Masovna histerija ili kako je SDP privatizirao demokraciju

1

Izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu Hrvatske, nakon prvotnog šoka i nevjerice, pokrenuo je val reakcija u politici i dijelu medija usporediv samo s odbacivanjem teze o “udruženom zločinačkom poduhvatu” i oslobađanjem generala Gotovine i Markača.

koli-mila

Kad bi čovjek sudio po tim medijskim napisima, u Hrvatskoj samo što nije krenuo novi rat protiv srpske nejači, a Kolindino bivše radno mjesto u NATO paktu je dijelu hrvatske javnosti socijalizarinom na politici jugoslavenskog integralizma i borbe protiv hrvatskog nacionalizma, koji NATO-u ne može oprostiti bombardiranje Srbije 1999. i otcjepljenje Kosova, trn u oku ravan članstvu u SS trupama ili Gestapu. “Ustaša i Amerikanaca trista miliona”, otprilike.

O Kolindu se u jedno pet članaka za redom očešao Dežulović, bivša članica CK kompartije Jelena Lovrić joj predbacuje nedemokratičnost i činjenicu da je za nju glasala dijaspora, od vlade financirani “nevladin” portal h-alter objavljuje kvaziduhovit (na razini Charlie Hebdoa) članak naslovljen “Patriotizam kao medicinski problem” koji vjerojatno ne bi nasmijao niti gledatelje “Žikine dinastije”.

A Kolinda u međuvremenu nije uradila ništa osim onog što je inače normalno da predsjednici država rade. Dakle, štite nacionalne interese, jedinstvo nacije, zalažu se za prava svoje manjine u susjednim državama, postavljaju vanjskopolitičke prioritete (koji se mnogima ne dopadju, jer idu u smjeru zapada, a ne balkanskih integracija, no to ih ne čini manje legitimnim, naprotiv), i što kao preddsjednica Hrvatske najavljuje kroatocentričnu politiku umjesto dosadašnje jugocentrične, što baš i nije bilo normalno.

Najbolju anamnezu ipak donosi članak naslovljen “Srđan Dvornik: Hrvatska srlja u novu autoritativnost” objavljen u “Novom listu”, glasilu nacionalne manjine Jugoslavena i ostataka represivnog aparata bivše SFRJ kolikvijalno poznatog pod nazivom UDBA. Oni su uvijek strašno zabrinuti za sudbinu demokracije kad god oni, sljednici SKJ-SKH, nisu na vlasti. Jer tko bi bio bolji jamac ljudskih prava od onih koji drže bistu neprežaljenog diktatora, poznatog po tome što je bio lider jedne od svega četiri članice UN koje nikad nisu potpisale opću deklaraciju o pravima čovjeka. Jer je to bilo “miješanje u unutarnje stvari”. To onda nije nacionalizam, nego borba protiv “zapadnjačkog imperijalizma”.

Meni je zapravo fascinantno kad ljubitelji lika i djela jednog od ozglašenijih diktatora na planeti, koji je zemljom bez ikakvih izbora vladao 35 godina uglavnom uz pomoć svemoguće tajne policije i za dovođenje čijeg autoriteta u pitanje se išlo na dugogodišnju robiju, lamentiraju o tome kako je HDZ nedovoljno demokratičan, liberalan, i kako je, o zla, autoritaran. Orwelovski totalitarizam proveden nježnom, ali strogom rukom države – dadilje kojom upravljaju pseudoreligijske organizacije poznate kao NGO-i je pak sasvim u redu. Srđan Dvornik je tipičan izdanak postkomunizma, s korijenima u institutu “Otvoreno društvo” (to su oni koji bi zatvarali zbog verbalnog delikta, odnosno govora mržnje, osim ako nije uperen protiv katolika i eventualno muslimana, to je onda sloboda govora, a sve pod izlikom da netolerantne ne treba tolerirati, a netoleranti su svi oni koje oni ne žele tolerirati) i raznim NGO-ima. Dok je negdašnji komunist-revolucinar bio militaristički nastrojen i nije se odvajao od svog kalašnjikova, pogleda čvrsto uperenog u bolju budućnost, homoseksualce smatrao izrodima kojima je mjesto u gulagu, a demokraciju prezirao kao imperijalističku ujdurmu, današnji je njegov nasljednik pak gay friendly, antimilitarist, ali jedna stvar je ostala ista: demokraciju ne može smisliti, osim ako su njegovi na vlasti.

Tako u tom intervjuu možemo pročitati kako je “Jasno je da je gospođa nastupala strančarski i da je ideologija njene stranke nacionalistička”, kako je “Milanović susretljivošću prema njoj nadmašio očekivanja” (na što se morate zapitati u kojoj parelelnoj stvarnosti Srđan živi), ali i kako se “davna Račanova izjava o HDZ-u kao stranci opasnih namjera pokazala se istinitom, ali su se Račan i cijeli SDP, vidjevši koliko je bila istinita, brzo povukli u mišju rupu iz koje sve od tada samo stidljivo izlaze”.

Zapravo je ta opaska o “stranci opasnih namjera” sukus svega što je napisano od strane novinara sa projugoslavenske medijske scene u Hrvatskoj. HDZ je za njih bio, i ostao, “stranka opasnih namjera”, koje se očituju u tome što niti Kolinda, kao niti Tuđman, očito ne misli ići u Beograd po svoje mišljenje, niti misli pitati Pupovca što smije a što ne reći. Što može biti opasnije od toga!

U svjetlu ranije navedenog kopernikanskog obrata jugoljevice treba promatrati i izjavu kako “EU vrlo slabo djeluje na civiliziranje i održavanje demokratskih standarda u državama članicama… Ugroza svakako prijeti ako na vlast dođe HDZ, jer ta partija ne da nije proživjela nikakvu “katarzu” kojoj se ponekad hvali njen šef, nego je čak i nazadovala – iznutra autoritarna, po ideologiji isključivija, a još će dobiti i nov legitimitet “spasiteljice” od dosadašnje nesposobne vlade. Tome, usput, pomažu i mediji, krivo prikazujući postojeću vladu kao ‘najgoru’ – premda nije vodila autoritarnu politiku i pokrivala sve one zločine kakve je HDZ pokrivao u 1990-ima. Unatoč teorijama “tranzicije” i “konsolidacije” demokracije, društvo može zapasti u novu autoritarnost ako je samo slabo, a ekonomska stagnacija posvuda pogoduje autoritarnim tendencijama. Imamo dovoljan primjer Mađarske, u kojoj i političkim proglasima i stvarnim promjenama – izbornim sistemom, ograničavanjem slobode medija – sistem postaje iliberalan.”

Stvarno je divno kad o “liberalizmu” brinu ljudi koji ne mogu prežaliti što je devedesetih došlo do rušenja “liberalnog” režima SFRJ, koji je svjedočanstva svojeg “liberalizma” ostavio manje više svugdje gdje se zabode lopata, plitko zakopane. Usto razotkriva i jednu krajnje licemjernu politiku pozivanja na to da bi zapad trebao “civilizirati” HDZ, iako je upravo ova vlada došla u oštar sukob sa zapadom i njegovim vrijednosnim sustavom balkansko-bizantinskim pokušajem mijenjanja unaprijed dogovorenih zakona, u svrhu zaštite ubojica komunističke tajne policije.

S druge strane, reakcije na zapadu, naročito u EU, na izbor Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu su uglavnom vrlo pozitivne, a upravo su za nju glasali i skoro svi građani Hrvatske koji žive i rade u jednom uređenijem i normalnijem sustavu vrijednosti, dakle u zemljama poput Njemačke i SAD! Dok je Josipović većinu dobio tek u Srbiji. Radi se o tipičnoj “pili naopako”: niti je HDZ taj koji treba doživjeti ikakvu katarzu – osim u pogledu korupcije – to treba učiniti SDP, koji se pod Milanovićem i Josipovićevim evidentno vratio svojim starim udbaškim, antidemokratskim i antihrvatskim korijenima, niti je HDZ taj koji predstavlja opasnost za demokraciju u državi. Naprotiv, to je upravo SDP, o čemu jasno svjedoče – suprotno Srđanovoj izjavi kako “Karamarko već dvije godine pokušava ovoj vladi poreći legitimnost” – pokušaji odricanja legitimnosti izborne pobjede Kolinde Grabar-Kitarović.

A to pokušava i Srđan Dvornik, tvrdnjom kako je Josipović “u Hrvatskoj dobio tek nepunih 2.000 glasova manje (one u inozemstvu, premda su važeći u izborima, ne treba ubrajati jer su to ljudi koji nisu dio ovog društva)”. Dakle, s jedne strane imamo poziv EU da “civilizira” HDZ, a s druge odricanje Hrvatima koji žive u toj EU da glasaju na izborima jer “nisu dio ovog društva”! Brisel valjda jest? Zanimljiva je i matematika po kojoj birači iz dijaspore nisu “dio ovog društva”, iako to po zakonu i te kako jesu već samim tim što imaju državljanstvo RH, ali birači koji “Lastama” dolaze iz Srbije valjda jesu, pa njih Srđan Dvornik nije uračunao u razliku. Dvostruka mjerila gdje god se čovjek okrene!

Taj tekst zapravo tek očitije od onih drugih razotkriva što stoji iza straha od dolaska Kolinde Grabar-Kitarović na čelo hrvatske države. SDP je okupirao demokraciju u Hrvatskoj, nedemokratskim sredstvima, i ponaša se u stilu “demokracija, to smo mi”. Nevjerojatno je da u jednoj demokratskoj i suverenoj državi oni koji stoje na strani demokracije i obrane suvereniteta mogu biti prikazivani kao opasnost za tu istu državu, dok stranka koja taj suverenitet nikad nije željela, a dobar dio nje, kako vidimo, ga ni danas ne želi, i koja ima i te kako antidemokratsku i nedemokratsku prošlost, danas sebe smatra pozvanom dijeliti lekcije o demokraciji i liberalizmu. Smisleno koliko i kad je nesvrstani ljudožder Idi Amin Dada kritizirao američku demokraciju. HDZ, naravno, jest stranka koja ima putra na glavi, ali neki ljudi bi ipak trebali prije svega razmisliti jesu li baš oni ti koji bi mogli i smjeli nekog prozivati za manjak demokracije.

Marcel Holjevac

[ad id=”40551″]

facebook komentari