Pratite nas

Istaknuto

Marshallov plan i Maršalov plan

Objavljeno

na

Na domalo 30. godišnjicu njemačkog ujedinjenja, uoči predstojećih parlamentarnih izbora, stidljivo se počelo šaputati o ukidanju tzv. poreza solidarnosti s istokom Njemačke na ime posljedica 40 godina provedenih iza željezne zavjese.

Taj porez iznosi dojmljivih 13 milijardi eura godišnje, no to predstavlja tek manji dio uloženog u istočni dio zemlje. Računa se, naime, da ukupni iznos ulaganja prelazi tisuću milijarda eura, moguće dostiže i dvije. No, sve to nije bilo dostatno da istok zemlje učini ravnim zapadu – istom onom zapadu kojem je Marshallov plan pomogao dići se iz pepela. Jednoj ratom posve razorenoj zemlji čiji je najvitalniji dio stanovništva desetkovan, a dobno-spolna piramida grubo narušena, uspjelo je postati gospodarski konkurentnom svom prekooceanskom osvajaču i skrbniku za svega petnaestak godina.

S druge strane, njemački istok pred ujedinjenje niti je materijalno, niti biološki devastiran. Uz to, istočnonjemački zakošeci nisu nastavili prenositi akademska “znanja” novim pokoljenjima, niti su im cvitan-bajići i dalje neometano ordinirali pravosuđem, pa čak ni DDR-ovi radmani i pavići nisu nastavili kreirati javno mnijenje. K tome se niti Honneckerovi nasljednici na čelu komunističke partije nisu preobrazili u čelnike socijaldemokrata. Dodajmo tome i kako je istočni dio Njemačke preuzeo pravni okvir i stečevinu jedne uređene, civilizirane države. Unatoč svemu ovome, iz nekog razloga područje bivšeg DDR-a i dalje vidno zaostaje za njemačkim zapadom. Kakve li su to samo razvaline koje ni tako organizirana nastojanja nisu uspjela sanirati? Gdje li je izvor rana koje ni takvim naporima nisu zacijeljene? Kako bismo odgovorili na to, promotrit ćemo prilike u jednoj drugoj zemlji koja se također našla s pogrešne strane željezne zavjese. Ni tamo se nakon kataklizme rata nad ratovima nije primjenjivao Marshallov plan … ali je Maršalov!

I dok je Marshallov plan u čovjeku, pa i u dojučerašnjem neprijatelju, vidio rješenje, Maršalov plan u njemu vidi tek problem. I ne može se reći kako Maršalov plan nije bio djelotvoran u rješavanju, preciznije uklanjanju tog ključnog problema. Još za Drugog svjetskog rata Maršal se nije libio žrtvovati svoje fanatizirane sljedbenike koristeći se proračunato suludom ratnom taktikom bez zamjetnijeg vojno-političkog efekta sve do prijelomnog dolaska ruskih mu gospodara ujesen 1944. Stradavali bi od metka, ali i od raznih boleština čijem je širenju pogodovao, kako šumski (bježanije preuzetno nazvane bitkama), tako i pustinjski ambijent (zbjeg u El Shattu). Ne čudi, stoga, što Maršal još veću nemilosrdnost pokazuje prema onima koji njegovu pobjedu i nauk nisu dočekali širom raširenih ruku. Njegovom voljom stotine tisuća okončaše život u jamama, rudarskim oknima, tenkovskim rovovima, otocima, na bezbrojnim postajama križnih puteva… Ipak, time problem, dakle čovjek, ne nestaje.

Potkraj četrdesetih Maršal ga nastavlja gorljivo rješavati puneći zatvore političkim neistomišljenicima, da bi početkom šezdesetih suviše namnoženu radnu snagu – ispočetka mahom s neprijateljskih, “ustaških” područja, a kasnije silom socijalističkih gospodarskih prilika i ostalih – bešćutno prepustio raljama imperijalističkog kapitalizma. Unatoč pokazanoj zavidnoj dosjetljivosti problem i dalje ne jenjava. Ali Maršal ne bi bio maršal kad se ne bi vizionarski dovinuo dugoročnom rješenju. Pretvorit će zatucane seljake – koji se pretjerano razmnožavaju i tako nepotrebno stvaraju nove i nove probleme – u radnike koje će strpati u zgradurine sa stančićima od pedesetak kvadrata. Posljedica ove strategije vidljiva je usporedi li se stopa fertiliteta napredne komunističke Hrvatske (prosječno dvoje djece po ženi) i nazadne katoličke Irske (prosječno četvoro djece po ženi) tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća i tu leži korijen današnje enormne razlike u demografskoj slici dviju zemalja.

Sustav koji vidi u čovjeku problem ne predviđa da bi on mogao nešto i sam poduzeti i riješiti. Tu je svemoćna Partija predvođena Maršalom da misli umjesto njega i sigurnom ga rukom cijeli život vodi. To neminovno dovodi do izostanka osobne odgovornosti što socijalističkom trudbeniku nimalo ne smeta. Ni striktno ograničenje pojedinačnih sloboda taj ne doživljava dramatično, budući mu ionako predstavljaju samo suvišan teret. Ipak, velikodušni Maršal bdije nad svojim podanicima i dopušta im da pronjuškaju i susjednim dvorištem. Kad tamo milina, kao u bajci, pune police svega i svačega – od banana i ananasa preko odjeće i obuće do tehnike. Lukav potez, jer, suočen s obiljem koje tako mami, “problem” se možda odluči tamo i ostati. U suprotnom, otvara se još bolja mogućnost!

Uvriježeno je mišljenje kako se inicijacija u komunističke strukture provodila primanjem u savez pionira i socijalističku omladinu. Ipak, običan drug istinskim komunistom postaje tek po povratku iz šopinga u Grazu i Trstu pri susretu s carinskim službenikom, kad u onih 3-4 minute crvenjenja gubi ljudsko dostojanstvo uspješno polažući ispit iz dvije temeljne komunističke krjeposti – laži i lopovluka! Poticati potkradanje vlastite države i komunističkog društva u zamjenu za potvrdu komunističkog karaktera podanika i učvršćenje komunističkog poretka iznutra – jednostavno genijalno!

U takvoj “snađi se, druže” kulturi razvit će se specifičan vid komunističke solidarnosti po načelu – “svi daju, a samo odabrani se koriste” (npr. društveni stanovi samo za neke iz fonda u kojeg uplaćuju svi, bankovni krediti koje ubrzo pojede inflacija da bi ih potom kroz sanaciju banaka vraćali svi…). Još jednakijim pripadnicima besklasnog društva postaju pojedinci koji pristanu cinkati susjede i kolege na poslu, a dobro posluže i kao profesionalni svjedoci na sudu. Takvi će ubrzano napredovati na društvenoj ljestvici, a i njihovoj djeci put u bolji život bit će širom otvoren. Najjednakiji, oni na vrhu hijerarhijske ljestvice svih jednakih, “crveno plemstvo” mahom regrutirano iz obitelji istaknutih ratnih i poratnih ubojica i pljačkaša, još će osamdesetih poharati domaća poduzeća i ovladati inozemnim podružnicama domaćih tvrtki koje su raspolagale devizama. Najviše se ipak, kako jednom maršalu i priliči, ulupalo u armiju – kako na nepregledna materijalno-tehnička sredstva, oklopnjake, topove, haubice, nadzvučne lovce, ratne brodove razarače, tako i na impresivna fortifikacijska zdanja poput hangara i uzletišta skrivenog u planini, skloništa na deset katova pod zemljom, a tek vojarne na svakom kutu… valjda da čuvaju narod od njega samog. I tu Maršalovu armiju, njegovu udarnu pest, zaustaviše slabo naoružani, ali vjerom u Boga i velikim hrvatskim srcem vođeni dečki u trapericama, što predstavlja zacijelo najupečatljiviju ocjenu Maršalove ostavštine u cjelini.

Zbog fizičke, biološke, duševne i razumske pustoši koju je za sobom Maršalov plan ostavio, doista je prikladno najljepšem zagrebačkom trgu nadjenuti ime njegove najveće žrtve – Republike Hrvatske! Netko bi mogao pomisliti da bi ipak primjerenije bilo nazvati ga Trgom žrtava Maršalova plana, no time bi bilo narušeno jedno bitno načelo koje označava civilizacijsku razdjelnicu – da se imena trgova ne daju po živima, onako kao što je po živome Maršalu Trg i imenovan. Jer žrtve Maršalova plana su itekako žive, baš kao što je prilično živahan i sam plan.

I danas najbolji hrvatski sinovi u miru, baš kao i oni koji su se pokazali najboljima u ratu, moraju na sudovima dokazivati svoju nevinost (upravo ova jeziva konstrukcija odiše duhom Maršalova plana) pod bizarnim, apsurdnim optužbama od kojih se gotovo nemoguće braniti. I to u ime države Hrvatske! Jednog će optužiti i osuditi jer je oštetio vlastitu tvrtku, drugi će biti optužen da je podmićen da ne radi, u njegovu slučaju da ne pjeva, trećeg, u svijetu ponajboljeg u svom poslu koji čini veliku radost Hrvatima, optužit će da laže na sudu i tako štiti “Gazdu”. A “Gazda”, kojem se serijski sudi, je toliko oštetio nogometni klub čija je glavna pokretačka snaga da prvi put u povijesti posluje samoodrživo s dobitkom, posve lišen dotad neizbježnih politički sponzoriranih injekcija.

U standardnom komunističkom vokabularu pojam gazde – onoga koji je sposoban gospodariti i stvarati višak u razmjeni sa svijetom i tako osiguravati ljudima posao u Hrvatskoj, te puniti a ne prazniti proračun – gotovo je istoznačnica lopovu. Kao alternativa gazdi poput dejavua se nudi oprobani recept – vladavina ulice. Ali kad se “Gazdu” progoni, ne će na tron zasjesti narodni, samoupravljanjem prosvijetljeni rival, nego kapitalom drugog gazde, ovaj put stranog, okrjepljeni donedavni autsajder – Fium…,pardon, Rijeka! Gazdu Hrvat može progutati samo ako je stranac – kako tipično za ropski mentalitet građen višestoljetnim služenjem tuđincu, s jugo-komunističkom glazurom kao finim završnim glancom.

Bubnjanjem medijskih dobošara nahuškani Hrvat domaćeg gazdu rado vidi samo na sudu! Pritom se ne će puno zamarati time tko to uopće određuje kome će se suditi, a kamoli da se zapita je li u tome kolo vode dobro raspoređene okamine zaostale iz Maršalova plana. Vakuum u prsima i propuh između ušiju uvijek je predstavljao plodno tlo za ubitačni koktel zavisti i misaone lijenosti! Time su ujedno stečeni svi preduvjeti da se Maršalov plan i dalje uredno izvršava, mada ne više pod parolom “I poslije Maršala Maršal”. I u tome je sva tragedija današnjeg hrvatskog trenutka.

Ovakvo stanje svijesti u hrvatskom društvu je svakako razlog više zbog čega na preimenovanju Trga maršala Tita ne treba stati, niti kad su u pitanju promjene naziva ulica i trgova, a još manje kad se radi o odnosu prema samome Maršalu. Primjerice, u udžbeniku povijesti za osmi razred osnovne škole “Povijest 8” autorice Snježane Koren, bliske suradnice Tvrtka Jakovine i štićenice Nevena Budaka, Maršal je prikazan kao u udžbenicima iz osamdesetih – u tako idiličnoj slici i riječi da bi autorici pozavidjeli i združeni medijski odredi, ti fosilizirani ostatci negdašnjih proleterskih brigada. Stoga afirmativan odnos prema Titu u demokratskoj Hrvatskoj može poslužiti tek kao pouzdan lustracijski kriterij za one koji su poprimili komunistički mentalni sklop i nakon njegova formalnog silaska s povijesne pozornice. Mehanizam za njegovo prenošenje očito je ostao očuvan, ponajviše kroz djelovanje medija, sveučilišta i pravosuđa. Vidljivo je to i po nazivima ulica, a ne samo trgova.

Mogli bismo imati razumijevanja za nimalo blagonaklone poglede Tomaša Garrigue Masaryka prema Hrvatima s obzirom da je riječ o prvom čehoslovačkom predsjedniku koji je u Karađorđevićevoj monarhiji Srbe vidio pandanom Česima (vladajući narod, faktor stabilnosti) a Hrvate Slovacima (remetilački narod). Nije, doduše, poznato je li taj, po ocu Slovak – upravo onako kao što je Tito navodno bio Hrvat – ikad rekao da će prije Dunav poteći uzvodno, nego što će Slovaci imati vlastitu državu, ali svejedno ostaje nejasno zbog čega bi njegovo prosrpsko političko djelovanje Hrvati trebali nagraditi ulicom u strogom središtu svog glavnog grada. Kako bismo ušli u kožu hrvatski mislećih ljudi Masarykova vremena, zamislimo na tren da se vremeplovom zaputimo u budućnost i zateknemo na istom mjestu Ulicu Carla Bildta. Usporedba je utemeljena, jer dok je Masaryku bila neprihvatljiva pomisao na samo postojanje hrvatske države u vrijeme dok nje nije ni bilo, Bildt se mrštio na mogućnost da tek stvorena hrvatska država postane cjelovita. Osim toga, dvojac je bio suglasan i u viđenju Hrvatske kao dijela neke zapadno-balkanske integracije. No, nisu li se Hrvati uvijek znali zahvaliti onima koji su im zlo mislili, pogotovo ako bi im to što su mislili i činili?

Konačno, možda bismo za posjeta hrvatskom glavnom gradu vremenskim strojem zatekli i Ulicu Gorana Radmana, zamjenskog primatelja štafete nakon Maršalova odlaska u vječna lovišta? Nerealno? …. Možda! No, ne nosi li i danas jedna zagrebačka ulica ime omiljenog Maršalovog štafetonosca – Ante Mike Tripala? Uz to, Tripalovim imenom diči se i Centar za demokraciju i pravo čiji su članovi listom pasionirani poklonici lika i djela bijele ljubičice stokilašice – tog najvećeg postignuća jugo-komunističke hortikulture. Tamo neka i ostane, osim ako ga ne odluče zamijeniti s Trga izgnanim Maršalovim imenom. Kako doživljavaju demokraciju i pravo, to bi im ime bilo još pogodnije od postojećeg.

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Događaji

Ukrcajte se na ‘Vlak slobode’: ‘Sjećamo se dana kada je 100.000 ljudi na Rivi pokazalo što je hrvatsko jedinstvo’

Objavljeno

na

Objavio

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom

“Vlak slobode” Split-Knin-Split, u spomen na istoimeni vlak koji je vozio na današnji dan 1995. od Zagreba do Splita i kojim je označen završetak oslobodilačke vojno-redarstvene operacije “Oluje,” krenuo je u subotu sa splitskog Željezničkog kolodvora, organiziran na poticaj splitskog gradonačelnika Andre Krstulovića Opare.

Njime se želi očuvati memorija na događaj prije 22 godine kada je “Vlakom slobode” iz Zagreba u Split doputovao tadašnji hrvatski državni vrh na čelu s predsjednikom Republike Hrvatske dr. Franjom Tuđmanom. Tada se na splitskoj Rivi okupilo više od 100 tisuća građana, podsjetio je gradonačelnik Krstulović Opara.

“Mi u Splitu smo jako ponosni na taj događaj i tadašnji doček ‘Vlaka slobode’ kojim je označeno hrvatsko nacionalno jedinstvo i kraj ‘Oluje’. U povijesti Splita i Republike Hrvatske ostat će sjećanje na tadašnji upit predsjednika Tuđmana okupljenima na splitskoj  Rivi – ‘što im još može obećati’, a oni su svi jednoglasno glasno odgovorili ‘Vukovar’, ‘Vukovar’ ” , naglasio je u izjavi novinarima splitski gradonačelnik.

Direktor HŽ Putnički prrijevoz Željko Ukić, koji se pridružio današnjem “Vlaku slobode” Split-Knin-Split, izjavio je kako su Hrvatske željeznice podržale prijedlog grada Splita za obilježavanje spomena na “Vlak slobode” koji je prije 22 godine  putem od Zagreba do Splita povezao do data razdijeljenu Hrvatsku zbog velikosrpske oružane agresije.

“‘Vlak slobode’ prije 22 godine važan je i za Hrvatske željeznice jer je njime povezan Zagreb i Split,” rekao je Ukić.

U današnjem “Vlaku slobode” su brojni uzvanici među kojima i župan splitsko-dalmatinski Blaženko Boban. Na putovanju do Knina ovaj vlak staje na mjesnim gradskim i općinskim željezničkim postajama gdje u njega ulaze gradonačelnici i načelnici mjesta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Istaknuto

25. kolovoza 1991. – početak bitke za Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan 25.08.1991. smatra se početkom bitke za Vukovar. Borbe u gradu i oko grada, sa poginulim i ranjenim, vodile su se od svibnja 1991., ali tog dana grad je napadnut iz svih smjerova svim raspoloživim naoružanjem “JNA”, uključujući avione.

Naime tog dana “Jugoslavenska narodna armija” koja je sve vrijeme uoči napada glumila suzdržanost i neutralnost kao ” tampon zona sukobljenih strana” otvoreno se svrstala na stranu agresora u trenucima kad je bilo vidljivo da regularne hrvatske policijske snage polako preuzimaju nadmoć na terenu nad srpskim teroristima i paravojnim formacijama.

Vidjevši da bi se ratna sreća mogla okrenuti na hrvatsku stranu, “JNA” je sve svoje potencijale, naoružanje i kompletnu ratnu mašineriju stavila na raspolaganje paravojnim srpskim snagama i pridružila se u sveopćem napadu na Vukovar.

To je bila 87-dnevna opsada hrvatskog grada Vukovara od strane “Jugoslavenske narodne armije”, uz pomoć srpskih paravojnih snaga od kolovoza do studenog 1991. godine tijekom Domovinskog rata.

Bitka je završena porazom Zbora narodne garde i jedinica MUP-a, velikim razaranjem Vukovara i brojnim ubojstvima i progonom hrvatskog stanovništva.

Grad je naposljetku potpuno uništen i okupiran 18. studenoga 1991.

Prema specijaliziranom elektroničkom portalu o Domovinskom ratu “Domovinski rat On Line”, ukupan broj stradalih boraca na hrvatskoj strani, gardista i policajaca, procjenjuje se na oko 2.500.
Oko 7.000 osoba, civila i vojnika, završilo je nakon pada grada u logorima u Srbiji. Poginulo je oko 1.000 civila, od čega 86 djece, od kojih je najmlađe imalo 6 mjeseci (Ivan Kljajić), koji je poginuo od krhotina srpske granate dok ga je otac Pavle Kljajić držao u rukama (ranjen u tom napadu, i on je uskoro umro).
Ranjeno je 2.500 osoba od čega su 570 ostali trajni invalidi. Bez jednog ili oba roditelja ostalo je 858 djece.
Još uvijek se traži gotovo 500 nestalih Vukovaraca.

Prema istom specijaliziranom elektroničkom portalu ukupan broj stradalih vojnika “JNA” i četničkih snaga na širem području Vukovara procjenjuje se do 8.000 poginulih, do 15.000 ranjenih te između 400-600 uništenih tenkova, oklopnih i transportnih vozila (JNA priznaje 110) , te oko 20 uništenih zrakoplova i helikoptera (“JNA” priznaje dva).

Za mnoge ratne zločine: ubojstva civila, mučenja i ubijanja, progone, etničko čišćenje, potpuno uništenje grada (tzv. famozno „prekomjerno granatiranje“), rušenje bolnice, kulturocid, logore u Srbiji i drugo još nitko nije odgovarao.

facebook komentari

Nastavi čitati