Pratite nas

Matoš i domoljublje

Objavljeno

na

Matoš je bio mislilac s jasnom vrijednosnom idejom domovine, domoljublja i nacije stotinu godina prije nego što su se ti pojmovi oduprli relativističkim dekonstrukcijskim tornadima i uraganima liberalnih globalizacijskih kapitalista svih boja

 

Napisati članak o A. G. Matošu, domovini i domoljublju naizgled je zahvalan zadatak jer riječ je o jednom od najdomoljubnijih hrvatskih pisaca, no koliko to može biti aktualno u današnje vrijeme? Matoš je umro prije sto godina, a današnje povijesne i političke okolnosti drastično se razlikuju od vremena u kojem je pisao svoje domoljubne iskaze. Od njegove smrti okvirno smo preživjeli: pet država s pripadnim ideologijama; četiri tlačiteljska režima; dva dijametralno različita ekonomska sustava; tri rata; nekoliko pobuna; temeljitu promjenu sastava stanovništva u svakom smislu; promjene granica i nekoliko vođa. Čak i da je filmski scenarij, previše je, ali u Srednjoj Europi sve je moguće.

Hrvatska je danas, nakon devetsto godina, slobodna i samostalna država – nedostižni se starčevićanski Matošev ideal i san ostvario. Valjda smo se i mi, Hrvati, u tih sto godina promijenili nabolje kada smo već za slobodu platili visoku cijenu, krvavo je izborivši u gotovo nemogućim, a naizgled pogodnim uvjetima. Kako li je samo tijekom Domovinskoga rata i suđenja hrvatskim generalima aktualno zvučala Matoševa 1909.: „Na vješalima. Suha kao prut. / Na uzničkome zidu. Zidu srama. / Pod njome crna zločinačka jama, / Ubijstva mjesto, tamno kao blud. (…) Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama!“ Nakon svega, čovjek bi pomislio da ćemo Hrvatsku nositi kao malo vode na dlanu, no umjesto toga i danas nam odzvanjaju gorki stihovi Stare pjesme: „O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, / O, taj puk što dnevno veći slijepac biva, / O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! // Čemu iskren razum koji zdravo sudi, / Čemu polet duše i srce koje sniva, / Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, / Usred kukavicā čemu krepost diva?“ I Gustl je nekoć gajio vjeru da će sa slobodnom državom Hrvatskom biti bolje: „Divan li će biti slobodan hrvatski dom kad se sagradi na sreću pozne unučadi! (…) A ljudi koji će možda šetati slobodnom ovom gradinom bit će srećniji i bolji od nas, savremenika farizejstva zakrabuljenog podgrijanim frazama, narodnog propadanja i lutanja u Ameriku.“ Promijenilo se sve i nije se promijenilo ništa…

Hrvatsko srce

Domoljublje pripada u ona područja ljudskoga života za koja se čini da se zna o čemu se govori. Naime: hrvatska zastava, domoljubna glazba, utakmica reprezentacije, najljepše more na svijetu, politička desnica. Ili: plaćanje poreza, ljudska prava, „urbana glazba“, ekologija, politička ljevica? Domoljublje je ljubav prema domu, tj. domovini; to je radnja (ljubiti domovinu) i osjećaj (ljubav prema domovini), forma (način iskazivanja ljubavi) i sadržaj (ono što u domovini volimo). To je do neke mjere objektivno opisiva subjektivnost, ili kako kaže Matoš, „kao da se duša, ideal, fizionomija jedne mlade, većinom besvjestne rase može definisati. (…) Hrvatska je zemlja, koja vas hljebom hrani, grije svojim suncem i bije svojim vjetrom, Hrvatska je naša knjiga napisana i nepisana – ona, koja trune u gluhim grobovima Predaka. (…) idealna, najčišća je Hrvatska tu, u našem mozgu, u našem srcu, a ako je iz mog oka sada pala suza, ne bijaše to moja suza — već suza nečega u meni, nekakog dobrog demona, nekake milostive žene — lacryma meae carae matris Croatiae. Svaka zemlja pa i naša, ima mjesta kao što je ovo pod našom ljevom sisom — gdje duša narodna življe diše. Tražite, nadjite, stvorite srce hrvatsko.“

Nasreću, određena subjektivnost domoljublja spašava nas od kušnje ladičarenja ili petrificiranja domoljublja. Ta dinamična napetost između objektivnog i subjektivnog čini ga vrlo ljudskim i to je, rekao bih, njegova važna karakteristika i razlog zašto može imati više lica. Čovjek može slobodno voljeti domovinu, a ako voli, dobro je znati koga, što i kako voli, jer su razočaranja u ljubavi bolna. Stoga nije loše promisliti pojam domovine. Na tom putu svatko bira Vergilija: meni je jedan zadan u „magičnom trigramu“ A. G. M., a drugi…

Matoš i Wojtyła

Ivan Pavao II. u knjizi Sjećanje i identitet domovinu je opisao kao baštinu, situaciju proizašlu iz te baštine, zemlju (teritorij) te vrijednosti i duhovne sadržaje koji čine kulturu nacije, dok mu je domoljublje „ljubav prema svemu onome što čini dio domovine: njezina povijest, njezina tradicija, njezin jezik, njezina sama prirodna oblikovanost. (…) Domovina je zajedničko dobro svih građana i kao takva ona je i velika dužnost.“ Papa Wojtyła ističe da je domovina „velika i nezamjenjiva stvarnost“ te okvir kulturnog i povijesnog identiteta društva koji se čuva i hrani sadržajem pojma nacije, a ona je zajednica „koja boravi na određenu području i koja se od drugih zajednica razlikuje po vlastitoj kulturi“. Nacija je prema katoličkom društvenom nauku, poput obitelji, „naravno društvo“, a ne tek plod dogovora, pa je i u povijesti čovječanstva nezamjenjiva te se ne može, primjerice, zamijeniti s državom, iako se po svojoj naravi teži utemeljiti u njoj. Privilegiranu poziciju u naciji papa je pridavao kulturi, držeći da nacija postoji po kulturi i za kulturu, pa je nacija „velika odgojiteljica ljudi kako bi u zajednici mogli ‘biti više’“. Štoviše, Ivan Pavao II. istaknuo je ljudsko pravo na nacionalnu kulturu jer ona „odražava stabilan element ljudskog iskustva i humanističkih perspektiva razvoja čovjeka. Postoji temeljna suverenost društva koja se očituje u kulturi nacije. Riječ je o suverenosti po kojoj je, istodobno, čovjek suveren na najviši mogući način.“

Usporedimo li navedene misli s Matoševima, uočit ćemo da je hrvatski liberal i antiklerikalac (ne i ateist) imao vrlo slična razmišljanja Papinima. Baštinsku sastavnicu domovine ne treba posebno dokazivati: rijetki su tekstovi u kojima se Matoš barem ilustrativno ne dodiruje hrvatskih povijesnih velikana – od politike do kulture (književnosti, slikarstva, glazbe, znanosti). Štoviše, neki su njegovi tekstovi toliko zasićeni imenima da bi čitatelj mogao pomisliti kako je hrvatska baština jedna od najbogatijih na svijetu. No njegovi su tekstovi upućeni ponajprije Hrvatima koji tada (sudeći po njegovim iskazima) i nisu odveć živjeli vlastitu kulturu zbog pomodnosti i naklonjenosti susjedovoj ze­le­n(ij)-
oj travi. Jedan je od dojmljivijih putopisa u kojem Matoš osluškuje tajnu genius loci, zemlje i njezine prirodne i kulturno-povijesne oblikovanosti Lijepa naša domovina. Važnost zemlje, tj. geografskog i geopolitičkog položaja Domovine, Matoš je izrazio tezom koja ni danas nije izgubila na aktualnosti, i to apelom koji kao da ponavlja Papinu tezu o domovini kao „velikoj dužnosti“: „Polovicom u Srednjoj Evropi i polovicom na Balkanu, mi smo evropski ključ Evrope za Balkan, za Jadran, za Orijent, a Balkana za Zapad, za Evropu. (…) Hrvatska zemlja vrijedi danas nažalost više od nas. Današnja Hrvatska je vrednija od Hrvata i kult naše divne zemlje, naše domovine, treba biti prva točka u našoj narodnoj obrani. Ne puštajmo zemlje iz hrvatskih ruku! (…) Naš nacionalni položaj je težak, ali geografski naš položaj, najpovoljniji na Balkanu i u ovoj monarhiji, daje nam pravo na sve hrvatske lijepe kombinacije, pa nismo dostojni gaziti ovu zemlju ne čujemo li njenih jednostavnih pouka!“

Povijesnim procesima izgrađena kulturna posebnost nacije Matošu je dokaz njezina postojanja, a to je posebno važno istaknuti zbog političkih realija, odnosno dviju dominantnih ideja njegova doba. Jugoslavensku (Strossmayer) je ideju jedinstva dvaju (hrvatskoga i srpskog) naroda koji govore jedinim jezikom s dvama nazivima (!) pobijao vrlo jednostavno: „Jedinstvo narodno Srba i Hrvata je tek literarni i filološki pojam, a nikako historijski i politički, jer smo doduše jedan narod jezikom, ali barem dosele nismo to historijski i politično. To jezično jedinstvo, koje u stvari nije narodno jedinstvo, jer kod toga više odlučuje politički faktor, vrlo muti pojmove…“ Hrvatsku je ideju (Starčević) neprestano nadopunjavao, promišljajući je prvenstveno u okviru austro-ugarskog sužanjstva: „Misao patriotizma, misao hrvatstva je prije svega misao etična, jer je misao moralnog oslobođenja. Ropstvo je nenormalno i nemoralno: to je glavna nauka Spasitelja i Revolucije, to je lekcija i našeg vođe A. Starčevića, jer mu je patriotizam nadasve misao etička… (…) No ideja hrvatstva nije samo misao etička, nije samo moral i vjera, ostvarujući se u ekskluzivnosti političkog života, kako to odviše konzekventno shvataše Starčević. Domovina nije samo program moralni i politički, nego velik kulturni zadatak.“ A. G. M. je taj zadatak nedvojbeno izvrsno obavljao, nastojeći pritom biti most prema drugim kulturama (ponajviše francuskoj i srpskoj), smatrajući, gotovo u suvremenom interkulturnom smislu, da je iskorak prema Drugome nužan radi oplemenjivanja nacionalne kulture: „Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna kada bude evropska, tj. kada će biti originalan hrvatski izraz, posebna nacionalna forma duha punog najevropskijeg sadržaja. Samo slabi se boje – kao slabe industrije – strane konkurencije, pa posežu za protekcionističkim metodama ekskluzivnog nacionalizma.“ A pravi se hrvatski pisci, po njemu, dijele na sljedeći način: „koji pišu protihrvatski (…), koji ne pišu hrvatski (i ako pišu hrvatskim riječima) i koji pišu hrvatski, hrvatskom frazom i duhom hrvatskim. Samo ovi posljednji su pisci hrvatski…“

Mislilac s jasnom idejom domovine

Svjestan opasnosti da se „nezamjenjiva funkcija nacije“ izrodi u nacionalizam, Ivan Pavao II. sugerirao je dobar lijek – domoljublje: „Značajka je nacionalizma, naime, priznavati i nastojati samo oko dobra vlastite nacije, a da se ne vodi računa o pravima drugih nacija. Domoljublje, naprotiv, ukoliko je ljubav prema domovini, priznaje svim drugim nacijama ista prava koja se traže za vlastitu domovinu te je zato put za urednu društvenu ljubav.“ Matoš je pisao vrlo slično, svjestan da i domoljublje treba „provjetravati“, pa je posebna vrijednost njegova domoljublja vidljiva u kreativnom i kritičkom stavu prema onome što čini domovinu, a to uključuje i njezine lažne dušobrižnike ili „dežurne domoljubne pljuvače“: „Budite dakle tolerantni spram svega osim spram zlobe i licemjerja, jer tu tolerancija prestaje. Kritizirajući počnite najprije od sebe. Sebi budite stroži nego drugima. Pošto će Vam kritika naših prilika biti negativna, ne ostanite kod negacije, već radite – radite vi, kad nema drugih. Opetujem da Vas trebaju voditi snosljivost, iskrenost i kritični skepticizam. Ne podajte se dogmama slijepo, ne prevršite mjeru, negirajući autoritete koje sami ne upoznaste kao lažne, svojim studijama i svojim trudom. Cilj vašeg rada ne može biti drugi nego ideja patriotizma. Ko nije dobar Hrvat, nije human, jer prezire interese jedne velike ljudske mase, uništavane materijalno i moralno. Ko ne ljubi Hrvatske, ne ljubi sebe /ја opetujem — sebe!/, svoju čast, svoj jezik, svoju prošlost, svoj Jučer. Patriotizam dakle zadovoljava vaše egoistične i vaše altruistične sklonosti, zadovoljava potpuno svaki moral. Da sam individualistički anarhista, Marksista ili Muhamedovac, bio bi isto tako Hrvat, kao da sam Jevrejin, katolik, sirotinja ili magnat. Naše djelovanje može biti razliko, cilj mu mora biti isti: Hrvatska. Ta će misao ipak složiti jednog dana sve naše čestite ljude. Ona će biti karika, kojom ćete spojiti Vaš rad sa trudom Otaca.“ Takvi bi se primjeri mogli množiti, no time bismo „samo“ dokazali da je A. G. Matoš bio mislilac s jasnom vrijednosnom idejom domovine, domoljublja i nacije stotinu godina prije nego što su se ti pojmovi oduprli relativističkim dekonstrukcijskim tornadima i uraganima liberalnih globalizacijskih kapitalista svih boja.

Britka socijalna kritika

Postavimo si pitanje može li nam Matoš reći nešto o nama danas i, ako može, što? To nas vraća na početak: testirat ćemo stogodišnji napredak! Matoš je Hrvatsku opisivao kao zemlju politike bez političara, literature bez književnika, omladine bez mladosti, ekonoma bez ekonomije i inicijative, sela bez seljaka, učitelja bez plaće, značajnika bez pameti, umnika bez značaja, umjetnika bez ideala, đaka bez ispita, novinara bez pismenosti, zločina bez kazne, ordena bez zasluga, skandala bez kompromitiranja, skupih trgovina, siromašne inteligencije i neobrazovanih bogataša, licemjernih strančara i koterijaša te čičikovskih birokrata.

Glavni grad je nazvao Štreberovac, a u njemu nalazio veće darviniste od Darwina, veće socijaliste od Marxa, katolike papskije od pape, na maturi ateiste, a iza studija one kojima je bog trbuh i birtijaše koji uz vino ginu za domovinu. Hrvate je prikazao kao narod koji poput spužve prihvaća svakakve tuđe teorije, koji je najnesolidarniji i najslabije organiziran, koji za sve svoje nedaće okrivljuje druge, koji galamom, arogancijom i pretencioznošću prikriva manjak visoke kulture, tolerancije, morala i lojalnosti, koji ima novine siromašne stilom i duhom hrvatskim. Osim toga, socijalnom kritikom postojećeg stanja obuhvatio je sve slojeve hrvatskoga društva: „Puk siromašan i oguljen do kostiju, administrativno držan u neznanju i tjeran na daleka iseljavanja; proletarska ili protunarodna, sama proti sebi odgojena inteligencija; zavodi, ‘u kojih se papir i mladići kvare’; slobodno, nezavisnije građanstvo jedva životari u sveopćoj krizi gospodarskoj, političkoj i socijalnoj. (…) Seljaštvo propada, industrija nikakva, tuđinac nam siječe kesu, prosvjetni zavodi stvaraju više zavisne, činovničke, no nezavisne inteligencije. U takvim socijalnim i političkim prilikama značajnik je iznimka, pripuz i prišipetlja pravilo, a viša kultura i više čovještvo je tek ures usamljenih pojedinaca…“ Posljedica svega toga je sljedeća: „Naš narod je na ivici propasti i mi možemo još doživjeti, kako će ga vlastiti sinovi gurnuti u nedođiju. I to sve samo zato, jer je Hrvat najveća hulja, najveći poltron i najveći rob u Evropi, stideći se svog imena i nemajući narodnog obraza i narodnog ponosa.“ Na koncu, Matoševa formula: „Hrvatska je simpatičnija od Hrvata.“

Matoš nas je pročitao. Koliko to služi njemu na čast, toliko to nama ne laska: u sto godina ostali smo manje-više isti. Povijest ne možemo promijeniti, a ne smijemo zaboraviti; nešto iz nje možemo naučiti i s njome se možemo pomiriti. Stoga, čitajući danas Matoša – može se zaključiti: ostali smo isti zato što nismo imali nacionalnu slobodu i na njoj utemeljenu samostalnu državu. Nisu nam se poklapali pojmovi domovine i države. Kada smo ih dobili, krenuli smo naplaćivati stare dugove, zaštićeni domoljubnim frazama. Kada smo skočili u bezdan materijalističke suvremenosti i relativizma, nismo imali ni institucionalni (državni), ni osobni padobran (odnos pojedinca prema državi). Naravno da nam je u takvim okolnostima nedostalo ono što se najdulje stvara i najlakše uništava: sustav. Njega tek treba stvoriti, a povijest pokazuje da je za nj nužno njegovati vrijednosti: domovinu, domoljublje, naciju. Poslušajmo stoga Matoša koji prije sto godina govori o budućnosti suvremene Hrvatske: „Ne, to ime unatoč izdajicama pod tolikim krabuljama nije kompromitovano, nije soba za izdavanje, ono je doista sveto, jer je ideja, jer je religija, jer je praktični program i onih skeptika koji tek u toj misli nađoše smisao svog individualnog života, odgonetku svoje moralne egzistencije, jedinu realnost u tom svijetu sofizma i opsjene.“

Filip Kozina/mh

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Feljton

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 3. Dio

Objavljeno

na

Objavio

5). Jedna od činjenica koju obožavatelji „lika i djela“ rahmetli Alije Izetbegovića uvijek i bez izuzetka zaobilaze u širokom luku i obvezno prešućuju, jeste njegov poraz na prvim Općim izborima za člana Predsjedništva SR B i H (iz redova muslimanskog naroda – tada još uvijek nisu postojali „bošnjaci“) kojemu je pred sam rat po nacionalnom ključu pripala funkcija predsjednika Predsjedništva SR B i H (predsjednik Skupštine postao je Srbin, a predsjednik republičke Vlade Hrvat).

Na tim izborima u B i H, u studenome 1990. godine, dogodilo se nešto nezabilježeno u europskoj demokratskoj i parlamentarnoj praksi.

Najveći broj glasova (uzimajući u obzir nacionalne liste) osvojio je Fikret Abdić (1.045.539 ili 47,4%), drugi je bio Alija Izetbegović (879.266 glasova ili 39,9%), dakle, razlika između Abdića i Izetbegovića bila je 166.273 glasa (ili 7,5%) u korist Abdića. Pod nikad razjašnjenim okolnostima, Fikret Abdić odustaje od funkcije i prepušta je izbornom gubitniku Aliji. Zanimljivo je i to da treće mjesto na spomenutim izborima osvaja dr Ejup Ganić sa 709.691 glasom, koji se iako član SDA izjašnjava kao „Jugoslaven“ (i tako ulazi u izbore), te dobiva 32,2% glasova (s nacionalne liste), iako je broj onih koji su se izjašnjavali kao „Jugoslaveni“ (i to na razini cijele B i H) iznosio samo 5,54%. Naravno da Ganić nije bio nikakav „Jugoslaven“, nego slijepi Alijin poslušnik i tvrdi islamski fanatik, što je dokazao svojim ukupnim ponašanjem i djelovanjem kroz cijelo ratno i poratno razdoblje, a ova mimikrija (u režiji SDA) služila je samo tomu da se privuče određeni broj glasova onih koji su imali otklon od tvrde islamističke struje, te da se u slučaju neuspjeha kandidata koji su se legitimirali kao nacionalni lideri, pod krinkom „jugoslavenštine“ ostvare oni interesi koje su zacrtali muslimanski nacionalisti okupljeni u SDA.

Naime, mnogi su bosansko-hercegovački muslimani imali poseban sentiment prema SFRJ i Josipu Brozu stoga, jer su prvi put u svojoj povijesti 1971. godine priznati kao konstitutivni narod, pod nazivom „Muslimani“ (dakle, tako što je u nazivu njihove vjerske odrednice početno slovo pretvoreno u veliko). Provedeno je to na temelju političke odluke koju je u svibnju 1968. godine donio CK SK B i H, pa je SDA i to uzela u obzir krojeći svoju izbornu strategiju. Ejup Ganić je bio Alijin „trojanski konj“ i jako se dobro znalo da njegovi glasovi idu u isti koš.

Postavlja se pitanje, međutim,  kakav je bio legitimitet izbornog gubitnika Alije Izetbegovića u najvišem tijelu vlasti B i H, naročito s obzirom na to da je i od 1992. godine (u samostalnoj B i H) formalno nastavio obnašati dužnost „predsjednika Predsjedništva B i H“? „Argument“ kako je do ove zamjene na liniji Abdić-Izetbegović došlo „dogovorom unutar SDA“ je smiješan, jer stranka koja derogira volju birača nije demokratska, niti su takve odluke i postupci sastavnice demokratskih procesa, barem u civiliziranom svijetu s parlamentarnim ustrojem vlasti.

Alija nikad Abdiću nije oprostio taj poraz.

Odmah nakon što mu je praktično nasilno (pritiscima stranačke infrastrukture) oteta poziciju pobjednika na izborima (1990.), započela je hajka na lidera zapadne Bosne, koji je za razliku od Izetbegovića imao karizmu u toj regiji a i šire, kao sposoban gospodarstvenik i vješt političar, uz sve to i hrabar i otresit; jednom riječju, „Babo“ (kako su Abdića zvali oni koji su ga poštovali) je bio sve ono o čemu je bezlični Alija bez stava i karaktera državnika i vođe mogao tek sanjati. Abdić se najprije susreo sa zidom šutnje u samoj stranci (SDA) u kojoj nitko od uglednijih i utjecajnijih članova nije s njime komunicirao. Vrh stranke i same vlasti uporno se oglušivao na sva njegova izvješća i zahtjeve (vezano za aktualnu situaciju u pojedinim regijama – posebice Cazinskoj krajini) i njega se postupno i  smišljeno izoliralo na sve raspoložive načine.

Budući da se radilo se o čovjeku koji je u svojoj regiji (zapadnoj Bosni) uživao veliki, neprijeporan ugled u narodu, još od vremena kad joj je u komunizmu kao direktor „Agrokomerca“ svojim uspješnim vođenjem poduzeća osiguravao prosperitet i napredak, čak i u vrijeme recesije u SFRJ – od kraja 70-ih godina nadalje, uz to pobjedniku izbora za najvišu funkciju u republici, sasvim je prirodno da je to u Aliji stvorilo kompleks i zavist.

Tko god što o njemu mislio, Fikret Abdić ostaje zapamćen kao čovjek sa stavom. Jedini iz delegacije Predsjedništva B i H koja je (po nalogu predsjednika Predsjedništva Alije Izetbegovića) posjetila Bijeljinu (poslije pokolja nad muslimanskim življem od strane srpskih paravojnih formacija u travnju 1992. godine), nije pristao na poniženje. Odbio je poslušati zapovijed naoružanih arkanovaca i leći u blato, pozivajući ih da mu pucaju u grudi.

Budući da je u svojoj regiji zbog politike Sarajeva bio praktično izoliran i odsječen od ostatka B i H (našavši se s jedne strane okružen „republikom srpskom“ a s druge „republikom srpskom krajinom“) i u isto vrijeme odbačen od strane Alije i njegovog kruga suradnika i politički marginaliziran, Abdić se sve više okreće sebi i počinje voditi samostalnu politiku.

U svojoj knjizi Od idola do ratnog zločinca i natrag (promovirana krajem 2016. godine), Abdić o svemu iznosi svoju stranu priče. Svjedoči kako je u nemilosti Alije Izetbegovića i onih koji su ga okruživali bio od samoga početka, odnosno, od vremena kad je poslije izborne pobjede trebao preuzeti čelnu dužnost u Predsjedništvu B i H. Nailazio je na zid šutnje i odbojnost i u institucijama i kod samoga Alije i između njega i vlasti u Sarajevu nije bilo nikakve komunikacije, unatoč svim njegovim naporima i nastojanjima za dijalogom. Takva politika isključivosti nastavljena je sve dok se u tada vrlo teškim i složenim uvjetima (okružen srpskim paradržavnim područjima, a odsječen od Sarajeva) Abdić nije u potpunosti okrenuo svojoj Demokratskoj narodnoj zajednici i na koncu (u rujnu  1993.) proglasio Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna (od dijelova Cazinske krajine i općine Velika Kladuša).

Do još većeg raskola između Izetbegovića i Abdića dolazi nakon što srpska paradržavna tvorevina „republika srpska“ (22.10.1993.) „priznaje“ AP Zapadna Bosna i proglašava „trajni mir“ s njom. Naravno, Srbi su imali svoju računicu, jer su dobro znali da područje zapadne Bosne nema izbora i da će prije ili kasnije ovladati njime – a u međuvremenu im je bio potreban mir kako bi završili započete vojne operacije u ostatku Bosne i Hercegovine.

Abdić je od početka tvrdio kako njegova AP ZB nije nikakva separatistička tvorevina i da je nema namjeru izdvajati iz državne cjeline B i H, ali to u Sarajevu nije prihvaćeno. Alija je a priori odbijao svaki dijalog i ultimativno tražio da Abdić pristane na njegove uvjete (poništavanje autonomije), što ovaj koji je uživao gotovo plebiscitarnu potporu stanovništva svoje novoproglašene autonomne jedinice nije nikako prihvaćao.

Nepopustljiv i uporan kakav je inače bio, „Babo“ Aliji uzvraća proglašenjem „Republike Zapadna Bosna“ i nakon toga Sarajevo kreće u otvoreni obračun s njim pozivajući se na Ustav B i H i optužujući ga za „separatizam“.

Uslijedila je medijska sotonizacija Fikreta Abdića i njegovih „autonomaša“, što je bila samo pripremna faza za oružani obračun.

Zanimljivo je da su Alija i društvo zamjerali Abdiću razgovore sa srpskom i hrvatskom stranom u B i H (prije svega Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom) i Republikom Hrvatskom, dok su oni cijelo vrijeme održavali još intenzivnije kontakte s agresorima i to ne samo s Karadžićem, nego i Slobodanom Miloševićem radeći (već u jesen 1992. godine) tajno na dogovorima o podjeli Bosne i Hercegovine i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak (o čemu u svojoj knjizi Lukava strategija svjedoči Sefer Halilović tadašnji komandant vojske bosanskih muslimana – što će kasnije biti detaljnije obrazloženo).

„Babo“ je uspostavio i oružane formacije u cilju obrane svoga područja (tzv. Narodnu obranu „Republike Zapadna Bosna“) i započinju oružani sukobi između Armije B i H i Abdićevih snaga na području Cazina, što se uskoro širi na cijelo područje novoproglašene administrativne jedinice.

Armija B i H ulazi 21. kolovoza 1994. godine u Veliku Kladušu, a pred njima (dan prije) bježi oko 3000 civila koji su primorani spas tražiti u srpskoj paradržavnoj tvorevini „republici srpskoj krajini“ uspostavljenoj na okupiranom području Republike Hrvatske. Nakon što su regularne snage ušle u ovaj grad (koji je bio proglašen središtem „Republike Zapadna Bosna“), s ovog područja se povlači gotovo 32.000 Abdićevih pristaša (oko 1.500 pripadnika „Narodne obrane“ i više od 30.000 civila). Hrvatska im pruža utočište i bivaju smješteni u okolici Slunja i Topuskog. Procjene o ukupno izbjeglim muslimanima s područja cazinske, velikokladuške i bihaćke regije u ovom razdoblju kreću se preko 52.000.

Naoružani do zuba (oružjem i oruđima bivše „JNA“), Srbi s okupiranih hrvatskih i bosansko-hercegovačkih prostora („republika srpska krajina“ i „republika srpska“) započinju žestoke napade na bihaćko područje i postrojbe Armije B i H uskoro su se našle u potpunom okruženju iz kojega ih spašava Hrvatska vojska kolovoza 1995. godine svojom operacijom „Oluja“. Da nije bilo HV, regija zapadne Bosne doživjela bi mnogo goru sudbinu nego Srebrenica.

Abdić i njegov krug suradnika bježe u Zagreb i Alija konačno dobiva prigodu da mu se osveti. Naravno, on mu nikad nije zaboravio ni oprostio onu pobjedu na izborima i da ga se tada dočepao „Babo“ bi sasvim sigurno bio ubijen.

Zbog „ratnih zločina“ i „formiranja ‘AP ZB’ protivno Ustavu B i H“, Abdić je 2003. godine (na Županijskom sudu u Karlovcu) osuđen na 20 godina zatvora, što mu je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio u 15 godina. U ožujku 2012. godine, pušten je na slobodu iz pulskog zatvora, nakon gotovo 11 godina izdržane robije.

Neslomljivi „Babo“, uvjerljivo je pobijedio na izborima (2016. godine) za načelnika općine Velika Kladuša i nastavio s javnim radom.

Osim što je objavio knjigu, RTV Unsko-sanskog kantona upravo je nedavno (11. rujna o.g.) započela s emitiranjem dokumentarnog serijala „Svi zločini Fikreta Abdića“. Serijal je čini se temeljito pripreman, jer je taj posao trajao čitavih godinu dana.

No, središnja vlast na čelu s biološkim i stranačkim nasljednikom rahmetli Alije, Bakirom Izetbegovićem, nastoji po svaku cijenu onemogućiti emitiranje serijala, jer menedžment ove TV kuće se već javno žali na pritiske koji stižu iz Sarajeva.

Bakir se ne bolji bez razloga istine, jer njegov rahmetli babo Alija Izetbegović je neusporedivo veći ratni zločinac od bilo kojeg muslimana u B i H, a SDA toliko opterećena hipotekom zločinačke prošlosti i premrežena kriminalom, da već gubi oslonac i u vlastitim redovima.

Fikret Abdić, za razliku od Alije, nije dovodio mudžahedine i nije nikomu skidao glave – i to je činjenica koja se ne može pobiti.

nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Crtice uz biografiju rahmetli Alije Izetbegovića 2. DIO

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Davorin Rudolf: Premijeri mogu pitanje zaljeva riješiti uz kavu u pet minuta!

Objavljeno

na

Objavio

Slovenska  strana, točnije ministar vanjskih poslova Erjavec, svojedobno je izjavio kako se problemi s Hrvatskom ne mogu riješiti u idućih sto godina. Čini se kako se od te izjave do danas ništa nije promijenilo.

Hrvatska je izišla iz arbitraže, a nakon govora našeg premijera Plenkovića na zasjedanju Oće skupštine UN-a Slovenci su otkazali sastanak u Zagrebu.

Gostujući iz splitskog studija u Studiju 4, Davorin Rudolf naglasio je kako pitanje granica  nije stranačko pitanje . To je vitalno nacionalno pitanje.  Trebamo mogučnost opoziva političara koji strše s neodmjeenim i za Hrvatsku štetnim izjavama.

Potpuno je neshvatljiva pretenzija Slovenije da čak i nalaže našem predsjedniku Vlade što mora govoriti kad je na međunarodnim pozornicama.  U svojoj sam karijeri susretao mnoge ministre vanjskih poslova, ali ovakvog kao što je ovaj slovenski još nisam nikad, naglasio je Rudgolf. Više od oštre reakcije Ljubljane zanimljivije su mu oštre reakcije u zemlji. Nastup Vesne Pusić koja je govor Plenkovića prozvala štetnim, politički je nedopustiv, neutemeljen i diletantski. Ostao sam jako začuđen, naglasio je.

Granica na moru je crta sredine, jednako udaljena od obje obale. Sud je presudio da Sloveniji ide 4/5 zaljeva ili 80 posto, obrazlažući presudu na redikulozan način. Srećom ta presuda nije na snazi jer je naš Sabor donio odluku da napuštamo arbitražu, podsjetio je Rudolf. Zalaže se za model kondominij ili koimperij (zaljev Fonseca, Bodensko jezero..) kojim, kada nema teritorijalnih pretenzija, bi se Hrvatska i Slovenija složile da Savudrijski zaljev bude zajednički, da dijelimo suverenost, da nema granica, da ga zajednički koristimo – za ribolov, plovidbu i što je izuzetno za važno ekologiju. Spor koji traje već 27 godina, premijeri mogu dogovoriti uz kavu u pet minuta, poručio je!

Neka međunarodna zajednica uhvati Ljubljanu za uši i pita što oni to prijete, što oni hoće. Samo strpljenja, bit će sve u redu, zakljućio je Rudolf.

Akademik Davorin Rudolf: Predlažem kondominij – rješenje koje nije ni prohrvatsko ni antislovensko

facebook komentari

Nastavi čitati