Pratite nas

Vijesti

Marko Matić: Ćirilometodica

Objavljeno

na

Solunska braća Ćiril i Metoda, kao i njihovi učenici, bili su bizantski kulturno-politički misionari (9.st.), koje je Rim pokušavao pridobiti na svoju stranu. Njihovo misionarenje, po nalogu cara iz Carigrada, od Grčke do Moravske, poklapa se i s čuvenim raskolom carigradskog patrijarha Focija, prvim velikim crkvenim sukobom između Rima (pape) i Carigrada (patrijarha). Javni zadatak Ćirila i Metoda bio je opismenjavanje ondašnjih stanovnika Balkana i, donekle, srednje Evrope, a tajni povratak bizantske vlasti, ili barem političkog utjecaja na te nekadašnje rimske provincije. Sredstvo njihovog političkog djelovanja bilo je i pismo ćirilica, koje su načinili preinačavanjem, nespretnijeg, starog hrvatskog pisma glagoljice.

Od svog postanka ćirilica je, na neki način, okupatorsko pismo za Balkan i Hrvatsku, kao i današnja srpska, Vukova ćirilica za sve Hrvate. Ćirilometodski panslavizam za Hrvate je bio jednako opasan kao i današnji globalizam. Slaveniziranje, unifikacija, proglašavanje istim donekle sličnih nacionalnih identiteta, pokazalo se u prošlosti štetnim, čak i zločinom. Riječ slaven, slavo, opća je imenica a ne ime; slavi su oni koji se u govoru donekle razume, kao što se djelomično razume i razne vrste germana ili romana. Bizantski politički misionari pokušali su panslavenizirati slave prvenstveno radi interesa Bizanta. Što god tko radi,  radi  zbog nečega i nekoga. Zbog toga je Rim ( tadašnja papina država) istovremeno  odobravao i sumnjičio aktivnosti Ćirila i Metoda, a prema tvrdnjama nekih povjesničara pomogao im je i oko preseljenja s ovoga na onaj svijet. Vidjet ćemo kad na nas dođe red je li to istina. To mi danas živući ne znamo, ali znamo da je isti cilj ćirilice bio onda kao i danas, da iz uporabe potisne ne samo glagoljicu nego i latinicu – da nama Hrvatima nametne političke i ekonomske interese, koje smo mi odbacili skidanjem s kraljevskog trona, na Livanjskom polju, probizantski orjentiranog našeg kralja Zdeslava 879. godine.

Znači, tko god hoće saznati istinu o ćirilici, saznat će da ćirilica nikad nije bila hrvatsko pismo, ali je bosančica, ćirilica na hrvatski način, kojom su u srednjem vijeku pisali neki obrazovaniji Hrvati. Zato je Hrvatski sabor, koji nije državni, donoseći tzv. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, 13. 12. 2002. (predsjednik Sabora bio je Zlatko Tomčić), postupio u interesu ćirilometodice a ne u interesu hrvatskog naroda. Nažalost, takav nedržavni Sabor donio je mnoge zakone za koje ti sabornici tvrde da obvezuju hrvatske državljane. Zaboravljaju naši vrli sabornici da bi se zakon, pravo, trebalo temeljiti na pravdi da bi ga  građani poštivali. A spomenuti Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina je i imenom i sadržajem prepun nepravdi prema većinskom hrvatskom narodu. Koja je to i čija pravda da se u svakom naselju u Hrvatskoj, gdje živi trećina Srba, na državnim zgradama piše naziv onoga što je u zgradi i srpskom ćirilicom, onom ćirilicom koja nas je skoro sto godina, posredno, klala,ubijala, palila, rušila, otimala nam sve što je naše. Zar po članku 12. Ustava RH u Hrvatskoj nije u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo? Nigdje u Ustavu ne piše da tamo gdje živi trećina Srba, ili Talijana, mora pisati na sjedištu državnih tijela njihovim jezikom i pismom, nego da se tako može pisati pod uvjetima propisanim Zakonom. Prema tvrdnjama srpskih medija 99% Srba iz Hrvatske se svojevremeno izjasnilo da bi oteli dio hrvatskog teritorija i pripojili Srbiji. Jesu li zbog toga dobili ovoliko povlastica po Zakonu o nacionalni manjinama od tobože hrvatskih Vlada? Niti smo svi jednaki, ni ravnopravni mi hrvatski državljani; različiti smo i različita su prava i obveze onih koji su obnavljali, gradili i grade Hrvatsku od onih koji su je rušili, raskopavali i raskopavaju. Zbog toga je zločin izvršavanje ovakvih prosrpskih zakonskih propisa, a nije zločin npr. sprečavanje postavljanja ćirilice u Vukovaru. Stavljanje ćiriličnih ploča bilo gdje po Vukovaru vršenje je nužde po grobovima onih koji su poginuli da Vukovar i dalje bude hrvatski. Donošenje i provođenje nepravednih prosrpskih propisa jugočetnička je, rankovićevska, politika u hrvatskoj policijskoj odori – čisti bizantizam. To je čak i neka vrst unutarnje, izvana dirigirane, agresije po sva tri srpska memoranduma; kako po onom iz 1844. tako i po onima iz 1986. i 2011. Prva dva su bila poluilegalna, a ovaj treći donijela je Vlada Srbije na sjednici od 21. 01. 2011.pod dugim naslovom, koji ovako počima: Strategija…

Srbi prečani imaju i svoj vlastiti memorandum, koji je, nakon što je rađen  u Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu,  objavljen u kolovozu 2008. pod imenom Studija o statusu i položaju Srba u Hrvatskoj. Ta Studija ne govori ni o kakvoj Ustavom zajamčenoj kulturnoj autonomiji manjinama u Hrvatskoj, nego o nekoj srpskoj neteritorijalnoj autonomiji i manjinskoj samoupravi utemeljenoj, kako Srbi kažu, na Pismu namjere i Odluci hrvatske Vlade, te na famoznom Erdutskom sporazumu. Sva tri akta nastali su od 1995. do 1997., u vrijeme tzv. mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Povlaštena prava u odnosu na ostale manjine (21), kao i u odnosu na većinski hrvatski narod, Srbi u spomenutoj Studiji traže jer se boje asimilacije u gradovima i getoizacije po hrvatskim selima. Dobar je strah kome ga je Bog dao, ali Srbima koji žive među Hrvatima takav strah je lažan. Ni jedna nacionalna manjina u Evropi, uvjeren sam, nema prava kakva imaju Srbi u Hrvatskoj. I onda, njihov slabunjavi i sladunjavi vožd, četničić Pupavac, neku večer reče pred televizijskim kamerama u Vukovaru da se predsjednik RH i najveće hrvatske stranke igraju vatrom. I da  nijedan od njih, ni Josipović ni Karamarko, na tu ozbiljnu prijetnju nije ozbiljno reagirao. Zašto ga rankovićevci, povjerljivi policajci ministra Ranka Ostojića, nisu pozvali barem na informativni razgovor na način na koji su to nekada rankovićevci radili? Osim na hrvatskom kukavičluku, Pupavčeva hrabrost je utemeljena i na dva Sporazuma koje je Pupavac sklopio sa zlotvorom Sanaderom 2003. i 2008. A možda je hrabar i od toga što misli da je sada vrijeme za teritorijalnu autonomiju Srba u Hrvatskoj. Kad je u Baranji 1997. osnivao Srpsko narodno vijeće, izjavio je da još nije vrijeme za srpsku teritorijalnu autonomiju. Ni tada mu se nije ništa dogodilo, kao ni kad je izjavio, za vrijeme rata, da su Hrvati preveli na katoličanstvo ni manje ni više nego 11 tisuća malih Srba. Do kada ćemo više trpiti laži i klevete ovog zločinca, dragi moji Hrvati? Pupavac zna, i od toga je drzak prema hrvatskoj vlast, da je preko spomenutih Sporazuma s hrvatskim jugoslavenima postigao da Srba ima više u hrvatskoj državnoj upravi , sudovima, policiji, vojsci, obrazovanju, kulturi… nego ih je ikada bilo otkad su ih Turci kao Vlahe u Hrvatsku doselili.

Zbog svega navedenog treba ultimativno zatražiti od ove jugočetničke vlasti u Hrvata da se ukine službena uporaba srpske ćirilice u Hrvatskoj svugdje, od mjesne zajednice do Sabora. Treba propisati da ćirilični natpisi mogu biti samo na onim zgradama u kojima se okupljaju raznovrsne srpske organizacije, ali u Vukovaru i Udbini i još nekim (nabrojati ih poimenično) hrvatskim mjestima ni na tim objektima. Također bi trebalo, usput, poništiti odredbe Statuta Istarske županije, koje propisuju dvojezičnost, hrvatske i talijanske natpise, u cijeloj Istri. Ma takvo nešto ne bi nam ni četnici propisali.

Kad će već jednom shvatiti razni jugoslaveni, udbaši, kosovci, masoni, poltroni… da Hrvatska nije communis omnium, zajedničko dobro onih koji je čuvaju i vole i onih koji je mrze ili ne vole? Nakon 12 stoljeća ćiriličnih nasrtaja na hrvatstvo, Hrvate i Hrvatsku, molim sve izgubljene hrvatske ovce da prestanu nametati hrvatskom narodu tuđinske, okupatorske jezike i pisma, i da se vrate svemu što nam je čuvalo identitet stoljećima, pa tako i glagoljici (popovi glagoljaši), latinici (premda nije naša), a i bosančici. Budimo svoji na svome, a ne žrtve sukoba, nekad doslovna a nekad metaforično, između Rima i Carigrada, Istambula. Oslobodimo se napokon, Hrvati dragi, oslobodimo sve hrvatske zemlje od onih koji nam ih žele oteti pismom, jezikom, kulturnom revolucijom, globalizmom ili vojskom. Oslobodimo se i veleumlja naših muta, sluta, tuta, varalica i izdajica: Karamarka,  Josipovića, Sanadera, Kosorice, Šeksa, Milanovića, Pusićke… Spasi nas Bože od njihove zabrinutosti za Hrvatsku! Tražimo od njih i cijele vlasti u Hrvata da hitno zabrane protuzakonito  djelovanje paralelne srpske vlasti u istočnoj Slavoniji, pod imenom Zajedničko vijeće općina. Tom fantomu, čijem su osnivanju kumovali Ivica Kostović, Hrvoje Šarinić i Zlatko Mateša, mandat je istekao krajem 1997., ali on i danas postoji i djeluje uz pomoć budžeta države Hrvatske.

Prijatelji Hrvatske, kao Boga vas molim, udružimo se mi koji smo bili zajedno 1990. da bi zaštitili sebe, svoju djecu i unučad od stranih i domaćih koljača prava, pravde i istine! Pomozi nam svemoćni Bože!

 

 

 

M a r k o   M a t i ć

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati