Pratite nas

Analiza

Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta

Objavljeno

na

pupovac goldštajn

Matković i Pilić: Odgovor na neistine iz Goldsteinova pamfleta ‘Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina’

[ad id=”93788″]

Povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić odgovorili su Slavku Goldsteinu. Priopćenje pročitajte u nastavku:

U posljednju godinu dana, naročito od objavljivanja knjige Jasenovački logori – Istraživanja u svibnju 2015., mi, koautori izvornog znanstvenog rada „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“, izloženi smo linču kojeg provode raznorazni mediji (koji umjesto da izvještavaju ustvari propisuju nove dogme), režimski povjesničari (u čije leno smo dirnuli) i ignoriranju državnih institucija (Ured predsjednice RH i Ministarstvo kulture) kojima smo se između siječnja 2015. i travnja 2016. u više navrata obratili. Nismo iznenađeni ovakvom hajkom i na nju smo bili spremni jer smo se, proučavajući milijune dokumenata, nebrojeno puta uvjerili u modus operandi protiv svih onih koji se usude prkršiti pionirsku zakletvu i skrenuti s partijske linije. A u nedostatku Golog Otoka i sličnih „ustanova“, čuvarima tekovina revolucije drugo i ne preostaje.

Ljudska i novinarska etika nalažu svakom pojedincu i nakladničkoj kući da provjere informacije kojima se nanosi šteta ugledu i časti drugih osoba, no do toga u našem slučaju nije došlo. U posljednju godinu dana nikada nismo bili kontaktirani od strane ijednog medija ili drugih osoba koje su se javno služile našim radom ili prenosile stavove nekih trećih osoba i koje su uz naš znanstveni rad povezivale riječi poput „laž“, „neistina“ i „falsifikat“. Jedini kontakti koje s medijima jesmo imali su naša reagiranja na ove huliganske ispade u javnom prostoru.

Naš izvorni znanstveni rad objavljen je u prosincu 2014. u Radovima Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Objavi tog rada prethodilo je dugogodišnje istraživanje u svim hrvatskim arhivima na kojemu smo radili samostalno. Naš rad o poslijeratnom logoru Jasenovac, kao i prethodno objavljeni radovi, prošao je recenzentski postupak u skladu sa svim pravilima struke za razliku od radova osoba čija se mišljenja konstantno prenose u javnom prostoru i koje za ocjenu bilo čijeg znanstvenog rada nisu kvalificirane. Do ovog trenutku dokaze iznesene u spomenutom radu nitko nije znanstveno opovrgnuo. Dijelovi naših objavljenih radova citirani su u dizertaciji koju je Blanka Matković pod naslovom „Mass Crimes and Human Rights Violations Committed by the Communist Regime Against Croatian Citizens at the End and After the Second World War (1944-1945)“ obranila na Odsjeku za povijest Sveučilišta Warwick u Velikoj Britaniji. Ta dizertacija ocijenjena je veoma pozitivno i to od strane uglednih stranih profesora koji su doktorate iz povijesti stekli na najprestižnijim svjetskim sveučilištima, a među njima je bio i stručnjak za holokaust.

Detalj da je riječ o izvornom znanstvenom radu objavljenom od strane HAZU redovito se prešućuje u hrvatskim medijima ne bi li se time lakše opravdali niski udarci raznoraznih „stručnjaka“, „publicista“, „političara“ i drugih samoproglašenih sveznadara koji se u nedostatku valjanih argumenata obračunavaju na njima dobro poznate načine. Spomenuti znanstveni rad naknadno je uvršten i u knjigu „Jasenovački logori – Istraživanja“ ne bi li se time široj hrvatskoj javnosti omogućio uvid u što cjelovitije podatke o poslijeratnom logoru Jasenovac. Urednici i izdavači spomenute knjige nismo te ne snosimo odgovornost za stavove drugih autora izrečene u toj knjizi.

Posljednji napadi na nas zabilježeni su povodom prikazivanja filma Jakova Sedlara „Jasenovac – Istina“. G. Jakova Sedlara i ostale koji su radili na tom filmu ne poznajemo niti smo s njima ikada imali ikakav kontakt. O tome na čemu se temelji njihov rad potrebno je upitati onoga tko je to istraživanje proveo. G. Sedlar nije nas konzultirao niti je u svom dokumentarnom filmu iznio ključne dokumente i teze navedene u našem znanstvenom radu. Stoga smatramo nekorektnim isticanje naših imena i pozivanje na naš rad u filmu s kojima nama nije imao nikakve veze te se ograđujemo od određenih zaključaka iznesenih u filmu g. Sedlara. Ovim putem ističemo da naše stavove i znanstveni rad ne predstavlja niti jedna druga fizička ili pravna osoba, a svi upiti o našem radu trebaju biti upućeni isključivo nama.

Što se tiče nedavno tiskanog pamfleta Slavka Goldsteina, teško da se on može nazvati polemičkom knjigom s obzirom da autor u njoj nama po običaju pripisuje navode koje nikada nismo napisali, a izvorne arhivske dokumente koje smo objavili naziva našim izmišljotinama. U privitku ovog priopćenja dostavljamo analizu Goldsteinovog „rada“ i usporedbu sa stvarnim činjenicama navedenima u našem znanstvenom radu koje je Goldstein, u potpunom očaju da sačuva kakvu takvu čast, prešutio ili ih je prenio na pogrešan način. Dokument se može naći i na internetu. O određenim ovim „propustima“ nakladničke kuće Fraktura i autora Slavka Goldsteina obaviješten je Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Zbog prenošenja Goldsteinovih stavova o našem radu i ignoriranja našeg odgovora Hrvatskom novinarskom društvu bit će prijavljeni svi mediji koji su u ovoj situaciji postupili izrazito neetički. Zbog nazivanja Stipe Pilića „medicinskim slučajem“ Hrvatskom novinarskom društvu već je ranije prijavljen novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić, a u subotu 9. travnja radi iznošenja neistina o našem radu prijavljen je i novinar Ivica Đikić. Svi novinari, urednici i nakladničke kuće koje bez ikakve provjere naš rad budu nazivali laži, neistinom i falsifikatom također će biti prijavljeni nadležnim institucijama i po potrebi ćemo pokrenuti kaznene prijave. U tijeku je i podnošenje prijave protiv Ministarstva kulture. Od Ministarstva znanosti zatraženo je očitovanje o članku 1. Zakona o znanosti RH kojim se garantira sloboda znanstvenog istraživanja, a na koje do ovog trenutka nismo primili nikakav odgovor zbog čega ćemo se obratiti institucijama Europske unije.

Ovim završavamo svaku daljnju raspravu s mitomanima koji zadojeni mržnjom i ideologijom nisu u stanju raspravljati argumentirano, već isključivo nasilnički te krijući se iza fasade tzv. intelektualaca i državnih institucija RH koje ih sustavno štite. Ostale, koji se još uvijek drže osnovne logike i načela da su dva plus dva ipak četiri, pozivamo na javnu raspravu u kojoj novim dokumentima i dokazima mogu dokazivati eventualne pogreške u našem radu. Uostalom, gdje i kada smo mi izjavili da smo objavili baš SVE?

Prethodna priopćenja mogu se naći na web portalu Academia.edu gdje se također nalazi i odgovor Slavku Goldsteinu na 22 stranice pisane znanstvenim, ali i satiričko-publicističkim stilom. Dio analize pročitajte u nastavku.

Osvrt na Goldsteinov pamflet „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“

Knjigu „Jasenovac – tragedija, mitomanija, istina“ u nakladi izdavačke kuće Fraktura većim dijelom je napisao Slavko Goldstein, a jedan članak o brojčanim žrtvama potpisuje njegov sin Ivo. Promocija knjige održana je 8. travnja 2016. u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu, a predstavili su je izdavač Sead Serdarević, novinar Ivica Đikić, dr.sc. Nataša Mataušić i autor Slavko Goldstein. Goldsteinu uzvraćamo znanstvenim argumentima i dokazima, no ovog puta pišemo satiričko-publicističkim stilom ne bismo li njemu i družini olakšali razumijevanje pročitanog.

Već uvodni dio knjige ukazuje čime se autor zapravo bavi. To je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje je nakon odbijenice Ureda za Udruge grada Zagreba tek nakon deset mjeseci registrirano odlukom Ministarstva uprave Republike Hrvatske. U nemogućnosti javnog djelovanja Društvo je u međuvremenu otvorilo svoju mrežnu stranicu koja je uskoro postala prilično posjećena. Vrlo brzo po registraciji Društvo je krajem svibnja 2015. izdalo svoju prvu knjigu već objavljenih radova o tematici ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac i to pod naslovom „Jasenovački logori – istraživanja“.

Prvo izdanje od 1000 primjeraka veoma brzo je rasprodano, pa je već u studenom uslijedilo drugo izdanje knjige u istom broju primjeraka. U knjizi su objavljena tri rada. Prvi je rad dr. sc. Vladimira Horvata koji se općenito osvrnuo na problem istraživanja ratnog i poslijeratnog logora u Jasenovcu. U drugom radu novinar Igor Vukić fokusira se na jasenovački logor tijekom Drugog svjetskog rata. Oba rada objavljena su u obliku feljtona u Glasu Koncila 2013. i 2014. Rad mr. sc. Blanke Matković i Stipe Pilića „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen je u broju 56. Radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014. Sve ove podatke o tome gdje su objavljeni radovi autor Slavko Goldstein precizno ne navodi, osim što kaže kako su već bili objavljeni. Prešućivanje i krojenje informacija vlastitim škarama, umetanjima i podmetanjima dobro je poznati rad Slavka Goldsteina, komunističkih i neokomunističkih sličnih mu autora i suradnika od 1945. pa sve do danas. Razumljivo je zašto Goldstein osobito za posljednji rad ne navodi mjesto objavljivanja: umanjiti značaj i autora i rada, ali i ukloniti neispunjenu ambiciju i traumu njegova sina i njega osobno – neuspjeh ulaska među akademijine besmrtnike. Taj dio nas kao autore ne zanima. Ono što jest važno napomenuti da je taj rad zadovoljio uvjete i kriterije znanstvenog časopisa u kojem je objavljen. Goldstein je svojim postupkom podcijenio naš rad svrstavajući ga u red publicističkih radova, gdje njemu ni po čemu nije mjesto, no svojim stavom podcijenio je i kvalitetu i značaj izdanja HAZU.

Iako su S. Goldstein i promotori njegovu knjigu nazvali polemičkom, njegov odnos, pristup i osvrt na naš rad mogu se opisati kao pamflet. Povjesničar teško izlazi na kraj s takvom vrstom rada, jer je svaki povijesni pristup, pogotovo ovako osjetljivoj i do sada opterećenoj tematici složen i težak i za medije i novine, kako to ovih dana reče dr. sc. Ivo Banac. Autor se našim radom bavi u poglavlju pod naslovom: Poslijeratni Jasenovac (72-85). U ovoj analizi osvrnut ćemo se samo na Goldsteinove navode i na njih još jednom odgovoriti argumentirano i dokazima. No, potrebno je napomenuti da je Goldstein u svom uratku ignorirao čitav niz izvornih arhivskih dokumenata na kojima počiva naš znanstveni rad. Ovdje ćemo izdvojiti nekoliko bitnih laži na kojima se temelji Goldsteinov uradak, ali pozivamo sve zainteresirane da pročitaju našu analizu u cijelosti. Rad se može naći na Internetu.

Već na str. 72 Goldstein navodi kako su u Jasenovcu „od oko 500 kuća ustaše i Nijemci u povlačenju su zapalili čak 433“ jer eto „očaj i bijes totalnog poraza teško je kontrolirati“. Tko je sve palio i zapalio Jasenovac nije baš tako jednostavno kako navodi Goldstein, ali ovdje se nećemo time baviti jer imamo točan i jasan izvor i podatak za ukupan broj kuća i broj srušenih kuća u Jasenovcu. Ukupan broj kuća u Jasenovcu 1945. iznosio je 494, od čega je potpuno srušeno 80 kuća, a manje oštećeno 130 (Državni arhiv u Sisku, f. 19, Narodni odbor kotara-NOK Novska, kut. 62). Dakle, teorija o potpunoj razrušenost Jasenovca je – mit.

Na istoj stranici Goldstein nastavlja samo djelomično točnu priču o tome kako je u potpunosti bio razrušen i jasenovački logor, osim vanjskog zida. Demantira ga izvješće Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske na koje se poziva čak i Spomen područje Jasenovac na svojoj web stranici:

„ U izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske od 15. travnja 1956. navodi se da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom bila je sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada te obilježavanje i uređenje masovnih grobnica. Tragom temelja logorskog zida postavljena je ograda od žičane mreže, a logorski objekti označeni su pločama s natpisima.“

Unatoč tome, Goldstein brani teoriju o potpuno razrušenom logoru jer mu je on „otporna točka“ za njegovu izmišljenu radnu grupu i naravno za nepostojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu. Daleko je važnije pitanje tko je, kada i zašto naredio uništavanje ostataka jasenovačkog logora nakon podnošenja ovog izvješća 1956. kojim su predložene mjere za njihovu zaštitu. Goldstein tvrdi da su ustaše minirale logor prilikom povlačenja, no istinu nikada nećemo saznati jer se netko pobrinuo da uništi sve materijalne dokaze. Osim toga, uvođenjem u igru Pane Peleše iz Kotarskog NOO Novska, navodno zaduženog za raspoređivanje cigle (Jasenovac, 3)., Goldstein nastoji iz igre izbaciti one čija se imena uistinu spominju u dokumetima Narodnog odbora kotara Novska, među njima i Anatolija Avramova, upravnika zatočenika logora u Jasenovcu (Državni arhiv u Sisku, Narodni odbor kotara Novska, kut. 3).

Goldstein nadalje tvrdi da je nova vlast dozvolila stanovništvu koristiti ciglu iz zida i građevni materijal iz logorskih ruševina za obnovu domova i naselja (Jasenovac, 73). No, pronađeni dokumenti svjedoče o drugačijem tijeku događaja. O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u urudžbenom zapisniku Mjesnog narodnog odbora Jasenovac kojom se zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, uruč. zap. za 1946., br. 409. ; Jasenovački logori, 206). Nakon toga, i to 13. svibnja 1946., mjesne vlasti upućuju upit ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan daju se upute za izvoz materijala iz logora. Riječ je dakle o događajima u proljeće i ljeto 1946., a ne 1945. kako to uporno tvrdi Goldstein. Osim toga, Goldstein uporno ponavlja mantru o „premalo kuća koje su poslije ustaškog pustošenja ostale upotrebljive“, no kao što se vidljivo iz ranije spomenutog dokumenta Narodnog odbora kotara Novska, takvih je potpuno očuvanih kuća bilo 284, što je 58 % od ukupnog broja kuća u Jasenovcu.

U daljnjem tekstu Goldstein nas tobože hvali kao marljive, a zapravo omalovažava i vrijeđa rezanjem (cut) i umetanjem (paste) pojedinih dijelova teksta sa stranica 176 i 153 knjige Jasenovački logori – istraživanja. U tom dijelu svog rada Goldstein nam u usta stavlja novu izmišljotinu da „do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora (poslijeratnog – op.a.) na temelju arhivskih dokumenata“ jer „dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila potkrijepljena nikakvim izvornim ispravama“ (Jasenovac, 74). Opširnije o ovome vidjeti u deljanoj analizi.
U daljnjem tekstu S. Goldstein ide još dalje i još gore po sebe i svoju stručnost u povijesti. Tako navodi da „nema izvornih dokumenata, ali ima očevidaca koji tvrde da je tim područjem prošla jedna, a možda i više kolona zarobljenika na Križnom putu i da je nad dijelom jedne kolone izvršena grupna likvidacija oko ušća rijeke Trebež u Savu, nedaleko Jasenovca“ (Jasenovac, 75). Ovom tvrdnjom namjerno izostavlja Izvješće javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske od 11. srpnja 1945. na koje smo se u tom radu pozvali, a u kojemu se navodi da je
“od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja. Isto po ovoj točci nije ništa pozitivno utvrđeno do sada. Izvid će se ponovo vršiti” (Hrvatski državni arhiv, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalistike Republike Hrvatske, kut. 92, Izvještaj o stanju u logorima…; Radovi, 357; Jasenovački logori, 186).
Želi li nam Goldstein reći da je on bolje upoznat s događajima u okolici Jasenovca u srpnja 1945. od II. Jugoslavenske armije i MUP-a, i ako je to zaista tako, može li objasniti što je on u tim trenucima radio i gdje je bio? Ponavljamo još jednom: Goldstein tvrdi da izvornih dokumenata o kolonama križnog puta preko Jasenovca NEMA.
U Goldsteinovom tekstu o tzv. radnoj grupi Jasenovac, objavljenom 2003., Goldsteinovu teoriju o jednoj koloni Križnog puta koja je eto samo prenoćila u Jasenovcu trebao je svojim svjedočenjem „pojačati“ Goldsteinov krunski svjedok Mirko Šimunjak koji je prema vlastitom iskazu u Jasenovcu boravio od travnja 1946. do svibnja 1947. (JUSP Jasenovac. Izjava Mirka Šimunjaka dana kustosici Jelki Smreki 7.IV.2000. u Puski, Luka, Zaprešić, s vlastoručnim potpisom). Moramo se ponovo pitati kada je to Šimunjak bio u logoru u Jasenovcu: 1945. ili 1946. ili 1947.? Ili su se kolone Križnog puta kretale po Hrvatskoj godinama nakon završetka rata? Toliko o vjerodostojnosti svjedoka na čijem svjedočanstvu počiva čitava Goldsteinova teorija o tzv. radnoj grupi Jasenovac.

Goldstein nastavlja raspravu o demontiranju električne centrale i drugih uređaja te njihovo odnošenje iz Jasenovca. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi zaključak o demontiranju električne centrale ako je ista stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika Mjesnog narodnog odbora Jasenovac od 1. 10. iste godine (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. za 1945., 511; Jasenovački logori, 186).
U bježanju od Babaroge dokumenata i izvora, S. Goldstein pripisuje nam da „neke incidente koji su se zaista dogodili u Staroj Gradiški ili u mjestu Jasenovac autori Pilić i Matkovićeva drže da su se događali ili bar mogli dogoditi i u poslijeratnom jasenovačkom logoru pod partizansko-komunističkom upravom“ (Jasenovac, 78-79). Ne znamo na koje „incidente“ misli S. Goldstein jer to po običaju ne navodi i ne citira, ali mogla bi biti riječ o ubojstvima iz 1946. i to ubojstvu nedužnog svinjara Vladimira Trivunčića u studenom 1946. te likvidaciji na smrt osuđenih policijskih detektiva Marka Radića i Josipa Batarela ranije te godine. Trivunčić, koji je eto preživio „ustaško zlo“, ubijen je od strane pripadnika Jugoslavenske armije pred ulazom u logor u Jasenovcu. Što rade čuvari-vojnici na ulaznim vratima logora? Čuvaju ruševine od „opasnih“ jasenovačkih svinjara? Radić i Batarelo još se uvijek nalaze na popis žrtava ratnog logora Jasenovac.

Slavko Goldstein se dalje čudi zašto nema nikakvih svjedočenja mještana Jasenovca o poslijeratnom jasenovačkom logoru i zašto si nismo takvo pitanje postavili. Pa, ustvari, mi smo takvo pitanje doista postavili, a odgovor i pronašli. Kome iz Jasenovca bi palo na pamet da svjedoči nakon što je šumar Matija Mačković završio u zatvoru i osuđen na osam godina zatvora samo zato što je u lipnju 1945. prijavio plutajuće leševe u Savi, a što je čovjeku bila moralna i zakonska obveza? Zar se tako nagrađuju oni koji narodnim vlastima prijavljuju leševe žrtava fašističkog terora koje bi upravo te vlasti trebale dostojno pokopati? Ili je ipak bila riječ o leševima nekog drugog?

Goldstein također iznosi optužbu kako smo na tri mjesta izbacili dijelove „dovoz materijala iz logora Jasenovac“ (dnevnik Matije Helmana iz 1946.) koje po njemu pobijaju glavnu ideju knjige Jasenovački logori – istraživanja (Jasenovac, 83). I ovdje se postavlja pitanje čita li uopće Goldstein radove na koje se osvrće. Jer, ukoliko je pročitao izvornik našeg rada u zadarskim Radovima, trebao je svakako primjetiti dva druga dokumenta na stranicama 363 i 374 te bilješke 219 i 259. Da je Goldstein to učinio, vidio bi da „falsifikatori“ Pilić i Matković ustvari objavljuju dva izvorna dokumenta koja se odnose na „sporni“ dovoz materijala iz logora. Pa pogledajmo sada prijepise tih dokumenata u knjizi Jasenovački logori:
„Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno“. (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u.z. za 1946., br. 347; Jasenovački logori, 192)

„O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u uručbenom zapisniku koja zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora. Jasno je da je vlastima bilo iznimno važno da pri raspodjeli vlada red. Mjesne vlasti upućuju 13. svibnja 1946. upit istom ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan, a vjerojatno po dogovorenim uputama od 15. svibnja 1946. daju se upute za izvoz materijala iz logora. Ove zabilješke i gornji dokumenti Narodnog odbora kotara Novska dovoljno govore o jasnoj organizaciji iznošenja i podjele materijala i cigle iz Logora III.“ (Državni arhiv u Sisku, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac, u. z. 1946., br. 409; Jasenovački logori, 20)
Čita li Goldstein onaj podcrtani dio? Tko to uklanja „nepoćudne“ sintagme o kojima priča Goldstein? Štoviše, Goldstein očito pri ruci nije ni imao originalni dokument jer da jest tada bi znao da u njemu ne piše „dovođenje materijala iz logora“, kako on to navodi, već „dovoz materijala iz logora“. Goldsteinova sintagma čak i nije u duhu hrvatskog jezika jer materijal se dovozi, a ne dovodi. Da je Goldstein malo bolje pogledao, primjetio bi bio čak i naš podnaslov na stranici 203 koji glasi Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora, a isto poglavlje odnosi se upravo na razdoblje kada je ondje bio Helman. Goldsteinovu teoriju da dovoz materijala iz logora „dokazuje“ da ondje više nije mogao postojati logor demantiraju dokumenti iz srpnja i kolovoza 1946. s imenom Anatolija Avramova na kojeg se Goldstein uopće ne osvrće jer jednostavno ne zna što bi s tim podatkom uradio.

Goldstein također ističe kako „falsifikatori“ u nadnevku od 4. VI. nisu izostavili drugi „sporni“ detalj o „rešetkama na prozorima osuđeničke nastambe“, jer , kako zaključuje Goldstein, u logoru nije bilo zatvora. Vidi li itko, osim Goldsteina, igdje riječ ZATVOR? Osvrnimo se ovdje i na Zapisnik o saslušanju UDB-e za okrug Baniju u kojemu „isljednik“ pita Ivana Križanovića „tko je organizirao bjegstvo iz logora Jasenovac i na koji način?“, a Križanović mu odgovara „dogovorili smo se na tavanu naše NASTAMBE“. Riječ je o bijegu nekoliko zatvorenika potkraj kolovoza 1946. (Državni arhiv u Sisku, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.9, Stup 251 – 46., Jasenovački logori, 208). Spomenimo ovdje i dokument Odsjeka unutrašnjih poslova pri Kotarskom Narodnom odboru Sisak, broj 3407/46 od 6. rujna 1946. u kojemu se navodi da je Đuro Lavrnja iz Galdova izdržao kaznu prisilnog rada od 24. lipnja 1946. do 28. kolovoza 1946. u ZAVODU ZA PRISILNI RAD JASENOVAC (Državni arhiv u Sisku, fond 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kutija 5). U krajnjem očaju da spasi svoju teoriju na super klimavim nogama, Goldstein priznaje da je lokalno stanovništvo tzv. radnu grupu Jasenovac nazivalo „malim logorom“, a „ideološki zaslijepljeni“ Matković i Pilić koji su se najeli ludih gljiva „logorom“. Naravno, pritom je potpuno nebitno kako su „to“ nazivale jugoslavenske institucije onog doba. Na kraju ove analize moramo se zapitati želi li nam Goldstein svojim uratkom poručiti da su se sve te silne institucije njegovih jugoslavenskih vlasti (narodni odbori, II. Jugoslavenska armija, sudovi, Udba) urotili davne 1945. i krivotvorili čitav niz dokumenata s namjerom da 2014.-2016. dokažu da njihov poručnik JA Slavko Goldstein ne govori istinu??? Ukoliko je tako, što nas priječi da izrazimo sumnju u svaku riječ napisanu nakon 1945. i izvršimo reviziju kompletne poratne povijesti? Jer, kako stvari trenutno stoje, ili laže Goldstein ili laže Partija.

Detaljnu analizu možete pročitati OVDJE.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Analiza

Što Stjepan Mesić i Budimir Lončar znaju o aktivnostima OSA-e BiH u Republici Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Objavio

Ljevičari diljem svijeta su cijelo 20. stoljeće uprezali svoje ograničene mentalne i kognitivne snage kako bi pojam “nacionalizam” zadobio nekakvo “negativno” ili politički i društveno neprihvatljivo značenje. Zaista, ne treba posebno objašnjavati što se događalo u Jugoslaviji onomu tko je bio etiketiran kao “nacionalist”, kao ni što se događa kad danas nekoga “liberalni” mediji proglase “nacionalistom”.

Međutim, licemjerje, neobrazovanost i nepismenost ne poznaju samosvijesti ni samokritike.

U nas je jugoslavenski nacionalizam potisnuo i proganjao sve ostale nacionalizme kao što suvremeni liberalizam sve svoje neistomišljenike i protivnike proglašava – fašistima i/ili nacionalistima.

Nažalost, pseudonacionalizmi kao što su sveslavenstvo i jugoslavenstvo preživješe raspad kako SSSR-a tako i SFRJ-a, te se iznova javljaju, ovoga puta u izmijenjenom obliku pod imenima europejstva, balkanizma ili nadnacionalnih regionizama, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Svaki od tih “izama” je u pravilu najčešće tek zavjesa iza koje se krije interes; nacionalni, geopolitički ili ini, ali uvijek svediv na financijski interes. Ipak, najneutemeljeniji, najviše “veštački”, rekli bi prekodrinci, odnosno najbizarniji pseudonacionalizam suvremenog doba jest onaj islamski, odnosno muslimanski. Koju god vjeroispovijest pogledamo na kugli zemaljskoj, vidimo “razdor”, odnosno podjele među katolicima, pravoslavcima, protestantima, hindusima, budistima. U biti, vidimo “zajedništvo” koje nema nadnacionalne (antinacionalne) pretenzije, za razliku od muslimana (preko 85% sunita) koji se poistovjećuju i povezuju diljem svijeta.

Identitet se u svih muslimana ne nalazi u naciji, nego njegovoj vjeri; bez nje, on (p)ostaje ništa. Promotrimo li stanje na bliskom istoku, vidimo razne arapske (!) države u međunarodnopravnom smislu i njihove državljane, ali ne vidimo narode, odnosno etnos. Ne postoje Sirijci, Libanonci, Iračani, Jordanci; postoje Arapi, odnosno Muslimani, kojima je u širem smislu svejedno kako se njihova država zove i dokle seže, dok se god nalazi unutar granica nekog od povijesnih kalifata.

Ovo je važno znati zbog stanja u susjednoj BiH. U određenom smislu, Bosna i Hercegovina od 1945. godine je jedina jugoslavenska zemlja u kojoj žive, u pravom smislu, Jugoslaveni. S jedne strane imamo Hrvate, s druge Srbe, koji se nikad u potpunosti nisu izjašnjavali Jugoslavenima, no što je s trećim “narodom”? Mi ćemo za Bošnjake tvrditi da su to Hrvati koji su prešli na islam; Srbi će tvrditi da su to, pak, Srbi koji su prihvatili islam, a ovi se treći odbijaju izjasniti kao pripadnici dvaju spomenutih naroda – i zato su u najvećoj mjeri postali Jugoslaveni – mogli su prihvatiti nepostojeću narodnosti jer sami svoju nisu imali.

Popis stanovništva iz 1953. godine u BiH nije dopuštao narodnost Muslimana, stoga imamo brojku 891.800 (31.32%) Jugoslavena. Na sljedećem popisu iz 1961. godine, kad je ta narodnost dopuštena, imamo 842.248. (25.29%) Muslimana. Štovatelji, apologeti i nasljednici Josipa Broza nisu nikad shvatili zašto je u pokretu “Nesvrstanih” bilo toliko arapskih zemalja, kao ni zašto je Jugoslavija imala “dobre” veze s Arapima, zašto su šeici i arapski dužnosnici hodočastili u Beograd i trpili polupismenog Broza. No, brojke govore same za sebe; pokret “Nesvrstanih” je prvu značajnu konferenciju imao 1961. godine. Usporedimo li broj Muslimana iz popisa stanovništva iz 1961. s onim iz 1971. vidimo rast za 640.182. Dakle, u jedno desetljeće je broj Muslimana porastao za više od pola milijuna ljudi! Vidimo da su Arapi već onda počeli sa svojim strateškim prodorom u BiH, a današnja militantna islamizacija Bosne i Hercegovine nije ništa drugo do li realizacija dugo pripremanog plana.

U jugoistočnoj Europi postoji enklava s gotovo 2 milijuna registriranih (!) muslimana koji svoj identitet vežu isključivo uz svoju vjeru, bez koje, zapravo, ne postoje. Hrvati su Hrvati, bili oni katolici, pravoslavci, agnostici, ateisti i t.d., a jesmo li ikada čuli za Muslimana agnostika ili ateista? Nismo i ne ćemo, jer bi to bilo nešto poput okruglog kvadrata.

Danas se diljem Zapada koristi izraz “moderate muslim”, odnosno umjereni ili progresivni musliman, za razliku od muslimanskih fundamentalista (terorista). Međutim, opet u samom pojmu imamo sve rečeno – fundamentalizam – dakle fundament, ono što je u temelju, jezgra, počelo – islam je (u temelju) najopasniji suvremeni pseudonacionalizam.

Upravo na tom tragu treme tumačiti i navode pisma reis-a Kavazovića, upućenog kardinalu Bozaniću, koji nerješena nacionalna pitanja u BiH pokušava staviti u kontekst religijskih.

II.

Međunarodni institut za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljane, analizira događanja na Bliskom istoku i Balkanu, izdaje publikacije te vrši nekakvu medijsko-političku (projugoslavensku) ulogu.

Svakom upućenijem je jasno o čemu se radi kad je počasni predsjednik IFIMES-a Stjepan Mesić, a predsjednik savjetodavnog odbora Budimir Lončar. Zanimljivo je, pak, što su predsjednici IFIMES-aZijad Bećirović i Bakhtyar Aljaf (rođen u Iraku). Također, o izvrsnoj međunarodnoj umreženosti govori i činjenica da je predsjednik vijeća IFIMES-a Craig T. Smith, bivši politički ravnatelj Bijele kuće u Clintonovoj administraciji, ali i direktorica za euro-mediteransku diplomaciju i međukulturalne odnose njezino visočanstvo nadvojvotkinja Austrije i toskanska princeza Camilla Habsburg-Lothringen.

Vrlo je zanimljivo što je 16. rujna 2017. godine objavljena opsežna „analiza“ odnosno projugoslavenski, a kako se ispostavlja, promuslimanski pamflet „Grabar-Kitarović i Vučić u zajedničkoj misiji (de)stabilizacije regije“.

Na podmukao se način u tom pamfletu izjednačava djelovanje Predsjednice RH te srbijanskog predsjednika Vučića, pritom insinuirajući politike tih dvaju država spram Hrvata, odnosno Srba u BiH, a protiv muslimana Bakira Izetbegovića: „Analitičari upozoravaju da navedeni procesi kod predsjednice Hrvatske i predsjednika Srbije imaju opasne refleksije i učinke na regionalnu i EU sigurnost i stabilnost. Obje države destabiliziraju BiH na već postavljenoj matrici politika Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića (SPS). Vučić podržavajući separatizam predsjednika entiteta Republika Srpska u Bosni i Hercegovini Milorada Dodika (SNSD) odnosno „novog Radovana Karadžića“, a Grabar-Kitarović podržavajući  Herceg-Bosansku politiku prlićevski (Jadranko Prlić) umivenog Dragana Čovića (HDZBiH), predsjednika HDZBiH i člana Predsjedništva BiH iz redova hrvatskog naroda u BiH.“

Najzanimljiviji je zaključak ovog pamfleta, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da su bivše jugoslavenske strukture (Mesić, Lončar) itekako umrežene s islamskim interesima, još od razdoblja „Nesvrstanih“ te neviđene muslimanizacije započete 60-ih godina prošlog stoljeća: „Državnim i osmišljenim fabriciranjem dezinformacija i laži o najezdi navodnih džihadista i terorista iz BiH, a paralelno obnavljajući, Washingtonskim sporazumom, ukinutu paradržavu tzv. HR Herceg-Bosnu, Grabar-Kitarović direktno destabilizira regiju, EU i samu Hrvatsku.“

Istaknut ćemo još jednom, da je ovaj pamflet objavljen 16. rujna, dakle samo dva dana prije no što je „Nacional“ objavio dokumente koji potvrđuju da agenti Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA BiH) prisluškuju, prate i tajno nadziru hrvatske političare i poduzetnike. Upravo je glede bošnjačke obavještajne službe napisano: „Analitičari upozoravaju da su upravo obavještajno-sigurnosne agencije iz BiH odigrale i igraju najveću ulogu u prevenciji i sprečavanju bilo kakvih incidenata i na području Republike Hrvatske, posebno  u tijeku turističke sezone, što uključuje i zaustavljanje lažnih dezinformacija o potencijalnim metama terorista na području Hrvatske. Ukoliko bi se  na isti način u javnim nastupima ponašali dužnosnici iz BiH prema Hrvatskoj, kao što se ponaša Grabar-Kitarović prema BiH, a da pritom zloupotrebljavaju vladine sigurnosno-obavještajne agencije, pozicija Hrvatske kao jedne od najsigurnijih svjetskih turističkih destinacija bi bila sasvim sigurno ugrožena.“

Dakle, osim što se (ne)izravno zaprijetilo RH i njezinim građanima, pokušalo se, koliko je moguće, preventivno sanirati štetu koja će nastati nakon objave dokumenata u „Nacionalu“. Kad su već jako zabrinuti za hrvatski turizam, ne treba isključiti ni ulogu bosanskog parasustava, o kome je pisao Nacional, u brojnim požarima kakvima smo svjedočili posljednjih tjedana.

Uzmemo li u obzir da su bivša dva jugoslavenska dužnosnika (Stjepan Mesić i Budimir Lončar) vrlo bliska tom institutu, bilo bi razumno pretpostaviti da i oni imaju neka saznanja o bošnjačkim obavještajcima i prisluškivanju hrvatskih političara i gospodarstvenika, čime bi se trebala pozabaviti i naša SOA.

Zaključno, radikalizacija Muslimana u BiH predstavlja konačni krah i propast ideje jugoslavenstva, zbog čega su možda mnogi toliko skloni unitarnoj BiH, jer je to Jugoslavija nakon Jugoslavije, međutim, kao i svaka Jugoslavija u povijesti – nefunkcionalna i neodrživa. S druge strane, trebalo bi istražiti koliko se na islamizaciji BiH radilo tijekom druge polovice 20. stoljeća, za vrijeme i nakon raspada bivše države. Beograd je do ’90-te godine bio terorističko središte Europe i sjedište PLO-a te svih muslimanskih terorističkih organizacija, a danas je to Sarajevo, što ne može biti slučajnost, budući su ostali isti ljudi i iste strukture. Trebalo bi ih, prije nego odu Bogu na ispovijed, nešto o tomu – priupitati.

Josip Gajski/Hrsvijet.net

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. D. Ljubić: Rješenje je jedna izborna jedinica

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (II.)

Biračko pravo je temeljno političko pravo i kao takvo je neizostavan čimbenik kreiranja poštene političke utakmice. Općenito gledano, biračko pravo kao ustavna kategorija novija je tekovina društvene evolucije.

Ono je u svom današnjem sadržaju nastalo po ukinuću elitističkog elektorata, koje je mogućnost glasovanja uvjetovalo imovinskim, socijalnim, spolnim ili obrazovnim cenzusom. Biračko pravo u demokratskim zemljama uređuje se kao opće, neposredno, slobodno, jednako i tajno.

Ujedno, razvidna je intencija napuštanja klasičnog koncepta teritorijalnoga državljanstva koji se zasnivao na ius soli, odnosno postavci kako samo pripadnici neke državne zajednice koji su rođeni na njezinu tlu i imaju stalno prebivalište u njoj imaju sva državljanska prava.

Koncept etničkog državljanstva i izborno pravo

Korektor ovakvog stajališta je koncept etničkog državljanstva ili ius sanguinis, prema kojem pripadnici svih etničkih ili nacionalnih zajednica u određenoj državi, neovisno o tome gdje su rođeni i gdje im je stalno prebivalište, imaju na temelju činjenice postojanja poveznice državljanstva jednaka prava uključujući i biračko. Pored osnovnog određenja sva ostala pitanja vezana uz biračko pravo su u pravilu delegirana na uređenje zakonodavcu. Pri svojoj normativnoj djelatnosti zakonodavac nema mogućnosti pretjerane kreativnosti. Ovo iz razloga što niti jedan ustavni institut nije podložan manipulacijama kao što je to izborni sustav. Zakoni se ne smiju mijenjati na način koji osigurava poziciji prednost pred konkurentima u slijedećem izbornom procesu.

Državni poredak mora počivati na jednakosti izbornog prava

U suprotnom, načelo jednakosti biračkog prava i jednakosti izbornih šansi gubi svoju uvjerljivost, a izabrana vlast svoj legitimitet, što posljedično utječe na legalnost parlamentarne pravne države uopće. Izbori omogućavaju vlasti priskrbiti si demokratsku legitimaciju, ali samo u slučaju njihove slobodne provedbe. Sloboda izbora ne zahtijeva samo da čin predaje glasa bude slobodan, već cijeli proces mora biti oslobođen od prisile i nedopuštenog pritiska pri čemu birači moraju moći svoj izbor formirati i artikulirati u otvorenom postupku uspostave mišljenja. Tijelima državne vlasti zabranjeno je poduzimati mjere koje bi mogle utjecati na formiranje javnog mnijenja, kao i bilo kakvo reklamiranje ili identificiranje sa sudionicima u izbornom procesu te davanje financijske potpore dionicima izborne utakmice. Svaki izborni proces mora biti utemeljen na načelima jednakosti biračkog prava i jednakosti izgleda sudionika na izborima.

Jednakog političkog prava nema bez jednakoga utjecaja na saziv Sabora

Načelo izborne jednakosti osigurava svakom biraču jednakost izborne moći, odnosno mogućnost raspolaganja jednakim brojem glasova i jednakim utjecajem na saziv predstavničkog tijela. Za odstupanje od pravila izborne jednakosti zakonodavac mora imati poseban, objektivno legitiman i kogentan razlog, koji mora biti nužan i primjeren za ostvarivanje svoje svrhe. Nadalje, u teoriji i praksi demokratskih zemalja ustavnopravno je neprihvatljiv i učinak negativne glasovne težine, odnosno unaprijed propisane razlike po broju mandata koji se može osvojiti po pojedinoj izbornoj jedinici u odnosu na brojnost biračkog tijela. S jedne strane ovdje je aktivno biračko pravo udaljeno od principa jednakosti moći, dok s druge strane nije dopustivo da na istim izborima broj osvojenih mandata ne bude u korelaciji s podrškom birača izraženom kroz dobiveni broj glasova.

U Republici Hrvatskoj, sukladno odredbama sadržanim u članku 45. Ustava, hrvatski državljani s navršenih 18 godina imaju opće i jednako biračko pravo te mogu sudjelovati u postupku odlučivanja na državnom referendumu. Aktivno biračko pravo se ostvaruje na neposrednim izborima tajnim glasovanjem na biračkim mjestima u zemlji ili na biračkim mjestima u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništava Republike Hrvatske u stranoj državi u kojoj birač prebiva. Na prvi pogled, ustavno uređenje biračkog prava ovdje se čini definiranim na klasičan način pri čemu svaki birač tijekom izbora može izraziti svoje mišljenje te iskazati privrženost društvenoj zajednici kroz želju za sudjelovanjem u njezinom demokratskom ustrojavanju. Biračko pravo se naizgled određuje kao temelj demokracije koji se zasniva na djelatnom uživanju prava i ispunjavanju dužnosti, odnosno kroz proces u kojem treba sudjelovati i zauzimati se za postizanje općih boljitaka, dok su kreatori i izvršitelji politike osobe s političkim legitimitetom dobivenim na slobodnim izborima.

Ustavna nedosljednost i potiranje političke jednakosti

Međutim, načelna jednakost biračkog prava se potire već u odredbama sadržanim u članku 45. stavku 2. Ustava Ustav rhkojim se određuje fiksna kvota zastupnika koje biraju državljani sa prebivalištem u inozemstvu, pri čemu ova kvota trenutno iznosi tri zastupnika neovisno o broju potencijalnih birača. Naime, propisana stalna kvota ne uvažava razmjernost između broja birača sa biračkim pravom u posebnoj izbornoj jedinici i stvarnog broj glasova koje kandidati u toj jedinici moraju dobiti kako bi stekli status zastupnika. Nejednakost biračkog prava prema trenutnom normativnom rješenju proizlazi i iz činjenice nerazmjera u brojnosti biračkog tijela u zakonom utvrđenim izbornim jedinicama uslijed čega birači nemaju istu izbornu moć utjecati na formiranje tijela državne vlasti.

Međutim najveće odstupanje od načela općeg i jednakog prava glasa čini članak 15. stavak 3. Ustava kojim je propisano kako se zakonom pored općega biračkog prava, pripadnicima nacionalnih manjina može utvrditi dodatno pravo birati svoje zastupnike u Sabor prema posebno propisanim pravilima.

Privilegirane nacionalne manjine

Ovdje se radi o privilegiji pripadnika nacionalnih manjina, odnosno o pravu nepripadnom većinskom narodu, koje se očituje u pravu izbora participacije u izbornom procesu prema općim pravilima ili prema posebnom režimu u kojem pripadnici nacionalne manjine, ukoliko to žele, mogu birati osobe isključivo istovjetne etničke pripadnosti ili osobe određene etničke pripadnosti. Navedena ustavna odredba bila je ustavna osnova za kodifikaciju prava nacionalnih manjina kojom je izvršena daljnja diferencijacija biračkog prava i između pripadnika pojedinih nacionalnih manjina. Zakonskom regulativom omogućeno je srpskoj nacionalnoj manjini imati fiksno tri zastupnika u parlamentu, zatim talijanskoj, mađarskoj i češkoj po jednoga dok ostale manjine predstavljaju po jedan zastupnik ovisno o tome jesu li njihove matične države bile ili ne u sastavu bivše SFRJ. Dakle, zakonodavac se od 1991. opredijelio pripadnicima nacionalnih manjina unaprijed zakonom jamčiti i osiguravati određen broj mjesta u Saboru na izborima provedenim na temelju posebnih zakonskih pravila, u posebnoj izbornoj jedinici. Neovisno o tome s koliko je glasova birača kandidat nacionalne manjine bio izabran za zastupnika na mjesto u Saboru, on je u svom zastupničkom mandatu, u svojim zastupničkim ovlastima, pravima, dužnostima i odgovornostima bio u cijelosti izjednačen sa zastupnicima koji su u Sabor bili izabrani u okviru općeg izbornog sustava. Dakle, jedan glas pripadnika nacionalne manjine je na izborima zastupnika u Sabor u sebi istodobno nosio i potencijal općeg glasa i potencijal posebnog glasa.

Ustavna neprihvatljivost privilegija nacionalnih manjina

Kako Ustav prihvaća građanski koncept države u kojoj svi njezini državljani čine naciju, odnosno zajednicu slobodnih i ravnopravnih državljana koja ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika u predstavničko tijelo na temelju općeg i jednakog biračkog prava, onda je ustavno nedopustivo unaprijed zakonom jamčiti i određivati broj zastupničkih mjesta za bilo koju manjinu u okviru izbornog sustava. Svako izdvajanje bilo koje društvene skupine iz ukupnog korpusa državljana po bilo kojem kriteriju, pa tako i kriteriju nacionalne pripadnosti, te kreiranje rješenja po kojem takva skupina biva posebno predstavljena u političkom životu jest ustavnopravno neprihvatljivo. Možebitno priznavanje posebnog glasa pripadnicima nacionalnih manjina, mora imati svoju racionalnu osnovu i razumno opravdanje utemeljeno na činjeničnom supstratu. Ono mora biti legitimno s aspekta razmjernosti što znači da bi osiguravanje posebnog biračkog prava pripadnika manjina moglo biti opravdano samo ako ne bi postojala blaža sredstva za ostvarenje cilja koji se želi postići, to jest takva sredstva koja ne bi zadirala u jednakost općeg biračkog prava. Međutim, ovakva rješenja mogu imati svoj ratio u tranzicijskom razdoblju, no ni u kojem slučaju ne mogu biti trajno rješenje. Sukladno Ustavu u Republici Hrvatskoj narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem. Izabrani predstavnici naroda nemaju obvezujući mandat, već predstavnički mandat kao temeljni oblik ostvarivanja narodnog suvereniteta.

Narodni suverenitet mora biti – nedjeljiv

Sustav narodne vladavine ustavnopravno se izražava kroz predstavnički sustav koji proizlazi iz teorije o nedjeljivom narodnom suverenitetu. Predstavnički mandat znači takav odnos između birača i njihovih zastupnika prema kojem su zastupnici u svom djelovanju neovisni o stavovima birača koji su ih izabrali, pa ih stoga birači ne mogu ni opozvati. Izabrani zastupnik nositelj je kolektivnog mandata kojeg je stekao izborom. On zastupa cijeli narod, a ne samo birače koji su ga izabrali ili izbornu jedinicu u kojoj je izabran. Ustav u cjelini sadrži sveobuhvatna načela u vezi s kojima se moraju tumačiti sve njegove pojedinačne odredbe. Stoga se nijedna ustavna odredba ne može izvući iz konteksta i samostalno interpretirati. Svaka pojedina ustavna odredba uvijek se mora tumačiti u skladu s najvišim vrednotama ustavnog poretka iz članka 3. Ustava koje su temelj za njegovo tumačenje, među kojima su i jednakost i nacionalna ravnopravnost.

Pravosuđe i izborno zakonodavstvo generiraju destrukcije u Hrvatskoj

Empirija pokazuje kako su u ovom trenutku osnovne smetnje našeg društvenog napretka neučinkovito pravosuđe (DORH) te neustavno izborno zakonodavstvo. Prvi problem je personalne naravi i zato je lakši za otklanjanje. Međutim, izborno zakonodavstvo jest sustavan problem koji zahtjeva cjelovito i stručno rješavanje. U Republici Hrvatskoj svi dosadašnji izbori održani su na temelju neustavnog izbornog sustava, neovisno o tome proizlazi li neustavnost iz neprimjerenog kreiranja izbornih jedinica, mogućnosti postavljanja oktroiranih zastupnika bez izborne legitimacije, propisivanja neprimjerenog izbornog praga, fiksnih kvota za dijasporu ili nacionalne manjine te drugih okolnosti koje su u pravilu bile kodificirane radi ostanka na vlasti pozicije.

Izborni zakon je neustavan

Za primijetiti je da je neustavnost izbornog zakonodavstva utvrdio i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: U-I-120/2011 i dr. od 29. srpnja 2011. Isto tako valja istaknuti kako je primjena naznačene odluke suda odgođena ad kalendas graecas, pri čemu ustavotvorac i zakonodavac uporno već šest godina odbijaju integralno riješiti pitanje izbornog zakonodavstva, iako je ono nedvojbeno utvrđeno neustavnim. Stoga u ovom trenutku nije pitanje razvoja demokracije u Hrvatskoj referendumsko pitanje o već apsolviranim temama, već je to kako natjerati zakonodavnu vlast baviti se njezinim stvarnim poslom na što je obvezuju odluke Ustavnog suda koje implicite imaju snagu zakona i koje su dužni poštivati svi. Dakle, bit političkog života lijepe naše je natjerati Sabor na uvažavanje Ustava i zakona ove zemlje, a ne dati mu baviti se nebitnostima kao što je rasprava o kvasi-atentatu na predsjednika neke udruge ili razglabanjem o tekstualnom sadržaju spomen ploča koji je pravno neupitan a svjetonazorski podložan manipulacijama.

Jedna nacionalna izborna jedinica je – rješenje

U ovom trenutku dobro su došle sve građanske inicijative koje će permanentno i opetovano našim vrlim zastupnicima nabijati na nos izvršavanje njihovih ustavnih i zakonskih obveza, jer je iluzorno očekivati od nadležnih institucija sustava, ovakve kakve jesu, bilo kavu reakciju. Ujedno je potrebno unutar javnog mnijenja artikulirati prihvatljive modele izbornog sustava koji bi uvažavali temeljne postulate njegove neposrednosti, općenitosti, jednakosti, slobode i tajnosti. Kao prilog toj raspravi, a uvažavajući povijesne okolnosti egzila hrvatskih ljudi i okupacije hrvatske države u razdoblju od banovanja grofa Károly Khuen Héderváry-a pa do 1991. te asimetriju napućenosti naših regija, predlažem razmotriti izborni sustav utemeljen na premisama postojanja samo jedne izborne jedinice, pri čemu bi aktivno i pasivno pravo imali svi hrvatski državljani uz propisivanje određenog starosnog limita. Aktivno biračko pravo podrazumijevalo bi slobodno raspolaganje s 3-5 disperzivnih preferencijalnih glasova, dok bi Sabor imao 100 zastupnika.

Izborni prag bio bi 1% što se čini dostatnim za sprečavanje izbornog egzibicionizma, dok bi se popunjavanje mjesta do punog broja zastupnika, uslijed postojanja decimalnog viška, izvršavalo na temelju liste kandidata sastavljenoj prema broju osvojenih preferencijalnih glasova, neovisno o stranačkoj pripadnosti. Čini se da je došlo vrijeme u ovoj zemlji birati kvalitetne ljude, a ne stranke i njihove bezlične aparatčike. Iskustveno promatrano političke stranke, neovisno kojem svjetonazoru pripadale, su na političke afinitete svojih birača u pravilu zaboravljale danom objave rezultata izbora, odnosno društvenog procesa kojeg neopravdano u Hrvatskoj nazivamo festivalom demokracije. Neustavni izborni sustav ni na koji način ne može ustrojiti tijela državne vlasti koja bi bila kadra brinuti se za ostvarivanje vladavine naroda kao temelja svakog demokratskog društava.

dr. sc. Dubravko Ljubić/HKV

Dr. sc. D. Ljubić: Nacionalne manjine, politička prava i izborno zakonodavstvo (I.)

facebook komentari

Nastavi čitati