Pratite nas

Martin Raguž – plod nesretnoga parenja komunističkoga mentaliteta i interesa međunarodne zajednice

Objavljeno

na

Onima koji su dovoljno često posjećivali političke krugove u Sarajevu, u posljednjih nekoliko godina, dovoljno je poznato kojim se faktorima Martin Raguž  predsjednik sve manje važne političke stranke hrvatskoga predznaka, najčešće obraća u smislu konzultacija i savjetovanja. Riječ je o jednoj zgodnoj predstavnici njemačkog Konrad Adenauer Stiftunga (koji je obilato financirao slabe uratke-studije jednog bošnjačkog unitariste, prof. Edina Šarčevića) u Sarajevu, Njemici Sabini X, koju Martin Raguž, za budućnost i sebe i hrvatskog naroda, smatra važnijom od svakoga Hrvata, uključujući i članove svoje stranke.

raguz-kandidat-za-hrvatskog-clana-predsjednistva-bihRaguževo ponašanje slijedi matricu njegovih prvih razvojnih koraka, definiranih sudjelovanjem u komunističkoj mladeži i nemoralu komunističke politike: “slušaj tako-zvane ‘sive eminencije’, nejasne likove koji navodno predstavljaju najmoćnije i najutjecajnije dijelove jedne političke sredine, i ne opterećuj glavu pitanjima morala i općega dobra. ” Tako je, primjerice, do 1998., godine, kada je Krešimir Zubak odlučio napustiti HDZ i osnovati NHI, Raguž bio vrlo poslušan Zubakov Šef kabineta u Predsjedništvu BiH.

No, odnosi između Zubaka i Raguža stubokom su se promijenili onoga trenutka kada je Zubak napustio HDZ, iznerviran mnogobrojnim nedostacima u funkcioniranju te stranke. Raguž je tada napisao i u medijima objavio jedno pismo u kojem svog dojučerašnjeg šefa optužuje za izdaju hrvatskih interesa te za povlačenje mnogobrojnih poteza koji su navodno išli na štetu hrvatskoga naroda (što u to vrijeme još uvijek nije bio slučaj!). Dakle, Raguž je odlučio slijediti svoju staru komunističku matricu – bez imalo srama, udari po čovjeku koji te je držao skoro dvije godine kao svoga Šefa kabineta, čim procijeniš da ti taj udarac može izgledati kao sredstvo osobnog političkog promaknuća. 

Tako je, primjerice, do 1998., godine, kada je Krešimir Zubak odlučio napustiti HDZ i osnovati NHI, Raguž bio vrlo poslušan Zubakov Šef kabineta u Predsjedništvu BiH.

Danas, odnosi su nešto drugačiji, no, upravo zbog toga što jesu takvi kakvi jesu, jasno je da niti Zubaku niti Ragužu ne treba ni najmanje vjerovati. Niti jedan niti drugi nisu niti predstavljaju ikakve značajne političke faktore. Oni su tu zbog jasne stvari – ljudi su gladni moći, i međunarodni faktor koji očevidno stoji iza njih smatra da će oni biti prigodnim instrumentima za ostvarenje planova koji nemaju nikakve veze sa interesima Hrvata (a niti Bošnjaka niti Srba), ali imaju očevidno veze sa interesima stranoga kapitala.raguz-kandidat-za-hrvatskog-clana-predsjednistva-bihSjećam se živo jednog razgovora sa Martinom vođenim u Hotelu Europa u Sarajevu, u svibnju 2011e godine. Na moje argumente za tezu da je postojanje Visokog Predstavnika u BiH ne samo beskorisno nego i štetno, ne samo za Hrvate nego i za samu Bosnu i Hercegovinu, Martin Raguž je odgovorio za mene tada vrlo čudno zvučećim riječima: “a što bi bilo bez predstavnika međunarodne zajednice u BiH?”

Tu je glupost Martin kroz svoja usta izbacio sa vjerojatno još uvijek svježim sjećanjem na posljednju intervenciju VPa Inzko-a, i na formiranje platformaške Vlade, koju je Inzko doveo na vlast, a Martin joj je kao zvanično oponirao. No, meni je tada postalo jasno u kojem smjeru ide Martinov osjećaj lojalnosti – vrlo jasno, prema samoj međunarodnoj zajednici koja očevidno ne trpi neposlušne ‘predstavnike naroda’, a u BiH tobože promiče demokraciju.Posljednje djelovanje Martina Raguža, obzirom na članove HDZ 1990, dovoljno nam jasno kazuje da je Martin izgubio svaki kompas i da ga, u političkome smislu, uopće ne zanima hrvatski interes u BiH niti položaj hrvatskoga naroda danas, naroda koji je, uglavnom djelovanjem međunarodne zajednice, ali i vlastitim političkim nesnalaženjem, raznim ustavno-pravnim smicalicama izgubio status konstitutivnog naroda u BiH (koji mu je status, prema preambuli Daytonskog Ustava, ipak neotuđiv, zbog čega zapravo ništa od onoga što je do sada napravljeno u daytonskoj BiH, počevši od Barryevih amandmana pa sve do formiranja Vlade platformaša 2011e, nije valjano).
Martin je Raguž sebi jasno zabio auto-gol – ne samo da je nanio štetu HDZ 1990, nego i pokazao da se od komunističke matrice političkoga djelovanja ne može osloboditi. Autokratski potezi u nekoj stranci uvijek djeluju pogubno na samu stranku. Svi kvalitetniji kadrovi, oni slobodno-misleći, oni koji ne doživljavaju politiku kao vježbu doživotne lojalnosti i posluha, koji politiku smatraju nečim većim od sredstva za stjecanje privatnoga bogatstva, napustit će HDZ 1990 i ubuduće doživjeti svaku stranku koju Martin Raguž predvodi kao svog prirodnog i možda doživotnog političkog neprijatelja.

Ono pak što me najviše fascinira jest to da ljudi poput Martina Raguža i Krešimira Zubaka uopće više ne nastoje sakriti činjenicu da im politička karijera u BiH, koja je zapravo očevidno sve slabija i beznačajnija, plovi pomoću jedara usmjerenih od strane sivih eminencija iz krugova međunarodne zajednice. I jedan i drugi odlučili su od sebe napraviti marionetu, objekta, a ne subjekta politike, i jedan i drugi svoj su zanat zauvijek definirali kao ‘najstariji zanat na svijetu,’ a još uvijek vjerojatno smatraju da mogu važiti za nešto bitno u izrazito zahtjevnoj političkoj sredini kakva je naša balkanska. Iza njih neće preostati nikakva bitna politička poruka, jer odavno su izgubili političku kredibilnost, pa ipak oni odlučuju nastaviti plutati u močvari domaćih političkih voda.

Život, čini mi se, tih ljudi zapravo je besmislen i isprazan, i oni u političkim intrigama nalaze neku vrstu aktivnosti sa dovoljnom količinom ludičkih, igro-tvornih elemenata kojima se mogu još neko vrijeme zabaviti. Naravno, tome treba dodati još činjenicu da su Zubaku sive eminencije međunarodne zajednice često prijetile Hagom, dakle važan je i faktor straha. To u nekoj mjeri objašnjava i njegovo žaljenja vrijedno svjedočenje protiv ‘Prlića i Ostalih’ u Haškome Sudu, kao i njegovo sudjelovanje, zajedno sa prof. Milom Lasićem, u unaprijed propalome projektu američke pripreme tako-zvane ‘Reforme Federacije.’

Moje je osobno mišljenje da bi hrvatski narod trebao bojkotirati izbore u listopadu ove godine. Razlog mog stava jasan je: i ti će se izbori održati prema protu-ustavnome Zakonu o izborima, koji omogućuje izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH većinskim bošnjačkim glasom, što nije jedina protu-ustavna odredba tog zakona. Naravno, u međuvremenu, čini se da se situacija na međunarodnome planu, posebno u EU, donekle mijenja u više pozitivnom smjeru, da su barem nekim zemljama EU nepravični odnosi u BiH i nakaradna implementacija Daytonskog mirovnog okvira danas jasniji nego ranije. Možda će naredni izbori ipak biti posljednji izbori na kojima će hrvatski predstavnici podnositi poniženje i ulaziti u unaprijed neravnopravnu borbu. Stoga, ako se ipak odlučite izaći na izbore i glasati za neku od stranaka sa hrvatskim predznakom, nemojte, molim Vas, svoje povjerenje dati niti Martinu Ragužu niti Krešimiru Zubaku. Oni su odavno trebali izgubiti povjerenje svih onih koji koriste politički razum i političke procese i odnose drže u sjećanju.

Doc. dr. sc. Dražen Pehar

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati