Onako kako se već odavno rukovodstvo Rijeke hvali da u školama na tom području provodi građanski odgoj prema zamislima Jovanovića i Štulhofera, iz kojega viri zubata Kinseyeva seksualna izopačenost, ili stilom Klasića i sličnih suočavatelja malih Hrvata s njihovom genocidnom prošlošću koji ispod radara države godinama uz pomoć svojih istomišljenika obilazi zagrebačke škole i – suočava.

S takvima nema igre, ne smije im se prepuštati nada, uzurapacija državnih ovlasti, jer je to udar na ustavni poredak, a politički koalirati s njima može samo netko tko namjerno vodi zemlju prema njihovim ciljevima – pod drugom formalnom zastavom.

To nije samo politička prijevara, to je – povijesna prijevara!

Ne može se iskustvo iz Njemačke, Francuske, Italije ili bilo koje uređene nacionalne države u kojoj baš nikome ne pada na pamet osporavati ili kriminalizirati same temelje svoje nacionalne državnosti, osnovnih nacionalnih vrijednota, simbolike; banalno primjenjivati na – Hrvatsku.

Plenković se čak i na razini javnih špekulacija tu opasno igra s vatrom.

I daje vrlo uznemirujuća obrazloženja.

Njegov nedavni pokušaj javnoga uspoređivanja iskustva koalicija u Europskom parlamentu s mogućim koalicijama u Hrvatskoj je nevjerojatan gaf, ili izraz nepoštivanja prema novinarima, javnosti i bar dijelu Hrvatske, koji ima temeljnu naobrazbu o političkim procesima i institucijama, te njihovim definicijama.

Europski parlament je potpuno neusporediv u svakom pogledu s hrvatskim Saborom ili bilo kojim nacionalnim parlamentom, jer nemaju gotovo ništa zajedničko po definiciji, izuzev forme.

Zbog čega su neprimjnenjiva koalicijska iskustva vrijednosno suprotstavljenih politika u europskim državama na Hrvatsku danas?

U čemu se sastoji temeljna politička suprotstavljenost u tim državama, a u čemu u današnjoj Hrvatskoj?

racanU Hrvatskoj od 25. lipnja 1991. godine, od trenutka kada je Račan u ime SDP-a ponudio Ustavnu odluku o nezavisnosti i istovremenom početku pregovora s neprijateljskom i agresivnom Srbijom o novoj zajedničkoj državnoj zajednici, što je politička platforma svih rukovodstava i SDP-a i HNS-a do danas, i danas, ali i svih relevantnih europskih politika; nemamo političke podjele oko lijevih i desnih, centrističkih ili necentrističkih vrijednota, nego oko – potrebe postojanja samostalne i suverene hrvatske države.

Pokret koji se eksplicitno svrstao i iza Jokićeve reforme, i svakoga, baš svakoga projekta koji na bilo koji način slabi ili razgrađuje nacionalni identitet i nacionalnu državnost u Hrvatskoj, samo je eksponent takvih politika i nacionalna država hrvatskog naroda mu je balvan u oku.

I s takvima nitko tko baštini, drži, vrednuje, štiti i promiče hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost – ne smije imati dodira ni najdužim štapom na svijetu.

S takvima je koalicija kapitulacija!

Da vidimo problem straha od Srednjeg vijeka

Zašto se u konačnici toliko kurikularni revolucioinari, antifa civilnjaci, haenesovci i Vrdoljak toliko boje „povratka u srednji vijek“?

O tome sam slušajući ih puno razmišljao, savjetovao se s par dugovječnih i mudrih staraca na ulazu i vidim samo jedan jedini razuman razlog.

U srednjem vijeku, ili u devetnaestom stoljeću, države, plemstvo, carevi, kraljevi i dvorovi nisu plaćali i na platnom popisu držali toliko beskorisnih tipova ili jednostavnije rečeno – neradnika. Tu i tamo kakva dvorska luda, ali uvijek talentirana i lucidna, kakav ulični svirač, umjetnik, praktično samo odabrani vrhunski slikari, književnici, filozofi, matematičari, sve od reda ljudi koji su nadrasli sve epohe.

Što bi u tom društvu radio Vrdoljak, što Krešo Beljak, bi li Beus Richembergh konačno uspio sklepati potvrdu da je grof usprkos riziku odrubljivanja glava lažnim plemićima, kako bi prošli Matula, Urša Raukar, što bi bilo s Markovinom, Klasićem, Budakom, koga bi i gdje analizirali Rimac, Zakošek, Puhovski, od čega bi živio Novokmet, gdje bi zet Kazo bio ravnatelj, čime bi se bavio Aco Stanković, tko bi prehranjivao Šprajca bez RTL-a, što bi bilo s Radom Borić, kako bi Maja Sever prenosila njihove poruke od sela do sela, okruga do okruga, feuda do feuda?

Jel tako?

Ne znam je li motivacija za drvlje i kamenje po srednjem vijeku i devetnaestom stoljeću na skupovima kurikul revolucionara u tome, ali ne vidim ništa srodnije njihovome javnom djelovanju od kada postoje. Ne vidim načina kako bi takvi tipovi uvjerili mudre kraljeve i careve da je idealna platforma društva – antifašizam.

Eventualno anti-kuga bi mogla proći, ali oni se nikada ne bi mogli baviti realnim problemima, pa se toga ne bi dosjetili. Ili, možete li zamisliti kako pred Karlom Velikim, Vrdoljak ponizno recitira naučene lekcije o značaju – antifašizma, a ovaj blene i koluta očima, hvatajući se za vršak mača za pojasom smišljajući na kakvo mučenje poslati budaletinu pred sobom?

Figurativni medvjedi na revolucionarnim pozornicama upravo sintagmu – „ovo je dvadeset i prvo stoljeće“, ponavljaju kao argument sam po sebi, s tim riječima se pred kamerama i mikrofonima s praznim pogledima besmislenog samozadovoljstva i samovažnosti redaju „napredni“ učenici, „skrbne majke“ i nabrijani aktivisti, prijeteći kako nas „oni“ namjeravaju vratiti u srednji vijek ili devetnaesto stoljeće.

Ne znam zašto primjerice Vrdoljak misli da je neka prednost biti danas on, u odnosu na Milu iz Korenice s početka devetnaestog stoljeća.

Tko ga je uvjerio u to?

Između Vrdoljakove inventivnosti, vodstva i simbolike „dvadeset i prvog stljeća“ i simbolike Mile iz Korenice s početka devetnaestoga stoljeća kao uzora društva, malo što bi prevagnulo na Vrdoljakovu stranu. Mile iz tridesetih godina devetnaestoga stoljeća je uz svoje krave, ovce, svinje, kokoši, usjeve na njivama kao seljak, ili u drugom slučaju bar kao pošten razbojnik riskirajući život u oružanim prepadima na cestama i u šumama, zavrijedio više poštovanja, jer je, ili sam stvarao egzistencijalan proizvod, ili riskirao život pljačkajući bez političke zaštite, dok Vrdoljak i ta skupina ne riskiraju ništa svoje, a nikada nisu stvorili – ništa dobro.

Baš ništa.

U čemu je onda ta prednost?

Ni u čemu.

Praznina.

Kao i svaki „argument“ kojim se služe.

Konačno, kad govore o obrazovanju, morali bi poći od činjenice da je upravo današnje institucionalno obrazovanje utemeljeno u srednjem vijeku i opstalo do danas usprkos njihovim antifašističkim pretcima, na čemu su izgrađena sva dostignuća današnjega svijeta, pa je smiješno pozivati se na prednosti tih dostignuća i s prijezirom se odnositi prema njihovim korjenima.

Zbog toga je razlog straha od povratka u srednji vijek, strah od gladi i sudbine da u redovima kao ponizni preobraćenici stoje pred crkvom u nekom gradu i od fratra Jure primaju mjerice brašna, soli, masti, slanine i krumpira- da ne crknu od gladi. A jure ih uz to još i blagoslovi!

Zbog toga je stvari u Hrvatskoj sve nužnije raskužiti, jer je kao kuga u srednjem vijeku, ovaj pokret naših kurikul junaka i njihovih političkih ekvivalenata, postao opasna epidemija, koja se jedino može zaustaviti a onda trajno odstraniti društvenom higijenom i vrlo rigoroznim pravilima društvenoga nagrađivanja i vrednovanja.

A to se ne radi koalicijom s njima, nego karantenom sa strogom dijetom okuženih trupa.

Marko Ljubić / HKV

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Trg Slavka Goldsteina

Objavljeno

na

Objavio

Doživjevši odlazak Maršala iz središta Zagreba, Slavko Goldstein je zadnji čas na ovome svijetu dočekao u bolnici utemeljenoj još za Poglavnika.

Za utjehu, tamo gdje su sad poručnik Goldstein i njegov maršal, ako jesu, vjerojatno je i Maršalov trg. Jer ako ga je bilo ovdje za Maršalova života, što ga ne bi bilo tamo poslije? Uostalom, ako je netko to zaslužio, on je!

Poručnik Goldstein nadmašio je svog vrhovnog komandanta nadživjevši ga za približno dvije godine. U spomen na Maršalovih gotovo 88 njegovi su revni poklonici obično nešto sadili, upravo toliko maslina, borića, ruža, ili puštali toliko golubova i slično. Sljedbenicima, pak, djela Slavka Goldsteina njihov je mecena i orijentir, ili preciznije komandant, dao brojčani zadatak još za života, a broj se sudbinski gotovo poklopio s dobi u kojoj je preselio na onaj svijet, samo izražen u tisućama. Dopuniti popis žrtava ustaškog logora Jasenovac do zadane norme – njih 90 tisuća – put je s kojeg se ne smije skrenuti. Ili kako je Tvrtko Jakovina, jedan od kostura iz tog ormara, nedavno u televizijskoj emisiji napomenuo – 88 do 90 tisuća – slučajno ili namjerno, kombinirajući umalo doživljene dobi dvojice mu idola.

Sredstvima Republike Hrvatske financirani “naučnici” iz JUSP-a Jasenovac dosad nisu prebrojali još niti 84 tisuće žrtava. Ipak, dostizanje norme doimalo se gotovo rutinskim poslom, sve dok nitko nije gledao što rade. A onda su se dva mlada znanstvenika sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računalstva koristeći mogućnosti suvremenih računala, i to ne neke odveć sofisticirane, usudili analizirati podatke i rezultate objaviti. Pronašli su oko 14 tisuća dvostruko unesenih zapisa pri čemu je program pretraživač na stranicama JUSP-a Jasenovac bio tako podešen da se duplići ne prikazuju jedan ispod drugog, čak i kad se radila pretraga po abecedi. Nakon što su s otkrićem upoznali javnost, duplići su hitro zamijenjeni s novih 14 tisuća podataka koji kao da su čekali na skladištu. A središnji “lager” popisa JUSP-a Jasenovac (oko 70% svih podataka) je popis žrtava iz 1964. godine koji je SFRJ koristila kao temelj za plaćanje ratne odštete od Njemačke pa ga je, uzimajući u obzir motiv i prijetvorni karakter eseferjota, bez daljnjih provjera nerazumno držati vjerodostojnim povijesnim izvorom.

Kako bi ispunili plan, državni su se “naučnici”-udarnici morali domisliti još ponekoj inovaciji. Posegnuli su za amaterskim umnažanjem podataka tako da se razlikuju u samo jednom detalju, minimalnoj varijaciji imena, godine rođenja i sl. No, vrijedni znanstvenici statistički su dokazali da to ne može biti posljedica slučajnosti, čak ni nemara. Pitanje je tek je li ta krivotvorina posljedica prijepisa iz izvornika ili je plod naknadne maštovitosti zaigranih “naučnika” pod pritiskom velikih očekivanja. Posebno je monstruozna tvrdnja o dvadeset tisuća pobijene djece čiji je cilj ušutkati istinu o spašavanju deset tisuća kozaračke djece organiziranom i provedenom od strane tijela hrvatske države i Katoličke crkve u Hrvata. K tome, i broj Roma, kojih je dobar dio nepoznata imena i prezimena, nadmašuje za četvrtinu ukupan broja Roma u NDH. Na popisu se nalaze i osobe preminule dugo poslije rata, neki čak i u ovome stoljeću, a nađe se tu, zlu ne trebalo, i ustaša poginulih za savezničkih bombardiranja i njihove djece, pa i partizanskih izbjeglica stradalih za zbjega u egipatskom El Shattu. “Kec na desetku” zacijelo su žrtve stradale u logoru Sajmište pod upravom Nijemaca, koje je dovodio Nedićev režim u Srbiji. Sve to na kontu ustaša kao neprijeporni dokaz urođene hrvatske genocidnosti!

Važnije od svega navedenog je što nema materijalnih dokaza koji bi potkrijepili i približno toliki broj žrtava, bilo dokumentiranih, bilo materijalnih u vidu posmrtnih ostataka. Dokumenti, ako negdje postoje, onda su u Beogradu. Kad bi se u njima našlo nešto kompromitirajuće za vlasti NDH, zašto bi ih tamošnji vlastodršci ljubomorno čuvali daleko od očiju javnosti? Poznato je tek kako su za bivše države obavljena tri iskapanja posmrtnih ostataka – sve skupa iskopano ih je nešto manje od pet stotina. Dobar dio njih pronađen je u krajnje neočekivanim vojnim odorama. Ako je doista riječ o Židovima, Srbima i Romima, radi se o senzacionalnom dokazu multietničnosti oružanih snaga NDH.

Ipak, na tvrdnje o žrtvama jasenovačkog logora i u poraću u režiji komunista, Slavko Goldstein odmahuje rukom i pomalo cinično pita gdje su liste žrtava. Doista, gdje su liste za Hudu Jamu, Macelj, Tezno? Nema ih …, ali zato kostiju ne manjka. Zar se one ne broje ako nema lista? U hladnom administrativno-birokratskom umu Slavka Goldsteina grozniji je nečovječan zakon temeljem kojeg su ubijani ljudi, jer su pripadali njegovoj rasi, nego poratno bezakonje u kojem je mimo bilo kakvog zakona ubijeno višestruko više ljudi koji nisu pripadali toj skupini. Očito su umoreni temeljem nekih drugih, “humanijih” kriterija. Goldsteinov se pogled na ta zbivanja podudara s titoističkom perspektivom koja navodnu moralnu superiornost pobjednika nad poraženim pretpostavlja povijesnoj istini. Tu ujedno leži razlog zašto ga čuvari i baštinici materijalnih tekovina revolucije prikazuju “velikim historiografom” i “najboljim poznavateljem povijesti Drugog svjetska rata”.

Iako znanstvenu metodologiju nije temeljito svladao, priučeni povjesničar Slavko Goldstein je barem terminologiju kojom se koriste povjesničari donekle natucao, znatno artikuliranije nego sin mu Ivo francuski jezik. To ih, međutim, nije spriječilo, starijeg da kao svršeni srednjoškolac postane uglednim povjesničarom, a mlađeg da se prometne u poklisara hrvatske države u Parizu – otac u borbi za bolju prošlost svog ratnog komandanta, a sin s diktatorovom slikom kao inventarom u službenim odajama demokratske Hrvatske i pripadajućim misaonim sklopom kao zvijezdom vodiljom. Uz to, sin je od oca naslijedio sklonost uporabi činjenično neutemeljenih popisa. Izmišlja izvore, kao potporu tvrdnjama koje konstruira, ali i kako bi se prikazao prividno marljivim. Tako njegov rad ocjenjuje mentor, cijenjeni profesor Brandt. Koliko bi se samo tu našlo posla za “đikićevce” – tu neformalnu znanstvenu policiju novog doba!

I zato ti “zlatni grumeni” sadržajno nisu ništa drugo, doli obična sajamska bižuterija. No, kako je uopće moguće da dvojac takvih šarlatana zauzme istaknuto mjesto u nekom društvu i što to govori o tom društvu? Jedni bi mogli rezignirano zaključiti kako je ovo još jedan dokaz kako u Hrvatskoj baš ništa ne valja, pa su tako ovdje čak i Židovi ne odveć sposobni, ni marljivi a bome niti pametni. Drugi bi, pak, mogli pomisliti kako je riječ o nekoj perverznoj inverziji pisanih rasnih zakona –  nepisanim zakonima koji favoriziraju pripadnike one skupine koja je prethodnima bila oštećena. Bila ova nagađanja blizu ili podalje od istine, možda joj ćemo se ipak više približiti, uočimo li kako komunizam-titoizam ne poznaje ni rasu, ni vjeru ni naciju – u carstvu laži kvantiteta i kvaliteta laganja ključni su kriteriji izvrsnosti. Stoga je upravo u navezanosti na (post)komunističke strukture unutarnji izvor moći Goldsteinovih. No, postoji i onaj vanjski, ne manje važan, naslonjen na međunarodnu interesnu mrežu povezanu s Georgeom Sorosom. Da je tomu tako, može se naslutiti i iz posljednjeg pozdrava dragom prijatelju Slavku Goldsteinu kojeg mu je u osobno ime uputio tajkun E. T. (nije izvanzemaljac), te još jednog ispred svoje tvrtke. Generacijski prijatelji sigurno nisu, no nužan je izrazito povoljan vjetar kako bi se doplovilo od žvaka do Cedevite. A još povoljniji kako bi se ugrabilo Ledo i Jamnicu.

Dirljivo pismo koje mu je otac kao dječaku uputio pred pogubljenje, a koje će stjecajem okolnosti doći do njega tek u poznoj životnoj dobi, dvanaest godina prije smrti, na Slavka Goldsteina nažalost nije djelovalo tako da oprosti onima koji su mu zlo učinili, a niti da se javno pokaje za grijehe počinjene prema drugima, uglavnom onima koji mu zlo nisu činili. Mogao je, ali nije…

Nije poslušao ni savjet oca kako ljude koji pripadaju određenoj skupini ne treba prosuđivati poopćeno kroz prizmu nekoliko nevaljalih pojedinaca i njihovu zloću i nedjela pripisivati cijeloj zajednici. Nikako nije uspijevao razlučiti, ili možda to nije želio, ono što je hrvatskoj državi strano i nametnuto od jačega (rasni zakoni) od onoga što je u toj hrvatskoj državi bilo njegovano, jer je doista bilo hrvatsko (državna obilježja, nazivlje, znakovlje i ophođenje u vojnim postrojbama, hrvatski jezik, valuta, kultura, povijest, enciklopedija …). Štoviše, aktivno je sudjelovao u podmuklom priljepljivanju tuđinske ideologije kao etikete i trajne hipoteke hrvatskim iskonskim težnjama za slobodom tako gurajući vodu na mlin protivnika ideje o hrvatskoj državi prikazujući je zločinačkom po svojoj naravi. Netrpeljivost je projicirao na sve one Hrvate koji su živjeli ideju vlastite države, u kojoj će biti ono što jesu, svoji na svome. Takvi su, i kada bi činili dobro, prema njegovu prijekom sudu uvijek mogli i morali učiniti više.

Hrvate je želio mijenjati, razvodniti, dresirati ih da prihvate živjeti u svome domu kao podstanari. Na povodcu će ih držati dugom, mračnom, jasenovačkom laži, a brnjicu im pokušati nataknuti svojim nakladničkim radom u sklopu kojeg je poticao rješenja koja su najučinkovitije razarala hrvatski nacionalni identitet. Odnosi se to ponajprije na rječnike hrvatskog jezika u kojima je, boreći se protiv “ustašizacije”, promicao jezičnog frankensteina temeljenog na novosadskom srpsko-hrvatskom dogovoru pokušavajući ga ugnijezditi u standardnom službenom jeziku samostalne hrvatske države. Ključni je postulat takvog rječnika – može i ovako i onako, kako već tko hoće, ali je ipak bolje onako kako je njemu draže. Bez jasnih pravila, s mnoštvom iznimaka i dvoznačnosti, nema standarda, a bez standarda nema ni zajedničkog temelja, time ni identiteta. Ovime se Goldstein pokazao svojevrsnim pretečom kurikularnog admirala, Borisa Jokića, koji je ješku namijenjenu povodljivima i lijenima reklamirao mudrolijom da će učitelji sada moći raditi kako koji želi, a djeca više ne će morati bubati, nego učiti ono što žele. Učitelji koji rade kako žele, djeca koja uče što žele, a svi skupa govore kako žele! Na kraju ih, kao fina nadogradnja, širom raširenih ruku očekuju sveučilišni profesori moralnog i znanstvenog integriteta Ive Goldsteina, a ne Miroslava Brandta. Idealno, zar ne?

Zanimljivo je kako je Slavko Goldstein postao poručnikom Titove armije četrdesetpete s nepunih sedamnaest godina. Možda se jednom neki istraživač zapita čime je to zaslužio? Nađe li se takav, u polazišnim razmatranjima ne će moći zanemariti saznanja do kojih je došao slovenski istraživač Roman Leljak otkrivši kako su velika većina ubojica iz Hude Jame i drugih masovnih stratišta u Sloveniji bili sasvim mladi ljudi, mnogi tek na pragu punoljetnosti, u dobi kad su ljudi izrazito podložni manipulacijama i huškanju. A Partija je barem bila poznata po tome što je u svojim akcijama rabila posvuda isti obrazac djelovanja.

Kao što se četrdesetpeta potiho vratila 3. januara 2000. godine, a čini se kao da još uvijek traje, tako bi se i Trg maršala Tita, bude li se ikad vraćao, mogao vratiti pod imenom Slavka Goldsteina. Jer riječ je o čovjeku u čijem se djelovanju najjasnije iskazuje spona između dva totalitarizma – novog globalnog i onog starog čiji se duh u novome baš dobro snašao, upravo kao kod kuće.

Grgur S./Kamenjar.com

PEČARIĆ: Posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za kulturu SLAVKO GOLDSTEIN UPORNO LAŽE, II.

facebook komentari

Nastavi čitati