Pratite nas

Mate Kovačević: Potraga za prezimenskim identitetom

Objavljeno

na

Domagoj Vidović, Metkovski prezimenski mozaik, Gradsko kulturno središte Metković, Metković, 2014.

knjiga_325

Ako je ime znak čovjekove pojedinačne osobnosti, koje i Gospodin urezuje u svoj dlan, onda je prezime oznaka njegove obiteljske i rodovske pripadnosti određenoj narodnoj zajednici, urezana u kolektivno pamćenje naroda. Svijest o vlastitoj osobnosti svakoga čovjeka čini jedinstvenom i neponovljivom pojavom u svemiru.

Svijest pak o pripadnosti određenoj zajednici korijen je svake nacionalne posebnosti, koja je kao i pojedinac jedinstvena pojava u Tvorčevoj promisli. Tragovi te individualizacije i njezinih značajka mogu se znatnim dijelom pratiti proučavanjem imenoslova, a njihovu povijesnu utemeljenost potvrđuju matice rođenih i umrlih. Dok je na razini onomastike, zbog jezične istosti, bliskosti i sličnosti pojedinih jezika moguće mutiti vodu, matice su kao dio kolektivno zapisane memorije, zbog svoje činjenične i historiografske utemeljenosti vrlo često bile metom različitih napadaja, koje je upravo zbog njihova povijesnoga pamćenja trebalo uništiti. Tom uništenju narodne memorije bili su skloni mnogi prevratnički pokreti, a posebno onaj jugokomunistički, koji je, osim novoga poretka, gradio i svoju utopijsku jugoslavensku državu.

U sklopu te politike, a ona je vrlo često bila samo pokriće za velikosrpske projekte, sustavno su u poraću uništavane matične knjige, a posebice one na zamišljenim područjima velike Srbije. U tom svojevrsnom bleiburškom pohodu na hrvatsku nacionalnu memoriju znatno su stradale matične knjige katoličkih župa u Bosni i Hercegovini, koje su kao rijetki povijesni svjedoci otvoreno prkosile beogradskoj agresiji na povijesnu dubinu, koja je trebala opravdati državno razlijevanje Srbije u stvarnu zemljopisnu širinu. Onomastička istraživanja upotpunjena izvorima iz matičnih knjiga daju objektivniju sliku stvarnoga stanja na određenom prostoru, što potvrđuju i istraživanja mladoga jezikoslovca Domagoja Vidovića. Srećom za auktora, znanost i nacionalnu memoriju ostale su djelomično sačuvane matične knjige istraživanoga migracijskog područja pa njihovi podatci, umiješno uklopljeni u jezikoslovnu potragu za činjenicama, otvaraju prostor i drugim istraživačkim pothvatima. Neznanstvene i naknadne ideološke naslage sad su na dnevnom svjetlu podložne stručnoj kritici.

Četrdesetak tekstova koje je Vidović objavljivao u mjesnom “Metkovskom vjesniku” te istočnoheregovačkim časopisima “Vrutak” i “Glas Hutova”, sada uvezanih u knjigu, čine cjelovitiji pogled u prezimenski mozaik metkovskoga kraja i njemu susjednih hercegovačkih područja. Vidović se zaputio u onomastički pohod na dio neretvanskoga područja, u kojem se suvereno koristi etimologijom, dijalektologijom, etnologijom, mitologijom, a na povijesnoj razini i podatcima matičnih knjiga, koji kao jedini pravi povijesni izvori otkrivaju stvarno stanje na terenu i migracijske putove vrlo često zametene slojevima političke promidžbe.

Kolikogod bila zanimljiva Vidovićeva istraživanja na mjesnoj neretvanskoj razini, posebice zbog uvijek aktualne potrage za vlastitim korijenima, ova opsegom mala knjiga ima gotovo strategijsko značenje u otvaranju prostora za stvarno historiografsko i jezikoslovno istraživanje povijesti pripadanja istočnohercegovačkih prostora. Na znanstvenoj pak razini Vidovićeva minuciozna zapažanja stvarna su prekretnica od dosadašnjega tradicionalnoga mitološkog pristupa istraživanju prema temeljitom znanstvenom radu na povijesnim izvorima. Ne treba posebno isticati kako se taj mitološki pristup uglavnom temeljio na usmenim obiteljskim predajama, koje su počivale na ranije stvorenim mitovima za održavanje političkih koncepcija, na čem je posebno radila velikosrpska promidžba, a što je prešutno ili čak s odobravanjem prihvaćala i hrvatska znanost.

U Vidovićem tekstovima očit je i pomak hrvatske dijalektološke granice prema istoku Hercegovine, koja je u ranijim razdobljima uglavnom bila rezervirana kao ekskluzivno srpsko područje. Vidovićeva onomastička istraživanja, pokazuje to upravo ova knjiga, znatnim su dijelom sukladna historiografskim istraživanjima Krunoslava Draganovića, koji je još tridesetih godina 20. stoljeća u Vatikanskom arhivu pronašao mnoštvo dokumenata o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini, što je u sklopu nacionalne kristalizacije tijekom 19. i 20 stoljeća pogodovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hercegovačke pravoslavce asimilira u srpsku naciju. Upravo to potvrđuju i povijesni izvori matičnih hercegovačkih župa, vrlo vješto uklopljeni u auktorove tekstove. Koliko je pak snažan utjecaj političke promidžbe, Vidović pokazuje na nizu onomastičkih slučajeva pojedinih rodova, čija navodna obiteljska predaja smatra kako njihovo podrijetlo vuče svoje korijene iz Crne Gore.

U doba kad je mit o crnogorskom podrijetlu mnogih hrvatskih neretvanskih i hercegovačkih rodova plasiran u hrvatske krajeve, rado su ga, zbog vlastitih težnji za državnom nezavisnosti i aktualne borbe protiv Turaka, prihvaćali nositelji hrvatskih rodova. Toj se promidžbi pokušavala dati i svojevrsna znanstvena osnova pa sve što je proistjecalo iz zajedničkoga ili slična slavenskoga imenoslovlja, a nije se uklapalo u sustav katoličkih imena nakon Tridentskoga koncila, proglašavano je, poput na primejr imena Đuro i njegovih prezimenskih izvedenica, pravoslavnim i srpskim. Vidović jasno upozorava na ime grada Đurđevca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji svoje ime sigurno ne baštini na srpskoj ili pak pravoslavnoj tradiciji, a matični podatci katoličkih župa u istočnoj Hercegovini i Neretvi jednako pokazuju izostanak srpskih utjecaja. Naime, Srbi prezimena dobivaju tek u 19. stoljeću pa su neretvanska i prezimena istočnohercegovačkih Hrvata starija od njihovih najmanje dva stoljeća. Ako je tko što od koga i mogao preuzimati, onda je to sigurno moglo biti samo preuzimanje hrvatskoga imenoslovlja. Vidović je ovu političku bolest dijagnosticirao doduše samo u Neretvi, nu ona je svojedobno bila zahvatila široka hrvatska područja, a njezine prežitke i danas je moguće pronaći čak i u urbanijim sredinama zapadne Hrvatske.

Osim što rasvjetljuje mnoge nepoznate strane hrvatske onomastike, svojim je interdisciplinarnim istraživanjem otkrio postojbinu mnogih rodova u hercegovačkom zaleđu, koji su se tijekom vremena spuštali na ispražnjeni prostor prema jadranskoj obali, što nije samo značajka neretvanskoga područja, nego i gotovo cijeloga današnjega graničnog prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz podteksta ove knjige mogu se iščitati mnoga hrvatska nesnalaženja o vlastitom podrijetlu, jer se zbog prezimenske neprozirnosti, nespretnih pravopisnih bilježenja i nerazumjevanja, vlastito podrijetlo tražilo u talijanskom, madžarskom, austrijskom pa čak i afričkom podneblje. Vidović razgoni sve te magle, no ne bez utemeljene kritike i o tomu kako smo se kao narod u nedostatku rasvjete, vrlo često spremni povoditi za stranim poticajima, napuštajući vlastite korijene i vrijednosti.

Nije teško zaključiti kako je povijesni hrvatski predmigracijski prostor bio jedinstveno etničko područje, a prostor što ga je nekad činila Crvena Hrvatska, danas se sveo tek na područje Dubrovačko-neretvanske županije s hrvatskim enklavama u istočnoj Herecegovini i Boki kotorskoj. Vidovićevi tekstovi nisu samo suhoparne povijesne i jezikoslovne činjenice. One su vrlo umiješno utkane u osobni auktorov stil, koji korespondira s današnjim čitateljem. Po svojoj strukturi, većinu Vidovićevih tekstova moglo bi se razdijeliti na uvodni dio u kojem vlastitom, osobnom i osebujnom pričom navješćuje problem, koji u središnjem dijelu interdisciplinarno raščlanjuje i obrađuje, a u zaglavku, kao pravi Bračanim (naravno po mami), premda je i Brač bio dio nekadašnjih Nertvana, začini opet svojim specifičnim humorom.

Sve to ovoj knjižici, uz njezinu iznimnu znanstvenu vrijednost, daje  vlastiti auktorski pečat, što je čini posebno bliskom čitatelju. Teško znanstveno tvorivo Vidović je pretvorio u prihvatljiv, jednostavan i razumljiv tekst svakom znatiželjniku!

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Cerar zbog Plenkovićeva govora u UN-u otkazao posjet Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

AFP

Nakon govora premijera Andreja Plenkovića u UN-u, slovenski premijer Miro Cerar odlučio je otkazati posjet Hrvatskoj najavljen za idući tjedan.

Plenković je pred Općom skupštinom UN-a branio izlazak Hrvatske iz arbitražnog postupka, a informaciju o otkazivanju posjeta objavila je agencija STA. –

Prije dva dana dogovorili smo da ćemo se sastati u Zagrebu gdje ćemo razgovarati o problemu granice, što naravno, također znači i izvršenje ili implementaciju arbitražne odluke – rekao je Cerar i dodao kako je Plenković u UN-u pred cijelim svijetom odstupio od njihovog dogovora.

Slovenski premijer smatra da je potpuno neprihvatljiva pozicija Zagreba koji ne priznaje arbitražu.

– Stoga moja posjeta idućeg tjedna nema smisla – rekao je Cerar. Dodaje kako će Slovenija nastaviti na pripremama za implementaciju te da će ‘učiniti sve što je potrebno’ da Slovenija bude spremna za izvršenje.

– Ako Hrvatska neće surađivati, problemi će se pojavljivati. Nitko to ne želi – poručio je, javlja RTV Slo.

Govor predsjednika Vlade Plenkovića pred Općom skupštinom UN-a

facebook komentari

Nastavi čitati

Najave

Vinko Ostojić – Vice i prijatelji: Kako su nas ubijali

Objavljeno

na

Objavio

Sveta misa zadušnica u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31 u Zagrebu služit će se u NEDJELJU, 24. rujna 2017. u 17.00 sati

Za 35 hrvatskih mučenika, visokih časnika, generala i pukovnika Hrvatske vojske NDH, koji su nakon Bleiburga, 7. srpnja 1945. godine, iz zagrebačkog zatvora Nova ves,

uz sva usputna ponižavanja i vrijeđanja, otpremljeni vlakom u Beograd, gdje im je upriličeno takozvano suđenje, i gdje je 18 generala osuđeno na smrt, što je uz teška mučenja izvršeno, upravo 24. rujna 1945. godine. Za tjelesne ostatke im se ne zna.  Ostali su osuđeni na tešku robiju, Gdje je većina umrla ili ubijena.
Hrvatski rodoljubi, dođite na Sv. Misu i pozovite prijatelje!

Svi Hrvati Domovine i svijeta, sjetimo se Sv. Misama zadušnicama, hrvatskih mučenika ubijenih u Beogradu

Kako su nas ubijali

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvjeta i rađaju se novi životi. Ali na žalost hrvatski narod nikada ne će moći zaboraviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, ustvari velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u crnoj kronici hrvatskoga naroda tih zločina nad Hrvatima. Dana 7. srpnja 1945. svanulo je divno jutro. Kroz rešetke malih prozora Nove Vesi u Zagrebu tek se nazirala zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek pokoji bi se trznuo u snu, vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se s njima dogodilo niti gdje se sada nalaze, jesu li na životu ili ne. »Diži se, brže, ustajte koljači!«, prolama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak godina, sa šmajserom ulazi u sobu i nastavi nas buditi najpogrdnijim psovkama i lupanjem kundakom po nogama. Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u skupinama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurbano oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno.
Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozivati:

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvonimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vladimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18 Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20. Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić, 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Pojić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Franjo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragutin Čanić.

Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici Vojske NDH. Sami generali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mlađi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kile kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvora koje je bilo načičkano partizanima sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepoznato, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima pratnje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza drugoga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan partizan s lijeva i jedan s desna. Na zagrebačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ritmom, jedan-dva. Jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i prijetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu. Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo putovati. Ali kuda?

Na kolodvoru nas strpaše u jedan vagon za stoku. Zatvoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastajemo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: »Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!« To sve govore bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega podneva, kada stigosmo u Zemun, na kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izišli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljujući po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, tražeći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vagona. Na vagonu je bilo bojom ispisano »Vodimo ustaške koljače na suđenje!«, »Smrt Ustašama!«, kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolodvoru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli očuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemunskog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: »Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!« I zaista, narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora, pa i dalje do našega zatvora.

U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beogradskim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenjem od kojih jedan pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenje sipa po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Julija, stražari uzeše oružje »na gotovs« po naredbi komesara.

Po nama kamenje prestade padati, niti ima više smrtnih slučajeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili, jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci s psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanke su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a potom u Đusinu u sudski zatvor. »Posjeti« ne prestaju. Konačno, početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj, partizanski pukovnik, Crnogorac Malović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo i nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbijanaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi, čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično.

Samo jedan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mjeseci zatvora. Dana 13. rujna počelo je suđenje, sada trideset i četvorici hrvatskih generala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspolaganje svoju veliku dvoranu za suđenje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbijanskog naroda, s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pukovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se »po zakonu«.

Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apotekarskog pukovnika Pajića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je sud dovodio nekakve svoje svjedoke, koje nitko od nas nije nikada niti očima vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vjerovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih izmišljotina, dočim nas pukovnik Hrnčević uvjerava da ćemo to moći reći kasnije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navedena u optužnici uglavnom ne postoje niti u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zarobljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče riječima kako ga je sram braniti nas hrvatske ustaše, najzloglasnije koljače. Njega pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti.

Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. »Osjeća li se krivim?« Odlučnim »Ne!«, odgovori ovaj hrvatski general. »Dobro, sjednite!« Više mu ništa ne dopusti reći general Hrnčević, osim te jedne jedine riječi »Ne«. Osamnaest hrvatskih generala osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvora. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbijene. Smrtne presude su izvršene 24. rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima pušteni smo. U zatvoru su umrli general Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je general Lukanec. I zemni ostatci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji.

Kada će biti vraćeni i dostojno pokopani u svojoj zemlji Hrvatskoj?
Anonimni sudionik događaja

U svrhu ovog događaja služit će se SVETA MISA ZADUŽNICA u Bazilici Srca Isusova, Palmotićeva 31, u Zagrebu , dana 24.09.2017 u 17:00

facebook komentari

Nastavi čitati