Mate Kovačević: Konspirativni Josipović

2

Ako se sadašnji predsjednik države Ivo Josipović bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta. U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

josipovic_pravednikMandat Ive Josipovića ostat će zapamćen kao niz pokušaja da autoritetom predsjednika države u zadnji trenutak ponovno poveže Hrvatsku sa Srbijom u zajedničku balkansku regiju. Takva je politika podrazumijevala cijeli niz taktičkih operacija, u kojima je hrvatska politika vlastitu državu podređivala interesima Beograda.

Tako je u međusobnim odnošajima Srbiji prepuštena inicijativa, koja se očitovala u pokušaju primjene srbijanske pravosudne vlasti u Hrvatskoj, čime bi Beograd zapravo nastavio nedovršeni posao započet agresijom devedesetih godina na Hrvatsku.

Tom je operacijom trebalo očito uhititi cijeli niz hrvatskih branitelja i “kolovođa” otpora velikosrpskoj agresiji te ih, poput Veljka Marića, vjerojatno transportirati u Srbiju i tamo zatočiti sve dok ne istrunu. Zato je u javnosti i potaknuta borba za povlačenjem hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije, čime bi se uklonila “apsurdna” pravna zapreka za primjenu zakona bivše JNA u Hrvatskoj.

Na unutarhrvatskoj pozornici cijelim nizom političkih zahvata širom je otvoren put afirmaciji srbijanskoga Memoranduma II., što je omogućilo oživljavanje jugokomunističkih kultova, na čijim se skupovima s punim oduševljenjem slavilo srpske masovne pokolje Hrvata, poput primjerice onoga u Srbu, a na kojima su redoviti posjetitelji, uz srbijanske dužnosnike, bili i hrvatski političari, među kojima je naravno bio i nezaobilazni Ivo Josipović.

Veličanjem kulta velikosrpskih ubojica poticana je odvažnost kod srpske manjine da se uključi u provedbu novoga Memoranduma. Ubrzo je potom oživljen i mit o srpskim žrtvama, primjerice u Jadovnu, čime se opravdavao masovni pokolj Hrvata u ratu i neposrednom poraću, a kod novih naraštaja Hrvata stvarala ponovno kolektivna krivnja, da bi se u budućnosti mogao slomiti svaki otpor novoj velikosrpskoj politici.

To je rezultiralo i ukidanjem državnoga saborskog pokroviteljstva nad komemoracijom bleiburškim žrtvama te otvorilo prostor za političko djelovanje širokoj fronti bivših jugounitarista i pomlađenih orjunaša.

Svoj vrhunac ta je politika doživjela i na diplomatskom polju, pa je hrvatska politika od tradicionalnih veza s Njemačkom i SAD-om preusmjerena na London, što je bio povod da režim pokuša promijeniti Ustav, kako bi spriječio primjenu Europskoga uhidbenog naloga u Hrvatskoj, samo zato da bi se spriječilo procesuiranje komunističkih zločina, a javnosti onemogućilo suočavanje sa stravičnim zločinima i posljedicama totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog režima.

Ista se politika jasno ogleda i u Josipovićevoj kampanji za drugi predsjednički mandat. Nije ju teško prepoznati u njegovu odnosu prema hrvatskim braniteljima, koji kao teški ratni invalidi, upravo zbog nametnutoga ponižavajućeg odnosa prema Domovinskom ratu i njegovim sudionicima, prosvjeduju gotovo dva tjedna pred Ministarstvom branitelja tražeći smjenu bešćutnih birokrata s njegova čela.

Možda je kod prozivanih nositelja vlasti na čelu sa sadašnjim predsjednikom države razumljiv nedostatak patriotskih osjećaja, nu socijalni atavizam prema tako ranjivoj skupini ljudi, u trenutku kad je od posljedica prosvjeda preminula junakinja Domovinskoga rata i teški ratni invalid nezapamćen je u povijesti civiliziranih naroda.

Prebacivati odgovornost za smrt hrvatske ratnice i pokušaj samospaljivanja jednoga branitelja na “kolovođe” prosvjeda, kako to radi Ivo Josipović, nije samo birokratski odnos usporediv s tradicionalnom komunističkom retorikom, nego se po svojoj bešćutnosti može usporediti s komentarom Bojana Glavaševića koji je nesretnu smrt Nevenke Topalušić dočekao riječima kako je “lijepo i slatko umrijeti za domovinu”.

Kako je mladi Glavašević znanstveni gojenac Milorada Pupovca, iz politike Ministarstva branitelja ne bi trebalo isključiti i Pupovčev udjel na službeni odnos prema hrvatskim braniteljima. Tim više što Pupovac preko šefa srbijanske skupštine za provedbu Memoranduma II. – Miodraga Linte – ucjenjuje Josipovića autobusnim biračima iz Srbije i Republike Srpske.

Najava SDP-ova predsjedničkoga kandidata da će i dalje čuvati lik i djelo jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza Tita, a njegovo djelo su Jugoslavija, JNA, OZNA i UDBA, nije ništa drugo nego nastavak podređivanja Hrvatske Srbiji, a na unutarnjem planu sprječavanje svakoga ozbiljnog istraživanja jugoslavenskih komunističkih zločina.

Uostalom, Josipović je nedavno to i potvrdio jednoj tv-postaji kad se usprotivio lustraciji. Ona bi, smatra, unosila nestabilnost i podjele u hrvatsko društvo te dovela u pitanje etičke zasade. Koje su to etičke zasade nije pojasnio, nu više je nego očito kako je pravnik Josipović, kao pravovjerni sljedbenik tvorca izreke da se suci ne moraju držati zakona kao pijan plota, uzmaknuo pred tvrdokornim titoistom.

Za ugled pak Hrvatske u međunarodnim odnošajima možda je najpogubnija skandalozna Josipovićeva izjava kako sukob u Ukrajini vodi “do Trećega svjetskog rata, i onaj tko to ne vidi nije ozbiljan”. Josipović je kao predsjednik države sukreator vanjske i obrambene politike, a Hrvatska je članica Europske unije i NATO saveza pa se razložno postavlja pitanje, čije je to stavove Josipović prenio i komu je uputio informaciju o ukrajinskom sukobu, koji eto vodi do Trećega svjetskog rata?

Naime, još ni jedan dužnosnik savezničkih država nije se požurio sa sličnom porukom! Je li to predviđanje rezultat možda napornoga rada službi za nacionalnu sigurnost ili je predsjednik postao glasnogovornik bizarnih tajnih i konspirativnih društava, koja propovijedaju kako je pred nama svaki novi dan smak svijeta?

Ako je pak to naslutio od svoga londonskog prijatelja i bivšega savjetnika Dejana Jovića, zaključke međusobne raspre, a ima svakakvih rasprava, nije kao predsjednik ozbiljne države smio iznositi u diplomatsku javnost. Naime, izjave predsjednika država članica NATO saveza o sigurnosnim pitanjima prati svaka ozbiljna država, a posebice protivnička strana.

Ako se pak sadašnji predsjednik bavi bizarnom konspirologijom, onda je za njega, a posebno za hrvatsku državu najbolje da odmah stane na prometnije raskrižje i mirno prolaznicima nudi literaturu koja obećava skori konac svijeta.

U protivnom, ovakvom politikom mogao bi nas odvesti prema finisu Croatiae!

Mate Kovačević / Hrvatsko slovo

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Živko Kustić je jedne zgode rekao u Rimu hrvatskim hodočastnicima i onima koji su tu buli nazočni: “DIJETE MOŽE OTIĆI IZ SVOJE KUĆE VANI, ALI NE SMIJE NIKADA U KOLIJEVKU PLJUVATI.”

    Ovi vražiji YUsipovići su toliko puta i u raznim zgodama i prilikama pljunuli u našu kolijevku Hrvatski, počevči od 22 lipnja 1941 pa sve do današnjih dana. A danas što bi se oni mogli pohvaliti da su Hrvati i da predstavljaju Hrvatsku, to oni samo i jedino za njihove plaće govore kao što i svaki radnik kada govori dobro o svojeme poduzeću koji ga dobro plaća, da je poduzeće dobro, ali on to ne govori iz uvjerenja nego za plaću.