Pratite nas

Kultura

Marko Ljubić: Sa Zvonimirom Hodakom putevima “Lijeve naše”

Objavljeno

na

Kad ti netko u Lijepoj našoj ponudi paradigmu Lijeve naše, ili ćeš ga poprijeko pogledati tražeći u njemu notornog antifu, ili ćeš se zasmijati tražeći u njemu – običnog kretena. Doduše dođe ga na isto. Tako bi bilo nazad nekoliko godina. Danas nije.

zvonimir hodakZvonimir Hodak, netipičan novinar, netipičan odvjetnik, netipičan pripadnik suvremene hrvatske društvene elite, apolitičan homo politicus, a više nego tipičan praiskonski pripovjedač u svemu tome, svojim je kolumnama potpuno promjenio očekivanu reakciju na – Lijevu našu.

Lijeva naša nije klasičan zbir autorskih kolumni koje niču na sve strane, pri čemu su najčešće pokušaj prosječnih, ispodprosječnih, ili više poznatih nego vrhunskih novinskih autora da svome svakodnevnom djelu ili nedjelu dadnu nekakav poluknjiževni suvremeno publicistički, ukratko- trajniji znak neprolaznosti i njihove veličine.

Zbog toga sam uvijek imao rezervu prema takvim knjigama jer se u njima skrivala nepostignuta a samoprojicirana veličina običnih prolaznika ili obična trgovačka nakana i narav banalnih tezgaroša u suvremenom hrvatskom novinarstvu.

Pogotovo je tomu pogodovalo vrijeme projicirane i stvarne nacionalne ugroženosti, nesolidnosti vlasti, rušenja društvenih standarda i civilizacijskih normi, kojima godinama svjedočimo u Hrvatskoj. Žrtva je oduvijek bila odličan proizvod i povod za identifikaciju, te bijeg od odgovornosti.
Hodak ne spada ni u jednu od tih kategorija.

A ako je išta vrijedno u njegovoj „Lijevoj našoj“ to je – bijeg od samosažaljenja i otpor prema nametnutoj paradigmi žrtve i defetizma. Konačno, zbog toga je posve prirodno da je promotor njegove knjige akademik Josip Pečarić, još jedna živuća paradigma intelektualnog bunta.

Njegova knjiga kolumni je knjiga pripovijetki, snažnih, netipičnih utoliko važnih, pripovijetki koje, kako su godinama otvarale svaki radni tjedan ranojutarnjim čitanjem i relaksacijom mnogima, a mnogima i gorkom mukom i nevoljom, ovisno o tome kako se tko u tome prepoznavao i snalazio, ovisno i o intelektualnim mogućnostima projekcije tako običnih poruka na svoju svakodnevnicu, zapravo danas u njegovoj knjizi „Lijevom našom“ nude sustavniji pristup i nužno nameću čitav niz pitanja svakome od nas. Tko hoće i zna, naravno.

Hodak kakav jest na taj način je otišao i od – ponedjeljka, pretvarajući ga u cijeli tjedan svakome tko uživa u njegovim rečenicama, prispodobama, ironiji, vicu i sarkazmu.

Hodakovo novinarstvo nije nastalo pod zidinama Vjesnikova nebodera gdje ostarjeli vječiti giganti hrvatskoga novinarstva okupljaju mlađe generacije, pričaju im priče iz davnih i manje davnih vremena, hvale se svojim postignućima, anegdotama, najčešće izmišljenim i lovačkim, pri tome tražeći sebi mjesto usporedbom s uspomenama na velike novinare iz davnašnjih vremena.

Ne bi Hodak bio vrijedan da je tamo nastao.

Marko Ljubić

Marko Ljubić

Nije Hodak nastao ni na zagrebačkoj špici, niti je nastao u školama novinarstva, niti je proizvod ne daj Bože nekakve odvjetničke ili pravne genijalnosti, niti bilo čega što se danas nameće kao uzoritost, novodruštvena urbana paradigma, s jakim mirisima ili smradom skrivene neuzoritosti, nečasti, ruševina morala i visokih zidova desetljetnoga establišmenta koji nije propuštao u svoje dvorište – svježu i netipičnu osobnost, misao, intelektualnu drskost, pa na tome ni podrugljivost krležijanske naravi i ironiju neukrotivoga uma.

Hodak kolumnist, Hodak autor „Lijeve naše“ na pristojan, taktičan, blag i prihvatljiv način zapravo je ismijao i sve ono čemu i sam dobrim dijelom pripada.

Utoliko su i vjerodostojnije njegove priče, jer su rijekti autori danas koji bez zadrške pristaju u kritici poći od najbližega okruženja i vlastite javne percepcije.

Ne znam kakav je Hodak odvjetnik, ali čitajući njegove kolumne ne bih ga htio za suparnika ili ne daj Bože neprijatelja.

Nije lako s ljudima koji sve otpužbe, sve pomno smišljene uvrede, svo nazivlje koje ga treba diskvalificirati ili ismijati u nekakvom zamišljenom društvenom okruženju, koje uz to informacijski potpuno kontroliraš, što nadmoćnošću u medijima, što strahom onih izvan njih, bez ikakvih problema prihvate i vrate ti ih kao – smrtonosne zamke.

Kako se suprotstaviti čovjeku i umu koji svaku optužbu uredno prihvati uz naklon onako po zagrebački, a istovremeno ti je naklonom vrati snažnije u lice nego Goran Ivanišević tenisku lopticu prvim servisom?
Nikako.

Hodak je u vremenu kad je u Hrvatskoj doslovno eksplodirala nova antifašizacija, novoproizvedena što neokomunistička što soroševsko globalistička korektnost, novo epsko kloniranje cijeloga naroda, kad je nasrtaj lažnih umnika i stvarnih bezumnika bio takav da je čovjek bez jasnoga identiteta i stava o sebi morao i u svome domu promišljati kako ustati, izreći običnu rečenicu, kako se prekrstiti, telefonirati da ne ispadne nazadan, nevaljao, divljak, provincijalac, kamenjar, ognjištar i ukratko- neciviliziran, jednostavno počeo govoriti svoje pripovijetke.

I pobunio se protiv svega toga snagom autentične izvornosti. Autentične zbog toga prije svega, jer je baš on svojim cijelim životom bio u epicentru društvenih događaja i kao rijetko tko mogao vidjeti svu bijedu lažnoga morala, vrijednosti, uljudnosti, nekakve urbane paradigme i ukratko novoga poretka, koji nije počivao ni na čemu stvarnom.

I istinski vrijednom. Hodakova kolumnistička, pripovjedačka i literarna vrijednost upravo počiva na stajalištu njegove griješnosti, koje se nimalo ne boji i koju objeručke prihvaća u svakom svom tekstu i priči, koja je istvremeno potpuno neobranjiv udar prema korifejima laži i nemorala koji panično bježe od samih sebe, nudeći okruženju svoju projekciju iza koje u stvari ne stoji baš ništa.

Hodak vrlo moguće ovako ne bi pisao u nekim ranim životnim godinama, jer za takav iskorak čovjek mora uz intelektualnu pronicavost, duh, naslijeđeni talent i bogomdani dar, imati i svijest o prolaznosti svih mogućih društvenih veličina.

To je otprilike usporedivo s čovjekom koji u mladosti pođe na put tražeći odgovore na životna pitanja, pa se umoran od tražanje vrati na svoje početke i korjene i tamo nađe sve ono što je toliko uporno tražio. Tek tada čovjek može javno istupati ovako kako Hodak govori u svojim pričama.

Zbog toga je neponovljivo vrijedan svaki njegov zapis, a ne zbog mudrih ocjena i nepogrešivosti u njegovim nužnim osvrtima na dnevno političke događaje ili skupine nesretnika koje stjecajem okolnosti vidimo u svakodnevnici. U tim kratkim zapažanjima ne treba tražiti Hodakovu vrijednost, niti vrijednost „Lijeve naše“.

Ona je u načelima i razbijanju lažnih paradigmi, ona je u povratku korjenima i njihovoj afirmaciji iz pozicije čovjeka i intelekta koji je iskusio štošta toga drugačijega i koji nije htio pristati na život u zatvorenim krugovima.

Sve te nametnute kvalifikacije, sve te lažne grijehe samoproglašenih sudaca hrvatskoga naroda, sve te slabosti naše tradicije, svu tu ljudsku nesavršenost Hodak je u svojim kolumnama najednom počeo pretvarati u vrline, a protagoniste takve kampanje dajući im toliko željena obilježja progresivaca, kulturnjaka, umnika, uglednika, veličina, europejaca, intelektualaca, književnika zapravo ismijao bez i jedne riječi kritike. Brutalno ismijao.

Toliko brutalno da su najobičnija imena, kao primjerice Žika, vjerojatno i najzadrtiji progresivci počeli izbjegavati kao vrag tamjan.

Od riječi ognjištar napravio je toplinu obiteljske vatre, kamina, svijetla, vrlinu tradicije, od riječi kamenjar napravio je pokret samouvjerenih ljudi, koji znaju da je kamen istoznačnica za stijenu na kojoj počiva suvremena civilizacija, od riječi nazadnjak i nazadnjaštvo napravio je paradigmu otpora i iskorak prema povratku stvarnim, autentičnim i provjerenim identitetskim vrijednostima bez kompleksa, od riječi progresivac napravio je – javnu kreaturu i budalu.

Sjećam se, a uvijek čitam komentare ispod tekstva meni dragih autora, jedne očajne rekacije nekog Hodakovog progresivca – „crko dabogda tako ćelav i star“.

Ne znam kako se Hodak osjećao čitajući takvu reakciju, koja najčešće nije nikome ugodna. Ja sam se smijao iz sveg srca, ponajviše zbog toga što je u toj kratkoj psovci, kletvi, čemu li već, bila sadržana sva genijalnost i uspješnost Hodakova pristupa razaranju neviđenoga zla i zloduha iznad hrvatskoga naroda.

Nema nikakve sumnje da je tu kratku, u normalnim okolnostima jezovitu poruku izrekao netko tko je prilično svjestan praznine svoje progresivnosti i lažnih vrednota u kojima se našao i iz kojih ne smije iskoračiti. Takva reakcija na Hodakove riječi, koje za razliku od riječi progresivaca nisu ni osobne, nisu ni prljave, nisu ni smišljene uvrede nikome osobno ili čak ni jednoj socijalnoj ili društvenoj strukturi, kakva god ona bila, nisu ni zločeste – samo su ironične i smireno nabijene nepobjedivim duhom, najbolje ukazuje na dubinu taloga koga je Hodak odlučio isprati.

Tu poruku komentator čitatelj ispod „Lijeve naše“ izrekao je u čistom očaju.

Smijao sam se i radi toga što sam neposredno prije toga razgovarao s Hodakom i odao mu priznanje na svježini duha vidljivoj u njegovim kolumnama, pri čemu nismo mogli zaobići usprkos pristojnosti ni njegove godine.

Iako su to prilično impozantne godine, kad i um obično lagano doživljava svoj smiraj, Hodak mi je otkrio prednosti svoje ličke genetike, koja se svakako ne bi svidjela nesretnom čitatelju koji ga je nazvao – starim i zaželio mu da uredno crkne. Kud ćeš strašnije pomislio sam, Hodak pa još i Ličanin.

Bogme da zna čovjek skim ima posla, našao bi drugačiji način ili smislio drugačiju kletvu.
U Hodakovim pripovijetkama koje se samo slučajno zovu novinarstvo a istodobno jesu vrhunsko autorsko novinarstvo po svojim temeljnim obilježjima, baš zbog toga što nije nastalo ispod ruševina Vjesnikovog nebodera, nego kao reakcija na notornu zaostavštinu takvoga novinarstva, sve je izvrgnuto propitkivanju.

Zbog toga i jesu te pripovjetke – vrhunsko novinarstvo. I svojevrsni dokaz da u pravničkim i odvjetničkim krugovima ima duha, snažnog duha, usprkos utemeljenoj percpeciji grabežljivaca s kožnatim torbama i mutnim namjerama.

On refleksom sjajnog intelektualca ne pridaje gotovo nimalo značaja svakodnevnim prolaznicima u politici, tipovima s margina pristojnoga društva i koliko toliko pristojnih vrednota, tu i tamo će čisto da u svojim kronikama prethodnoga tjedna ostavi jasan znak ili uporište o realnom vremenskom trenutku, spomenuti nesretnike, naročio progresivce iza kojih stupaju trupe antifa u javnosti i po zagrebačkim ulicama. Iz priče u priču, iz kolumne u kolumnu Hodak nasilnicima ponavlja da su progresivci, nadriknjiževnicima da su književne veličine, antifa feministkinjama da su ženstvene ističući snažnom ironijom njhove primitivne ispade i svodeći ih na karikature a ne na žene, polunovinarima će priznati gigantizam njhove misli i dijela, budalama će pripisati svu pamet svijeta zadajući im nužnost pronalaženja kakve podrumine za smještaj tolikoga znanja, a sebi i svojim čitateljima, zapravo već pokretu, jednostavno prisvojiti ognjište, dom, tradiciju. I grijati srca i um.

Svakome tko je čitao Hodaka, ljudima koji će imati njegovu knjigu „Lijevom našom“, svakako bih preporučio da ne traže veličinu i vrijednost u stilu i kompoziciji rečenice, jer nije školska ni naučena, neka ne traže vrijednosti u kompoziciji teksta, nego upravo u digresiji, načinu pripovjedanja i retoričkim a ne književnim figurama, jer čitajući Hodaka čovjek se osjeća kao sugovornik. A Hodak poštuje svoje sugovornike. „Lijevom našom“ je suvremeni autorski klasik, utoliko vrijedan i snažan ukoliko je netipičan i ruši nametnute streotipe.

Marko Ljubić / narod.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ištvančićev film “Škverski kipar” oduševio Mađarsku

Objavljeno

na

Objavio

Žiri sastavljen od istaknutih mađarskih filmaša oskarovca Ferenca Rófusza, Sándora Sáre i Béle Ternovszkya dodijelio je Prvu nagradu dokumentarnom filmu “Škverski kipar” redatelja Branka Ištvančića u selekciji programa međunarodnog filma na održanom prvom Seven Hills Film Festivalu 2017. u Mađarskoj.

Nagrada je redatelju dodijeljena na završnoj ceremoniji 23. rujna 2017. u kazališnoj i koncertnoj dvorani u mađarskom gradu Komlou. Uz mađarskog oskarovca, nagradu je redatelju predao i gradonačelnik grada Komloa Jozo Polić koji je s ponosom istaknuo svoje hrvatsko porijeklo, a  koji danas živi u Mađarskoj.

Na festivalu je bio prisutan i pokrovitelj ovog značajnog događaja dr. Péter Hoppál mađarski državni tajnik za kulturu koji je svim nagrađenim autorima uputio svoju čestitku.

Dokumentarni film “Škverski kipar” govori o inženjeru strojarstva splitskog brodogradilišta Stanislavu Bavčeviću (1954-2009), “škverskom kiparu”, koji je godinama od otpadnog brodograđevnog materijala izrađivao skulpture. On je čovjek koji je u splitskom brodogradilištu našao ne samo egzistenciju već i neiscrpno vrelo inspiracije i materijala za svoju umjetnost. U onome što svima nama predstavlja gomilu otpada on je vidio beskraj figura, likova i oblika.

Uz scenarij Damira Sirkovića, kameru Borisa Poljaka i glazbu Dalibora Grubačevića, film je snimljen u produkciji Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana, a uz potporu, nedavno ugašenog, Dokumentarističkog fonda Grada Splita kojim se pokušavalo poticati i razvijati filmsko stvaralaštvo od strane gradskog poglavarstva u Splitu. Film je premijerno prikazan na Danima hrvatskog filma 2014. godine, potom u programu “Ješke” na Festivalu mediteranskog filma u Splitu 2014., u glavnom programu Međunarodnog festivala filmova o umjetnosti FIFA 2015., Međunarodnom festivalu dokumentarnog i antropološkog filma Pärnu 2016. i u programu niza drugih filmskih festivala.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove

Objavljeno

na

Objavio

Godine su mnoge prošle
od kad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kanu gorka suza vrela.

Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.

Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.

Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.

I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.

Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.

Samo laste svoja gnijezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.

Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj pjesme nove.

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati