Mate Kovačević: Borba za hrvatsko kulturno naslijeđe

0

S.B. (Stjepan Banović), Hrvatstvo starih Dubrovčana i bosansko-hercegovačkih muslimana, Tisak Vinka Vošickoga, Koprivnica, 1927.

Hrvatski folklorist i književnik Stipan Banović (Banovići kraj Zaostroga 1884.- Napulj 1961.) ostavio je iza sebe raznovrstan publicistički i književni opus, uglavnom vezan uz povijest i kulturu hrvatskoga naroda.

Njegovo djelo, zbog povijesnih nedaća, uglavnom je i danas manje poznato kulturnoj javnosti, a znatnim dijelom temelji se na tradiciji svojih zavičajnih velikana poput Andrije Kačića Miošića i Mihe Pavlinovića.

Za ovu prigodu izdvajam njegovu studiju “Hrvatstvo starih Dubrovčana i bosansko-hercegovačkih muslimana”, koja je svojevrstan odgovor na cijeli sustav krivotvorina srbijanske političke propagande, što su unutar bivše karađorđevićevske države služile kao podloga za penetraciju srpske državne ideje na tradicionalna hrvatska područja, a kasnije u razdoblju komunističke Jugoslavije samo na tankoćutan način realizirana, da bi se početkom devedesetih godina pretvorila u oružanu agresiju na hrvatski narod, Republiku Hrvatsku i BiH.

Banovićeva studija i danas je aktualna, ne u tolikoj mjeri i po svojoj zemeljopisnoj širini kao u doba kad ju je auktor pisao, nego ponajprije zato što još uvijek službena srbijanskia politika ne odustaje od svojatanja hrvatskoga dubrovačkoga kulturološkog naslijeđa.

Kad je pak u pitanju prostor Bosne i Hercegovine, Banovićeva studija je u mnogočemu aktualnija od vremena u kojem je nastajala.

Danas je BiH posebno državnopravno područje pod svojevrsnim protektoratom “međunarodne zajednice”, a u kojoj su svoja suverena prava ostvaruili Srbi i muslimani Bošnjaci, za razliku od starosjeditelja hercegbosanskih Hrvata, kojima na određeni način prijeti potpuno iskorjenjivanje iz vlastite zemlje.

Književno-kulturni, jezikoslovni, povijesni i mjestopisni podatci koje navodi Banović u svojoj argumentaciji protiv srpskih navala vrijedni su dokumenti i za istraživanje dinamike hrvatskoga državnog prostora, koji se spletom povijesnih okolnosti pomicao s istoka dalje na zapad, sve dok nije završio na današnjoj državnoj granici na rijeci Uni i Savi.

Stoljetna srpska promidžba i dominacija u bivšim jugoslavenskim državama stvorila je kroz medije, publicistiku i sustav naobrazbe gotovo općeprihvaćene stereotipe o prostiranju srpske države, crkve i razvoju srpske kulture na zapadu, koju je u nedostatku umjetničkih djela pojedinih razdoblja trebalo upotpuniti svojatanjem hrvatskoga kulturnoga i književnog naslijeđa.

U hrvatskoj pak kulturnoj povijesti obično se poopćavanjem znao isticati državnopravni karakter čakavštine, što je i nehoteći s obzirom na njezinu rasprostranjenost išlo na ruku velikosrpskim državnim koncepcija, koje su hrvatstvo gurale u more, svodeći ga ionako na samrtnu postelju, čiji će se ostatci tijekom vremena uklopiti u srpsku državnu i kulturnu ideju.

Nu temeljitija istraživanja i politička povijest 20. stoljeća u mnogočemu bi mogla promijeniti tu sliku. Iako se od samih početaka hrvatske kulture i državnosti radi o međusobnom prožimanju čakavštine, štokavštine i kajkavštine popćenija bi slika mogla sad znatno drukčije izgledati.

Govornici čakavštine očito imaju primat u hrvatskoj kulturi i pisanoj riječi, dok su kajkavci tijekom niza kasnijih stoljeća čuvali hrvatsku autonomiju unutar Habsburškoga Carstva.

Ikavska pak štokavci, zbog raširenosti diljem hrvatskoga povijesnog područja, unatoč mnogim povijesnim neuspjesima na održavanju državnopravne cjelovitosti ostaju naraštajima nositelji ideje o hrvatskoj državnoj nezivisnosti, što nije teško provjeriti jednostavnim pogledom na nizove izbornih rezultata tijekom 20. stoljeća.

Uostalom u ranijima razdobljima tu su i isprave bosankih vladara i velmoža te jednako tako ikavski natpisi po srednjovjekovnim stećcima, ali i djela hrvatske književne tradicije u BiH.

Hrvatska pak ijekavština otvarala je poglede na susjedna područja pa u sklopu političke borbe i otpora germanizaciji i madžarizaciji tijekom 19. stoljeća postala je hrvatskim standardom.

Državna rascjepkanost i nemogućnost uspostave vlastite nezavisne države iz sklopa je hrvatske nacije, a pod utjecajem ruske strategije i stalnim radom Srpske pravoslavne crkve izdvojila znatan dio hrvatskoga pravoslavnoga pučanstva i uklopila ga u sastav srpske nacije te na taj način pokušala u sve hrvatske zemlje raširiti ideju srpske države.

Zato je znatan dio hrvatskih pravoslavaca zbog vjerske srodnosti bio sklon jugoslavenskoj ideji, kojoj je u mračnim jugoslavenskim vremenima bio odani sluga.

Hrvatski katolički pak ijekavci, nasuprot tomu, ostali su u većini nositelji hrvatske državnosti, premda se njihova uloga, zbog nametnutih stereotipa o ijekavštini kao srpskom govoru, potiskivala na sam rub znanstvene i kulturne javnosti.

Banović je u svojoj studiji jednostavno podastro povijesne podatke o dubrovačkom hrvatstvu, navodeći arapskoga putopisca Idrisa iz 1135., koji Kotor i Dubrovnik zove hrvatskim gradovima.

U prilog pak domaćim dubrovačkim izvorima naveo je cijeli niz književnih i jezikoslovnih djela koja jasno svjedoče visoku svijest auktora o vlastitom hrvatstvu. Tu su Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, Marko Bruerović, Ivan Gundulić, Mavro Vetranović, Vladislav Mečetić, Andrija Čubranović i t.d. te razni dubrovački izvori iz vatikanskih i mletačkih knjižnica.

Možda to hrvatstvo ponajbolje ilustrira jezikoslovac Joahim Stulli, koji u svom “Lexiconu latino-italico-illyricum” riječ “ilirički” tumači kao “slovinski”, “harvatski”, “hrovatski” i “horvatski”.

U znatno opširnijem poglavlju, u kojem obrazlaže hrvatstvo BiH, Banović piše o naseljnju BiH, državi, narječjima, vjeri, mnogim danas prešućenim i zaboravljenim topinimima s hrvatskim korijenom po BiH, a posebice oko Gradačca, Gračanice, Tešnja, Zvornika, Trvanika, Sarajeva i t.d.

Podsjeća i na navode o “staroj Ervackoj” te cijeli niz predaja i legenda koji svjedoče o hrvatskoj nazočnosti na tom prostoru. Također piše o muslimanskim prezimenima s hrvatskim korjenom.

Istaknuo je i cijeli niz narodnih predaja iz prikupljenih priča i pjesama te iz njih naveo hrvatske sintagme i motive. Kao folklorist obradio je odjeću, boje i vezivo te antropološke tipove stanovništva.

Ukratko je podsjetio i na preseljenje Srba tijekom osmanske okupacije, što je danas temeljito potvrđeno u historiografiji.

Hrvatski karakter BiH posebno je obradio u stranim izvorima, navodeći i osmanske ljetopisce i putopisce. Za političku povijest važna su njegova iscrpnija zapažanja o tadašnjim osjećajima bosanskohercegovačkoga stanovništva i pripadnost pojedinim ideologijama.

Banovićeva knjiga nije samo svjedočanstvo jednoga vremena u kojem je trebalo ustati u borbu protiv posrbljivanja i otimačine, nego na svoj način i pouzdan vodič u hrvatsku prošlost, na kojoj se uz mnoštvo drugoga temelji i hrvatska budućnost.

 

Mate Kovačević

facebook komentari