Marko Matić: Ćirilometodica

2

Solunska braća Ćiril i Metoda, kao i njihovi učenici, bili su bizantski kulturno-politički misionari (9.st.), koje je Rim pokušavao pridobiti na svoju stranu. Njihovo misionarenje, po nalogu cara iz Carigrada, od Grčke do Moravske, poklapa se i s čuvenim raskolom carigradskog patrijarha Focija, prvim velikim crkvenim sukobom između Rima (pape) i Carigrada (patrijarha). Javni zadatak Ćirila i Metoda bio je opismenjavanje ondašnjih stanovnika Balkana i, donekle, srednje Evrope, a tajni povratak bizantske vlasti, ili barem političkog utjecaja na te nekadašnje rimske provincije. Sredstvo njihovog političkog djelovanja bilo je i pismo ćirilica, koje su načinili preinačavanjem, nespretnijeg, starog hrvatskog pisma glagoljice.

Od svog postanka ćirilica je, na neki način, okupatorsko pismo za Balkan i Hrvatsku, kao i današnja srpska, Vukova ćirilica za sve Hrvate. Ćirilometodski panslavizam za Hrvate je bio jednako opasan kao i današnji globalizam. Slaveniziranje, unifikacija, proglašavanje istim donekle sličnih nacionalnih identiteta, pokazalo se u prošlosti štetnim, čak i zločinom. Riječ slaven, slavo, opća je imenica a ne ime; slavi su oni koji se u govoru donekle razume, kao što se djelomično razume i razne vrste germana ili romana. Bizantski politički misionari pokušali su panslavenizirati slave prvenstveno radi interesa Bizanta. Što god tko radi,  radi  zbog nečega i nekoga. Zbog toga je Rim ( tadašnja papina država) istovremeno  odobravao i sumnjičio aktivnosti Ćirila i Metoda, a prema tvrdnjama nekih povjesničara pomogao im je i oko preseljenja s ovoga na onaj svijet. Vidjet ćemo kad na nas dođe red je li to istina. To mi danas živući ne znamo, ali znamo da je isti cilj ćirilice bio onda kao i danas, da iz uporabe potisne ne samo glagoljicu nego i latinicu – da nama Hrvatima nametne političke i ekonomske interese, koje smo mi odbacili skidanjem s kraljevskog trona, na Livanjskom polju, probizantski orjentiranog našeg kralja Zdeslava 879. godine.

Znači, tko god hoće saznati istinu o ćirilici, saznat će da ćirilica nikad nije bila hrvatsko pismo, ali je bosančica, ćirilica na hrvatski način, kojom su u srednjem vijeku pisali neki obrazovaniji Hrvati. Zato je Hrvatski sabor, koji nije državni, donoseći tzv. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, 13. 12. 2002. (predsjednik Sabora bio je Zlatko Tomčić), postupio u interesu ćirilometodice a ne u interesu hrvatskog naroda. Nažalost, takav nedržavni Sabor donio je mnoge zakone za koje ti sabornici tvrde da obvezuju hrvatske državljane. Zaboravljaju naši vrli sabornici da bi se zakon, pravo, trebalo temeljiti na pravdi da bi ga  građani poštivali. A spomenuti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je i imenom i sadržajem prepun nepravdi prema većinskom hrvatskom narodu. Koja je to i čija pravda da se u svakom naselju u Hrvatskoj, gdje živi trećina Srba, na državnim zgradama piše naziv onoga što je u zgradi i srpskom ćirilicom, onom ćirilicom koja nas je skoro sto godina, posredno, klala,ubijala, palila, rušila, otimala nam sve što je naše. Zar po članku 12. Ustava RH u Hrvatskoj nije u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo? Nigdje u Ustavu ne piše da tamo gdje živi trećina Srba, ili Talijana, mora pisati na sjedištu državnih tijela njihovim jezikom i pismom, nego da se tako može pisati pod uvjetima propisanim Zakonom. Prema tvrdnjama srpskih medija 99% Srba iz Hrvatske se svojevremeno izjasnilo da bi oteli dio hrvatskog teritorija i pripojili Srbiji. Jesu li zbog toga dobili ovoliko povlastica po Zakonu o nacionalni manjinama od tobože hrvatskih Vlada? Niti smo svi jednaki, ni ravnopravni mi hrvatski državljani; različiti smo i različita su prava i obveze onih koji su obnavljali, gradili i grade Hrvatsku od onih koji su je rušili, raskopavali i raskopavaju. Zbog toga je zločin izvršavanje ovakvih prosrpskih zakonskih propisa, a nije zločin npr. sprečavanje postavljanja ćirilice u Vukovaru. Stavljanje ćiriličnih ploča bilo gdje po Vukovaru vršenje je nužde po grobovima onih koji su poginuli da Vukovar i dalje bude hrvatski. Donošenje i provođenje nepravednih prosrpskih propisa jugočetnička je, rankovićevska, politika u hrvatskoj policijskoj odori – čisti bizantizam. To je čak i neka vrst unutarnje, izvana dirigirane, agresije po sva tri srpska memoranduma; kako po onom iz 1844. tako i po onima iz 1986. i 2011. Prva dva su bila poluilegalna, a ovaj treći donijela je Vlada Srbije na sjednici od 21. 01. 2011.pod dugim naslovom, koji ovako počima: Strategija…

Srbi prečani imaju i svoj vlastiti memorandum, koji je, nakon što je rađen  u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu,  objavljen u kolovozu 2008. pod imenom Studija o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj. Ta Studija ne govori ni o kakvoj Ustavom zajamčenoj kulturnoj autonomiji manjinama u Hrvatskoj, nego o nekoj srpskoj neteritorijalnoj autonomiji i manjinskoj samoupravi utemeljenoj, kako Srbi kažu, na Pismu namjere i Odluci hrvatske Vlade, te na famoznom Erdutskom sporazumu. Sva tri akta nastali su od 1995. do 1997., u vrijeme tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Povlaštena prava u odnosu na ostale manjine (21), kao i u odnosu na većinski hrvatski narod, Srbi u spomenutoj Studiji traže jer se boje asimilacije u gradovima i getoizacije po hrvatskim selima. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali Srbima koji žive među Hrvatima takav strah je lažan. Ni jedna nacionalna manjina u Evropi, uvjeren sam, nema prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. I onda, njihov slabunjavi i sladunjavi vožd, četničić Pupavac, neku večer reče pred televizijskim kamerama u Vukovaru da se predsjednik RH i najveće hrvatske stranke igraju vatrom. I da  nijedan od njih, ni Josipović ni Karamarko, na tu ozbiljnu prijetnju nije ozbiljno reagirao. Zašto ga rankovićevci, povjerljivi policajci ministra Ranka Ostojića, nisu pozvali barem na informativni razgovor na način na koji su to nekada rankovićevci radili? Osim na hrvatskom kukavičluku, Pupavčeva hrabrost je utemeljena i na dva Sporazuma koje je Pupavac sklopio sa zlotvorom Sanaderom 2003. i 2008. A možda je hrabar i od toga što misli da je sada vrijeme za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Kad je u Baranji 1997. osnivao Srpsko narodno vijeće, izjavio je da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju. Ni tada mu se nije ništa dogodilo, kao ni kad je izjavio, za vrijeme rata, da su Hrvati preveli na katoličanstvo ni manje ni više nego 11 tisuća malih Srba. Do kada ćemo više trpiti laži i klevete ovog zločinca, dragi moji Hrvati? Pupavac zna, i od toga je drzak prema hrvatskoj vlast, da je preko spomenutih Sporazuma s hrvatskim jugoslavenima postigao da Srba ima više u hrvatskoj državnoj upravi , sudovima, policiji, vojsci, obrazovanju, kulturi… nego ih je ikada bilo otkad su ih Turci kao Vlahe u Hrvatsku doselili.

Zbog svega navedenog treba ultimativno zatražiti od ove jugočetničke vlasti u Hrvata da se ukine službena uporaba srpske ćirilice u Hrvatskoj svugdje, od mjesne zajednice do Sabora. Treba propisati da ćirilični natpisi mogu biti samo na onim zgradama u kojima se okupljaju raznovrsne srpske organizacije, ali u Vukovaru i Udbini i još nekim (nabrojati ih poimenično) hrvatskim mjestima ni na tim objektima. Također bi trebalo, usput, poništiti odredbe Statuta Istarske županije, koje propisuju dvojezičnost, hrvatske i talijanske natpise, u cijeloj Istri. Ma takvo nešto ne bi nam ni četnici propisali.

Kad će već jednom shvatiti razni jugoslaveni, udbaši, kosovci, masoni, poltroni… da Hrvatska nije communis omnium, zajedničko dobro onih koji je čuvaju i vole i onih koji je mrze ili ne vole? Nakon 12 stoljeća ćiriličnih nasrtaja na hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, molim sve izgubljene hrvatske ovce da prestanu nametati hrvatskom narodu tuđinske, okupatorske jezike i pisma, i da se vrate svemu što nam je čuvalo identitet stoljećima, pa tako i glagoljici (popovi glagoljaši), latinici (premda nije naša), a i bosančici. Budimo svoji na svome, a ne žrtve sukoba, nekad doslovna a nekad metaforično, između Rima i Carigrada, Istambula. Oslobodimo se napokon, Hrvati dragi, oslobodimo sve hrvatske zemlje od onih koji nam ih žele oteti pismom, jezikom, kulturnom revolucijom, globalizmom ili vojskom. Oslobodimo se i veleumlja naših muta, sluta, tuta, varalica i izdajica: Karamarka,  Josipovića, Sanadera, Kosorice, Šeksa, Milanovića, Pusićke… Spasi nas Bože od njihove zabrinutosti za Hrvatsku! Tražimo od njih i cijele vlasti u Hrvata da hitno zabrane protuzakonito  djelovanje paralelne srpske vlasti u istočnoj Slavoniji, pod imenom Zajedničko vijeće općina. Tom fantomu, čijem su osnivanju kumovali Ivica Kostović, Hrvoje Šarinić i Zlatko Mateša, mandat je istekao krajem 1997., ali on i danas postoji i djeluje uz pomoć budžeta države Hrvatske.

Prijatelji Hrvatske, kao Boga vas molim, udružimo se mi koji smo bili zajedno 1990. da bi zaštitili sebe, svoju djecu i unučad od stranih i domaćih koljača prava, pravde i istine! Pomozi nam svemoćni Bože!

 

 

 

M a r k o   M a t i ć

facebook komentari

  • Svaka Čast Marko. Napisao si veliku istinu. Ima još jedna istina, i to hrvatska istina od koje se sve malo po malo Hrvati udaljuju, a ta istina je da u današnjem Hrvatskom Saboru ne pistoji KLJUČNA RIJEČ “DRŽAVNI”, drugim riječima da bi trebalo pisati HRVATSKI DRŽAVNI SABOR. Tu riječ “DRŽAVNI” je izbacio izdajica i najveći šarlatan Stjepan Mesić čim je postao predsjednikom RH 2000 godine.

  • Svaka Čast Marko. Napisao si veliku istinu. Ima još jedna istina, i to hrvatska istina od koje se sve malo po malo Hrvati udaljuju, a ta istina je da u današnjem Hrvatskom Saboru ne pistoji KLJUČNA RIJEČ “DRŽAVNI”, drugim riječima da bi trebalo pisati HRVATSKI DRŽAVNI SABOR. Tu riječ “DRŽAVNI” je izbacio izdajica i najveći šarlatan Stjepan Mesić čim je postao predsjednikom RH 2000 godine.