Među žrtve Jasenovca uvrstili i žive i umrle i stradale bilo gdje

1

Uskoro će u obliku knjige ugledati svjetlo dana rukopis od tristotinjak stranica Josipa Kljakovića-Šantića: ‘Jasenovac – enigma holokausta’, što će za hrvatsku historiografiju, zasigurno, biti važan događaj. Naime, u njemu se, uz ostalo, po prvi put do sada, sustavno, analitički i cjelovito, razotkrivaju faktografske krivotvorine jasenovačkih žrtava ‘Jasenovac Research Instituta’ u New Yorku i, što je još važnije, politički kontekst velikosrpsko-židovskih manipulacija brojem žrtava.

Kapetan duge plovidbe Josip Kljaković rođen je 1941. u mjestu Gradac kod Ploča. Nakon završene Vojnopomorske akademije u Divuljama, obavljao je nekoliko dužnosti u Jugoslavenskoj ratnoj mornarici. Zbog šikaniranja i sukoba umirovljen je u činu kapetana fregate te je položio ispit za kapetana duge plovidbe. Kolovoza 1991. sudjeluje u obrani Splita, a od 1994. plovi kao zapovjednik na stranim trgovačkim brodovima. Do sada je objavio knjige: ‘Hrvatski patrioti protiv velikosrpske tiranije’ i ‘Dekameron hrvatskih kapetana’, zbirku pjesama ‘Žena – nit besmrtnosti’ i zajedno sa sestrom, također, knjigu pjesama ‘Iseljeničke i mornarske elegije’.

Židovske zamjerke predsjedniku Josipoviću

Autor na početku studije upozorava na stalno prisutan protuhrvatski kontinuitet, ne samo kod pojedinaca, svjetski uglednih, moćnih i utjecajnih Židova nego i kod židovskih skupina, državnih ustanova i medija. To je, primjerice, posebno došlo do izražaja 2012. tijekom službenoga posjeta hrvatskoga predsjednika dr. Ive Josipovića Izraelu. Naime, tada je, podsjeća Kljaković-Šantić hrvatsku javnost, izraelski dnevni list ‘Haaretz’ taj posjet najavio tekstom u kojemu podsjeća na fašističku prošlost Hrvatske. Zamjerajući predsjedniku Josipoviću posjet Bleiburgu Josipovićlipnja 2010. i politiku izjednačavanja žrtava komunizma i fašizma, autor teksta Adar Primor smatra da bi se Josipović morao ‘potruditi da Hrvatska jednom zauvijek raščisti s fašističkom prošlosti.’ (‘I ja sam sin partizana’, ‘Slobodna Dalmacija’ 15. veljače 2012.).

Taj negativni židovski niz prema hrvatskome narodu i Hrvatskoj, posebno je bio razoran u razdoblju hrvatske grčevite i krvave borbe za samostalnost i oslobađanje okupiranih područja u Domovinskome ratu. Svjetski glasoviti lovac na naciste Simon Wiesenthal otvoreno je i hladnokrvno g. 1993. izjavio milanskome listu ‘Corriere della Sera’, govoreći o Hrvatima i priznanju hrvatske države: ‘Priznanje Hrvatske bila je velika pogreška cijelog svijeta… Bojim se da bi Hrvatska ponovno mogla postati satelit Njemačke. Srbi nisu zaboravili koncentracijski logor Jasenovac, gdje je 700.000 njih, zajedno sa Židovima i Ciganima bilo eliminirano od Hrvata i nacista.’

Wiesenthal je laž progurao u knjige

Iz ovih tek nekoliko, u mnoštvu sličnih primjera trebalo bi, dakle, zaključiti:

– da je hrvatski narod fašistički i da se još nije oslobodio toga povijesnog zla,
– da je samostalna država Hrvatska velika pogreška i
– da je u jasenovačkom logoru ubijeno 700.000 žrtava.

Stoga, Kljaković-Šantić razložno zaključuje:

‘Srpska mitska laž o Jasenovcu, prihvaćena od većine Židova, a preko njih i drugih naroda, bila je ‘spiritus movens’ agresije 1991… Za mnoge Židove (osim rijetkih pojedinaca) – Hrvati su i danas jedinidavidova zvijezda ‘naci'(ustaše) u svijetu i to se uporno dokazuje falsificiranjem žrtava Jasenovca i hrvatske povijesti u 2. svjetskome i Domovinskome ratu.’ (rukopis, str. II).

‘Drugo, još je opasnija tvrdnja Simona Wiesenthala da su Hrvati i nacisti u Jasenovcu ‘eliminirali 700.000’ žrtava. Tu ordinarnu srpsku laž Wiesenthal je zajedno s istomišljenicima u svijetu prenio kao – ‘živu istinu’, koja je ušla u knjige, sve do – Yad Vashema i enciklopedije holokausta Israela Gutmana, gdje se navodi 600.000 žrtava.’ (isto, str. III.-IV.).

S davidovom zvijezdom „sva se vrata otvaraju”?1

U nastavku Kljaković-Šantić argumentirano pokazuje, na primjeru beogradske zubarice Klare Mandić, da se gotovo iracionalna protuhrvatska mržnja pojedinih Židova sa znanstveno-promidžbenog područja svojedobno pretvorila u konkretnu ratno-huškačku aktivnost. Mandićeva je rođena 1944. u židovskome logoru blizu Barija i znala je za golem židovski utjecaj diljem svijeta. Kao Židovka bila je iznimno žestoka i uporna velikosrpska propagatorica, pa je 1987. s deset visokih uglednika SANU-a, uključujući Dobricu Ćosića, utemeljila Društvo srpsko-židovskog prijateljstva, kojem je ‘balkanski Hitler’ Slobodan Milošević dao blagoslov. Uz njegovu potporu organizirala je i Srpski tjedan u Izraelu, što je s odobravanjem svojedobno prokomentirao i Radovan Karadžić: ‘Klara Mandić sposobna je žena u svakome pogledu i ima dobre veze s Izraelom. Objesi Davidovu zvijezdu oko vrata, i nama se sva vrata otvaraju.’ (‘Večernji list’, 17. veljače 2006.).

U beogradskome tisku moglo su se tih ratnih godina čitati kratke vijesti o obučavanju četnika u Izraelu. Vojislav Šešelj otvoreno je govorio da je oko 2000 četnika prošlo obuku kod izraelskih vojnih stručnjaka. A Kapetan Dragan često se fotografirao s Davidovom zvijezdom oko vrata

LondonŽeleći pridonijeti Srbiji i na vojnome planu, odlučila je dovesti profesionalne vojnike iz inozemstva za obuku četničkih paravojnih jedinica koje su se tada formirale. Rezultat te njezine akcije bio je Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan. Radio je ‘prljave’ vojničke poslove u raznim zemljama,između ostalih i u Izraelu, a u Srbiji se tada govorilo da je bio židovskoga podrijetla. Klara je pozvala Dragana u Srbiju i bila mu ‘sponzor’. Odsjeo je u njezinoj kući kraj beogradske crkve sv. Save na Vračaru i tu je neko vrijeme imao svoj stožer. Da bi ga predstavila javnosti, Klara je organizirala i konferenciju za novinare, na kojoj se on pojavio pred kamerama s povećom Davidovom zvijezdom oko vrata. Na pitanje zašto je to učinila, Mandićeva je odgovorila: ‘Ovu značku objesila sam mu zato što sam željela da Tuđman ima noćne more. Želim da vidi kako napreduje od Krajine do Zagreba židovski general Dragan na čelu izraelskih jedinica. Kada sam to ispričala Miloševiću, dugo smo se smijali.’

U beogradskome tisku moglo su se tih ratnih godina čitati kratke vijesti o obučavanju četnika u Izraelu. Vojislav Šešelj otvoreno je govorio da je oko 2000 četnika prošlo obuku kod izraelskih vojnih stručnjaka. A Kapetan Dragan često se fotografirao s Davidovom zvijezdom oko vrata. Francuski list ‘Le Nouvel Observateur’ pisao je, primjerice, da je skupina od tri tisuće četnika pod zapovjedništvom vojvode/vođe Čeke, naoružana izraelskim uzijima, napala Pakrac.

Novinar Christopher Walker u engleskome glasilu ‘The London Times’ objavio je iz Jeruzalema podatak da se ‘oko 40 izraelskih dragovoljaca borilo na strani Srba u znak zahvalnosti za pomoć YU-židovima protiv nacista u 2. svjetskome ratu.’ (http://www.shofar.de/volunteers-e.html). Kljaković-Šantić također spominje da je Klara Mandić organizirala i posjet pokojnoga ‘prestolonasljednika’ Tomislava Karađorđevića jedinicama kapetana Dragana u Krajini. (rukopis, str. VII.)

Izraelski diplomatski predstavnik na sramotnoj svečanosti

IzraelJosip Kljaković-Šantić u studiji: ‘Jasenovac – enigma holokausta’ argumentirano upozorava da su dugi niz godina židovski ‘Yad Vashem’, Centar ‘Simon Wiesenthal’, pojedine židovske znanstvene ustanove i predstavnici države Izraela, te čelnici Grada New Yorka podržavali i propagirali srpske krivotvorine u ‘Jasenovac Research Institute’ (u nastavku JRI) u New Yorku. Tako je u organizaciji JRI-ja u listopadu 1997. u New Yorku održana prva međunarodna konferencija o Jasenovcu, a u Jeruzalemu u prosincu 2002. u prostorijama koje je osigurao jeruzalemski Židovski institut, 3. međunarodna konferencija na temu: ‘Istina o Jasenovcu, zanemarenome logoru za genocid’. Tada su ‘uz predstavnike zemalja Europe i Amerike, u konferenciji sudjelovali predstavnici iz Srbije, Hrvatske i Republike Srpske. U radu je sudjelovao i direktor Centra ‘Wiesenthal’ Efraim Zuroff…’ (‘Jasenovac u Jeruzalemu’, ‘Američki srbobran’ 22. siječnja 2003.).

U Memorijalnome parku holokausta u Brooklynu u New Yorku otkrivena je u travnju 2005. ‘spomen-ploča žrtvama logora Jasenovac, prvi javni spomenik stradalima u tom logoru postavljen u Sjedinjenim Državama’, također u organizaciji JRI-ja, ‘koji je na poticaj pripadnika židovske i srpske zajednice nakon više od tri godine dobio dozvolu newyorških gradskih vlasti za podizanje spomenika’ (www.skdprosvjeta.com – mrežna stranica Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’ iz Zagreba)… Na spomen-ploči, koju je otkrio nacionalni koordinator JRI-a Branislav Lučić, piše na engleskome da je ‘od kolovoza 1941. do travnja 1945. stotine tisuća Srba, Židova i Roma, kao i antifašista mnogih nacionalnosti, ubijeno u logoru smrti Jasenovac koji su vodile hrvatske ‘Ustaše’.’ (isto). Na sramotnoj svečanosti, zbog mitskoga i politikantskoga broja žrtava, nazočili su uz ostale diplomatski predstavnici Izraela, Srbije i Crne Gore, te Bosne i Hercegovine, pročitani su pozdravni brzojavi srbijanskoga predsjednika Borisa Tadića i predsjednika srbijanske vlade Vojislava Koštunice, a gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, službeno je proglasio 17. travnja 2005. ‘Danom komemoracije Jasenovca za cijeli New York’.

BeogradO povijesnome kontekstu jasenovačkoga logora govorio je Norman Markowitz, profesor povijesti na Sveučilištu Rutgers, a Barry Lituchy jedan od osnivača JRI-ja zahvalio se nazočnima… dok je sedam velikih svijećnjaka upaljeno, svaki za stotinu tisuća od ‘očekivanih 700.000 žrtava Jasenovca’ (eng. – ‘estimated 700.000 victims of Jasenovac’), kako su to doslovce prenijela glasila. Kljaković-Šantić opravdano zaključuje kako se hrvatski narod ne smije zavaravati da je riječ tek o ‘manjoj grupi Židova i Srba’, (rukopis, str. 1.), kako to mnogi pred hrvatskom javnosti žele, s jedne strane, umanjiti utjecaj srpskih, židovskih i američkih službenih predstavnika različitih ustanova i razorne posljedice njihovih zajedničkih nastojanja te, s druge strane, opravdati vlastiti kukavičluk, poltronstvo i moralno-znanstvenu bijedu.

Srpske manipulacije vlastitom svetinjom

Nakon sagledavanja svih zbivanja, aktera i izjava, prilično neuvjerljivo zvuče očekivane riječi tadašnjeg predsjednika Uprave Spomen-područja Jasenovac Slavka Goldsteina, kako: ‘Židovska zajednica nema veze s JRI-jem’ (‘Slobodna Dalmacija’, 14. svibnja 2005.). Naime, nitko se od njezinih čelnika ili iz njezinih redova javno nije ogradio od djelatnosti JRI-ja, njezina popisa žrtava jasenovačkoga logora, sudjelovanja izraelskoga veleposlanstva u otkrivanju sporne spomen-ploče

Doista, teško je drukčije nazvati sve one koji podržavaju JRI jer na njegovoj ‘Victims lists’ – Listi žrtava, jednostavno je i prenesen i krivotvoren veliki dio popisa žrtava Drugogasvjetskoga rata u Jugoslaviji iz g. 1964. onodobnoga Saveznog zavoda za statistiku iz Beograda, s oko 70 posto Titovih ‘narodnih heroja’, i brojem žrtava zbjega u El Shattu na egipatskome Sinaju, južnoj Italiji i Malti, te četničkih zločina. Na tom su popisu ‘žrtava’ holokausta i žrtve savezničkih bombardiranja hrvatskih gradova, a kao šlag na mit falsificiranoga holokausta u Jasenovcu, srpski i židovski osnivači JRI-ja u New Yorku upisuju oko 30 posto žrtava ‘Šumarica’ u Kragujevcu. Kao što je poznato, u Šumaricama pokraj Kragujevca podignut je spomenik u znak sjećanja na gotovo 2800 strijeljanih građana Kragujevca i okolice 20. i 21. listopada 1941. u znak odmazde za deset ubijenih i dvadeset i šest ranjenih njemačkih vojnika. Očekivalo bi se da bi Šumarice trebale biti srpska svetinja sačuvana od bilo kakvih manipulacija i Jugoslavijainstrumentaliziranja, ali pojedincima i pojedinim skupinama zaslijepljenima protuhrvatskom mržnjom, očito, ništa nije sveto! Zvuči gotovo nevjerojatno, ali ‘na listi ‘žrtava Jasenovca’ su i imena ustaša’ (‘Kako Jasenovac Reaserch Institut (JRI) iz New Yorka širi mržnju prema Hrvatima’, ‘Slobodna Dalmacija’, 13. svibnja 2005.). No, također je velika ‘blasfemija JRI-New York, golemi broj namjerno falsificiranih podataka (ime, prezime, godina i mjesto rođenja) žrtava među partizanima, što se dokazuje u ovoj knjizi’ – ističe doslovce autor (rukopis, str. IX).

Nakon sagledavanja svih zbivanja, aktera i izjava, prilično neuvjerljivo zvuče očekivane riječi tadašnjeg predsjednika Uprave Spomen-područja Jasenovac Slavka Goldsteina, kako: ‘Židovska zajednica nema veze s JRI-jem’ (‘Slobodna Dalmacija’, 14. svibnja 2005.). Naime, nitko se od njezinih čelnika ili iz njezinih redova javno nije ogradio od djelatnosti JRI-ja, njezina popisa žrtava jasenovačkoga logora, sudjelovanja izraelskoga veleposlanstva u otkrivanju sporne spomen-ploče, ranijeg organizacijskoga sudjelovanja jeruzalemskoga Židovskog instituta ili odluci newyorškog gradonačelnika Michaela Bloomberga, koja je donesena na povijesnim krivotvorinama.

Iako se ogradio od njegova popisa žrtava, Goldstein je najavio da će Spomen-područje Jasenovac u izradi poimeničnoga popisa stvarnih žrtava ustaškoga logorskog sustava Jasenovac vjerojatno jednom uzeti u razmatranje i taj popis iz New Yorka, temeljito ga preispitati i provjeriti, pa čak i preuzeti dio podataka koji se pokažu pouzdanima, a koji trenutačno nisu dostupni.

(Nastavlja se)

Tomislav Vuković
Hrvatski tjednik

facebook komentari