Pratite nas

Kolumne

Mate Kovačević: Konspirativni Josipović

Objavljeno

na

Ako se sadašnji predsjednik države Ivo Josipović bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta. U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

josipovic_pravednikMandat Ive Josipovića ostat će zapamćen kao niz pokušaja da autoritetom predsjednika države u zadnji trenutak ponovno poveže Hrvatsku sa Srbijom u zajedničku balkansku regiju. Takva je politika podrazumijevala cijeli niz taktičkih operacija, u kojima je hrvatska politika vlastitu državu podređivala interesima Beograda.

Tako je u međusobnim odnošajima Srbiji prepuštena inicijativa, koja se očitovala u pokušaju primjene srbijanske pravosudne vlasti u Hrvatskoj, čime bi Beograd zapravo nastavio nedovršeni posao započet agresijom devedesetih godina na Hrvatsku.

Tom je operacijom trebalo očito uhititi cijeli niz hrvatskih branitelja i “kolovođa” otpora velikosrpskoj agresiji te ih, poput Veljka Marića, vjerojatno transportirati u Srbiju i tamo zatočiti sve dok ne istrunu. Zato je u javnosti i potaknuta borba za povlačenjem hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, čime bi se uklonila “apsurdna” pravna zapreka za primjenu zakona bivše JNA u Hrvatskoj.

Na unutarhrvatskoj pozornici cijelim nizom političkih zahvata širom je otvoren put afirmaciji srbijanskoga Memoranduma II., što je omogućilo oživljavanje jugokomunističkih kultova, na čijim se skupovima s punim oduševljenjem slavilo srpske masovne pokolje Hrvata, poput primjerice onoga u Srbu, a na kojima su redoviti posjetitelji, uz srbijanske dužnosnike, bili i hrvatski političari, među kojima je naravno bio i nezaobilazni Ivo Josipović.

Veličanjem kulta velikosrpskih ubojica poticana je odvažnost kod srpske manjine da se uključi u provedbu novoga Memoranduma. Ubrzo je potom oživljen i mit o srpskim žrtvama, primjerice u Jadovnu, čime se opravdavao masovni pokolj Hrvata u ratu i neposrednom poraću, a kod novih naraštaja Hrvata stvarala ponovno kolektivna krivnja, da bi se u budućnosti mogao slomiti svaki otpor novoj velikosrpskoj politici.

To je rezultiralo i ukidanjem državnoga saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama te otvorilo prostor za političko djelovanje širokoj fronti bivših jugounitarista i pomlađenih orjunaša.

Svoj vrhunac ta je politika doživjela i na diplomatskom polju, pa je hrvatska politika od tradicionalnih veza s Njemačkom i SAD-om preusmjerena na London, što je bio povod da režim pokuša promijeniti Ustav, kako bi spriječio primjenu Europskoga uhidbenog naloga u Hrvatskoj, samo zato da bi se spriječilo procesuiranje komunističkih zločina, a javnosti onemogućilo suočavanje sa stravičnim zločinima i posljedicama totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog režima.

Ista se politika jasno ogleda i u Josipovićevoj kampanji za drugi predsjednički mandat. Nije ju teško prepoznati u njegovu odnosu prema hrvatskim braniteljima, koji kao teški ratni invalidi, upravo zbog nametnutoga ponižavajućeg odnosa prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima, prosvjeduju gotovo dva tjedna pred Ministarstvom branitelja tražeći smjenu bešćutnih birokrata s njegova čela.

Možda je kod prozivanih nositelja vlasti na čelu sa sadašnjim predsjednikom države razumljiv nedostatak patriotskih osjećaja, nu socijalni atavizam prema tako ranjivoj skupini ljudi, u trenutku kad je od posljedica prosvjeda preminula junakinja Domovinskoga rata i teški ratni invalid nezapamćen je u povijesti civiliziranih naroda.

Prebacivati odgovornost za smrt hrvatske ratnice i pokušaj samospaljivanja jednoga branitelja na “kolovođe” prosvjeda, kako to radi Ivo Josipović, nije samo birokratski odnos usporediv s tradicionalnom komunističkom retorikom, nego se po svojoj bešćutnosti može usporediti s komentarom Bojana Glavaševića koji je nesretnu smrt Nevenke Topalušić dočekao riječima kako je “lijepo i slatko umrijeti za domovinu”.

Kako je mladi Glavašević znanstveni gojenac Milorada Pupovca, iz politike Ministarstva branitelja ne bi trebalo isključiti i Pupovčev udjel na službeni odnos prema hrvatskim braniteljima. Tim više što Pupovac preko šefa srbijanske skupštine za provedbu Memoranduma II. – Miodraga Linte – ucjenjuje Josipovića autobusnim biračima iz Srbije i Republike Srpske.

Najava SDP-ova predsjedničkoga kandidata da će i dalje čuvati lik i djelo jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, a njegovo djelo su Jugoslavija, JNA, OZNA i UDBA, nije ništa drugo nego nastavak podređivanja Hrvatske Srbiji, a na unutarnjem planu sprječavanje svakoga ozbiljnog istraživanja jugoslavenskih komunističkih zločina.

Uostalom, Josipović je nedavno to i potvrdio jednoj tv-postaji kad se usprotivio lustraciji. Ona bi, smatra, unosila nestabilnost i podjele u hrvatsko društvo te dovela u pitanje etičke zasade. Koje su to etičke zasade nije pojasnio, nu više je nego očito kako je pravnik Josipović, kao pravovjerni sljedbenik tvorca izreke da se suci ne moraju držati zakona kao pijan plota, uzmaknuo pred tvrdokornim titoistom.

Za ugled pak Hrvatske u međunarodnim odnošajima možda je najpogubnija skandalozna Josipovićeva izjava kako sukob u Ukrajini vodi “do Trećega svjetskog rata, i onaj tko to ne vidi nije ozbiljan”. Josipović je kao predsjednik države sukreator vanjske i obrambene politike, a Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza pa se razložno postavlja pitanje, čije je to stavove Josipović prenio i komu je uputio informaciju o ukrajinskom sukobu, koji eto vodi do Trećega svjetskog rata?

Naime, još ni jedan dužnosnik savezničkih država nije se požurio sa sličnom porukom! Je li to predviđanje rezultat možda napornoga rada službi za nacionalnu sigurnost ili je predsjednik postao glasnogovornik bizarnih tajnih i konspirativnih društava, koja propovijedaju kako je pred nama svaki novi dan smak svijeta?

Ako je pak to naslutio od svoga londonskog prijatelja i bivšega savjetnika Dejana Jovića, zaključke međusobne raspre, a ima svakakvih rasprava, nije kao predsjednik ozbiljne države smio iznositi u diplomatsku javnost. Naime, izjave predsjednika država članica NATO saveza o sigurnosnim pitanjima prati svaka ozbiljna država, a posebice protivnička strana.

Ako se pak sadašnji predsjednik bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta.

U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati