Mate Kovačević: Daleko je do jednakopravnosti

0

Hrvatska pogodnost u odnosu na dosadašnji nezavidan položaj hercegbosanskih Hrvata jest međunarodni položaj Republike Hrvatske kao članice Europske unije i NATO saveza, što joj kao državi supotpisnici Daytonskoga sporazuma omogućuje djelotvorniju zaštitu državne cjelovitosti BiH, ali i njezine održivosti na načelima jednakopravnosti konstitutivnih naroda, koja se može ostvariri samo federalnim uređenjem države, u kojoj bi i hrvatski narod, uz Srbe i bošnjačke muslimane imao svoju federalnu jedinicu

Bošnjačko poigravanje Sutorinom, odnosno aktualni pokušaji muslimanske politike da revizijom državne granice destabilizira Crnu Goru kako bi valjda Bosna postala pomorskom silom, nema utemeljenja u međunarodnom pravu.

Tim više što ni etnička struktura malobrojnoga pučanstva toga područja ne odgovara bošnjačkim željama. Kad to znaju i prosječni stručnjaci za međunarodno pravo, onda je logično pitanje, koji je zapravo cilj te bošnjačko-muslimanske kampanje?

Nije teško odgonetnuti, kako u pravilu pojedine politike, obično kad ne mogu razriješiti vlastita unutarpolitička pitanja, težište svojih stremljenja prebaciju na susjedna državna područja.

Osim što ovim pokušajem bošnjačka politika javno demonstrira nepriznvanje zaključaka Bdinterove komisije o raspadu bivše SFRJ i postanak tadašnjih republičkih međudržavnim granicama, što je, između ostaloga, omogućilo i stvaranje BiH kao međunarodno priznate države, sarajevskom se kampanjom očito pokušava destabilizirati sadašnja crnogorska vlast te nastojanje Podgorice i Zagreba da na Međunarodnom sudu riješe pitanje teritorijalnoga razgraničenja u Bokokotorskom zaljevu.

bih karta sutorina detalj sa VegoSarajevska politika šalje i svojevrsnu poruku političkim predstavnicima bošnjačke manjine u Crnoj Gori, koji inače imaju udjela u sadašnjoj vladi, što bi u slučaju njihova otklona od aktualne crnogorske vlasti otvorilo put prosrbijanskim politikama da preuzmu vlast u Podgorici, čime bi se na svojevrstan način mogao kompenzirati gubitak Kosova, čiji političari već najavljuju buduće ujedinjenje s Albanijom.

S obzirom na znatan utjecaj ruske politike u Srbiji, Rusiji bi takvim raspletom političkih događaja bio otvoren izlaz na Jadransko more. Na taj način aktualna bošnjačka politika, osim što po tvrdnjama vlastitih predstavnika, u strukturama vlasti štiti pojedine islamiste, sudeći bar po odnosu prema Crnoj Gori, vodi i svojevrsnu politiku, koja gura vodu na mlin Putinovoj balkanskoj strategiji.

Jačanje islamističkih struktura u vrhovima vlasti omogućuje nasatvak ratne muslimanske politike, koja se na prizemnijoj razini manifestira arapskom kolonizacijom hrvatskih prostora u središnjoj Bosni.

Naime, mediji, premda stidljivo, već odavno upozoravaju na arapsku ulogu u sve masovnijem otkup zemlje oko Kiseljaka, gdje je su Hrvatima još od rata svježe uspomene na zlodjela što su ih počinile postrojbe mudžahedina sastavljene od arapskih islamističkih dragovoljaca.

Koliko je važna islamizacija središnje Bosne poznato je također iz bošnjačke ratne strategije, čiji je cilj, nakon zaposjedanja hrvatskih prostora bio stvaranje dubine prostora s kojeg se vojnim pothvatima i kampanjom etničkoga čišćenja islamistička vlast trebala dolinom Neretve spustiti na Jadransko more.

Činjenica pak da su u Vitezu i Busovači još tijekom ratnih navalnih djelovanja 1993. bošnjačke snage koristile bojne otrove i kemijsko oružje kako bi s tog područja potisnuli Hrvate samo potvrđuje sadašnje bojazni srednjobosanskih Hrvata, pojačava bojazan mjesnoga hrvatskog stanovništva kako iza masovnoga otkupa zemlje i doseljavanja Arapa u središnjoj Bosni stoji proračunata bošnjačka politika, koja očito, kao i 1993. sve više računa na raspodjelu političke moći sa Srbima, gdje im hrvatska politička komponenta otežava posao.

Zadnjim izborima u BiH je bar formalno ojačan hrvatski politički utjecaj, jer u tročlanom predsjedništvu sjedi i legalni predstavnik hrvatskoga naroda.

Nu kako je BiH ipak rezultat mirovnih pregovora u Daytona, čiji su jamci velike sile, teško je očekivati bilo kakav međusobni dogvor triju konstitutivnih naroda o održivom ustavnom uređenju te države.

Ta činjenica pokazuje samo kako će do drukčijega uređenja BiH proteći još mnogo mutne vode.

Nema dvojbe kako srpski narod u BiH, osim vlastitoga entiteta, kao političku prednost ima u rukama i Daytonski sporazum, koji mu jamči razgraničenje s bošnjačkim i hrvatskim prostorima.

Muslimanska prednost nad Hrvatima u Federaciji BiH očituje se u brojčanoj nadmoći te različitom dosadašnjem međunarodnom pogodovanju bošnjačkoj strani na hrvatski račun.

Dodatna prednost takvom pogodovanja tijekom zadnjih 15-ak godina bila je i politika Republike Hrvatske, na čijem je čelu, uz trećejanuarske režime stajao bivši jugoslavenski neokomunist Stjepan Mesić, čija je politika mržnje prema hercegbosanskim Hrvatima usporediva samo s boljševičkim divljanjem u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Tada su naime Hrvati desetkovani sa svojih područja u BiH, a masovno stradala muška populacija, koja je pobijena ili raseljena.

U ovom petnaestogodišnjem razdoblju, upravo zbog toga je hrvatski narod izgubio i kakvu takvu suverenost stečenu u Daytonu, a njegove većinske županije su izgubile manje-više sve nadležnosti, koje su ga mogle štititi od bošnjačke majorizacije.

Napokon je tu realizirano i donošenjem izbornoga zakona, koji je omogućavao brojnijoj bošnjačkoj strani da umjesto Hrvata bira hrvatske političke predstavnike, a na razini središnjega hrvatskoga grada Mostara nametnut je takav gradski statut, koji im je, unatoč brojčanoj većini zabranjivao formiranje gradske vlade.

Hrvatska pak pogodnost u odnosu na dosadašnji nezavidan položaj hercegbosanskih Hrvata jest međunarodni položaj Republike Hrvatske kao članice Europske unije i NATO saveza, što joj kao državi supotpisnici Daytonskoga sporazuma omogućuje djelotvorniju zaštitu državne cjelovitosti BiH, ali i njezine održivosti na načelima jednakopravnosti konstitutivnih naroda, koja se može ostvariri samo federalnim uređenjem države, u kojoj bi i hrvatski narod, uz Srbe i bošnjačke muslimane imao svoju federalnu jedinicu.

Nepotrebno je i suvišno uopće spoominjati djelotvornije i jeftinije funkcioniranje takve države, ali i mogućnost rješenja ljudskih i manjinskih prava u svim federalnim jedinicima, kao i na saveznoj državnoj razini.

Do otvaranja mogućnosti za takvo rješenje hrvatski politički predstavnici moraju ostati postojani u svojim načelnim zahtjevima, unatoč svim ograničenim okvirima u kojima će tražiti realiozaciju svojih temeljinih prava.

Mate Kovačević

facebook komentari