Pratite nas

Kronika

In memoriam: U Italiji Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule

Objavljeno

na

Povjesničar Darko Dukovski raspolaže s podatkom od oko 220-225 tisuća ljudi koji su iselili s područja Istre i Rijeke do 1971.. Jedna trećina iseljenika, smatra se, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

fojbe

[ad id=”40551″]

Dan sjećanja na žrtve fojbi i esule obilježava se 10. veljače u Italiji u spomen na egzodus i stradanja stanovništva Istre, Rijeke i Dalmacije nakon Drugog svjetskog rata.

Donji dom talijanskog parlamenta izglasao ga je 2004., na dan potpisivanja Ugovora o miru između Italije i Jugoslavije 1947.

Mediji su proteklih godina javljali kako iredentističke politizacije prate obilježavanja dana sjećanja, ali i prenosili odgovore talijanskog predsjednika Giorgia Napolitana da su fojbe bile tragedija čije je priznanje predugo izostajalo te da obilježavanje tih događaja “nema ništa s povijesnim revizionizmom, revanšizmom i nacionalizmom”.

“Treba poštivati taj dan, dostojanstveno i bez politizacije se sjećati mnoštva ljudi koji su doživjeli veliku nepravdu i stradanja kao posljedice rata”, ističe saborski zastupnik talijanske nacionalne manjine Furio Radin.

Radin se poziva na podatak od oko 350 tisuća ljudi koji su otišli u egzodusu, koga je, kaže koristio i Tito, ali napominje da brojke nipošto nisu najvažnije.

Povjesničar Sveučilišta u Rijeci Darko Dukovski raspolaže s podatkom od oko 220-225 tisuća ljudi koji su iselili s područja Istre i Rijeke do 1971., pozivajući se na novija talijanska i hrvatska istraživanja. Jedna trećina iseljenika, smatra se, bili su Slovenci i Hrvati koji su se protivili komunističkoj vlasti u Jugoslaviji.

Istra je proživljavala tešku povijest veći dio 20. stoljeća. U prethodnom razdoblju, od 1918. do 1943., iselile su 53 tisuće Hrvata, a uselilo 29 tisuća Talijana. “Sve to komplicira činjenica da se 1921. godina 15 tisuća Hrvata izjasnilo kao Talijani, a 1948. 20 tisuća Talijana kao Hrvati”, dodaje Dukovski.

Egzodus Talijana između 1943. i 1965. činili su dvije skupine ljudi: esuli, koji su ilegalno izbjegli i nisu imali nikakvih prava, i optanti, odnosno građani koji su po ugovoru zadržali talijansko državljanstvo i sva građanska prava te otišli u Italiju.

“Iznimno poštujem taj dan jer su ti ljudi živjeli ovdje stoljećima i ostavili traga u kulturi, a među njima su bili i mnogi Hrvati. Oni su doživjeli veliku osobnu tragediju, a Hrvatska je njihovim odlaskom nemjerljiva osiromašena”, dodaje Radin.

Među talijanskim izbjeglicama otišli su, primjerice, proslavljena glumica Laura Antonelli i kantautor Sergio Endrigo, književnik Fulvio Tomizza, pisac i političar Enzo Bettiza, automobilistički prvak Mario Andretti, boksač Nino Benvenuti i drugi.

Najviše nemira unijelo OZNA-ino čišćenje terena

“Uzroci iseljavanja bili su složeni: opće političke nesigurnosti između bivših ratnih saveznika i stalna rastuća napetost između Italije i Jugoslavije oko utvrđivanja granica, zatim opća pravna i ekonomska nesigurnost nakon rata koju je povećala rezolucija Informbiroa, ističe Dukovski i pribraja im ekonomske blokade Jugoslavije s istoka i sa zapada”, kao i osvete nad Talijanima.

Najviše nemira unosilo je OZNA-ino “čišćenje terena” bez ikakva suda, iza čega se primjećivao nestanak sugrađana, navodi literatura, ali i “nesposobnost, netolerantnost i bahatost” vlasti od kojih je stradalo uglavnom nedužno stanovništvo.

Literatura Pulu u veljači 1947. opisuje kao grad duhova. Parobrod Toscana počeo je prevoziti izbjeglice 18. siječnja 1947. iz Pule za Veneciju i Anconu. U veljači Pula je bila prazna, zatvorenih radnji, sa spuštenim roletama i pustih ulica. U ožujku iste godine prestao je svaki rad u gradu, pa je saveznička uprava morala priskočiti s opskrbom hranom.

Talijanske izbjeglice, koje su masovno iselile Zadar, nakon 54 saveznička bombardiranja 1943. i 1944. godine nazvale su taj grad “jadranskim Dresdenom”.

“Izbjeglice su u Italiji prolazile svoju drugu kalvariju u sabirnim logorima otvorenog tipa i postupno se godinama uklapale u društvo, a zbog siromaštva države njihov problem je često ostajao samo njihov”, ističe Dukovski.

Radin kaže da su dvije trećine njegove obitelji morale otići, iako nisu imali nikakvih političkih i ideoloških grijeha. Pet godina su boravili po logorima dok nisu dobili neki stančić.

Nema komemoracije za žrtve fojbi

Drugi oblik stradanja koga štiti Dan sjećanja usmjeren je prema krškim jamama, “fojbama”, i izaziva znatno više kontroverzi. Dokument koji je priložen prijedlogu zakona kaže da je u fojbama pogubljeno 17.000 osoba. Istarska enciklopedija sažima podatke više talijanskih autora koji govore o 4500–6000 ljudi, te naglašava da su hrvatska i slovenska historiografija tek u novije vrijeme počele sustavno istraživati žrtve jama.

Na upit Hine Ministarstvo branitelja je odgovorilo da ne raspolaže službenim podacima o broju žrtava već samo parcijalnim informacijama organizacija civilnog društva i provedenim istraživanjima koja iznose različite podatke o broju stradalih.

“Kroz službene razgovore zajedničke stalne Komisije za provedbu Ugovora između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Talijanske Republike o uređenju ratnih grobova, nismo do sada dobili takve podatke, ali će to zasigurno biti jedna od tema budućih razgovora”, kaže se u odgovoru Ministarstva branitelja.

“Radin kaže da je 2001. predložio da se u Hrvatskoj obilježi jedna od fojbi, koja će biti znak poštovanja tih žrtava. Slično kao jamu Bazovicu u Italiji, kod koje se obilježava 10. veljače, predlagao sam da to bude Vinešak fojba kod Labina. I dok su talijanski partizani prihvatili komemoraciju u svojoj zemlji, Društvo antifašističkih boraca Istre se nije složilo, pa u tom pogledu nismo napredovali do danas”, kaže Radin.

Hrvatska dužna 35 milijuna dolara ratne štete

Usporedno s podacima o stradalima, mediji ponavljaju izjave o ratnim štetama koje su Jugoslavija, odnosno njezine sljednice, dužne izbjeglicama.

“Prema Ugovoru o miru s Italijom i Osimskim sporazumima, dogovoreno je da će se optanskom imovinom – dakle uzima se u obzir samo ova kategorija ljudi – namiriti ratna odšteta Jugoslaviji, ali je Jugoslavija premašila taj iznos, a da će talijanska strana svojim građanima isplatiti štetu, što nije učinila”, objašnjava Dukovski.

“Dakle, Jugoslavija se poslije obvezala platiti onaj dio koji je prešla u nekoliko obroka, ali to je učinila, čini mi se, tek jednom, a onda je prestala. Zemlje sljednice, dakle Slovenija i Hrvatska moraju nadoknaditi taj novac. Slovenci su taj novac izdvojili i deponirali, ali ga talijanska strana nije uzela, a mi nismo ništa iako smo se obvezali da hoćemo”, kaže Dukovski.

Prema pisanju medija, Hrvatska treba platiti Italiji 35 milijuna dolara odštete, ali Radin nije želio u ovoj prigodi razgovarati o tom novcu.

Posebno su zainteresirane one bogatije obitelji koje su imale što izgubiti. Međutim sada povrat imovine i novca traže i oni koji nisu optanti ili ezuli, pa je Hrvatska, koliko znam, i njima obećala nadoknadu. Neki ne žele novac nego povrat nekretnina (Cerlenizza) koje nisu male, kaže Dukovski.

Interesantno je da su status ezula preuzeli i oni koji su se rodili u Italiji, čak i druga generacija Talijana i koji s Istrom nemaju ništa. Osnivaju se poglavarstva gradova u egzilu u kojima sjede ljudi čiji su roditelji ili djedovi bili ezuli itd. Sve to dobiva političku konotaciju koja je vrlo delikatna, zaključuje Darko Dukovski.

Hrvatska i Dan sjećanja na fojbe

Talijanski predsjednik Giorgio Napolitano izrazio je mišljenje da bi Dan sjećanja na fojbe trebao postojati i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Radin kaže da su predstavnici Talijana iz Hrvatske nazočili komemoraciji toga dana u Napolitanovoj predsjedničkoj palači Quirinaleu, ali da u Hrvatskoj za sada nema signala da bi se tako nešto moglo dogoditi ovdje.

“Ulaskom Hrvatske i Slovenije u Europsku uniju ove tri zemlje su dio jedne obitelji i otvara se mogućnost da zajednički obilježe tu tragediju. Da svaka strana prizna svoje pogreške i da ne politizira žrtve”, kaže Radin i dodaje kako je neodrživo da “hrvatski premijeri idu u Bleiburg, a da se žrtve fojbi ignoriraju”.

“Ne želim nikome davati savjete, ali mi se čini da bi takva inicijativa trebala krenuti od naših predsjednika”, ističe Rodin i zaključuje: “To bi bio sjajan početak!”

Hrvatske vlasti za sada o tome ne govore ništa.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Objavljeno

na

Objavio

Slavni Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za 23.rujna 1991.i prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho.

Odred su osnovali Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Zadatak odreda bio je probijanje pomorske blokade Grada i uspostava morskog koridora za dopremanje lijekova, hrane, naoružanja i streljiva za uspješnu obranu Dubrovnika.

Pripadnici ONB-a gliserima su prevozili i ranjenike, kao i branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći dubrovačkim braniteljima. U sastavu ONB-a bilo je 22 brodice raznih veličina koje su prevezli preko 5000 ljudi i više od 4000 tona različitog tereta. Ova ekipa, njih 117, pod vodstvom Aljoše Nikolića, držala je Grad na životu. Odred je bio jedan od najvažnijih faktora za održavanje obrane i preživljavanje stanovnika. Vozili su po najtežim vremenskim uvjetima, a zanimljivo je kako nisu izgubili niti jedan brod. Posljednji i očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova, sveti Vlaho, restauriran je i izložen na Batali kao muzejski primjerak, piše Nportal

Nagrađeni su Plavom vrpcom Novog vjesnika, nagradom za hrabra i humana djela na moru 1992.godine. Odred je odlikovan 2006.Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti, sudjelovanja u oslobađanju Slanog, i konačnog oslabađanja Konavala,zauzimanja HE Plat, nijedan pripadnik ONB-a nije dobio časnički čin ni ratno odlikovanje. Aljoša Nikolić je malo prije svoje smrti, 2010.

Plavu vrpcu i skulpturu Galeb donirao Muzeju Domovinskog rata, koja je izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova i nikada neće zaboraviti ni one koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata: Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića.

facebook komentari

Nastavi čitati