Pratite nas

Kultura

Mater

Objavljeno

na

Uvik u crnom po cile dane.
U crnom liti u crnom zimi,
Dok brime nosi ,vunu prede,
dok Boga moli,
dok dicu  grli  i jednako voli.
Desetero dice je imala.

Liti ranom  zorom  , tiho bi zvala.
Toplom, pune majčinske ljubavi ,rukom,
po obrazu , čelu,  milovala.
Ustajte pilići moji ,ustajte.
Neznam  dali je i koliko spavala.
Uvik  budna i uvik radi,
nikad rekla nije više ne mogu.

Sve što bi učinila zahvalila je Bogu.
Učite budite dobri, moli te Boga,
on će vam pomoć i snagu dati,
često bi rekla naša  uvik  u crnom mati.
Sve to u našoj dičjoj glavi,
ostavilo je  dubokog traga.

Da nas voli, da Boga moli
da nan  ditinjstvo  u igri i molitvi prođe,
da viru u Boga  nikad  ne izgubimo,
da brat brata i sestru volimo,
i ka ona nas ljubimo.

O majko naša mila , zar je tvoj sin ,
mora narest velik,
da značenje riči shvati,
šta si nan krila ti mila mati.

Dugo dugo  , u ušima će mi zvonit ,
tvoje riči, srce i dušu  mi peć,
koje si prije jela uvik znala reć ,
ja najviše  od kokoši volin vrat.
Koliko  puta,  san se prid  punon  trpezon,
s tugon u srcu, bolon u duši  stresa.

Oprosti  mila naša mati,
bili  smo  mali ,  nismo  mogli  znati
da  na  kokošjem  vratu,
ima  samo  zalogaj  mesa..
Moja mater je sada,
obučena sva  u bilo.

U rajskom vrtu , počiva i  piliće svoje miluje,
Spavajte, spavajte , pilići moji…  spavajte,
naslonjeni na materino odmorno krilo.
Majko ..Bog ti  podari vječni pokoj,
nama ostaju sjećanja,
i molitva za vječni mir tvoj.

Vlado NUIĆ / Drinovci / Hvar / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

Ištvančićev film “Škverski kipar” oduševio Mađarsku

Objavljeno

na

Objavio

Žiri sastavljen od istaknutih mađarskih filmaša oskarovca Ferenca Rófusza, Sándora Sáre i Béle Ternovszkya dodijelio je Prvu nagradu dokumentarnom filmu “Škverski kipar” redatelja Branka Ištvančića u selekciji programa međunarodnog filma na održanom prvom Seven Hills Film Festivalu 2017. u Mađarskoj.

Nagrada je redatelju dodijeljena na završnoj ceremoniji 23. rujna 2017. u kazališnoj i koncertnoj dvorani u mađarskom gradu Komlou. Uz mađarskog oskarovca, nagradu je redatelju predao i gradonačelnik grada Komloa Jozo Polić koji je s ponosom istaknuo svoje hrvatsko porijeklo, a  koji danas živi u Mađarskoj.

Na festivalu je bio prisutan i pokrovitelj ovog značajnog događaja dr. Péter Hoppál mađarski državni tajnik za kulturu koji je svim nagrađenim autorima uputio svoju čestitku.

Dokumentarni film “Škverski kipar” govori o inženjeru strojarstva splitskog brodogradilišta Stanislavu Bavčeviću (1954-2009), “škverskom kiparu”, koji je godinama od otpadnog brodograđevnog materijala izrađivao skulpture. On je čovjek koji je u splitskom brodogradilištu našao ne samo egzistenciju već i neiscrpno vrelo inspiracije i materijala za svoju umjetnost. U onome što svima nama predstavlja gomilu otpada on je vidio beskraj figura, likova i oblika.

Uz scenarij Damira Sirkovića, kameru Borisa Poljaka i glazbu Dalibora Grubačevića, film je snimljen u produkciji Udruge za audiovizualno stvaralaštvo Artizana, a uz potporu, nedavno ugašenog, Dokumentarističkog fonda Grada Splita kojim se pokušavalo poticati i razvijati filmsko stvaralaštvo od strane gradskog poglavarstva u Splitu. Film je premijerno prikazan na Danima hrvatskog filma 2014. godine, potom u programu “Ješke” na Festivalu mediteranskog filma u Splitu 2014., u glavnom programu Međunarodnog festivala filmova o umjetnosti FIFA 2015., Međunarodnom festivalu dokumentarnog i antropološkog filma Pärnu 2016. i u programu niza drugih filmskih festivala.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Svaki kamen jeca, plače i sinove svoje zove

Objavljeno

na

Objavio

Godine su mnoge prošle
od kad odoh iz svog sela
kad se sjetim tad niz lice
kanu gorka suza vrela.

Mislila sam u tuđini
ja ću ostat ljeto, dva
srce pati, kosa sijedi
prođe mnogo godina.

Često sanjam kako pijem
hladnu vodu sa bunara
ispred kuće nježnim glasom
doziva me majka stara.

Staru izbu i ognjište
i molitve nježne zvuke
na kamenu svakom vidim
svoga oca vrijedne ruke.

I ograde sanjam često
klanac, lozu kraj solara
svakog dana u tuđini
meni fali kuća stara.

Stari orah ispred kuće
jednu tužnu priču piše
u toj kući sada nitko
niti živi, niti diše.

Samo laste svoja gnijezda
savijaju ispod krova
zraka sunca pozdravlja je
kada sviću jutra nova.

Svaki kamen jeca, plače
i sinove svoje zove
da se vrate, zapjevaju
kući staroj pjesme nove.

Ljiljana Tolj / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati