Mate Kovačević: Potraga za prezimenskim identitetom

    0

    Domagoj Vidović, Metkovski prezimenski mozaik, Gradsko kulturno središte Metković, Metković, 2014.

    knjiga_325

    Ako je ime znak čovjekove pojedinačne osobnosti, koje i Gospodin urezuje u svoj dlan, onda je prezime oznaka njegove obiteljske i rodovske pripadnosti određenoj narodnoj zajednici, urezana u kolektivno pamćenje naroda. Svijest o vlastitoj osobnosti svakoga čovjeka čini jedinstvenom i neponovljivom pojavom u svemiru.

    Svijest pak o pripadnosti određenoj zajednici korijen je svake nacionalne posebnosti, koja je kao i pojedinac jedinstvena pojava u Tvorčevoj promisli. Tragovi te individualizacije i njezinih značajka mogu se znatnim dijelom pratiti proučavanjem imenoslova, a njihovu povijesnu utemeljenost potvrđuju matice rođenih i umrlih. Dok je na razini onomastike, zbog jezične istosti, bliskosti i sličnosti pojedinih jezika moguće mutiti vodu, matice su kao dio kolektivno zapisane memorije, zbog svoje činjenične i historiografske utemeljenosti vrlo često bile metom različitih napadaja, koje je upravo zbog njihova povijesnoga pamćenja trebalo uništiti. Tom uništenju narodne memorije bili su skloni mnogi prevratnički pokreti, a posebno onaj jugokomunistički, koji je, osim novoga poretka, gradio i svoju utopijsku jugoslavensku državu.

    U sklopu te politike, a ona je vrlo često bila samo pokriće za velikosrpske projekte, sustavno su u poraću uništavane matične knjige, a posebice one na zamišljenim područjima velike Srbije. U tom svojevrsnom bleiburškom pohodu na hrvatsku nacionalnu memoriju znatno su stradale matične knjige katoličkih župa u Bosni i Hercegovini, koje su kao rijetki povijesni svjedoci otvoreno prkosile beogradskoj agresiji na povijesnu dubinu, koja je trebala opravdati državno razlijevanje Srbije u stvarnu zemljopisnu širinu. Onomastička istraživanja upotpunjena izvorima iz matičnih knjiga daju objektivniju sliku stvarnoga stanja na određenom prostoru, što potvrđuju i istraživanja mladoga jezikoslovca Domagoja Vidovića. Srećom za auktora, znanost i nacionalnu memoriju ostale su djelomično sačuvane matične knjige istraživanoga migracijskog područja pa njihovi podatci, umiješno uklopljeni u jezikoslovnu potragu za činjenicama, otvaraju prostor i drugim istraživačkim pothvatima. Neznanstvene i naknadne ideološke naslage sad su na dnevnom svjetlu podložne stručnoj kritici.

    Četrdesetak tekstova koje je Vidović objavljivao u mjesnom “Metkovskom vjesniku” te istočnoheregovačkim časopisima “Vrutak” i “Glas Hutova”, sada uvezanih u knjigu, čine cjelovitiji pogled u prezimenski mozaik metkovskoga kraja i njemu susjednih hercegovačkih područja. Vidović se zaputio u onomastički pohod na dio neretvanskoga područja, u kojem se suvereno koristi etimologijom, dijalektologijom, etnologijom, mitologijom, a na povijesnoj razini i podatcima matičnih knjiga, koji kao jedini pravi povijesni izvori otkrivaju stvarno stanje na terenu i migracijske putove vrlo često zametene slojevima političke promidžbe.

    Kolikogod bila zanimljiva Vidovićeva istraživanja na mjesnoj neretvanskoj razini, posebice zbog uvijek aktualne potrage za vlastitim korijenima, ova opsegom mala knjiga ima gotovo strategijsko značenje u otvaranju prostora za stvarno historiografsko i jezikoslovno istraživanje povijesti pripadanja istočnohercegovačkih prostora. Na znanstvenoj pak razini Vidovićeva minuciozna zapažanja stvarna su prekretnica od dosadašnjega tradicionalnoga mitološkog pristupa istraživanju prema temeljitom znanstvenom radu na povijesnim izvorima. Ne treba posebno isticati kako se taj mitološki pristup uglavnom temeljio na usmenim obiteljskim predajama, koje su počivale na ranije stvorenim mitovima za održavanje političkih koncepcija, na čem je posebno radila velikosrpska promidžba, a što je prešutno ili čak s odobravanjem prihvaćala i hrvatska znanost.

    U Vidovićem tekstovima očit je i pomak hrvatske dijalektološke granice prema istoku Hercegovine, koja je u ranijim razdobljima uglavnom bila rezervirana kao ekskluzivno srpsko područje. Vidovićeva onomastička istraživanja, pokazuje to upravo ova knjiga, znatnim su dijelom sukladna historiografskim istraživanjima Krunoslava Draganovića, koji je još tridesetih godina 20. stoljeća u Vatikanskom arhivu pronašao mnoštvo dokumenata o masovnim prijelazima katolika na pravoslavlje u istočnoj Hercegovini, što je u sklopu nacionalne kristalizacije tijekom 19. i 20 stoljeća pogodovalo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hercegovačke pravoslavce asimilira u srpsku naciju. Upravo to potvrđuju i povijesni izvori matičnih hercegovačkih župa, vrlo vješto uklopljeni u auktorove tekstove. Koliko je pak snažan utjecaj političke promidžbe, Vidović pokazuje na nizu onomastičkih slučajeva pojedinih rodova, čija navodna obiteljska predaja smatra kako njihovo podrijetlo vuče svoje korijene iz Crne Gore.

    U doba kad je mit o crnogorskom podrijetlu mnogih hrvatskih neretvanskih i hercegovačkih rodova plasiran u hrvatske krajeve, rado su ga, zbog vlastitih težnji za državnom nezavisnosti i aktualne borbe protiv Turaka, prihvaćali nositelji hrvatskih rodova. Toj se promidžbi pokušavala dati i svojevrsna znanstvena osnova pa sve što je proistjecalo iz zajedničkoga ili slična slavenskoga imenoslovlja, a nije se uklapalo u sustav katoličkih imena nakon Tridentskoga koncila, proglašavano je, poput na primejr imena Đuro i njegovih prezimenskih izvedenica, pravoslavnim i srpskim. Vidović jasno upozorava na ime grada Đurđevca u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji svoje ime sigurno ne baštini na srpskoj ili pak pravoslavnoj tradiciji, a matični podatci katoličkih župa u istočnoj Hercegovini i Neretvi jednako pokazuju izostanak srpskih utjecaja. Naime, Srbi prezimena dobivaju tek u 19. stoljeću pa su neretvanska i prezimena istočnohercegovačkih Hrvata starija od njihovih najmanje dva stoljeća. Ako je tko što od koga i mogao preuzimati, onda je to sigurno moglo biti samo preuzimanje hrvatskoga imenoslovlja. Vidović je ovu političku bolest dijagnosticirao doduše samo u Neretvi, nu ona je svojedobno bila zahvatila široka hrvatska područja, a njezine prežitke i danas je moguće pronaći čak i u urbanijim sredinama zapadne Hrvatske.

    Osim što rasvjetljuje mnoge nepoznate strane hrvatske onomastike, svojim je interdisciplinarnim istraživanjem otkrio postojbinu mnogih rodova u hercegovačkom zaleđu, koji su se tijekom vremena spuštali na ispražnjeni prostor prema jadranskoj obali, što nije samo značajka neretvanskoga područja, nego i gotovo cijeloga današnjega graničnog prostora Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Iz podteksta ove knjige mogu se iščitati mnoga hrvatska nesnalaženja o vlastitom podrijetlu, jer se zbog prezimenske neprozirnosti, nespretnih pravopisnih bilježenja i nerazumjevanja, vlastito podrijetlo tražilo u talijanskom, madžarskom, austrijskom pa čak i afričkom podneblje. Vidović razgoni sve te magle, no ne bez utemeljene kritike i o tomu kako smo se kao narod u nedostatku rasvjete, vrlo često spremni povoditi za stranim poticajima, napuštajući vlastite korijene i vrijednosti.

    Nije teško zaključiti kako je povijesni hrvatski predmigracijski prostor bio jedinstveno etničko područje, a prostor što ga je nekad činila Crvena Hrvatska, danas se sveo tek na područje Dubrovačko-neretvanske županije s hrvatskim enklavama u istočnoj Herecegovini i Boki kotorskoj. Vidovićevi tekstovi nisu samo suhoparne povijesne i jezikoslovne činjenice. One su vrlo umiješno utkane u osobni auktorov stil, koji korespondira s današnjim čitateljem. Po svojoj strukturi, većinu Vidovićevih tekstova moglo bi se razdijeliti na uvodni dio u kojem vlastitom, osobnom i osebujnom pričom navješćuje problem, koji u središnjem dijelu interdisciplinarno raščlanjuje i obrađuje, a u zaglavku, kao pravi Bračanim (naravno po mami), premda je i Brač bio dio nekadašnjih Nertvana, začini opet svojim specifičnim humorom.

    Sve to ovoj knjižici, uz njezinu iznimnu znanstvenu vrijednost, daje  vlastiti auktorski pečat, što je čini posebno bliskom čitatelju. Teško znanstveno tvorivo Vidović je pretvorio u prihvatljiv, jednostavan i razumljiv tekst svakom znatiželjniku!

    Mate Kovačević

    facebook komentari