Pratite nas

Komentar

MEĐUNARODNO PRAVO JE SILOM NAMETNUTA NEPRAVDA KOJA SLUŽI INTERESIMA VELIKIH SILA

Objavljeno

na

Antun Babić – komentar o presudi Međunarodnog suda pravde

Ovaj komentar pišem hladne glave dva dana nakon što je Međunarodni sud pravde u Haagu donio nepravednu, ali prema “međunarodnom pravu” utemeljenu i prihvatljivu odluku o tome “da Srbija niti je imala namjeru, a bome niti da je počinila genocid na okupiranim hrvatskim područjima od 1991. do 1995. godine”. Odstupit ću malo od zadane teme, jer mislim kako je potrebno rasvijetliti i neka druga jako važna pitanja koja su najuže povezana s tom odlukom.

Posve je razumljivo da smo mi Hrvati, a posebno hrvatski branitelji, tu presudu doživjeli jako emotivno i s velikim razočaranjem. Nisam niti ja bio imun od tih osjećaja. Međutim, uzeti ću si slobodu i postaviti pitanje – jesmo li uistinu trebali biti iznenađeni i razočarani takvom odlukom Međunarodnog suda pravde u Haagu? Ako smo očekivali da će se odluka Međunarodnog suda temeljiti na pravdi imali smo velikog razloga očekivati da će sud uzeti u obzir zločine pa i genocid koji je velikosrpski agresor počinio u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. I u tom kontekstu imamo pravo biti razočarani. S druge pak strane, potrebno je postaviti i pitanje – zašto nismo kao narod bili unaprijed bolje pripremljeni za baš takvu odluku?

U slijedećih nekoliko rečenica pokušat ću dati što kraći odgovor na to pitanje? Prema mojim spoznajama, ali i dubokom uvjerenju, za takav razvoj situacije nismo bili pripremljeni jednostavno zato što imamo, medije, obrazovni sustav, političare, diplomate i inteligenciju, čast iznimkama, koji nas krivo zastupaju, uče i informiraju. Neki to čine čisto iz neznanja, uglavnom tu je prije svega riječ o učiteljima i inteligenciji. Oni drugi, novinari i političari, opet čast iznimkama, i onda kad znaju o čemu se radi, otvoreno lažu i rade za svoje materijalne interese ili su u službi drugih država i utjecajnih međunarodnih interesnih skupina. Iako, nažalost, njihova imena ne bi stala niti u jednu veću knjigu, ovdje je važno spomenuti samo one najistaknutije zagovaratelje tuđih interesa u Hrvatskoj, kao što su Stjepan Mesić, Ivo Josipović i Zoran Milanović i Vesna Pusić. Pozivam mlade hrvatske studente politologije i povijesti da krenu u istraživanje i prikupe i objave u jednoj knjizi sve antihrvatske izjave tih tzv. hrvatskih političara i tzv. građanskih aktivista u zadnjih dvadeset godina, pa ćemo se istog trenutka prestati čuditi zašto smo u svijetu viđeni kao “slučajna” država koju ne treba uzimati za ozbiljno i koju vode ljudi koji tu državu nisu željeli. Nema takvog primjera u novijoj povijesti čovječanstva.

S obzirom na moj dugogodišnji život u Australiji i višegodišnje diplomatsko iskustvo diljem svijeta, nisam bio niti malo iznenađen odlukom Međunarodnog suda pravde. Naravno, bio sam jako nezadovoljan, ali ne i iznenađen. Imajući u vidu što su nam kroz povijest radile velike sile, dobro smo još prošli. Evo zašto?

arbitrazni_sud_haag_main_epaMeđunarodni sud pravde u Haagu formalno je najviša sudska međunarodna instanca iza koje stoje Ujedinjeni narodi. No, iako se zove sud pravde, taj sud ne sudi niti može suditi na temelju istine i stvarnih činjenica, jer bi onda to zahtjevalo i donošenje pravedne odluke. Međutim, taj je sud samo nastavak procesa u zadnjih nekoliko stoljeća u provođenju i nametanju interesnih i političkih rješenja u svijetu iza kojih stoje najveće i najutjecanije zemlje svijeta. Za početak razvoja međunarodnog prava smatra se Vestfalski mir (tj. niz sporazuma) koji je potpisan 24. listopada 1648. godine nakon Tridesetgodišnjeg rata koji je trajao od 1618. Do 1648. godine između katoličkog Habsburškog carstva, s jedne strane, te protestantskih država na čiju stranu je stala i Francuska, s druge strane. Iako se često tumači kako je to bio rat za vjersku prevlast između katolika i protestanata u zapadnoj Europi, to je prvenstveno bio rat za teritorij. Tim sporazumom stvoren je i temelj modernog međunarodnog sustava neovisnih nacija-država. Dakle, bio je to početak međunarodnog prava u kojem su pobjednici nametnuli svoja pravila igre gubitnicima, dakle u tom trenutku slabijima. Možda je dobro dodati i to da je prvu ideju o međunarodnom pravu obradio nizozemski protestantski diplomat Hugo Grotius u njegovoj knjizi “Pravo rata i mira” (1625. godine).

Melionski dijalog

Treba, međutim posebno istaknuti kako pravilo da jači među državama i narodima odlučuje o svemu ne datira od vremena Westfalskog sporazuma. Ono je primjenjivano i u Grčkoj u antičko doba kad su između sebe ratovali gradovi-države, na primjer, Atena i Sparta. U svjetskoj stručnoj literaturi o međunarodnim odnosima posebno se citira “Melionski dijalog”, koji je u svojoj knjizi “Povijest peloponenskog rata”, koji je trajao 27 godina (od 431 do 404BC), opisao Tukidid. Ukratko, tijekom tog rata Atena je dala ultimatum stanovnicima malog otoka Melosa, koji se nalazio nedaleko Sparte, s kojom je Atena bila u ratu, da se moraju predati i plaćati danak. U slučaju da stanovnici Melosa odbiju taj ultimatum Atena je zaprijetila da će totalno uništiti njihov grad, muškarce vojne dobi poubijati, a žene i djecu odvesti u Atenu u ropstvo. Međutim, stanovnici Melosa pozivali su se na njihovo pravo da u tom ratu ostanu neutralni kao i na poštivanje pravde i milosti od strane Atenjana prema malom, miroljubivom i nenaoružanom gradu. No Atenjani su na to stajalište Melosa oštro odgovorili “kako pitanje pravde nije na dnevnom redu kad se vodi rasprava između dvije nejednake sile” i izvršili su prvotno iznesenu prijetnju – potpuno su uništili grad Melos. Od tog vremena u međunarodnim odnosima primjenjuje se pravilo, koje je danas umotano u celofan tzv. međunarodnog prava i raznih sudova u kojima, na ovaj ili onaj način, dominiraju interesi velikih sila tj. “da veliki i moćni narodi rade ono što žele i što je u njihovom interesu, a mali narodi rade ono što moraju tj. što veliki odluče”.

Afrički model stvaranja država

africapolitmapOni koji su očekivali pravdu od zemalja koje su vladale svijetom u zadnjih dvjesto do tristo godina, i još i danas nastoje zadržati svoju premoć na globalnom planu, trebaju se samo podsjetiti na strahovite grješke i nepravde koje su kolonijalne sile napravile kad su se odlučile povući iz Afrike i kad su na tom kontinentu potpuno arbitrarno povukle granične crte između novih država koje, u velikom broju slučajeva, uopće nisu bile utemeljene na povijesnim, etničkim, jezičnim, vjerskim, kulturološkim i drugim razlozima koji mogu opravdati stvaranje jedne države i omogućiti njezinu stabilnost i normalan razvoj. Za birokrate u Londonu, Parizu i glavnim gradovima drugih kolonijalnih država radilo se o problemu koji je tada trebalo riješiti. I ništa više ih nije zanimalo. Sve narode u Africi doživljavali su kao istovjetna primitivna plemena i nije ih bilo briga što će u budućnosti biti s tim narodima i državama, u kojima se, kao posljedica te besćutne politike kolonijalnih sila, već desetljećima događaju najstrašniji ratovi, zločini i genocidi. Bio je to isti model prema kojem je sklepana i prva Jugoslavija tj. Država Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine. Za London i Pariz svi narodi u toj umjetno stvorenoj državi bili su pripadnici jednog te istog plemena. Tako su nas doživljavali i početkom velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. godine.

Je li ikada i jedna velika i pobjednička sila u svijetu odgovarala za nesumnjive zločine koje je počinila u ratovima protiv drugih država? Nije! Jesu li i za najmanje posljedice ratova koji im je bio nametnut stradale i kažnjene male države i mali narodi? Jesu, bezbrojno puta.

Američki generalni konzul u Zagrebu: «Hrvati nemaju šanse pobijediti JNA»

Način na koji se velike, a posebno jedne super sile kao što su SAD, ponašaju, zorno pokazuje i ponašanje njihovih diplomata diljem svijeta. Nakon što sam 1. srpnja 1991. godine zamjenio dr. Maria Nobila na mjestu glasnogovornika Ureda predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, tjedan dana kasnije me na ručak pozvao tadašnji američki generalni konzul u Zagrebu Michael Einik. Upalo mu je u oči da je jedan «australski Hrvat» došao na taku visoku poziciju i htio je doznati kako ja vidim tadašnju situaciju u bivšoj Jugoslaviji. Sa sobom je na ručak poveo svojeg političkog savjetnika i jednog djelatnika CIA-a. Ručak je trajao tri sata, a ovdje ću iznijeti samo ono najvažnije. Einik me je pitao kako ja vidim razvoj situacije. U tijeku je bio sukob teritorijalne obrane Slovenije i JNA. Kao urednik mjesečnika «Hrvatska sloboda» u Australiji, godinama sam pisao o neizbježnom raspadu Jugoslavije (o čemu će puno toga biti objavljeno u mojoj knjizi, kad ju uspijem završiti), pa sam američkom generalnom konzulu sam doslovce rekao slijedeće:

«Europa je razjedinjena i impotentna. SAD, kao najjača svjetska sila može zaustaviti daljnju agresiju JNA i srpskih paravojnih jedinica koja će uslijediti na Hrvatsku nakon što kratak rat završi u Sloveniji. Rat u Hrvatskoj bit će strašan i poguban. No, Hrvatska se neće tako lako predati. Mi imamo pravo na obranu. Nakon rata u Hrvatskoj, Srbi će rat prenijeti i na Bosnu i Hercegovinu. Odmah želim reći da, na temelju iskustva iz Drugog svjetskog rata, taj rat u Bosni i Hercegovini bit će još strašniji nego u Hrvatskoj. Srbi će posebno pokušati poubijati što više Muslimana. I na kraju, rat će se sigurno proširiti na Kosovo, koje Srbi demografski gube, ali koje će postati njihov najveći problem, jer se radi o teritoriju koji je «sveta zemlja» za Srbiju». Ti će ratovi dovesti do strašnih ljudskih gubitaka. Velika je odgovornost, ali i prilika, za SAD da to političkim putem spriječi. Dovoljno je da predsjednik George Bush nazove Slobodana Miloševića i da ga oštro upozori i zaprijeti mu kako SAD neće dozvoliti srpsku agresiju na Hrvatsku i ostale dijelove tada još uvijek u svijetu priznate Jugoslavije, te da je potrebno mirnim i političkim putem dogovoriti rastavu braka među narodima i republikama koje su bile u okviru Jugoslavije. Ukoliko SAD to ne učine sada ne samo da će biti odgovorne za sve posljedice koje će nastati zbog neizbježnog rata tj. srpske agresije, nego će SAD nakon godinu, pet godina ili deset godina biti primorane i vojno intervenirati, jer će to biti u njihovom interesu tj. u interesu svjetskog mira, koji Srbija svojom ratnom agresijom i ekspanzionističkom politikom ugrožava, a to će ih daleko više koštati nego da sada taj rat zaustave jednim telefonskim pozivom predsjednika Busha srpskom vođi Slobodanu Miloševiću».

Američki konzul mi je na to moje izlaganje i uvjeravanje vrlo kratko i samouvjereno odgovorio ovo:

«JNA je toliko jaka da Vi Hrvati nemate nikakve šanse. Uostalom ovaj dio svijeta nije u fokusu nacionalnog interesa Amerike i ne vjerujem da će se stvari razvijati tako kako ste Vi iznijeli. Hrvati su preslabi da bi se mogli suprotstaviti JNA».

Na taj odgovor američkog diplomata ja sam samo ponovio «kako će Europa i SAD prije ili kasnije morati vojno intervenirati na prostoru tadašnje Jugoslavije, ako sada taj dolazeći rat ne spriječe političkim pritiskom na Miloševića»[1].

Galbraith: «Velike sile kao SAD mogu si priuštiti takve griješke»

Peter-GalbraithČetri godine kasnije, 1995. godine, u Zagrebu sam američkom veleposlaniku Peteru Galbraithu prenio taj moj razgovor s Michaelom Einkom iz 1991. godine. S veleposlanikom Galbraithom sam se dosta često službeno susretao i imali smo vrlo otvoren «anglosaksonski» komunikacijski odnos u našim razgovorima. Galbraith je samo slegnuo ramenima i rekao: «Mr. Babić, a big power like the USA can afford to make mistakes like that» (gospodine Babiću, velika sila kao što su SAD mogu si priuštiti takve griješke). Dakle, dok je Hrvatski narod krvario i patio i dok je u dijelovima Hrvatske provođen genocid nad hrvatskim stanovništvom, velike su sile, koje bi inače trebale imati zadaću čuvati neki red i mir u svijetu, gledale prvenstveno je li velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine u njihovom interesu ili nije. Nažalost, velike su sile tada zaključile da je ta srpska agresija tj. stvaranje stabilne Velike Srbije u njihovom geopolitičkom interesu i tako su se i ponašale sve dok hrvatski narod i hrvatski branitelji na terenu nisu porazili JNA i četnike.

Što nam je kao narodu činiti?

Nadam se da je presuda Međunarodnog suda pravde u Haagu ona kap koja je prelila čašu naše naivnosti i vjerovanja u nekakvu međunarodnu pravdu i pravednost. Valjda ćemo konačno shvatiti da nam nitko neće pomoći ako to nije u njegovom interesu i da se svi u svijetu prvenstveno vode načelom i politikom zaštite svojeg interesa, bez obzira da li se radi o pravdi ili nepravdi, poštenju ili nepoštenju.

Osim tog naivnog vjerovanja u međunarodnu pravdu, mi u Hrvatskoj imamo jedan još veći problem. Nama Hrvatima ne može toliko štetiti niti najveća sila na svijetu koliko nam mogu i danas štete naši unutarnji veleizdajnici i protivnici postojanja samostalne i demokratske hrvatske države. Hrvatska je u svim njezinim društvenim i institucijskim porama duboko inficirana s velikim brojem takvih protivnika hrvatske državne samostalnosti i zagovaratelja novih (starih) političkih rješenja u ovom dijelu Europe.

Sve dok imamo političare koji rade za strane interese ili, s druge strane, političare koji otvoreno pljačkaju ovaj siromašan narod i do kosti ogoljenu zemlju, mi se Hrvati nećemo maknuti niti jedan milimetar od građana drugog reda u vlastitoj državi i siromaha na svjetskoj pozornici koji nema ni prijatelja niti saveznika.

Vesna Pusić je uškopila i mozgovno oprala hrvatsku diplomaciju

vesna pusic visoki izvorKako smo mislili da ćemo pod vodstvom ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić i totalno ne samo uškopljene nego i mozgovno oprane hrvatske diplomacije postići bilo kakav značajniji uspjeh u zaštiti naših vitalnih državnih interesa na međunarodnom polju? Naša diplomacija se danas sastoji od bivših udbaša koji sustavno hvale Tita i Jugoslaviju da bi opravdali njihovu vlastitu izdaju svojeg naroda u vrijeme komunističke Jugoslavije. Imamo nove diplomate haenesovce, koji su još opasniji, jer su mlađi, od onih bivših udbaša. Imamo diplomate oportuniste koji se boje svoje sjene i nisu spremni poduzeti ništa što bi se na Zrnjevcu moglo protumačiti kao protivljenje vođenju politike kojoj je cilj političko i državno uključenje Republike Hrvatske u nekakv novi reagionalni okvir. Posebno je strašno što smo imali diplomate, a možda i danas imamo, čak i na razini veleposlanika, koji ne znaju niti pet riječi službenog jezika zemlje primateljice, na primjer engleskog jezika. Takvi ljudi kad dođu u zemlju primateljicu ne znaju na engleskom jeziku niti naručiti jelo u restoranu, a da ne govorimo o nekim službenim razgovorima o najvažnijim bilateralnim i multilateralnim pitanjima s najvišim predstavnicima te države. Naravno, imamo i još jedan manji broj iskrenih domoljuba i državotvornih diplomata, ali oni uglavnom sjede na Zrnjevcu i pod prijetnjom otkaza ne smiju ništa raditi što bi bilo viđeno kao borba za hrvatske državne i nacionalne interese. Neosporno je da je pod vodstvom Vesne Pusić hrvatska diplomacija imala i ima zadaću pripremati teren za ulazak Hrvatske u “region”. Presuda Međunarodnog suda pravde veliki je korak u tom smjeru. Zadnji je trenutak da Vesna Pusić ode s te utjecajne političke pozicije u samostalnoj hrvatskoj državi koju nije nikada željela niti ju danas želi.

Gdje su nam promidžbeni materijali koji svijetu pokazuju Domovinski rat u pravom svjetlu?

Dok sam bio u diplomaciji puno sam toga samoinicijativno poduzimao kako bi u državama u kojima sam bio što više širio i na najvišim razinama zastupao najvažnije interese Republike Hrvatske. No, u tom radu nikada nisam dobio nekakav naputak iz Zagreba niti materijalne kao što su objektivne knjige ili filmove, na stranim jezicima, o Domovinskom ratu te zarobljeništvu i patnji hrvatskog naroda u velikosrpskoj Jugoslaviji od 1918. do 1991. godine. Nažalost, povremeno bi dobio neku knjigu na engleskom jeziku koju su pisali apologeti komunističke Jugoslavije i kritičari «Tuđmanove Hrvatske u kojoj je vladala diktatura».

Što pak da kažemo o protuhrvatskim medijima u Republici Hrvatskoj, a prvenstveno HRT-u. Iako sam dugo vremena živio u demokraciji i u cijelosti zagovaram sve civilizacijske dosege tolerancije i mira među različitim narodima i etničkim skupinama unutar jedne države, ostao sam zapanjem kad sam nakon presude Međunarodnog suda pravde u emisiji HRT-a «Otvoreno» vidio, Veljka Đakulu, saveznika Slobodana Miloševića i vođu pobunjenika Srba u Hrvatskoj 1991. godine. Gdje je nama kao narodu pamet?

«Hitler ili Himler na američkoj i engleskoj televiziji»?

Iako se to ne može usporediti, jer posljedice velikosrpske agresije na Hrvatsku koje se odnose na Srbe u Hrvatskoj toliko su zanemarive u odnosu na ono što su zapadni saveznici napravili Njemačkoj i Japanu 1945. godine, zamislite da se nakon odluke nekakvog međunarodnog suda zbog bacanje atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki tj. zbog totalnog uništenja Dresdena dvadeset godina nakon Drugog svjetskog rata na engleskoj i američkoj televiziji, dakle «najdemokratskijim zemljama na svijetu», kao sugovornici i tumači te odluke pojavio, da je bio živ, Hitler ili netko od njegovih najbližih suradnika? Možes misliti, kako to često kaže kolumnist Zvonimir Hodak.

Da je taj sud 1991. godine odlučivao o tome treba li Hrvatska postati samostalna i međunarodno priznata država, njegova bi odluka bila 100% negativna, jer je to bilo prevladavajuće mišljenje tadašnjih velikih sila, koje odlučuju o svemu što se u svijetu događa. Da nismo oružjem u ruci i kroz zajedništvo domovinske i iseljene Hrvatske uspjeli obraniti Hrvatsku od velikosrpske agresije 1991. godine, nitko u svijetu ne bi ni okom trepnuo, a Srbi bi bili slavljeni kao pobjednici nad novim hrvatskim “ustašama i fašistima”. Srbe bi svijet ponovno slavio kao čimbenike stabilnosti u nekoj novoj Jugoslaviji s ljudskim licem. Naravno, što smo mogli očekivati i od velikih svjetskih interesnih skupina koji su nama Hrvatima, ali svim drugim narodima na prostoru bivše Jugoslavije podmetnuli najvećeg kradljivca identiteta u 21. stoljeću – Waltera Tita? Toliko im je geopolitičk tj. zbog Jadranskog mora bio i ostao važan zemljopisni prostor na kojem se nalazi Hrvatska.

“Ne zanimaju nas hrvatske žrtve nego Srbija kao saveznik protiv Rusije”

Sud je poslao jasnu političku poruku: “Nas ne zanimaju žrtve niti patnje hrvatskog naroda. Hrvatski nas narod ne zanima”. Naša je zadaća raditi na zbližavanju Hrvatske i Srbije, kako bi ponovno stabilizirali taj geopolitički važan dio južne Europe, koji ne smije pasti pod utjecaj i dominaciju Putinove Rusije. Oslobađanjem Srbije, JNA i četnika od tužbe za neupitan genocid u Vukovaru i Škarbinji, velike su zapadne sile poručile da ponovno računaju sa Srbijom u ovim opasnim tenzijama između zapadnih zemalja i Rusije.

Nikola Jovanović; “Do vaše ili naše istrage”

Pitanje koje je ovih dana najviše postavlja je – kako će odluka Međunarodnog suda pravde utjecati na buduće odnose između Hrvatske i Srbije? Na temelju povijesnih činjenica u zadnjih sto godina ta odluka neće niti malo promijeniti velikosrpske aspiracije na hrvatski teritorij i stvaranje Velike Srbije. Srbijanci u Srbiji i Srbi u Hrvatskoj držat će se i dalje one izjave sprskog političara i pravnika Nikole Stojanovića, rođenog u Mostaru, koji je u listu Srbobran 1902. godine, tiskan u Zagrebu na čirilici, napisao “kako će rat između Hrvata i Srba trajati do istrage vaše ili naše”. U tom članku Stojanović je naglasio “kako Hrvati nisu ni pleme niti posebna narodnost, nego da se nalaze u prijelazu da postanu svoj ideal- da postanu tuđe sluge”. Što se onda čudimo današnjim izjavama raznih Teršelički, Pusića, Pupovaca, Đakula itd. Dakle, u hrvatsko-srpskim odnosima neće se apsolutno ništa promijeniti. Ne zato što mi Hrvati ne bi željeli živjeti u miru sa svojim susjedom, nego zbog toga što Srbija kao država i Srbi u Hrvatskoj neće odustati od cilja o kojem je u Srbobranu 1902. godine pisao Srbin iz Bosne i Hercegovine Nikola Stojanović. Međunarodni sud pravde samo je ohrabrio Srbiju da nastavi borbu za ostvarenje tog cilja. Naravno, možemo sudsku odluku u Haagu tumačiti i analizirati milijun puta iz ovog ili onog ugla. No, jedino, po mome sudu, ispravno tumačenje je kako je ta odluka imala za cilj poslati poruku Srbima da oni jesu počinili “neke zločine u Hrvatskoj”, ali da to nije dovoljno da ih njihovi stari međunarodni saveznici oštrije kazne ili odbace.

Samo mi Hrvati možemo pobijediti naše neprijatelje i protivnike i sačuvati našu samostalnu državu

Hrvatska je demokratska i pravna država. Moramo poštivati sve odluke takvih sudova, ma koliko one bile nepravedne i isključivo u funkciji geostrateških i geopolitičkih interesa velikih sila. No, ono što mi možemo i moramo je što prije odlučno ući u političku borbu sa svim kategorijama neojugoslavena, neokumunista i velikosrba u Hrvatskoj. Moramo ih demokratskim putem, na slijedećim parlamentarnim izborima, maknuti sa svih utjecajnih pozicija u Hrvatskoj. Ako to ne učinimo ovoga puta i ako padenemo u zamku sirenskih poziva, ma od koga one dolazile, o nekom novom pomirenju i zajedništvu s onima koji to pomirenje niti u snu ne žele, kao što nisu željeli samostalnu i demokratsku državu Hrvatsku, našoj se Domovini u doglednoj budućnosti sprema siguran nestanak sa svjetske mape samostalnih država. Ukoliko među nama domoljubima i domoljubnim političarima još uvijek ima onih koji nisu progledali niti nakon pokušaja tih snaga: Josipovića, Milanovića, Pusićke itd., da na svaki mogući način omalovaže novu Predsjednicu Republike Hrvatske i maksimalno otežaju proces preuzimanja predsjedničke dužnosti od strane legalno i legitimno izabrane predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, onda nam više ništa i nitko ne može pomoći. U tom bi slučaju sami sebe svjesno osudili na propast i nestanak. Dobro razmislimo. Još uvijek nije kasno, ali ni vremena nema puno.

Antun Babić

[ad id=”40551″]

[1] Za moju knjigu volio bih dobiti službenu bilješku koju je Michael Einik napisao nakon našeg razgovora i poslao u State Department.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

J. Novak: 9500 službenih vozila…

Objavljeno

na

Objavio

Hina je jučer objavila jedan po svemu strašan podatak za 2015. godinu, za rujan, znači važeći za dvije godine unazad: po Revizijskom izvješću, RH je imala 9.500 službenih vozila plaćanih iz proračuna.

Drugi strašan podatak je da su ta vozila u 2014. za gorivo, registraciju, osiguranje i najam, ali BEZ troškova nabave vozila, porezne obveznike stajala dodatnih 366 milijuna kuna.

Naravno da je u Republici Hrvatskoj s prenapuhanom prosječnom plaćom od oko 5.000 kn to strahovito velik broj službenih vozila. U tu nazovi prosječnu plaću naime ulaze i direktori banaka, upravnih odbora, menađeri na posebnim ugovorima, stotine saborskih zastupnika i vladinih zaposlenika, koji su u ovih 27 godina otišli u povlaštene mirovine ili su još aktivni poput nekih za koje niti važe godine staža niti starosne godine pa protiv svih logika i dalje rade u državnoj službi na visokoj poziciji. Prvi koje sam naveo u ovoj skupini osim osnovne plaće od više stotina tisuća kuna mjesečno, dobivaju i znatne godišnje bonuse te provizije po sklopljenim poslićima pa se njihova godišnja plaća ne rijetko iskazuje u milijunima kuna. Kakva dakle prosječna plaća od 5.000mjesečno odnosno 60.000 kn godišnje? Gdje je u tom pogledu realnost mizernih mirovina od 2.000 i manje kuna (pod stalnom prijetnjom pucanja mirovinskog sustava)?

U toj i takvoj situaciji hranjenja iz kontejnera, naravno da je za Republiku Hrvatsku, koja broji 200.356 nezaposlenih (podatak HZZ za 2017.) ogromna brojka od 9.500 službenih vozila. Računajući više od 60.000 iseljenih, Hrvatska broji jedva 4.200 000 stanovnika pa sadašnja genijalno najmanja nezaposlenost prelazi 21% od ukupna stanovništva. Ako uzmemo samo radno sposobno stanovništvo – taj je postotak kud i kamo viši… i veća tragedija. Na sve to dolazi strašan broj od devet i po tisuća proračunom hranjenih službenih vozila bez kojih jednostavno ne možemo.

Pogledajmo sada kako stoji stvar s najčešćim, ali ne i najskupljim službenim vozilima. Ako od tvornice Škoda izuzmemo dvije kategorije Octavije: najjeftiniji i najskuplji model (Active i RS model) osnovna dakle gola cijena tog vozila kreće se od 148.000 do 190.000 kuna. Bez dodatne opreme, bez posebnih narudžbi, bez osiguranja i kaska te bez registracije. Znači, kao radni prosjek trebali bi uzeti 169.000 kn ali… Drugu grupu prometala, koja svakodnevno gledamo su službena vozila WV i Audi. Političari ne vole automobile slabije od 2.000 kubika pa tako omiljeni WV Passati 2.0 TDI BMT imaju raspon od 283.600 do 316.000 kn. I opet prosječna je cijena 299.800 kn, ali je za vjerovati kako političari u RH na tu cijenu zatravljeno nadodaju još nekoliko desetaka tisuća kuna za dodatnu i luksuznuopremu (ovisnu o stupnju puberteta).

Na kraju pogledajmo toliko česte Audije gdje najjeftinija limuzina stoji 252.000, a najskuplji A7 čak 748.600 kn. No to nije sve, za A8 nije ni iskazana cijena… Imate dakle približnu sličicu koliko nas ta kolica koštaju kad se udrobi još ponešto dodatne opreme bez koje političari u Hrvatskoj ne mogu ni do Novog Zagreba. Jesam li spomenuo još i sve troškove do kaska i registracije?

Jeziv podatak

U jednoj maloj zemlji s hudim nasljeđem polu-stoljetnog komunizma, zemlje koja je sustavno pola stoljeća pljačkana, kojoj su ostali jugoslavenski dugovi, koja je pretrpjela pljačku svog svojeg oružja za koje je velike iznose izdvajala pola stoljeća, za zemlju koja je pretrpjela ilegalno naoružavanje po švercerskim cijenama zatim preživjela razorni rat i sve ratne štete, uništenje gospodarstva, koja je zbrinula desetine i desetine tisuća ranjenih što iz BiH što iz RH te stotine tisuća izbjeglica iz obje države, za zemlju koja je platila ogromnu cijenu obnove kuća, mostova, prometnica, škola, famoznih povratnika i njihovih mirovina, sakralnih objekata, elektro-postrojenja i odašiljača, za zemlju kojoj je Tito pobio najvitalniji i najsposobniji dio građanstva i seljaštva, kojoj je upravo on stvorio jednu od svjetski najbrojnijih dijaspora, zemlju koja je depopulirana i opljačkana ponovno i po treći puta kroz privatizaciju… za tu i takvu malu Hrvatsku koja stenje pod vanjskim dugom, pod logikama svih Vlada o prezaduživanju po lihvarskim kamatama, za tu iscijeđenu Hrvatsku, koja nema čak ni svoju auto-industriju – 9.500 stranih službenih automobila – upravo je jeziv podatak.

Uzmemo li te Škode, Passate i Audije pa ih ugrubo po njihovim prosjecima zbrojimo dobit ćemo prosječni iznos službenog vozila u RH veći od 320.000 kn. No, uzmimo manji iznos, recimo „samo“ 250.000 po vozilu. I sad ponovimo što je iskazalo Revizijsko izviješće: s onih 366 milijuna kuna i 9 i po tisuća vozila riječ je o iznosima godišnjeg održavanja i broju službenih vozila u rujnu 2015. Prije pune dvije godine. Možete samo pogađati koliko su u ove dvije godine narasli troškovi održavanja velikih vozila i uvjeti njihova kreditiranja. No, već se i od iznosa iz tog prošlog vremena čovjeku zavrti u glavi: 9.500 vozila pomnoženo s 250.000 kn. To je dvije milijarde i 375 tisuća kuna. Samo za nabavu vozila, a onda su tu još i oko 360 milijuna kuna za održavanjeali puta 4 godine. I tako svake četiri godine! Ukupno, to je više od tri milijarde iosamsto milijuna i to po cijenama koje sam sastavljao u prosjeku pa umanjio jer dobili smo sigurno i popust i proviziju i rabat. Ukratko zabadava. I sve to uz ovaj naglasak iz Revizijskog izvješća: „četiri korisnika iz sigurnosnog sustava, pozivajući se na mjerodavni im zakon, nisu dostavili podatke o broju službenih vozila.“ Znači više od tri milijarde po nepotpunim a starim podacima. Posebna je priča zašto se uvijek objavljuju stari podaci i zašto Izvješće revizije toliko kasni…

Kažem baratao sam s umanjenim prosjecima, ali političari u hrvatskoj (još uvijek ne i hrvatski političari) tj. brojni od njih, još nisu izašli iz puberteta, neki ratuju s kompleksima, a gotovo svi su uvjereni u svoj izniman značaj. Oni daleko premašuju navedene prosjeke izračuna. Oni su moćni po automobilima, ne po svome radu i postignućima. Evo primjera: Sanader i Kalmeta vozili su se u BMW-ima koji su čak bili i dorađivani i/ili blindirani. Da su ovi moji izračuni za neke hrvatske političare običan sitniš dokazuje cijena Sanaderova BMW-a od (kako mediji pišu) nevjerojatnih 575.000 ali ne kuna nego eura! No, ovo su dva najčešće rabljena podatka iz ere nastavka detuđmanizacije i hajke i harange na HDZ. Primjerice ne tako davno, u novom povelikom automobilu pred Vladom je osvanuo u privatnoj (što je još gore!) srebrnoj mercedesovoj limuzini vrli tadašnji ministar poljoprivrede Pankretić. Još donedavno ministrica Mrak Taritaš vozila se u vjerojatno najvećem mercedesu… i tako dalje.Gdje je kraj pokvarenoj bahatosti i rasipnosti političara u hrvatskoj kada je u pitanju državna blagajna i novac poreznih obveznika?

Blago nama

Čini mi se bio je to jedan velikogorički mudrac, koji nas sve drži budalama i nepismenima, pa je prije koju godinu, kad su ga novinari zaskočili s pitanjima o razbacivanju novca poreznih obveznika, nasmijavši se samouvjereno povikao i sve do kraja obrazložio nama neukima: „Ali pa nije to gotov novac! Što je vama! To je leasing! Pa to je na kredit!“ Onda dobro. Jer čuo sam… zato banke i auto kuće tako obilato i rado daju i jedno i drugo… da bi gubile upravo na leasingu, na kreditima, ne? One sve te stare aute uzmu pod (masivni) račun natrag, tako da za nove još dobijemo i povrat novca…Zgodno je i ono njihovo obrazloženje kako tu ne bi bilo velikih ušteda. Valjda po onoj (jedino njima svojstvenoj) logici: mi trebamo ili veliku ili nikakvu uštedu. Blago nama s takvim financijašima, ekonomskim analitičarima i vodećim političarima…

Naravno, zamislite da je samo trećina tog novca svake četiri godine potrošena za poticaje kupnje stanova za mlade obitelji. Zamislite da je ta trećina potrošena kao polog kreditu za nabavu vatrogasnih vozila i opreme. Zamislite… ali to možete i sami bolje od mene…

Taj ogroman spiskan novac maligan je još po nečemu. Nije tu samo u pitanju bahatost političkih krezova u hrvatskoj ni jednokratna potrošnja niti visoke cifre niti bacanje novca u vjetar svake četvrte godine – riječ je o modelu, o oglednu primjeru svima drugima koji su blizu bilo koje državne blagajne: od direktora i menađera do rukovoditelja svih razina. Svima njima, godinama se nesmetano šalje poruka: ako mi možemo spaliti 3 milijarde kuna vi slobodno možete 300 milijuna. Već stupnjevito i prema hijerarhiji a da nikome ne padne vlas s glave. To je model i primjer za ovu malu opljačkanu hrvatsku koja gospodarski grca. A kako i ne bipod ovakvim kočijašima.

I sve bi to bilo još i malo kad bi tu bio početak i kraj političkim bahaćenjima i uništavanju sredstava poreznih obveznika… ali tu je još cijeli niz drugih, trećih i petih privilegija kojima kraja nema. Koje javnost (još) ne smije ni čuti. Hrvatska je raznesena ovakvom, bahatom vlašću. Netko tko se kune u svoj rad na gospodarskom oporavku taj nema vozni park od devet i po tisuća vozila. On se ne šepiri i ne natječe s vlastitim ogledalom u audijima, mercedesima i bmwima posebno opremljenima, hlađenima i grijanima, vlaženima i utišanima, kožnatima. Njemu su dovoljni serijski Opeli. Za saborske i Vladine, ministarske i predsjedničine, policijske i druge državne potrebe dovoljno je mnogo manje vozila. Država treba imati dvadesetak reprezentativnih vozila a svi drugi izvolite u službene škode, opele, suzukije. I to u razinu opreme koja ne prelazi 150.000 kuna.

Ali, vjerujući u prosudbu političara u hrvatskoj oni (bez obzira na sve) njeguju stari imperatorski-Titov i hajleselasijeafro-trend. Oni su u velikom kao onaj saborski zastupnik u malom, koji je kao odabranu tiskovinu kojuželi primati i iz koje se hoće informirati odabrao, naručio (i dobio!) – magazin Playboy.

Javor Novak/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati