Pratite nas

Vijesti

Mate Bašić: Aktualni hrvatski ‘problem’ daleko je ozbiljniji od HOS-a

Objavljeno

na

Zvone Ćurković, zapovjednik vukovarskog HOS-a i predsjednik udruge zagrebačkih veterana branitelja Vukovara, pozvao na skidanje natpisa ‘Za dom spremni‘ s ploče HOS-a u Jasenovcu, ali samo i isključivo tamo – izvijestio je, između ostalih Tportal – domećući kako se “činilo da je kompromisno rješenje na pomolu” jer je Zvone Ćurković pozvao na “skidanje natpisa ‘Za dom spremni’ s HOS-ove ploče u Jasenovcu, kako bi se iskazalo poštovanje svim nevinim žrtvama, a na sva ostala mjesta na kojima je istaknut natpis u sklopu grba HOS-a to se ne bi odnosilo: – Pozivam na čist, otvoren, pošten stav, na vrlo pažljiv odnos prema braniteljima, pogotovo HOS-ovcima, i na dijalog – kazao je Ćurković”.

S dobronamjernim se Ćurkovićem nakon toga istupa u Dnevniku 3 HTV-a, naravno, nije složio nitko od hrvatskih veterana, čak niti u HOS-u, no bez ikakva razloga, iznebuha, vukovarski branitelj, dragovoljac, logoraš i umirovljeni časnik HV-a Predrag Peđa Mišić – u hrvatskoj javnosti prihvaćen kao čovjek-branitelj-veteran-žrtva-lojalist naglašene srpske nacionalnosti (!) – izletio je s netočnom izjavom na Ćurkovićev (na račun zapovjednika vukovarskog HOS-a): tobože je Zvone u proboju iz Bogdanovaca prema Vinkovcima ostavio ranjenoga suborca Ivicu Jurčana na milost i nemilost srbijanskim krvožderima?!

Komentirali su na to “brojni”, čak i neki “vrlo važni ljudi” iz doba vukovarske tragedije, od zapovjednika sve do onih u Vinkovcima, pa do sudionika proboja (njih 37), kada je Zvone višestruko ranjen i jedva živ ostao.

Nakon malo promišljanja, mislio sam da nikad neću podržavati Milorada Pupovca, međutim kao što rekoh nikad ne reci nikad. Stav gospodina Pupovca je da ako se ne ukloni ploča HOS-a u Jasenovcu on i SDSS izlaze iz vlade. Jedina prava i normalna odluka jer tamo niste trebali niti biti. Preslagivanjem vlade, došli smo do svakodnevnih ucjena SDSS i Pupovca. Jer kad bi se Vas pitalo, Vi bi obrisali i šahovnicu, a hrvatske branitelje izbrisali s lica zemlje. Ovoga puta nećete, ne možete i nećemo vam dozvoliti uklanjanje ploče s imenima najčasnijih hrvatskih sinova kako u Jasenovcu tako i bilo gdje u Lijepoj našoj. Stoga sretno Vam bilo i ne odustajte od nakane da napustite Vladu RH, moju potporu svakako imate, to je jedini potez koji ste davno trebali napraviti u vašem nakaradnom političkom igrokazu” – reterirao je kasnije Mišić, a nestao je i njegov netočan navod, na Ćurkovićev račun: jer, niti je Zvone vodio proboj iz Bogdanovaca, niti je ikoga ikada ostavio, a čak je i višestruko ranjen predvodeći proboj sa Sajmišta sa 37 Hrvata pred srpsko-srbijanskim smrtonosnicima.

Nikola Badžek u bespućima FB-a piše: “Ma tko objavio, NIJE”

TOČNO. Ivica Jurčan Jurke je bogdanovački branitelj koji je krenuo u proboj prema Nuštru 7-8 dana ranije. Zvonko Ćurković je krenuo u proboj i sam je bio ranjen: imao je 50-tak gelera u tijelu, od kojih neke ima i danas.

Nikola Zlatko Toth Fenix kaže: “Zločestih i zlonamjernih je bilo i bit će. Svatko tko se pojavljuje u medijima mora biti svjestan da će biti izložen upravo takovim osobama i mora se s time nositi. Svatko tko se borio u Vukovaru o Zvonetu može reći samo najveće, sve ostalo je kao prva rečenica”. Najbitnije je da zapovjednici Jastreb, Mladi Jastreb, Fenix i ostali imaju najviše mišljenje o Zvonetu. I tu je kraj priče. Istine radi Jurčan je izlazio vjerojatno po padu Bogdanovaca 10.11.91., a Zvone vjerojatno 17.-18.11.91. ZDS

Ivan Dok Anđelić veli: “Draga, bila si u ekipi od nas 37 koji smo skupa probijali se iz pakla Vukovara. Sve što si napisala u kratkim crtama – potpisujem. Osobno sam ja Zvonu teško ranjenog umotao zavojima i flasterima od pojasa do ramena i mislio da on neće moći izdržati taj naporni put. Skupa smo izašli do Nuštra i iznijeli našeg ranjenika. Nisam pripadnik HOS-a ali sam im – brat. Žao mi je što nam se sve ovo događa.

♦♦♦

Sam pak “dobri čovik”, čovjek Zagrepčanin, podrijetlom iz Livna – koji s gledišta modernoga “kulturnog marksizma” uopće nije imao razloga biti u Vukovaru 1991., a još manje je imao razloga da mu ljudi umiru na rukama – Zvonimir Ćurković odgovorio je na sve to u jednomu podcastu:

 

– “Bilo je neugodno i ružno“, prisjeća se Damir Radnić prvih tjedana nakon povratka. Časopis Vojna povijest objavila je o tome: “Ipak, većina preživjelih HOS-ovaca, čak i dvojac teško ranjenih, Antolić i Purulić, brzo se priključuje, kao i brojni branitelji Vukovara, rekonstrukciji 204. brigade vukovarskih veterana u Rakitju, a potom i u novoosnovanu 5. gardijsku brigadu. Prošli su sva ratišta, sve operacije HV-a u kojoj su 204. BVV i 5. GBR sudjelovale: Hercegovina, Posavina, Maslenica, ponovno Hercegovina, srednja Bosna, redom najteža ratišta. Borci i zapovjednici HOS-a, iako višekratno ranjavani, ostvarili su značajan ratni put. Zvone Ćurković i Damir Radnić kao inspektori HOS-a, oba kasnije kao zapovjednici 4. bojne 204. brigade. Radnić je s postrojbom prošao sva ratišta, ranjavan sa suborcima, karijeru završio kao pukovnik i zamjenik zapovjednika nastavnog središta za obuku vojnika na Muzilu u Puli. Ipak, HOS kao postrojba postala je i ostala neželjeno dijete u institucijama koje kreiraju kolektivnu memoriju. Nema ih u udžbenicima, nema ih u medijima, čak je igrom slučaja upravo na njihovoj priči zapelo prikazivanje dokumentarnog serijala ‘Heroji Vukovara’ na HTV-u. Štoviše, a što je uistinu nevjerojatno, oni su još uvijek optuženi za veleizdaju u famoznom ‘Izvješću državne komisije o pripremi i vođenju obrane Vukovara’. Jedna od brojnih gnusnih optužbi kojima je cilj kreirati tezu kako je HSP s HOS-om i u sprezi sa zapovjednicima Vukovara pravi krivac za lošu obranu glasi: ‘… Pojedini pripadnici HOS infiltriraju se i u ZNG gdje pokušavaju širiti uobičajene laži i dezinformacije te vršiti… i vrbovanje za oružane akcije prema legalno izabranim vlastima u RH’. Tvorac tog uratka, koji zapravo apsolutno ničim nije objasnio uzrok pada Vukovara, osim time što je izmislio postrojbe HOS-a koje su trebale napasti Banske dvore i likvidirati Franju Tuđmana, Josip Manolić, i nakon 15 godina, pred haaškim istražiteljima tvrdio je kako su HOS-ovci nacisti“.

♦♦♦

Predrag Peđa Mišić u međuvremenu je ipak reterirao: s facebooka, pa i s interneta, nestali su navodi o Ćurkoviću – iako je “dojam” ostao, a portal direktno.hr objavio je kako “vukovarski branitelj i bivši zatočenik srpskih koncentracijskih logora, Srbin po nacionalnosti, Predrag Peđa Mišić, živi i radi na dobrobit Vukovara i širenju dobrih i pozitivnih priča o tom gradu heroju koji nije zaslužio da bude grad slučaj. Inicijator je izrade sedam metara visokog kipa Isusa od starog, granatiranog hrasta. Slike tog vukovarskog Isusa nastalog iz ranjenog hrasta obišle su svijet“, pa se “u svojoj objavi na društvenim mrežama emotivno osvrnuo na nedavne zahtjeve predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca koji zahtjeva uklanjanje ploče HOS-ovim ratnicima”, te je na svojemu FB-profilu među ostalim napisao: “Nakon malo promišljanja, mislio sam da nikad neću podržavati Milorada Pupovca, međutim kao što rekoh nikad ne reci nikad. Stav gospodina Pupovca je da ako se ne ukloni ploča HOS-a u Jasenovcu on i SDSS izlaze iz vlade. Jedina prava i normalna odluka jer tamo niste trebali niti biti. Preslagivanjem vlade, došli smo do svakodnevnih ucjena SDSS i Pupovca. Jer kad bi se Vas pitalo, Vi bi obrisali i šahovnicu, a hrvatske branitelje izbrisali s lica zemlje. Ovoga puta nećete, ne možete i nećemo vam dozvoliti uklanjanje ploče s imenima najčasnijih hrvatskih sinova kako u Jasenovcu tako i bilo gdje u Lijepoj našoj. Stoga sretno Vam bilo i ne odustajte od nakane da napustite Vladu RH, moju potporu svakako imate, to je jedini potez koji ste davno trebali napraviti u vašem nakaradnom političkom igrokazu“.

♦♦♦

Ali, o čemu je uopće riječ, dobri ljudi? Osim što pametnjakovići odjednom usred priče postavljaju HOS, eda da bi disintegrirali, uopće, uništili ideju o “obrani naspram napada“, ideju o “žrtvi naspram agresoru“, činjenicu da su opaki Srbi (u različitim pojavnim oblicima) krenuli u uništavanje, i to više nego osvajanje, stvari, bića, pojava i teritorija, s kojim inako nisu znali što bi?

Kako biste te surove nesporazume objasnili bilo kome tko nije Hrvat, tko ne živi niti je ikada živio u Hrvatskoj?

Kako biste to objasnili nekome tko je, primjerice, australski Aboriđin, uzimajući u obzir da ti Aboriđini ipak nisu oni koji stoje s desnim stopalom naslonjenim na lijevo koljeno, s kopljem u ruci, tijela iscrtana bijelim i crvenim zemljanim bojicama, kao što jedan od mojih profesora na sociologiji na Victoria Uni – što sam, priznajem, bio upisao kruhoborački – a kakav on definitivno nije bio, nego je bio doktor profesor znanosti, stoposto nesposoban razumjeti takvo što, iako je razumio sve ozbiljne stvati na svijetu?

♦♦♦

Dana 5. studenoga 2016. godine uz prigodni program na Trgu Kralja Petra Svačića 8. u Jasenovcu, postavljena je spomen-ploči na kojoj stoji natpis: “Neovisnost i suverenost Republike Hrvatske životima su izborili i bojovnici Hrvatskih obrambenih snaga – HOS-a, 1. satnije ‘Ante Paradžik’… Uz imena poginulih HOS-ovaca na ploči piše kako je podižu HOS Jasenovac i Udruga branitelja HOS-a grada Zagreba, a na grbu HOS-a uz ostalo stoji i natpis “Za dom spremni”, koji su članovi HOS-a koristili u Domovinskom ratu.

Međutim, odjednom, dobri ljudi, više nije riječ o 1991. ne čak ni o 2016/17, odjednom je riječ o 1941. eventualno o 1945., o svježim vremenima u kojima neki od nas žive: “Na ploči pored imena poginulih nalazi se i pozdrav ‘Za dom spremni’, službeni pozdrav ustaškog pokreta, službeni pozdrav NDH i pozdrav kojim su se pozdravljali oni koji su odgovorni za smrt preko 80.000 dosad poimenično popisanih žrtava – Srba, Roma, Židova i antifašista (mahom Hrvata) u razdoblju od 1941. do 1945.” – kazao je na to Milorad Pupovac, nakon što su njegove (privatne?) Novosti SNV-a “otkrile” da na toj spomen-ploči piše to što piše.

Je li tu nastao problem? U izjednačavanju HOS-ova pozdrava iz 1991. s HOS-ovom pozdravom iz 1941/45? Pa smiješno je to, nelogično je i smiješno je nelogično je. Naravno da nije.

♦♦♦

Aktualni hvatski problem daleko je temeljitiji, jer je ovo, ovaj slučaj je šteta, jer politički najodvratnijii u ovoj priči ipak jest Andrej, sin Marija Plenkovića, mojega profesora s FPZ-a na novinarstvu: on je taj koji radi na koži svih nas, mislim ja, trenutni predsjednik Vlade Repubike Hrvatske, trenutni predsjednik new-age Hrvatske demokratske zajednice.

Jer, to na čemu inzistira moj negdašnji poznanik i prijatelj Milorad Pupovac, na kojega sam tamo potkraj rata bio ponosan, misleći da i on istinski vjeruje u svoje i naše (makar verbalne) teorije o hrvatskom multikulturalizmu i harmonizmu, pa i to na čemu inzistiraju tzv. nove antife, pa to je smisao njihova postojanja: što bi oni drugo nego da se ne bave ćiriličnim i hosovskim pločama, grafitima, LGBTQ pravima, istospolnim brakovima, izbacivanjem Marulića iz udžbenika i sličnim genijalnim kultur-marksističkim dosjetkama primjenjivima na nama malenim Hrvatima?

Dakle, njima je to posao.

Ali, nije to posao Plenkovićev, nego bi trebalo biti obratno.

♦♦♦

Da sam ja Andrej, sin Marija Plenkovića, dakle, da sam premijer, pa da zbog imaginarne međunarodne zajednice ili ne znam zbog čega već, moram pristati na ucjenu Milorada Pupovca, SDSS-a, HNS-a i SDP-a, s HOS-ovom pločom, ja bih učinio ovako: prvo bih maknuo Pupovca i HNS iz koalicije, posmjenjivao ih odozgo do odozdo, bez iznimke, uz obrazloženje da se izabranu Vladu ne smije ucjenjivati, a drugo, pronašao bih ono što oni eufemistički nazivaju “rješenjem” za Jasenovac u tome da bih:

  1. promijenio izborni zakon (11. i 12. izbornu jedinicu);
  2. ukinuo vlastitu “komisiju”, ovu koju je Plenki imenovao, kako se zove već s (većinom) nedopustivim članovima unutar nje;
  3. otvorio bih sve arhive, onako kako je Hasanbegović bio najavio;
  4. hitno bih započeo s forenzičkim iskopavanjem po Jasenovcu;
  5. preuredio bih tekst na HOS-ovoj ploči u kojemu bih precizno opisao kad, kako i zbog čega su ti ljudi poginuli (nikako nikako ne bih promijenio znak) kako bih otklonio bilo kakvu konotacijsku zabunu.

Jer, ne znam ja baš je li tamo bio “glavni ustaški stan”, mislim, je li tamo bilo zapovjedništvo konc-logora. Taj Jasenovac, pa to su dvije ulice, bezvezno neko selo, vjerojatno su tamo i ta kuća i ta zemlja prije toga bili nečiji (možda hrvatski), nisu tamo Srbi od stoljeća sedmoga, a osim toga ta je država bila “ustaška”, pa su i kuće u njoj bile “ustaške”. Mislim da je taj argument nastao naknadno: prvo su Novosti SNV-a “otkrile” spomen-ploču s HOS-ovim znakom, a tek koji mjesec kasnije pojavio se “argument” da je tamo bilo smješteno zapovjedništvo konc-logora. Mislim da tu oni demagogiziraju opet, trebalo bi to provjeriti, ne nasjedati.

Čini se da je tu općenito riječ o zamjeni teza.

♦♦♦

Naime,
točno je da je postojao kompleks konc-logora Jasenovac, i s ove i s one strane Save, tj. s one strane u današnjoj BiH, koji dio oni slobodoumno političko-manipulacijski-zločesto nazivaju tzv. Republikom Srpskom.

Međutim,
taj tzv. ustaški konc-logor nije bio u mjestu Jasenovac, nego je mjesto Jasenovac bilo najbliže naseljeno mjesto pokraj logora, i nije spadalo u kompleks konc-logora. To je vrlo važno. Samo Zapovjedništvo nalazilo se, po logici stvari, u Zagrebu, kao što se sve važno nalazilo u Zagrebu.

Usporedimo Vukovar:
Je li Zapovjedništvo na Sajmištu bilo u Borkovićevu Zapovjedništvu u podrumu u gradu, ili je bilo u Zagrebu, ili je ipak bilo u nekoj (kojoj?) kući na Sajmištu, gledajući lokalno, pa se premještalo iz jedne u drugu, pa je Zapovjedništvo zapravo bilo u svakoj kući na Sajmištu, iz čega proizilazi da su Srbi i JNA morali srušiti baš svaku kuću koja se nalazila u Vukovaru, jer se u svakoj nalazilo potencijalno “zapovjedništvo” i svaka je imala potecijalni “podrum”, što je, dakle, isto, te se danas ni na jednu od njih ne smije postaviti bilo kakva spomen-ploča s obzirom na – tko zna što – recimo na “proboj Srijemskoga fronta” ili na Vučedolske neke ratničke nesporazume koju tisućicu godina davno?

Naime,
još važnije: oni momci, oni pripadnici HOS-a, čija su imena navedena na spomen-ploči u Jasenovcu, oni jesu dečki koji su poginuli u mjestu Jasenovac 1991. Stvarno! Oni su mrtvi! Oni su položili svoje živote na Oltar Domovine! Nitko od nas nije isti kao što su oni!

Naime,
niti su oni – branitelji, pa i HOS-ovci među njima – uopće bili ustaše, niti su bili partizani, a najmanje logoraši iz konc-logora.

Naime,
jer baš su lokalni i prekosavski Srbi, krajišnici, jugoslaveni, četnici i JNA, svi oni združeni, oni su 1991. napali mjesto Jasenovac!

Naime,
nisu su zapadnoslavonski, bosanski i jna-ovski Srbi napali Spomen-područje – kojega ionako nitko nije ni branio, pa su ga Srbi samo opljačkali i devastirali, o čemu trenutno nitko ne govori! – a još manje su HOS-ovci, HV ili uopće Hrvati napali Spomen-područje Jasenovac, tj. konc-logor, tada podleglim pod nezaustavljivim četničkim osvajačkim napadom.

Naime ponovimo,
nisu zapadnoslavonski, bosanski i JNA-ovski Srbi napali tzv. Spomen-područje – kojega ionako nitko nije ni branio, pa su ga Srbi samo opljačkali i devastirali, o čemu trenutno nitko ne govori! – a još manje su HOS-ovci, HV ili uopće Hrvati napali Spomen-područje Jasenovac, tj. konc-logor. Srbi su napali selo Jasenovac i ubijali ljude koje su Hrvati branili svojim životima, tako su izginuli, Hrvati.

Naime,
popustljivi Plenković (ako je uopće popustljiv, zavisno s koje se strane promatra!), a posljedično i cijela vlast – danas razmišljajući o spomen-ploči u Jasenovcu na kojoj se pokraj imena ubijenih HOS-ovaca nalazi i znak s kojim su poginuli – danas se fokusiraju na to da se tamo odvijala neka bitka tipa 1945., a ne 1991.

Naime,
to je ono što je u ovoj priči najgore.

Naime,
davno je bila naša 1991., a ta njihova 1945., e nje se – osim njih – nitko ni ne sjeća. Pitanje je samo – zašto.

Što je pak temeljno filozofsko pitanje.

Naime, to pitanje – zašto.

Naime,
nakon što se toliko puta upotrijebi ta gramatička posvojnica iz snova “naše”, recimo i slijedeće:

čini se da su svojedobno baš “feralovci” bili (možda tada u Slobodnoj Dalamaciji, no svejedno, povremeno se to reciklira u NovostimaSNV-a) oni pametnjakovići koji su napali “Tuđmanovu” ideju da se Spomen-park u Jasenovcu pretvori u Spomen-park svih hrvatskih žrtava, odnosno svih žrtava koje su stradale na području današnje RH, eventualno na području NDH.

Užasna se tada panika podigla, a kako stvari stoje – ta panika traje do danas?!

Zašto se, međutim, žrtve, tj. mrtvaci, ne bi 70-80 godina nakon smrti, tj. danas, ne bi mogli izmiriti?

Zašto se žrtve iz 1991/95. ne bi mogle izmiriti sa žrtvama iz 1941-1945-1948-1951?

Odgovor sigurno znade “popustljivi” Plenković (ako je uopće popustljiv, zavisno s koje se strane promatra!), a posljedično i cijela vlast – danas razmišljajući o spomen-ploči u Jasenovcu na kojoj se pokraj imena ubijenih HOS-ovaca nalazi i znak s kojim su poginuli – danas se fokusiraju kao da su tamo poginuli u nekoj bitki 1945., a ne 1991.

Naime,
to je ono što je u ovoj priči najgore.

Naime,
davno je bila naša 1991., a ta njihova 1945., e nje se – osim njih – nitko ne sjeća.

Mate Bašić/Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

Objavljeno

na

Objavio

4). Islamska deklaracija dokument je koji je nastao 1969., a objavljen 1970. godine i najčešće se vezuje uz ime Alije Izetbegovića, mada je posve izvjesno da je u njegovoj izradi sudjelovalo više osoba. Uostalom zbog teza iznesenih na te 32 stranice teksta i konspirativnog djelovanja, osim Alije osuđeno je još 12 njegovih suradnika, u sudskom procesu održanome u Sarajevu 1983. godine. Ova skupina bila je dio tajne organizacije „Mladi muslimani“ (utemeljena 1939. godine u Kraljevini Jugoslaviji) koja se borila protiv ateizacije i asimilacije muslimanskog naroda na prostoru Jugoslavije, za islamske vrijednosti i opredjeljivala kao „antikomunistička“ i „antifašistička“.

Tekst je doživio brojne kritike. Proglašen je „utopijskim“ pogledom na islam, od nekih čak i „anti-islamskim“, a većina kritika koje su dolazile iz islamskih krugova imale su za cilj relativizirati njegov sadržaj i ublažiti teze koje su se iznosile.

No, ono što je sasvim izvjesno sadržano je u činjenici da Deklaracija čvrsto stoji na temeljima islamskog fundamentalizma, odnosno, širenja i učvršćivanja Muhamedove vjere ISLAMIZACIJOM I PANISLAMIZACIJOM, sa šerijatskim zakonom kao osnovom tako uređenog društva. Islamizacija podrazumijeva islamiziranje stanovništva unutar muslimanskog korpusa u većinski muslimanskim državama ili regijama (pa i B i H – mada ona nije većinski muslimanska), dok je Panislamizacija proces ujedinjenja svih muslimana na svijetu i stvaranje homogenih islamskih vjersko-političkih cjelina (on spominje primjerice, islamski prostor „od Maroka do Indonezije“ i hvali Pakistan kao primjer čvrste islamske države koja treba biti uzor islamskom svijetu).

Među najvažnije teze koje se u Deklaraciji iznose, spada naglašeno DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO muslimana u takvim zajednicama, te uređivanje ukupnog života sukladno islamskoj tradiciji i onomu što je sadržano u Kur’anu. Već i ova činjenica izaziva najblaže rečeno nedoumicu, jer se postavlja pitanje: Kako s ovim pogledom na svijet uskladiti interese drugih naroda i drugih vjera koji slijedom povijesnih i društvenih okolnosti dijele životni prostor s muslimanima? Imaju li i oni pravo na „duhovno i političko jedinstvo“ ili to ekskluzivno pripada samo muslimanima? I što se događa kad se ta prava počnu prelamati na istim prostorima?

Pogledamo li pak malo pažljivije sadržaj Islamske deklaracije, bez ikakve sumnje možemo zaključiti kako je riječ o jednom radikalnom nacionalističkom programu u kojemu se otvoreno iznosi kako

„nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija“

tvrdi da su

„islamski i neislamski sistemi nespojivi“

i decidirano navodi da

„islamski pokret treba i može prići preuzimanju vlasti čim je moralno i brojno toliko snažan da može ne samo srušiti postojeću neislamsku, nego i izgraditi novu islamsku vlast“.

Da rezimiramo:

U Bosni i Hercegovini bi (prema zamislima „Mladih muslimana“ i Alije Izetbegovića) trebalo stvoriti duhovno i političko jedinstvo tamošnjih muslimana na temelju šerijatskog prava i vjerskih propisa utvrđenih u Kur’anu i to tako da islamska zajednica živi kao homogena, bez ikakve koegzistencije (dakle, suživota) s drugim narodima i vjerama (jer su ti sustavi vrijednosti i politički sistemi nespojivi), dok se ne steknu uvjeti za rušenje neislamske i uspostavu islamske vlasti – u sredinama gdje muslimani nisu većina i gdje to za sada nije moguće.

Dakle, crno na bijelo, Alija i njegovi istomišljenici stvaraju projekt Kalifata koji bi se trebao primijeniti u nekoj budućoj Bosni i Hercegovini (kalifat ili hilafet –arapskiخلافة – je islamski oblik vlasti koji predstavlja političko jedinstvo i vodstvo islamskog svijeta. Šef države (halifa) ima titulu utemeljenu na ideji nasljednika Muhammedovog, alejhi-selam, političkog autoriteta, kojeg prema sunnijama bira narod ili njegovi predstavnici;  Vidi: Encyclopedia of Islam and the Muslim World, (2004) v.1, p.116-123; istaknuo: Z.P.)

Uz neke neznatne modifikacije (vezano za poglede na zapadnu civilizaciju i „reformističku“ struju u samome islamskom svijetu), Alijina „Islamska deklaracija“ zagovara upravo to: KALIFAT.

Svakomu tko je pismen i raspolaže zdravim razumom i sposobnošću logičkog zaključivanja, nakon što pročita taj spis ne treba ništa dalje objašnjavati, jer u njemu sve piše (Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf )

Primjera radi, evo samo jednoga kratkog citata iz navedenog izvora, u kojemu se teritorijalna ekspanzija islama i osvajanje zemalja drugih naroda navode kao imperativ i određuju mjeru „muslimanstva“ (!?):

Muhamed a.s. je umro 632. godine, a nepunih sto godina nakon toga duhovna i politička vlast Islama obuhvaćala je ogromno područje od Atlantskog oceana do rijeke Inda i Kine, i od Aralskog jezera do donjih slapova Nila. Sirija je osvojena 634., Damask je pao 635., Ktesifon 637., Indija i Egipat su bili dosegnuti 641., Kartagina 647., Samarkand 676., Španjolska 710. godine. Pred Carigradom Muslimani su 717., a 720. u južnoj Francuskoj. Počev od 700. u Šantungu već postoje džamije, a oko 830. Islam je dospio na Javu.

 Ova jedinstvena ekspanzija, s kojom se ne može usporediti nijedna ni prije ni poslije nje, stvorila je zatim prostor za razvoj islamske civilizacije s tri kulturna kruga: u Španjolskoj, na Srednjem Istoku i u Indiji, koji u povijesti pokrivaju razdoblje od skoro tisuću godina.

Što Muslimani znače danas u svijetu?

Pitanje bi se moglo postaviti i na drugi način: koliko smo mi Muslimani?“

(Vidi: http://www.vakat.me/wp-content/uploads/2017/01/Islamska-Deklaracija-knjiga-o-islamizaciji-muslimana-Alija-Izetbegovic.pdf; str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Ovi navodi ne dopuštaju nikakvo zavaravanje.

Riječ je o jednoj militantnoj i agresivnoj vjersko-političkoj (veliko-muslimanskoj) ideologiji koja koristi vjeru kao oruđe za osvajanje životnog prostora i uspostavu vlasti nad drugim narodima i vjerama ognjem i mačem, kako se to radilo od početka VII stoljeća nadalje.

Ovdje se islamska osvajanja i nametanje te vjere silom OPRAVDAVAJU, čak što više predstavljaju kao CIVILIZACIJSKI POMAK I NAPREDAK, dok se s druge strane potiskivanje islama i oslobađanje zemalja koje je on nasilno osvojio drži retrogradnim i štetnim procesom!?

Naravno, riječ je o jednom autističnom religijsko-političkom svjetonazoru i skučenom, egoističnom i primitivnom pogledu na svijet, u kojemu postoje prava samo islamskog svijeta i ono što taj svijet poduzima – pa bilo to i ognjem i mačem kad zatreba i kad mu se prohtije – ispravno je i neupitno.

Pođemo li od takvih premisa, tko onda ima pravo osuđivati Križarske ratove ili bilo koje druge sukobe koje su vodili kršćani? Jesu li stoljetna oslobađanja Europe od islama retrogradni i anticivilizacijski procesi?

Nemaju li i druge vjere (kršćanska, židovska, pravoslavna) isto tako pravo na DUHOVNO I POLITIČKO JEDINSTVO, ako ga već muslimani traže za sebe?

Kako bi se protumačilo da, primjerice, Katolici obnaroduju težnju za DUHOVNIM I POLITIČKIM JEDINSTVOM KATOLIKA U SVIJETU i pri tomu se pozovu na autoritet Boga (Jahve), Isusa Krista i Božje Riječi – Biblije (onako kako se muslimani pozivaju na Allaha, Muhameda i Kur’an zagovarajući islamizaciju i panislamizaciju)?

Vratimo li se u povijest (koja se dijelom spominje i u ovom citatu iz Alijine „Islamske deklaracije“), poznato je kako je Europa bila napadnuta na Pirinejskom poluotoku već početkom VIII stoljeća od strane islamiziranih stanovnika sjeverozapadne Afrike (Maura) i da je s njima vodila bitku punih 8 stoljeća dok ih nije potisnula, dok su ratovi s Osmanlijama trajali više od 500 godina (od sredine XIV do početka XX stoljeća).

Kršćanski svijet je krvavo platio islamska osvajanja u prošlosti i nikakvi izgovori i opravdanja (vezano za njihovu ostavštinu – u vidu kulturnih ili arhitektonskih djela što su ih tamo ostavljali nakon svojih osvajačkih pohoda) tu činjenicu ne mogu promijeniti.

Zar to nije dovoljno iskustvo i opomena, posebice u svijetlu svega što se na planu agresivne islamizacije u nekim dijelovima svijeta događa danas, u prvim desetljećima XXI stoljeća?

Suđenje Aliji i njegovoj skupini islamista za djelo „protiv naroda i države“; Sarajevo 1983.

Alijina „Islamska deklaracija“ bila je ništa drugo nego u celofan upakirana radikalna islamistička ideologija, čije su se temeljne odrednice nastojale prikriti hrpom riječi i floskula bez smisla i logike (vezano za tobožnji „položaj islama u suvremenom svijetu“, naglašavanjem „mira i poštivanja drugih naroda i vjera“ ili elaboracijama odnosa između „reformističke“ i „konzervativne“ islamske struje).

Može li se u isto vrijeme biti isključiv i kooperativan? Ratoboran i mirotvoran? Može li se u isto vrijeme osvajati tuđe i njegovati skladne odnose s okruženjem? Može li se biti „Božji čovjek“ ako se bilo koga uskraćuje za prava koja mu pripadaju kao ljudskom biću i po Božjim i po ljudskim zakonima – ako mu se otimaju zemlja i dom?

Alijinu mimikriju i prijetvornost vrlo je lako otkriti, samo treba pročitati njegov spis.

Opravdanja kako je riječ o „utopijskom tekstu“  koji je bio „odraz mladenačkog zanosa idealima“ (dakle, „idealima“ koji su imali za ishodište islamski Kalifat na području SR Bosne i Hercegovine u vrijeme socijalističke Jugoslavije), smiješna su.

Ako je sve to tako, i ako ta „Islamska deklaracija“ nije imala nikakvoga značaja i važnosti, zašto je netom prije raspada SFRJ (1989/90. godine), u isto vrijeme dok su predstavnici republika (a među njima i Alija) vodili pregovore o „razrješenju jugoslavenske krize“ mirnim putem, tiskana u preko 200.000 primjeraka i dijeljena u muslimanskim krugovima kao neka vrsta „islamskog manifesta“?

„Islamska deklaracija“ zagovara opasnije i pogubnije teze nego je to sadržano u (veliko-srpskom) Memorandumu SANU iz 1986. godine. Samo ga treba pažljivo pročitati, pa će i ono što se danas događa s islamskim terorizmom u svijetu i ISIL-om biti mnogo jasnije.

Alija je 90-ih godina javno izigravao „mirotvorca“ i „humanista“, a u isto vrijeme iza kulisa vodio sasvim drugu politiku – težio je stvaranju etnički čiste islamske države, baš onakve kakvu je zamislio sa svojim „Mladim muslimanima“ i čije je temeljne konture orisao u „Islamskoj deklaraciji“ i to je zorno dokazivao svojim djelima i ponašanjem.

Za njega je Bosna i Hercegovina bila sredstvo, a ne cilj (upravo je tako govorio svojim suradnicima na zatvorenim sastancima).

Sredstvo da se ostvari ISLAMSKA DRŽAVA, a ne multietnička Bosna i Hercegovina kao država s tri jednakopravna, suverena i konstitutivna naroda.

 -nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Prvi dio:

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

VIDEO – Navijači Srbije i Slovenije zajedno provociraju Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

U finalu Eurobasketa večeras se sastaju Slovenija i Srbija, dvije reprezentacije koje su dosad pokazale najviše na turniru.

U Istanbulu se sprema spektakl, a i jedni i drugi imat će veliku podršku u dvorani.

No, i na dan kada igraju tako veliku utakmicu, njihovi navijači nisu propustili sjetiti se Hrvatske. Umjesto da uživaju u spektaklu, oni su se odlučili provocirati hrvate. Očito su u pitanju nekakvi kompleksi. “Tko ne skače taj je Hrvat”, započeli su navijači Srbije, a vrlo brzo su im se pridružili i Slovenci.

facebook komentari

Nastavi čitati