Pratite nas

Vijesti

Martina Dalić: Pripremamo novi zakon – državni službenici bit će plaćeni ovisno o kvaliteti svog rada!

Objavljeno

na

Država mora pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, a ne samo tražiti promjene od građana i gospodarstva i očekivati da podmiruju obveze prema državi, istaknula je potpredsjednica Vlade RH te ministrica gospodarstva, poduzetništva i obrta  dr. sc. Martina Dalić u opširnom razgovoru za Jutarnji list.

Kad bi bilo koji iskusni ekonomist i menadžer birao što sve ne bi želio raditi kad bi postao ministar, vrlo je vjerojatno da ne bi želio imati posla s mijenjanjem okoštalog sustava nagrađivanja u javnom sektoru, krizom najveće nacionalne kompanije, privatizacijama kojima će sigurno biti pruženi najveći mogući politički otpori čisto zbog toga da bi se skupljali poeni… No, potpredsjednica Vlade i nekadašnja disidentica HDZ-a Martina Dalić to si je sve ipak priuštila. Prvo smo je pitali radi li na onome što je pokušavala izgurati kod Tomislava Karamarka pa joj nije uspjelo.

Dok ste bili u oporbi, omiljena tema bio vam je sustav plaća odnosno sustav nagrađivanja u javnoj upravi. Sada se čini da je to tema koja je jednostavno nestala iz javne rasprave. Dešava li se išta po tom pitanju?

Naravno da se dešava. I dalje držim da je to možda najvažnija reforma koju moramo provesti kada govorimo o otklanjanju strukturnih prepreka rastu, odnosno stvaranju povoljnijih uvjeta za rast. Nastavljam stoga u Vladi zagovarati tu reformu. Cilj je do kraja godine donijeti zakon koji će uspostaviti novi sustav nagrađivanja kojim se nagrađivanje vezuje uz rezultate rada. Oni koji rade stručnije, brže i kvalitetnije trebali bi biti bolje nagrađeni.

Kvaliteta državne službe važna je i za funkcioniranje same države; državna administracija priprema stručne podloge za donošenje odluka, ona je ta koja treba ukazati na postojanje određenih problema… Ukratko, adekvatno nagrađivanje državne uprave uz njezinu depolitizaciju vidim kao važnu kariku u stvaranju povoljnije poslovne klime, ali i značajan doprinos povećanju osjećaja pravednosti u društvu. Jednostavno nije fer da u privatnom sektoru radnik može preko noći ostati bez posla, a u državnoj službi čak niti onda kada ne radi svoj posao. Država mora pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, a ne samo tražiti promjene od građana i gospodarstva i očekivati da podmiruju visoke obveze prema državi.

Koja je zapravo ključna promjena u sustavu nagrađivanja?

Ključna promjena je depolitizacija i vezivanje mogućnosti napredovanja i visine plaće uz rezultate rada. Još na početku mandata smo zacrtali da treba ukinuti jednu političku razinu imenovanja u državnim službama kako bi umjesto nje stvorili visokoprofesionalni upravljački kadar unutar državnih službi.

Druga bitna promjena jest izgradnja mehanizama za utvrđivanje rezultata rada u državnim službama. To nije jednostavno, ali rezultati rada ipak su mjerljivi. Treće; danas su svi u državnim službama ocijenjeni odličnim, što nije logično. Smatram stoga da treba utvrditi limit na broj osoba koje mogu biti ocijenjene najboljim ocjenama. Oni čije su performanse zaista izvrsne su uvijek i u svakoj organizaciji jedan manji broj ljudi. Na taj će se način postići da najbolji napreduju brže od ostalih i zarađuju nešto više od ostalih.

Dok sam ljetos čitao Wall Street Journal, pomislio sam da smo napravili nešto jako, jako dobro ili je kod nas nešto jako čudno, problematično. U WSJ-u zemlje poput Hrvatske u pravilu završavaju u jednom ili drugom slučaju. Mi smo završili u WSJ-u u trenutku kad je otvoren tzv. trgovinski rat sa šest zemalja regije. Što će ljudi koji čitaju WSJ, među kojima je velik broj imućnih investitora, pomisliti o zemlji koja se nije baš proslavila sposobnošću privlačenja greenfield investicija? Što uopće možemo učiniti da promijenimo situaciju u kojoj smo prepoznatljivi kao neatraktivna investicijska destinacija bez posebnih mamaca za ulagače, a što želimo pogoršati svađama sa susjedima? Kako postati atraktivni investitorima?

Odgovore treba tražiti u sveukupno boljem funkcioniranju državne administracije i pravosudnog sustava, u jednostavnijim zakonima i pratećim propisima, u većoj učinkovitosti… Međutim, sve dok cijeli sustav ne profunkcionira onako kako želimo, korisno je da postoji poseban postupak za bržu i sigurniju realizaciju značajnih investicijskih projekata. Nisam baš zadovoljna što moramo imati takav zakon jer on zapravo znači da sustav ne funkcionira kao cjelina. Ali, kad ga već imamo, onda taj postupak mora više nego dosad koristiti privatnim investicijama. Nije smisao ovakvog zakona da se gotovo jedino ili najviše bavi državnim projektima. Cilj je zakona biti od pomoći privatnim investitorima.

Zato ćemo novim zakonom smanjiti iznose ulaganja koja se smatraju strateškima i ukloniti neke barijere, poput odredbe o obaveznim jamstvima od 10 posto vrijednosti projekta, neovisno je li investitor već nešto uložio ili nije – to je jednostavno skupo vezivanje investicijskih sredstava. Treća bitna promjena je sporazum s investitorom koji će definirati međusobne obveze, ali i rokove u kojima će država obaviti svoj dio posla. Tako ćemo znati što će se točno zbivati nakon što Vlada donese odluku kojom će neku investiciju proglasiti strateškom. A veliki državni projekti koji se financiraju iz sredstava EU automatski će biti proglašeni strateškima.

Spomenuli ste fondove EU. U kojoj mjeri ste zadovoljni dinamikom korištenja fondova EU?

Korištenje sredstava EU se konačno ubrzava. Do sredine kolovoza potpisano je ugovora o korištenju europskih fondova u iznosu koji čini 26 posto ukupno raspoloživih sredstava. To je značajan pomak jer smo početkom godine bili na iznosu od samo 9 posto.

Ono što mene posebno veseli jest to da se najbrži napredak ostvaruje u dijelu europskih fondova namijenjenih poduzetnicima za koje je odgovorno Ministarstvo gospodarstva. To samo govori da je poduzetnički sektor najspremniji za povlačenje. Zbog toga smo tijekom srpnja izvršili i preraspodjelu kojom je iznos novca raspoloživ za financiranje projekata poduzetnika, ali i izgradnju poduzetničke infrastrukture, povećan s 1,2 milijarde kuna na 2 milijarde kuna.

Želimo iskoristiti sve mogućnosti da odobrimo dobre projekte, ne želimo odbiti dobre projekte koji udovoljavaju svim postavljenim kriterijima. U osam mjeseci ove godine Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta odobrilo je 1211 projektnih prijava ukupne vrijednosti 1,6 milijardi kuna. A za usporedbu, u dvije prethodne godine taj je broj ukupno iznosio 300 prijava i 500 milijuna kuna.

Počele su se najavljivati značajne promjene u radu inspekcija. Što se točno priprema?

Kod nas se vrlo često kao jedno od područja koje priječi investicijsku aktivnost ističe postojanje prekobrojnih administrativnih barijera i nepotrebnih troškova. Zato radimo na dva fronta. Ministarstvo gospodarstva koordinira sve ostale resore na poslu smanjivanja administrativnih barijera i troškova koje to izaziva. To činimo kroz tzv. Akcijski plan.

Drugi dio naših aktivnosti vezan je uz objedinjavanje raznih inspekcijskih službi, što je u direktnoj nadležnosti Ministarstva gospodarstva. Danas imamo više od pedeset različitih inspekcija. One djeluju u gotovo svim resorima te se pojedinačno i bez osobite koordinacije bave nadzorom istih poduzeća. Naše analize pokazale su da jedna mala tvrtka može biti objekt istodobnog interesa 15-ak različitih inspekcija, a taj broj u nekim slučajevima, ovisno o djelatnosti, može biti i viši. Cilj nam je smanjiti pritisak na poduzetnika kad je u pitanju količina vremena, što je dakle pitanje troškova, potrebnog da bi udovoljio različitim zahtjevima inspekcija.

S druge strane, za državu želimo djelotvorniju i učinkovitiju inspekciju koja će biti fokusirana na sprečavanje nelojalne konkurencije kroz različite oblike nelegalnog rada. U ovoj fazi planira se objedinjavanje inspekcija koje se bave poslovanjem poduzetnika i tržišnim odnosima.

Radi se o vraćanju državnog inspektorata?

Ne bih to nikako nazivala vraćanjem državnog inspektorata. Ne vraćamo staru državnu inspekciju, nego uvodimo novi, učinkovitiji, jednostavniji i poduzetnicima jeftiniji inspektorat. Taj će inspektorat u svom postupanju imati i mjeru upozorenja prije izricanja kazne, a tek nakon toga ići s penalizacijom neusklađenosti poslovanja. Poduzetnicima će se davati prilika da poprave neke uočene propuste bez plaćanja kazne. Želimo u što je moguće većoj mjeri otkloniti osjećaj poduzetnika da inspektori nastupaju vođeni željom da na svaki način pronađu razlog za kažnjavanje.

Nedavno je izvanredna uprava Agrokora objavila izvješće koje nije klasično financijsko izvješće o poslovanju u prvih šest mjeseci, ali iz kojeg se ipak ugrubo mogu rekonstruirati neki ne baš optimistični zaključci: uz procjenu ukupne razine duga u odnosu na očekivanu zaradu, ukupni otpisi potraživanja mogli bi biti poprilično visoki. Dosad su dobavljači javno govorili da bi im otpisi na razini od 20-30 posto bili vrlo bolni. Sada je dosta realistično očekivati otpise od 50 posto i više. Što ako dobavljači počnu postavljati zahtjeve Vladi da država sanira gubitke proizašle iz neočekivano visokih otpisa?

Država nije stvorila gubitke Agrokora i neće ih sanirati. Agrokor je privatna kompanija i potraživanja vjerovnika moraju biti plaćena iz imovine i poslovanja. U ovom trenutku još nisu poznate konačne bilance za 2016., odnosno nije utvrđena stvarna razina ni imovine niti dugova. Zato su bilo kakve spekulacije o postotku otpisa doista samo spekulacije.

Što se tiče dobavljača, upravo je u tijeku priprema za drugi krug isplate starih dugova, a mali dobavljači Agrokora, njih više od 2100, u potpunosti su namireni. Dakle, što se tiče dobavljača, oni su već dosad namireni ili će u sljedećih nekoliko tjedana biti namireni u značajnim iznosima. Takav položaj dobavljača ovako rano u procesu nije dosad zabilježen niti u jednom bankrotu bilo koje hrvatske tvrtke, jer je uvijek bilo potrebno čekati dovršetak tog procesa. A ne zaboravimo, izvanredna uprava u Agrokoru je po svojoj suštini predstečajni postupak.

Otvara se pitanje budućnosti Agrokora. Možda ćete reći da je prerano i za takve odgovore, ali nas ipak zanima ima li Vlada barem načelni stav treba li Agrokor zadržati kao cjelinu ili je bolje razbiti ga na dijelove? Trenutačno je očigledno da tzv. food u Agrokoru posluje solidno, dok trgovina gomila gubitke. Treba li ići u brže i agresivnije restrukturiranje te demontirati glomazni Agrokorov sustav kako bi se potaknulo one koji i sada zarađuju ili iz nekakvih, recimo strateških razloga, trebamo zadržati sustav Agrokora kao cjelinu?

Ne treba zaboraviti da u Agrokoru postoji savjetnik za restrukturiranje, i to je jedna od najuglednijih svjetskih tvrtki na tom području. Od nje se, između ostalog, očekuje i odgovor na pitanje kako organizirati sustav Agrokora, a da nova struktura generira maksimalnu vrijednost za vjerovnike.

S druge stane, problemi u Agrokoru su zbog veličine Agrokora i isprepletenosti s raznim segmentima hrvatske ekonomije pokazali razmjere sistemskog rizika koji su mogli nastati za cjelokupno gospodarstvo. Držim da buduća struktura Agrokora, koja će proizaći iz nagodbe vjerovnika, treba smanjiti mogućnost javljanja nekog novog sistemskog rizika. Zadržati sustav Agrokora kao cjelinu vjerojatno ne bi bio optimalni ishod, ako govorimo o sistemskim rizicima za nacionalnu ekonomiju.

Napisao sam dosta kritičnih tekstova o Hanfi nakon kojih su me jako začudila pitanja zbog čega sam toliko kritičan prema toj instituciji. Zaista ne razumijem zašto bilo tko misli da su u Hanfi dobro radili svoj posao, što oni sami tvrde, a da nam se događalo da jedan sustav u privatnom vlasništvu prilagođava značajni dio hrvatske ekonomije svojim interesima iskrivljujući temeljne postulate poslovanja s vrijednosnim papirima, kao i osnove uobičajenog pravnog i financijskog prometa između gospodarskih subjekata. Vjerujete li vi u Vladi da je Hanfa doista sve radila by the book, a da je ipak došlo do toga da Agrokor zloupotrebljava svoju tržišnu poziciju nauštrb ostalih sudionika? Nije li uloga komisije za vrijednosne papire da spriječi tako nešto? Nije li, recimo, nestvarno da su javno listane kompanije iz Agrokorova sustava izdavale jamstva koja ne mogu pokriti desetljećima ukupnog prometa? Nije li mjenično poslovanje u RH dosegnulo razinu bizarnog?

Ono što se događalo u financiranju Agrokora treba svakako rasvijetliti, utvrditi je li ili nije bilo nezakonitosti. No, nije na Vladi da utvrđuje nezakonitosti. Očekujem da se time bave i taj posao obave za to nadležne institucije. Zbog budućnosti potrebno je identificirati slabosti postojećeg sustava i ako je potrebno ukloniti ih u zakonodavnom postupku. To je posao Vlade i taj smo posao već počeli. Pripremili smo izmjene Stečajnog zakona koje se odnose na tijek predstečajne nagodbe temeljem lekcija naučenih u Agrokoru. A očekujem da će promjena biti još.

Nije mi i dalje jasno. Možemo reći da je HNB barem bankama postavio neke limite kreditiranja Agrokora, iako kasnije nije vidio da pravne osobe povezane s tim bankama zapravo probijaju njihove limite. Mislim na faktoring. No, zaista ne razumijem što je to bitno, sistemski, Hanfa učinila kako bi spriječila očigledno rastuće rizike. Sustav rada s Agrokorom zadnjih je godina izgledao groteskno. Zar je zaista dovoljno da Hanfa kaže da je sve radila po propisima te će se sve svesti na propitivanje multiresorne komunikacije? Nije li problem mnogo dublji? Jesu li prešutno štitili modus operandi Agrokora?

Kao i druge regulatorne institucije, Hanfa za svoj rad odgovara Saboru. Zato u Saboru očekujem detaljnu i u najmanju ruku dinamičnu raspravu o radu Hanfe u 2016. godini. No i prije toga trebamo vidjeti što je potrebno promijeniti u radu regulatora i njihovoj međusobnoj suradnji. Ako se pokaže da je svatko od njih, u okviru svog mandata, radio sve što je bilo moguće, a svejedno je nastao problem, tada očigledno postoji nepokriven prostor koji treba zakonodavno zatvoriti. Lagano je ex post reći da netko nije nešto dobro radio, ali koristi možemo imati samo spriječimo li ponavljanje sličnih problema u nekom modificiranom obliku.

Pravna izloženost RH u slučaju Agrokor? Rusi su kao ključni investitor podnijeli cijeli niz tužbi – od Agrokora do sastavnica Agrokora. Već se spekulira o taktici tih tužbi. Očekujete li tužbu protiv RH?

Svatko može podići tužbu, no kakav će biti njen ishod sasvim je drugo pitanje. Držim posebno zanimljivim to što me pitate o pravnim rizicima postupka izvanredne uprave. A da nije bilo izvanredne uprave, o čemu bismo u tom slučaju raspravljali? Vjerojatno biste me tada pitali zbog čega je Vlada dopustila da 10, 20, 30… tisuća ljudi ostane bez posla i što po tom pitanju namjeravamo učiniti. Ne smije se, dakle, zaboraviti početak, a to je da su se financije Agrokora tako brzo pogoršavale da je prijetio ne samo kolaps Agrokora nego i mnogih drugih tvrtki poslovno povezanih s Agrokorom, tj. prijetio je sistemski rizik za cjelokupno gospodarstvo. Hrvatska se lako mogla vratiti u recesiju. Osim 27.000 zaposlenih u Agrokoru u Hrvatskoj, samo kod dobavljača Konzuma radi 148 tisuća ljudi. I radna mjesta većine njih su bila ugrožena.

Novi zakonodavni okvir dao nam je instrument za upravljanje situacijom koja nosi velik sistemski rizik. Pritom, valja naglasiti, zakon ne bi mogao biti aktiviran bez zahtjeva vlasnika Agrokora. Ivica Todorić je zajedno sa svim članovima Uprave Agrokora sam zatražio primjenu zakona jer je izgubio kontrolu nad svojom kompanijom.

Fondovi gospodarske suradnje? U prvi plan izbio je Nexus zbog sporne pozajmice Agrokoru od 50-ak milijuna koja je ostala nevraćena. No, jeste li vi u Vladi zatražili izvješće o poslovanju svih FGS-ova s Agrokorom? Čini se, naime, da su investitori u svim FGS-ovima bili mirovinski fondovi, HBOR i Agrokor. To je trokut odnosa gdje se dešavalo da se Agrokor pojavljivao kao investitor, a njegove kompanije kao objekt transakcije. Je li Vlada po tom pitanju zauzela neki stav?

Životni vijek FGS-ova treba mjeriti prema vremenu i uvjetima nastanka njihovih portfelja. Agrokor je sve do siječnja bio kompanija s rejtingom, odgovarajućim financijskim izvještajima, međunarodnim bankama koje su mu davale kredite… Zato je važno razlikovati pojedine probleme u poslovanju individualnih društava za upravljanje i ukupnog portfelja fondova. U ukupnom portfelju nalazi se cijela lepeza kompanija kojima su FGS-ovi pomogli prvo sačuvati, a onda i poboljšati poslovanje.

Što se tiče Nexusa, HBOR je napravio analizu mogućih pravaca postupanja, a zajednički zaključak svih ulagatelja je da za konačnu odluku o sudbini Nexusa kao društva za upravljanje FGS-ovima treba pričekati rezultate Hanfina nadzora.

Oprostite, opet ne razumijem. Kako je, seljački rečeno, moguće da Hanfa još nije oduzela licencu za rad Nexusu? Gdje je tu velika filozofija? Ne bi li Hanfa kao institucija trebala štiti ne samo investitore i pravednost na tržištu nego i RH i njezine interese, kao i interese njezinih građana? Zašto Hanfi treba toliko vremena? Nepodijeljeno je mišljenje investicijske javnosti da čin Nexusa nije prihvatljiv.

Meni je kao ministrici važno da institucije, a to znači i Hanfa, postupaju na zakonit način, u skladu sa svojim mandatima. I naravno na djelotvoran način. Tim smo se načelom rukovodili u svim postupanjima vezanim uz Agrokor i na taj ćemo način nastaviti u budućnosti. To što se nekom čini da je Nexusu trebalo uzeti licencu, to je nečije osobno pravo, ali impresija ne može i ne smije biti osnova za postupanje niti jedne državne institucije.

Nije li tu u pitanju nešto drugo: zar je u FGS-ovima, gdje investiraju hrvatski mirovinski fondovi i državna banka HBOR, više toga dopušteno nego u pojedinim hedge fondovima koji rade s privatnim investitorima, a koji također ne bi odobravali da se njihov novac plasira mimo dogovorenih principa ulaganja? Ne bi li, ponovimo, Hanfa trebala štititi interese RH i njezinih građana? Tolerirali su Agrokorovu praksu, a sad je za nešto pred nosom, odnosno uzimanje licence, potrebno nekakvo filozofiranje. Što gore od toga netko u nekom fondu treba napraviti da bi promptno izgubio licencu?

Mi ne razgovaramo o istoj stvari. Licencu treba uzeti ako je netko prekršio uvjete po kojima je dobio licencu, u postupku koji je za to propisan. Koliko god to može nekome zvučati kao fraza, ali nije zadaća regulatornih institucija da postupaju po bilo čijim političkima nalozima. Isto tako nije moguće eventualne nepravilnosti jedne vrste ispravljati tako da se čine nove nepravilnosti. Hanfa mora završiti posao koji je započela i kao i svaki drugi regulator za svoj rad mora na kraju položiti račun Saboru.

Jeste li otpočeli meduresornu komunikaciju s ministricom Divjak? Godinama razgovaramo o potrebi povezivanja ekonomskog sustava s outputom školstva.

Smatram da u obrazovanju moramo voditi računa o tome da tu stvaramo buduće sudionike na tržištu rada koje se jako, jako brzo mijenja. Meni se u reformi obrazovanja najznačajnijim zadatkom čini osigurati da sustav obrazovanja pruži djeci takva znanja i vještine koje će im pomoći da se nose sa izazovima budućeg tržišta. Voljela bih među onima koji se bave ovom reformom vidjeti i ljude koji na obrazovanje gledaju kroz prizmu gospodarskih potreba.

IPO HEP-a? Postoji i već neki timeline? Može li se dogoditi u sljedećih dvije godine? Je li to ozbiljan projekt koji ova Vlada zaista želi osigurati ili još nema konačne političke odluke?

Moje osobno mišljenje o tome je nepromijenjeno. Jasni cilj Vlade je stabilniji i brži gospodarski rast, a povećanje efikasnosti državne imovine jedan je od načina osiguravanja tog rasta. Uvođenje principa upravljanja razvijenih u privatnom sektoru može puno pomoći u podizanju efikasnosti poduzeća u dominantnom državnom vlasništvu. IPO HEP-a u tom smislu ima višestruko pozitivne efekte, a u realizaciji tog koraka treba poraditi na proširenju razumijevanja argumenata u prilog IPO-a. Mislim da ova Vlada ima kapaciteta i političke volje za provođenje takvog projekta.

Otkup Ine od mađarskog MOL-a? Je li to zastalo? Jeste li pokušali pronaći strateškog partnera kojim bi jednostavno zamijenili MOL?

Donesena je odluka da se krene s izborom savjetnika za proces otkupa. Njegova zadaća bit će i analiza mogućih opcija za buduću vlasničku strukturu, uključujući ulogu mogućih strateških partnera. Možda je u trenutku donošenja političke odluke o otkupu udjela u Ini ostalo nedorečeno pitanje o sudbini Ine nakon realizacije otkupa. Potrebno je stoga razmotriti različite opcije, imajući na umu da je naftni biznis po svojoj prirodi biznis velikih.

Što će sad Vlada s porezom na nekretnine? Hoćemo li ga jednog dana dobiti ih ćete odustati? Čuli smo obrazloženja da nisu dobro napravljene kalkulacije, da na lokalnim razinama ljudi nisu dobro upućeni. Međutim, ministar financija je s lokalcima održao velik broj sastanaka, iscrpno su informirani, omogućene su im razne kalkulacije. Ostalo je puno toga nejasno.

U trenutku donošenja ovog zakona nije se niti u jednom trenutku razmišljalo ili planiralo da porez na nekretnine bude novi namet, novi teret građanima i poduzetnicima. No, kao realna činjenica pojavio se strah da će taj porez donijeti novi namet, novo opterećenje te držim da je ovo prilika da se i krug komunikacije proširi kako bi svi dobili odgovarajuća pojašnjenja. Dio poduzetnika iskazao je zabrinutost zbog načina obračuna novog poreza tj. diskrecijskog prava lokalne uprave. Posebno su oni u turističkoj industriji to doživjeli kao mogući novi izvor poslovne nesigurnosti. Ovo je također i prilika za popravljanje nekih slabih točaka u postojećem zakonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati