MARKOV TRG: Povratak ponosa hrvatskom narodu – “Projekt Velebit”

0

U emisiji Markov trg na Z1 televiziji gostovao je politički emigrant Dinko Dedić. Hrvatski državotvorni aktivist od rane mladosti, Dedić je iz vremena Hrvatskog proljeća kada je djelovao kroz studentski pokret i Maticu hrvatsku.

Nakon Karađorđeva postaje emigrant u sastavu proljećarske generacije emigranata nakon 1972. godine. Potom je radio kao novinar i urednik emigrantskog “Hrvatskog tjednika”. Tjednik je izlazio od zabrane zagrebačkog Hrvatskog tjednika sve do početka Domovinskog rata.

Nakon uspostave Hrvatskog državotvornog pokreta također postaje i urednik glasila “Pokret”. Obnašao je funkcije ‘Pročelinka za promičbu’ i Pročelnika za organizacijski rad HDP-a.

‘Hrvatska ne poznaje emigraciju. Možda nije ni zainteresirana za nju. Tu su objavljeni statistički podaci, od raznih likvidacija i sl., ali nema tog duha hrvatske emigracije. U Hrvatskoj postoji neka percepcija o emigraciji kao o posebnom, odvojenom dijelu hrvatskog naroda, kao da su to drugačiji ljudi, a zapravo se radi o ljudima koji su bili prognani iz Hrvatske. Bez obzira jesu li otišli iz političkih ili tzv., ekonomskih razloga jer su u konačnici i ti razlozi politički. Sedamdesetih se u emigraciji pojavio veliki val mladih ljudi, pretežito studenata koji su unijeli značajnu promjenu u dotadašnjoj hrvatskoj emigraciji.

Centralni je lik te skupine bio Bruno Bušić. Dotadašnja je emigracija bila u raskoraku s situacijom u Hrvatskoj. Za hrvatsku su emigraciju govorili da je radikalna, ekstremna’, započeo je Dedić

Kako su izgledale te organizacije poput HRB-a (Hrvatsko revolucionarno bratstvo) ili HDP-a? Kako su one djelovale?
‘Australska je emigracija bila smatrana osobito opasnom i radikalnom. Hrvatska je emigracija u Hrvatskoj prihvaćena kao skupina pojedinaca koje je Udba hvatala po njemačkim, francuskim gradovima skoro iz hobija. Emigracija je bila predstavljena kao neki ljudi koji nikome nisu prijetili, kao da su bili potpuno bezopasni, koji nikome ne bi naudili, prijetili i koji nisu bili opasni za Jugoslaviju pa je Udba ubijala te nedužne ljude.

To se uklapa u današnju projekciju Hrvata kao narodu koji samo pati, trpi, koji ne zna uzvratiti udarce, koji nema tih iskonskih osvetničkih nagona. To je neodrživo. Hrvatska je emigracija imala ostvarenje hrvatske samostalnosti kao našeg prava i mi smo to pravo ostvarivali na sve moguće načine’, objasnio je Dedić.

Dakle te emigrantske organizacije, u kojima ste i vi djelovali nisu bile nimalo bezopasne?
‘Ma ni izbliza. Jugoslavija je kroz svoje službe poduzimala određene korake za likvidaciju pojedinih istaknutijih članova te emigracije i to nije bilo nimalo jednostavno, a to su činili jer su osjećali prijetnju i to dovoljnu da likvidiraju Brunu Bušića ili stotinjak drugih. Ti ljudi nisu likvidirani jer su pjevali nekakve pjesme, pili kavu i sl. Za nas je u emigraciji Domovinski rat bio samo završna faza procesa koji je počeo desetljećima ranije. Bilo je u redovima emigracije cijeli niz nevjerojatnih herojstava. Primjerice slučaj Pave Gagrića.

Pričao mi je kako je krajem četrdesetih godina saznao da u Zagrebu boravi jedan vrlo zloglasni general JNA. Stupio je u kontakt s nekim tko je bio informiran s kretanjem tog generala u Zagrebu. Pavo se ilegalno vratio u Jugoslaviju, pronašao vozača tog zloglasnog generala JNA, s njim dogovorio zasjedu gdje će on tobože stopirati s namjerom da ga likvidira.

Tako je i bilo. Negdje na putu između Zagreba i Karlovca, zaustavio je auto, izvadio revolver, ubio generala, bacio njegovo tijelo negdje u grmlje, s vozačem se odvezao do Rijeke, pustio vozača van i odvezao se autom do pogranične rampe kod Trsta, probio rampu na graničnom prijelazu i pobjegao u Italiju do logora Fermo te predao auto kao ratni plijen.

Bilo je puno takvih slučajeva koji su me fascinirali. Primjerice Bugojanska akcija ili mnoge druge. Kada se govori o likvidacijama Hrvata rijetko se govori da su Hrvati odgovarali i uzvraćali milo za drago’, ispričao je Dedić.

Mislite likvidirali udbaške likvidatore?
‘Tako je. Imate primjer Mire Barešića koji je likvidirao Vladimira Rolovića. O Miri Barešiću se puno govori, o Vladimiru Roloviću vrlo malo. Barešić je po dolasku u emigraciju sreo jednog impozantnog lika, Stipu Mikulića. Barešić ga je zvao učitelj. Odluka za otmicu Rolovića je bila povezana s pokušajem oslobađanja Miljenka Hrkača i drugih zatvorenika.

Barešić mi je pričao da on i Brajković uopće nisu mislili da će preživjeti. Očekivali su da će švedska policija upasti i ubiti ih. Barešić mi je rekao da je Rolović bio veliki, snažan čovjek i da su ga jedva zavezali. Tražili su od njega da se javi radio stanicom u Beograd.

Rolović nije na to pristao, potom si je oslobodio jednu ruku zgrabio revolver iz ladice, došlo je do revolveraškog obračuna u kojem je Barešić bio uspješniji. Kad ih je policija izvodila iz zgrade Brajković je pitao Barešića što ćemo sad, a na to mu Barešić odgovara ‘zapjevajmo’, ispričao je Dedić.

Spominjemo ovdje Pavu Gagrića koji izvodi žestoku akciju. Bugojanska grupa upada u Jugoslaviju i počinju oružanu akciju, Kavranova grupa, Barešićeva akcija, bilo je desetine drugih sličnih akcija pa brojne otmice aviona. To je bilo ratno stanje koje se događalo izvan Jugoslavije protiv Jugoslavije?
‘Šef njemačkog policijskog odjela za Hrvate Anton Brunette rekao je da je to bio građanski rat između Hrvatske i Jugoslavije. Primjer Franje Gortete kojemu je jugoslavenski konzul, mislim da je bio Sava Milovanović, donio popis Hrvata koje treba likvidirati i revolver.

Još mu je konzul rekao ‘što je veća krvarina to je veća plaća’. Taj se razgovor vodio u jednom restoranu u Njemačkoj. Franjo Goreta je uzeo taj revolver, uperio ga u tog konzula Savu Milovanovića i ubio ga. Nakon bugojanske akcije ubijeni su brojni pripadnici HRB-a.

U to je vrijeme HRB smatrana trećom najopasnijom organizacijom te vrste u svijetu, odmah nakon Crnog septembra i južnoameričke Tupamarosi. Taj rat je konstantno trajao i u tom ratu Hrvati nisi ležali kao janjci, mirno gledali te stvari. Naravno da su se ti udarci uzvraćali. Hrvati su bili vrlo opasni borci za slobodu Hrvatske’, ispričao je Dedić.

Kako bi ste to usporedili sa sadašnjim stanjem u Hrvatskoj? Kada vidite ovaj današnji mentalitet, kada nema reakcije na razne ispade u kojima se dovode u pitanje temelji ove države. Primjerice Hrvatska slavi Dan neovisnosti, a na RTL-u se emitira film Sutjeska koji veliča vojsku protiv koje se Hrvatska borila?
‘Ne samo to što govorite, nego je i na taj dan 9. listopada dogodio se čin odmazde, ubojstvo kralja Aleksandra 1934. godine zbog atentata u beogradskoj skupštini. Zašto mi taj dan ne pamtimo u Hrvatskoj? Teško mi je prihvatiti da je Domovinski rat bio obrambeni rat.

Ispada kao da je Jugoslavija bila jedna sretna zajednica Srba i Hrvata, ali se onda pojavi neki Milošević i sve to pokvario. Za nas u emigraciji Domovinski je rat bio samo posljednja faza naše borbe. Ovakva je situacija programirana. U Hrvatskoj vlada jedna apatija.

Čak i ta verzija da su Hrvate u emigraciji ubijali kao bespomoćne kad i gdje su jugoslavenske vlasti htjeli je dio te doktrine po kojoj Hrvati moraju ostati potišteni. Kako je moguće da mi prihvaćamo sve te povijesne terete? Zašto je revizionizam u Hrvatskoj negativan?’, zapitao je Dedić.

Mislite li da riječ branitelji točno opisuje hrvatske ratnike?
‘Ta riječ uopće ne opisuje dobro hrvatske ratnike. Ako je netko bio branitelj onda je to bio Slobodan Milošević jer je on branio Jugoslaviju. Sam čin istupa iz Jugoslavije značio je oslobođenje za Hrvate, a ne obrana.

Ali to je dio tih raznih konspirativnih teorija i mi se stalno stavljamo u kontekst nekakve bespomoćnosti, gdje si mi sami sebi ne možemo pomoći, gdje smo mi Hrvati jadni. Narod koji tako gleda na sebe definitivno nije stvaralački narod, to je narod kojemu nedostaje dostojanstvo. To je mentalno siromaštvo.

Hrvatima se svjesno stavlja jedna koprena, jedna zavjesa pred oči na kojoj je oslikana slika dobroćudnih tamburaša, metaforičkih janjaca, kojima stalno netko čini nepravdu, koji stalno bezuspješno traže pravicu. Sad je tu nekakva državica stvorena pa treba biti sretan, zadovoljan, šutjeti i kako se kaže ‘Bog te veseli’ Je li to stvarna istina o hrvatskom identitetu?
‘To ne može nikako biti istina o hrvatskom identitetu. Pitanje opstanka hrvatske države se danas u Hrvatskoj svodi na praktična rješenja pa ako to neće ići tako onda će se to zamijeniti nekom drugom formom.

To se uklapa u tu teoriju zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti. To je apsurd. Naša kompletna prošlost to smo mi. To je naš kontinuitet koji nosimo iz prošlosti u budućnost. Hrvatska je ideja, smisao našeg postojanja, to je smisao na kojem smo opstali kroz stoljeća’, zaključio je Dedić.

Ovdje smo dosta govorili, dijagnosticirali bolest hrvatskog društva, sad ćemo malo o terapiji. Vi ste jedan od osnivača ‘Projekta Velebit’ koji bi kroz nekoliko dana trebao i formalno početi djelovati. Što je to ‘Projekt Velebit’?
To je jedna široka platforma koja će u procesu normalizacije odnosa u Hrvatskoj potaknuti sve različite kreativne društvene slojeve. Tako se pojavila ideja programa koji bi, moglo bi se reći, ima elemente jednog nacionalnog preporoda da se Hrvati izvuku iz ove očajne situacije. ‘Projekt Velebit’ bi objedinio različite nacionalno kreativne, dijelove hrvatskog naroda, ali i hrvatsko iseljeništvo s domovinom. Ideja Tuđmanove pomirbe je uzurpirana.

Nema pomirbe između dobra i zla. Nemoguće je odvojiti jednu granu narodnog stvaralaštva i odvojiti je od drugih. Narodi kad rastu, rastu na svim poljima i moralno i svjetonazorski, gospodarski, materijalno u svakom pogledu, a kad propadaju propadaju kompletno.

I nije moguće jednom narodu, koji svaki čas netko mlatne jasenovačkim maljem po glavi, da taj narod stvara. Narodi koji su utučeni ne stvaraju. Projekt Velebit će to promijeniti’ završio je Dedić.

facebook komentari