Martina Mlinarević-Sopta: Najljepši Božić

0

Nekadašnji tradicionalni odgoj ovdje na kamenu, suosjećajnost i brigu za najpotrebnije imao je u centralnoj suštini svoje naoko vanjske gordosti. Posebno u vrijeme božićnih blagdana. Mi koji smo odrasli u sjećanju na mokre skafandere koje nam did raširuje nad šporetom jer smo opet nespretno utrapili u snijeg, pamtimo umatanje kolača i kruha u šarene kuhinjske krpe, koje smo kasnije skupa s njim dijelili siromašnima.

Puno je od umne i duhovne ostavštine tih ljudi preslikano i danas. Mnogi brinu o socijalnim slučajevima u svojoj blizini, o starima i nemoćnima, o bijedom nagriženim obiteljima, uplakanoj djeci. Tiho i požrtvovno, mada ni sami nisu u boljoj financijskoj poziciji. Svi oni su neznani anđeli naših življenja. I jedina ruka za spas onih koji se utapaju u beznadnosti svog očaja.

Jednom mi je netko koga volim rekao da prilično naivno promatram život oko sebe. Pa neka. Meni je to jedini način da isti i preživim.

Da, zloba i licemjernost niknuli su kao korov, srce je organ koji rendgen današnjice sve rijeđe očitava, materijalno potkoženi samo su rasipni hladnokrvci koji gomilaju skupe bolide, surovi robovlasnici što izrabljuju i ponižavaju radnike do suza, a nerijetko i do smrti vješanjem.

Ali ako na sva ta govna dođe samo jedan čovjek, ako bar jednu suzu poništi jedan osmijeh, onda cijela borba ima nekog smisla.

Ova država je razrušeni monstrum koji se hrani mržnjom u ponoru gdje drijemaju sve slične avetinje. Ona je globalni socijalni slučaj i višestruki endem nesnošljivosti u svjetskoj psiho-analizi. Grobnica normalnih, zlatni rudnik sebičnih autokrata.

Pa ipak, biti jučer u dnevnom boravku Amele Š. u Živinicama Gornjim, u trošnoj i vlažnoj kući, bilo je potpuno čarobno. Amela je majka desetogodišnjeg Elevedina, ostavljena na milost i nemilost surove sadašnjice. Mlada žena godišta koje bi inače trebalo biti puno života, bez roditelja, bez ikakve podrške, blaga je i nježna, sa očima punim suza u kojima se još ogleda strah od pijanog muža koji ih je godinama sustavno fizički i psihički maltretirao. Žive u siromaštvu kakvom ste rijetko ikad svjedočili.

Dječak je od gladi bio i hospitaliziran. No, svoju priču iznose hrabro, bez trunke lažnog samosažaljenja. Danas, kad su naši snovi čudesni svjetovi puni svačega, ona sanja da čisti wc-ove. I čak joj je i taj put do smrdljivog i prljavog toaleta nedokučiv i dalek. Općinu boli đon-obraz kojeg nema za ovu obitelj. Federaciju boli ona stvar koju nema za ovom obitelji. Država je ionako imaginarna imenica.

Promatram dječački sjaj u posivjelim Elvedinovim očima dok rastvara darovane paketiće, pristigle sa svih strana. Čista i neokaljana sreća. Poput starih filmova. Poput djetinjstva.

U sebi zbrajam tisuće i tisuće maraka koje su strusili naši političari na svojim domjencima, okruglim stolovima, koje su upumpali u svoje posjede i vile.

Povraća mi se.

A onda se okrenem i na dva poluraspadnuta kauča vidim ljude. Divne i velike ljude koji se sreću po prvi put. Doboj, Sarajevo, Kakanj, zapadna Hercegovina. Sve “fašista do fašiste”, rekli bi nenadjebivi politički analitičari. U grlenom smijehu, s toliko jednostavne i bliske topline.

Čovjek koji se bavi peradarstvom i tešku muku muči s proizvodnjom jer Lijanovićevi poticaji završe jedino u Lijanovićevim proizvodnjama, doveo je svoju djecu da nauče davati od sebe onima kojima je to potrebno. Lekcije života u svakoj minuti.

Dok nas je Elvedin ispraćao s kapije, neumorno mašući tankim, dječjim rukama shvatila sam da niti jedna knjiga, ni znanstveno istraživanje, politička analiza ili kojekakvo drugo preseravanje kojim smo se bavili i iscrpljivali proteklih godina ne mogu doseći razinu bestežinske istine koja se uprizorila tako nenametljivo u toj prostoriji: zemlja nam je nepovratno sjebana, ali u njoj još uvijek žive beskrajno dobri ljudi.

Ne vjerujte kad vam kažu suprotno, slušajte srce, pomozite najpotrebnije i sretan vam blagdani koji dolaze uz obilje radosti.

Tekst objavljen 2011.godine

facebook komentari