Mesić veleizdajnik i drugi veleizdajnici peru prljavu veleizdajničku prošlost

    0

    Treća epizoda serijala “Generali” počinje glavnim urednikom srpskih Novosti kojem je problem što je netko skupljao novce za financiranje Gotovininog bijega, dakle, opet “lov na jatake”. A bijeg je zapravo spasio stvar, jer da je Gotovina u onoj atmosferi antihrvatskog linča 2001. godine izašao pred sud, teško bi se mogao obraniti od suludih optužbi, nego bi prošao kao Kordić.

     

    mesic_svjedok_u_haaguĐikiću sekundiraju Jadranka Kosor, Željko Peratović i naravno Stjepan Mesić, počasni predsjednik udruge I-fimes koja je napala suca Merona zbog oslobađajuće presude Gotovini, nazvavši je “anticivilizacijskom”, i da se “kosi s interesima RH”:

    http://www.vecernji.hr/hrvatska/mesic-i-kosor-u-institutu-koji-je-predlo…

    Ukratko, Mesić, skriva tragove, kao zmija noge. Jadranka Kosor kojoj ništa nije jasno, koja je jedna zbunjena osoba, nakon što je čula o čemu se radi, ogradila se od toga:

    http://www.vecernji.hr/hrvatska/jadranka-kosor-prekinula-suradnju-s-ifim…

    Jadranka Kosor se uvijek hvalila kako je dobro surađivala s Mesićem. Nakon što je pročitana prvostupanjska presuda Gotovini i kad je postalo očito da je presuda za UZP temeljena na Brijunskom transkriptu, porastao je pritisak da se stvar rasvijetli, i Jadranka Kosor koja je tad bila premijerka je obećala da će Vlada provesti istragu o tome kako je Brijunski transkript stigao u Haag. Međutim, već sutra je zašutjela i to više nikad nije spomenula, a nije rekla ni tko joj je rekao da se ostavi toga. To podsjeća na 2005. godinu kad je na Youtube osvanuo Mesićev ustaški govor u Australiji. Tad je Žarko Puhovski iste večeri u Dnevniku rekao da bi Mesić trebao dati ostavku, ali već sutradan i on je o tome zašutio i debelo reterirao.

    Zbog svih tih njihovih poteza koje se slobodno može nazvati veleizdajničkim, epizoda počinje napadom na Gotovinu i ljude koji su mu pomagali, jer je napad najbolja obrana, a obrana je potrebna, jer se nakon toga prešlo na priču o dilanju transkripata, gdje je prekršeno nekoliko hrvatskih zakona i Ustav Republike Hrvatske. Budući da je Mesić sam priznao da je dilao transkripte, to ne treba dokazivati, čime nam je uštedio trud, pa konačno da i njemu možemo nešto zahvaliti.

    Mesić kaže da je dao dokumente medijima kako bi se “vidjelo da su se odluke donosile tamo gdje se nisu smjele donositi”. Tu je riječ samo o djelu dokumenata koje je Mesić protuzakonito izdilao, a odnose se na sjednice VONS-a iz devedesetih. VONS je kratica za “Vijeće Obrane i Nacionalne Sigurnosti”. Ovo nije prvi put da Mesić iznosi tu tezu. Kad je želi elaborirati šire, kaže da se odluke donose na Vladi, Saboru i u uredu predsjednika, a ne na VONS-u, jer je to savjetodavno, a ne izvršno tijelo. Nakon 2000. godine u procesu “detuđmanizacije” čisto da ne bude isto kao za vrijeme Tuđmana, iz onog VONS izbacili su Mesić i Račan “O” i ostalo je samo VNS, odnosno Vijeće za Nacionalnu Sigurnost, a namjena je ostala ista – savjetodavno tijelo izvršne vlasti. Na tom i takvom savjetodavnom, a ne izvršnom VNS-u, kojeg je 04. veljače 2005. godine na Pantovčaku sazvao Stjepan Mesić, donesena je odluka da se ide na generala Gotovinu svim sredstvima, prema uputstvima akcijskog plana britanske obavještajne službe MI-6. Ali unatoč tome što je donesena odluka, mi ne možemo vidjeti taj transkript, jer ga Ivo Josipović nije izdilao novinarima, nego izgleda samo Hrvoju Zovku, koji je iz tog transkripta citirao samo dijelove onoga što je rekao – Karamarko.

    A zašto mi svi ostali, čitava hrvatska javnost, ne bi dobili na uvid, objavom u novinama ili na internetu, cijeli taj zapisnik s tog sastanka, pa da malo seciramo jedan Mesićev VNS, da vidimo tko je tu što govorio, da vidimo je li netko branio generala ili su ga svi napadali, da vidimo tko je vukao, a tko kočio, da vidimo tko se kako ponašao, pa neka javnost odluči sama tko je tu pomagao, a tko odmagao? Zašto taj transkript ne smije u javnost kad je donesena odluka “tamo gdje se nije smjela donijeti”? Zaključite sami za sebe. Nakon što je Mesić priznao da je “dao haškom sudu sve što je tražio”, glavni urednik srpskih Novosti Đikić baca spin i kaže kako je Mesić možda tim dokumentima pomogao generalima da se obrane. Ono ko što je Mesić napao potpisnike Deklaracije o hrvatskom jeziku da su ustaše, al ne da ih uništi, nego da ih “obrani” :)))))))))))))

    Kao prvo, Mesić laže da je dostavio dokumente sudu. Mesić je dostavio dokumente tužiteljstvu. Tužiteljstvo je na temelju tih dokumenata, među kojima je najbitniji “Brijunski transkript”, diglo optužnicu protiv Gotovine 2001. godine. Već tad je iz Haaga procurila vijest da je optužnica protiv Gotovine dignuta “na temelju transkripta iz ureda predsjednika na kojem razgovaraju Tuđman i Gotovina i još neki generali”.

    Par dana nakon što je general Gotovina pobjegao, Mesić je 12. srpnja 2001. govorio kako bi se “suprotstavio kriminalizaciji Domovinskog rata pa i pod prijetnjom sankcija”, dok je s druge strane Grahamu Blewittu (djelatniku haškog tužiteljstva i britanske objavještajne službe MI-6) dao “Brijunski transkript”, na temelju kojeg Blewitt i Savo Štrbac pišu optužnicu protiv Gotovine.

    http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010712/temedana.htm

    Mesić je tvrdio da optužnica nema nikakve veze s transkriptima iz ureda predsjednika. Koja laž. Danas, kad znamo da su sve optužnice, od prve do zadnje, u elementu mens rea odnosno namjere počivale na “Brijunskom transkriptu”, znamo da je Mesić tada lagao, kao što i sad laže, bunca o tome da Jarnjaka nema u transkriptima itd. Pa nakon toga bunca Florance Hartmann koja kaže da se po Hrvatskoj priča kako oni ne bi bili optuženi bez dokumenata itd. Ako su na temelju tih “dokumenata” optuženi, jer nemaju ništa drugo, nemaju nijednog svjedoka koji je upro prstom na Gotovinu itd, nego na temelju ovih dokumenata dižu optužnicu za element namjere (dok je element actus reus odnosno element radnje bio najprije “neselektivno”, a zatim “prekomjerno granatiranje” Knina), kako bi je onda digli da tih dokumenata nije bilo?

    Dokazi potvrđuju da je Mesić Blewittu dostavio “Brijunski transkript” točno između povlačenja optužnice za Stipetića i podizanja optužnice protiv Gotovine, dakle u tih prvih šest mjeseci 2001. godine. Prema tome, čitav taj dio epizode “Generali” je pokušaj relativiziranja kršenja hrvatskih zakona, hrvatskog Ustava i notorne veleizdaje, jer taj problem nije tako površan kako se želi prikazati, nego se tu radi o zaštiti nacionalne sigurnosti, i to nije šala u nijednoj državi na svijetu, osim naravno u državi u kojoj građani za predsjednika biraju drugorazrednog vicomata, a prvorazrednog veleizdajnika.

    Teška optužba? ISTINA. Dokaz: godine 1998. haško tužiteljstvo traži od Ministarstva obrane RH da im ustupi na raspolaganje kompletnu arhivu. Tome se naravno, najnormalnije, s pozicije državnika koji brine o nacionalnoj sigurnosti usprotivio ministar Gojko Šušak. Predsjednik Tuđman podupro je ministra Šuška, i tad je sudsko vijeće u predmetu Blaškić izdalo obvezujući nalog za dostavu svih dokumenata, takozvanu sub poenu. Međutim, Hrvatska se postavila kao suverena država, to ju nije zastrašilo, i pred haškim sudom pokrenula je spor u svezi te sub poene. Hrvatsku su zastupali Ivo Šimonović i Ivo Josipović, sadašnji predsjednik Hrvatske.

    Rekapitulacija cijelog tog spora stala je u dva paragrafa nepravomoćne presude Tihomiru Blaškiću:

    42. Pitanje naloga za dostavu dokumenata (subpoena duces tecum) ostalo je otvoreno u predmetu Blaškić od 10. siječnja 1997., tj. dana kad je tužitelj od jednog suca zatražio da Hrvatskoj pošalje nalog subpoena duces tecum. Sudac je 15. siječnja 1997. izdao takvu subpoenu Hrvatskoj i gospodinu Šušku, tadašnjem ministru obrane. U toj subpoeni naveden je popis dokumenata koje je trebalo dostaviti najkasnije do 14. veljače 1997. Hrvatska strana je u pismu od 10.veljače 1997. izjavila da, kao prvo, ona drži kako bi svi zahtjevi upućeni ministru u njegovom svojstvu državnog dužnosnika, nemaju temelja, budući da u skladu sa Statutom i Pravilnikom zahtjev za pomoć treba uputiti državi i da, kao drugo, Hrvatska kao suverena država ne može prihvatiti da udovoljava nalogu subpoena duces tecum, nego da “vjerna svojim obvezama prema međunarodnom sudu ona ponovno izražava spremnost iskazati punu i svesrdnu suradnju, pod uvjetima koji vrijede za sve države”.

    43. Dana 29. listopada 1997. žalbeno vijeće je, u skladu sa pravilom 108bis Pravilnika riješilo zahtjev Republike Hrvatske od 25. lipnja, kojim se, između ostaloga, tražilo preispitivanje odluke pretresnog vijeća od 18. lipnja, te poništenje i odbacivanje subpoene od 15. siječnja 1997. U svojoj je odluci žalbeno vijeće zaključilo da se ni državi, a ni odgovornim državnim dužnosnicima koji djeluju u tom svojstvu, ne mogu slati nalozi tipa subpoena, pri čemu je preciziralo uvjete pod kojima se nekoj državi eventualno može izdati obvezujući nalog za predočenje dokumenata i slično, kao i prava i obveze dotične države u tom pogledu. Žalbeno vijeće je utvrdilo kriterije koje moraju ispunjavati svi zahtjevi za izdavanje naloga za dostavu dokumenata:
    1) precizno identificiranje zatraženih dokumenata (za razliku od širokih kategorija)
    2) obrazloženje relevantnosti dokumenata za suđenje
    3) nužnost da zahtjev ne bude pretjerano opterećujući
    4) potrebu da se državi ostavi dovoljno vremena da zahtjevu udovolji.

    Osim toga, vijeće je utvrdilo modalitete na temelju kojih se eventualno može udovoljiti zabrinutosti države u svezi s njenom nacionalnom sigurnosti. Izvor:

    http://www.icty.org/x/cases/blaskic/tjug/bcs/000303.pdf

    Točno se navodi što se mora dati, što se ne mora dati, a što se daje pod posebnim uvjetima. Prema tome, kad Mesić kaže da se treba dati sve što Haag traži, odnosno, što traži tužiteljstvo, to je laž i krivično djelo veleizdaje. Hrvatska nije dužna dati ništa što ni jedna druga država nije dužna dati, a Mesić, predsjednik hrvatske države, namjesto da je štiti i brani hrvatski interes, stavio je hrvatsku državu u položaj podređenosti i ovisnosti prema stranom inozemnom tijelu. Veleizdaja. Crno na bjelo, nedvojbeno, nesumnjivo, neosporno.

    Mesić je svojim dilanjem potkopao pozicije za koje se Hrvatska sporila u Haagu, dok Srbija i BiH, odnosno muslimanski dio politike u BiH, ne daju dokumente koji terete Srbe i Muslimane ili koji bacaju drugačije svjetlo na optužbe protiv Hrvata. I sad ako smo ljudi, a ne šovinisti, ne možemo zamjeriti Srbima i Muslimanima što nisu tek tako davali svoje državne tajne okolo i time štitili svoje interese, a bacali krivnju na druge, nego moramo zamjeriti našim veleizdajnicima koji su to činili i nama to upakirali i prodavali kao “težnju za istinom i pravdom”, i sličnim djetinjarijama.

    Primjerice, u procesu protiv Stanišića i Simatovića, Srbija je uspjela zaštiti transkript koji ih tereti, dakle transkript njihova sastanka sa Šljivančaninom, Mrkšićem, Arkanom, Šešeljem i ostalima koji su sudjelovali u tom genocidnom pokolju u Vukovaru, a koji se dogodio neposredno prije početka pokolja. Naravno, nije bilo “aktivista” koji su prosvjedovali protiv takve odluke Srbije da ne da transkript ili haškog suda da im dozvoli da ne daju taj dokument, pozivajući se na žrtve. Ali avaj, žrtve su Hrvati, a za njih nema aktivista koji nose krpe s njihovim imenima.

    Isto tako, kao što smo vidjeli u izdvojenom mišljenju suca Antonettia, haški sud je u predmetu šestorke uspio od BiH ishoditi svega šest dokumenata. A Mesić ih je samo u prvoj turi, u kojoj nije išao Brijunski transkript, prema svjedočenju Williama Tomljanovicha, haškog “eksperta za dokumente” na suđenju novinarima Rebiću i Marijačiću iz tadašnjeg Hrvatskog lista, haškom tužiteljstvu odaslao 666 dokumenata, mahom transkripata s oznakom državne tajne, u kojima se govori o stanju u BiH i iz kojih se onda trgaju rečenice iz konteksta i montiraju presude.

    Dalje, Hrvatska je 1996. godine donijela Ustavni zakon o suradnji s MKSJ u Den Haagu:
    http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/264344.html

    Članci 2. i 3. Ustavnog zakona:

    Članak 2. Nositelj suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom u ime Republike Hrvatske je Vlada Republike Hrvatske. Vlada Republike Hrvatske može svojom odlukom osnovati posebna tijela radi obavljanja poslova suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom. U odluci o osnivanju takvog tijela pobliže će se odrediti njegove zadaće i ovlasti. Državna tijela Republike Hrvatske surađuju s Međunarodnim kaznenim sudom putem Vlade Republike Hrvatske, ako Vlada Republike Hrvatske ne odluči drukčije. Suradnja s Međunarodnim kaznenim sudom odvija se na hrvatskom jeziku, a iznimno i na jednom od službenih jezika Međunarodnoga kaznenog suda.

    Članak 3. Zahtjev za suradnju ili izvršenje pojedinih odluka Međunarodnoga kaznenog suda dostavlja se Vladi Republike Hrvatske. Zahtjevu za suradnju ili izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda Republika Hrvatska udovoljit će ako je zahtjev ili odluka utemeljena na odgovarajućim odredbama Statuta i Pravila o postupku i dokazima Međunarodnoga kaznenog suda i ako nije u suprotnosti s Ustavom Republike Hrvatske. Zahtjev za suradnju i izvršenje odluke Međunarodnoga kaznenog suda, koji udovoljava zahtjevima iz stavka 2. ovoga članka, Vlada Republike Hrvatske dostavlja nadležnom državnom tijelu radi izvršenja.

    Dakle, još 1996. godine u Ustavnom zakonu stajalo je da sva suradnja mora ići preko Vlade, i da je Vlada ta koja odobrava ili ne odobrava haške zahtjeve. Ovlasti za samostalno slanje dokumenata u Haag nije imao ni predsjednik Tuđman, pa ih ne može imati ni Mesić, koji je ovdje prekršio Ustavni zakon o suradnji s haškim sudom.

    Nakon nepravomoćne presude Gotovini taj Mesićev protuustavni, protuzakoniti i veleizdajnički čin pokušao je relativizirati Ivo Josipović tvrdnjom kako “nije bitno je li se poštovala ustavna procedura, nego je samo bitno da nešto nije falsificirano.” Time je Josipović zapravo potaknuo bezakonje, jer je Mesić osim kršenja ustavne procedure prekršio i tadašnje članke 131. 144. i 146. Kaznenog zakona RH. I onda je naknadno Račanova Vlada “oprala”, odnosno naknadno ozakonila, deklasificirala tih 666 transkripata, koje je Mesić u prvoj turi odaslao u Haag. Dokazuje to i izjava tadašnjeg podpredsjednika Vlade Dražena Budiše:

    https://www.youtube.com/watch?v=u7oiykxg-mQ

    Međutim i nakon tog “pranja” transkripata, Mesić opet nezakonito šalje dokumente među kojima i “Brijunski transkript”. Taj dokument ozakonila je tek Vlada Ive Sanadera 01. veljače 2005. godine, a i ta činjenica je dokaz za Mesićevo djelo veleizdaje. Naime, iako dokument nije deklasificiran i ozakonjen od Vlade RH, “Brijunski transkript” je prvi puta pred haškim sudom uporabio Slobodan Milošević u svojoj obrani, te Branislav Tapušković, koji je u slučaju Milošević bio u ulozi “prijatelja suda” zastupajući Vladu Republike Srbije. Dakle ratni vođa neprijateljske agresorske okupatorske države Srbije prvi raspolaže tajnim hrvatskim dokumentima, državnim tajnama koje je dao Mesić. To se dogodilo 26. lipnja 2003. godine, prilikom protuispitivanja svjedoka tužiteljstva Petera Galbraitha, i opet 4 dana poslije, u protuispitivanu svjedoka tužiteljstva, sad već pokojnog hrvatskog generala Imre Agotića. Protuispitivanje Galbraitha 26. 6. 2003:

    http://www.icty.org/x/cases/slobodan_milosevic/trans/en/030626IT.htm

    Brijuni i sastanak od 31. srpnja spominju se na stranicama 23144, 23193, 23198, 23199, 23201 itd, a kod protuispitivanja Agotića 30. 6. 2003. na str. 23408. 23412, itd. Budući da je obrana generala Gotovine dobila Brijunski transkript legalnim putem, preko Vlade, tek nakon 01. veljače 2005. to slobodno možemo reći da je obrana Slobodana Miloševića raspolagala Brijunskim transkriptom najmanje godinu i pol dana prije obrane generala Gotovine, a sama Vlada Republike Hrvatske najmanje godinu i pol nakon Vlade Republike Srbije. Kome treba bolja deifinicija veleizdaje države? Mesić za to mora platiti.

    O Mesićevim rabotama s dokumentima može se napisati knjiga, ali zasada je dovoljno zadržati se na ovim činjenicama. U epizodi “Generala” nakon bloka s transkriptima koji je odrađen na način da se relativizira Mesićevo dilanje i veleizdaja, pojavljuje se Florance Hartmann koja govori da je Hrvatska provodila politiku etničkog čišćenja i opet ponavlja stvari koje su pale već u prvom stupnju, a zatim nadodaje i stvari koje su pale na drugom stupnju, poput zakona o privremenom korištenju imovine izbjeglih Srba. Dakle, svi ti koji su vršili mobing nad hrvatskim narodom tražeći od nas da poštujemo Haag i haške presude sad ni sami ne priznaju drugostupanjsku pravomoćnu hašku presudu. Kako je to moguće?

    Moguće je zato što je Zovkova emisija o generalima zapravo pripremljena za situaciju Gotovinine pravomoćne osude, a ne oslobađanja, za slučaj “konačne presude Tuđmanovoj Hrvatskoj”, a ovo je sada krpež, patchwork, “damage control”, montirano i nadosnimljeno nabrzaka, da veleizdajnici pokušaju popraviti štetu i spasiti što se spasiti dade.

    Ne samo da pravomoćnu presudu Zovko ne priznaje, jer ono što je palo na sudu ponovo gura u eter, nego to pokušava “pojačati” s glavnim urednikom Pupavčevih srpskih Novosti feralovcem Đikićem koji opet govori i nevjerojatnu, morbidnu i bestidnu laž, nadovezujući se na Hartmann: da hrvatska vlast tada dovodi ljude iz BiH i nastanjuje ih u srpske kuće. E, to se zove nijekanje zločina, nijekanje činjenice da je oko 350 do 400 tisuća Hrvata moralo iseliti iz BiH, što od najezde i agresije Srba, što od najezde i agresije Muslimana. Otprilike pola su protjerali i etnički očistili Srbi, a pola Muslimani. Mesićev Feralovac Đikić prikriva etničko čišćenje i masovne zločine nad Hrvatima iz BiH počinjenima od strane Srba i Muslimana, i u isto vrijeme optužuje hrvatsku politiku da je ona te ljude dovela u Hrvatsku. Prizemno, bolesno i jadno i veleizdajnički.

    Zatim dolazimo na temu “topničkih dnevnika”. Naravno da u svezi s tim topničkim dnevnicima glavna stvar nije rečena, a ona ide ovaj put na sramotu HDZ-u, na čelu a Jadrankom Kosor, i Vladi RH na čelu s istim takvim HDZ-om. Tu je i trebalo oribati HDZ, jer je HDZ u tom slučaju zaslužio ribanje. Pitanje je samo zašto Zovko nije oribao Jadranku Kosor do kraja, na način da je iznio cijelu istinu? A istina je da je raspravno vijeće u predmetu Oluja odbilo izdati sub poenu, dakle obvezujući nalog Hrvatskoj za dostavu “topničkih dnevnika” uz obrazloženje kako nema nikakvih dokaza da ti dokumenti uopće postoje.

    Međutim, glavni tužitelj Bramertz i dalje u Vijeću sigurnosti tvrdi da Hrvatska ne surađuje s Haagom, i umjesto da Hrvatska zatraži da se naš veleposlanik pri UN-u primi, i da se pokaže taj pravorijek suda, jer je sud iznad tužiteljstva, i da se tu kao država sučelimo i ako treba zakvačimo s tužiteljem koji laže, jer je to apsurdno, budući da je Hrvatska i surađivala s tužiteljstvom i sudom u većoj mjeri nego što je to ikad bilo potrebno i regulirano s ona dva paragrafa iz presude Blaškić, mi šutimo, hrvatska vlada šuti, Kosorica šuti. Da apsurd bude veći, Hrvatskoj je taj negativan iskaz glavnog tužitelja na Vijeću sigurnosti značio usporavanje procesa ulaska u EU, jer nam ta EU nije htjela zatvoriti poglavlje o pravosuđu u pregovorima s EU. Jadno, bijedno i sramotno.

    Da je Zovko pravi novinar, a ne obavještajni montažer s jugokomunističkom, antihrvatskom i prosrpskom pozadinskom ideologijom, pokazao bi i situaciju kad je obrana generala Gotovine tražila od administracije EU dnevnike PMEZ-a iz doba Oluje. PMEZ su europski promatrači. Administracija EU nije htjela dati njihove dnevnike, pa ih je obrana Gotovine dala na sud i tražila sub poenu. Sudsko vijeće je izdalo sub-poenu EU uz obrazloženje kako je obrana Gotovine podastrla dovoljno dokaza da ti dokumenti zaista postoje u arhivi EU-a. EU taj uvjet nikad nije ispunila. Ista ta EU koja je nas optuživala da ne surađujemo, nas čiji su veleizdajnici poslali u Haag čak i WC papir iz ureda predsjednika Tuđmana. Ista ta EU odbila je surađivati s haškim sudom čak i uz obvezujući nalog! I to obvezujući nalog kojeg je sudac Orie slao tri puta, a oni nakon trećeg puta govorili kako ti dokumenti – ne postoje:

    http://www.vecernji.hr/hrvatska/dnevnici-promatraca-koje-trazi-gotovina-…

    To su pak EU – licemjeri. A Jadranka Kosor se pod pritiskom takvih nije znala oduprijeti, nego je nastavila proganjati Marina Ivanovića i ostale kojima su nacrtane mete na leđima, pa se u tom kolopletu kao kolateralna žrtva opet našao Rahim Ademi, koji je ovaj put samo bio preplašen, ne i izmanipuliran. Ovaj put je Ademi s pravom prikazan kao žrtva, i u toj njegovoj priči sve je istina. Pa i ono da ga je Ljubo Česić Rojs, znajući da ih se prisluškuje, nazvao Ademija i pitao ga iz zafrkancije “zašto je topničke dnevnike ostavio u masliniku”. I nemojte misliti da policija nakon toga nije došla u pretres maslinika. Poslušnički, sluganski, jugoslavenski, antihrvatski kreteni, izdajnici svoga naroda i države. Sad je možda smiješno, ali tada nije bilo.

    To je sve istina i to je sramota tadašnje hrvatske HDZ-ove Vlade, sramota HDZ-a i jedna dionica u kompletnoj priči o Anti Gotovini u kojoj je HDZ odigrao negativnu ulogu u odnosu na sam haški proces. Druga negativna uloga HDZ-a je ona kad je za vrijeme Ive Sanadera pod pritiskom MI-6, koje su u Hrvatsku dovele perjanice SDP-a iz Vlade prije Sanaderove, pa ih je Sanader naslijedio i nije ih se znao rješiti, nego se doveo u situaciju da mora vršiti pritisak na Gotovinine prijatelje i obitelj. Nezakonito su umirovili Dunju Zloić-Gotovina, jednom su došli u pretres Dunjinog stana ujutro i bili su toliko uživljeni da je čak i jedan Žarko Puhovski na televiziji govorio da su Dunji i malom Anti, sinu generala Gotovine, povrijeđena ljudska prava i da su ti policajci koji su ušli u stan u pretres mogli imati bar malo takta da pričekaju da dijete ode u vrtić, a ne da mu još prijete majci pred njim i stvaraju mu šokove i traume.

    Osim ovoga maltretiranja Gotovininih prijatelja i obitelji po naputku i pritiscima MI-6, od svih “hrvatskih” političara od 2000. godine naovamo na najvišim funkcijama (predsjednik, premijer, predsjednik Sabora) čisto u pravnom i procesnom smislu, u smislu pomaganja obrani, najmanji negativac zapravo je bio Ivo Sanader. Što dovoljno govori, koliko smo nakon smrti predsjednika Tuđmana postali bijedna karikatura od neovisne države. Prvi primjer je bio kad je Račanova Vlada davala haškom tužiteljstvu dokumente za procesuiranje Gotovine, pa je obrana generala Gotovine tražila da i njoj daju te iste dokumente. Vlada, a prije svih Ivica Račan i Goran Granić koji je bio šef Vladinog ureda za suradnju s Haagom, nisu htjeli dati te dokumente. Njihovo obrazloženje bilo je da je “Gotovina u bijegu, zbog čega nije stranka registrirana pred sudom, i zato njegova obrana ne može dobiti dokumente”. To je čista laž i glupost, taj “argument” je izmišljen i to je bila obična destrukcija obrane generala Gotovine, koja je zbog toga podnijela tužbu na sudu. Predment naravno nikada nije rješen, a u studenom 2003. godine HDZ se vraća na vlast i Vlada Ive Sanadera odmah, bez ikakvog odlaganja, daje obrani generala Gotovine sve dokumente, bez puno pompe i bez previše hvalisanja. Naime, Račan i Granić su govorili kako će im iz EU i iz Haaga prigovarati ako daju obrani dokumente, a upravo to što Sanaderu nitko izvana nije prigovorio zbog toga je dokaz da su Račan i Granić namjerno opstruirali obranu. Naravno, Zovko ništa od toga nije spomenuo.

    Drugi slučaj je bio kad je Sanaderova Vlada donijela odluku da se obrana financira iz državnog proračuna, na što je bilo prigovora iz SDP-a, a najglasnija u tim prigovorima bila je Ingrid (Mara) Antičević Marinović. Treći slučaj, gdje je Sanader “smanjio prednost” koju su tužiteljstvu dali Račan i Goran Granić, kad je na lupetanje Carle Del Ponte da hrvatska Vlada ne daje dovoljno dokumenata MORH-a, Sanader dao nalog da se šalje cijela hrpa nebitnih dokumenata koji nisu ni bili zaštićeni, odnosno recimo dokument iz 1993. godine u kojem Mile iz Otočca traži od brigade 20 pari čizama i slične. Dokumenti koji ne mogu naštetiti obrani, ali su naštetili tužiteljstvu, jer su gubili vrijeme pregledavajući bezvrijedne papire, ogromnu hrpu spama. Dakle, za razliku od ostalih visokih dužnosnika, premijera, predsjednika i predsjednika Sabora od 2000. naovamo, Sanader nije značajnije naštetio obrani generala.

    S druge strane imamo Mesića koji par dana prije nepravomoćne presude i opet par dana prije pravomoćne presude napada Crkvu što se priključila braniteljima u molitvi za pravednu presudu, koji od prvog dana stranim silama dila tajne državne dokumente, koji od 2000. do 2002. godine u službenim predsjedničkim govorima od Švicarske do Kine govori kako je “cilj Oluje i Franje Tuđmana bilo etničko čišćenje i svođenje Srba na 3%”, koji je uspoređivao Gotovinu s Bin Ladenom, koji je govorio da je Gotovina okrvavio ruke sramoteći hrvatsko ime, koji se i nakon presude skupa s Budimirom Lončarom preko udruge I-fimes obračunavao sa sucem Meronom, jer je “donio anticivilizacijsku presudu” itd.

    Glavni cilj Zovkovog pamflet-serijala “Generali” je aboliranje zločina i veleizdaje Stjepana Mesića, skrivanje radnji bitnih za proces, a isticanje nebitnosti poput Petračevih tapeta ili Kosoričine spavaćice. Pamflet-serijal je iskorišten i da se pošalje poruka Gotovini, ako slučajno inicira progon Mesića što je zbog njegovih veleizdajničkih rabota nevin robijao 7 godina u haškom pritvoru, da bi onda i oni mogli pokrenuti procesuiranje “jataka”, a i možda Gotovinino “krivotvorenje službene isprave”. Pamflet-serijal je tu da propituje oslobađajuću narav haških presuda, jer i pri kraju ove zadnje epizode glavni urednik Pupavčevih srpskih Novosti koji tvrdi kako su “Gotovina i Markač odgovorni van svake sumnje”. Vjerovali ili ne. Baš tako, nije rekao čak ni “izvan razumne sumnje”, nego “van svake sumnje”. Unatoč tome što je sud donio odluku da su i Gotovina i Markač nevini.

    Pamflet-serijal je iskorišten i kako bi nam oni koji su nam godinama skakali po glavi da “moramo poštovati haški sud”, sad najednom sami prestali uvažavati odluke tog istog suda, žaleći i plačući nad oslobađajućom presudom, žaleći i cvileći što, kad već nije prošao glavni actus reus “zajedničkog zločinačkog poduhvata”, odnosno nezakonito granatiranje, nije bar prošlo ono s “incidentima nakon Oluje”.

    Pamflet-serijal iskorišten i u dnevno-političke svrhe, za sotonizaciju HDZ-a, prije svih Tomislava Karamarka, ali on je živ i zdrav, pa nek se on sam o tome brine i od toga pere. Ovdje se valja brinuti samo za one koji se ne mogu braniti, zbog toga što ili više nisu živi, ili su u zatvoru, ili su nakon zatvora pod nekim mjerama uvjetne slobode, pa ne smiju slobodno govoriti itd. Pamflet-serijal je na kraju krajeva napravljen da pošalje propagandnu poruku površnim ljudima i ljudima koji su iz ovog ili onog razloga manje otporni na manipulacije. Pamflet-serijal koji je trebao biti prikazan 16. studenog i koji bi bio na tragu članka Snježane Pavić u Jutarnjem listu, ujutro tog istog dana, nakon presude prenamjenjen je iz antihrvatskog uradka u kojem su Tuđman, Šušak, Gotovina i Markač prikazani kao ultimativni zločinci, u krpež-pamflet s ciljem kontrole štete – tipičan, bijedni, plitki i površni, manipulatorski uradak u stilu UDB-e od strane “novinarskog” montera i falsifikatora Hrvoja Zovka, jednako kao i ono sa Šprajcom u dnevniku o “izdaji Vukovara”.

    http://hrsvijet.net/index.php?option=com_content&view=article&id=25167:j…

    Ovdje valja završiti s poveznicom koja Zovka, Mesića, Đikića i slične žulja najviše od svega na svijetu, poveznicom na oslobađajuću presudu za Oluju u kojem je navedeno kako niti jedno razumno sudsko vijeće nikad ne bi moglo zaključiti ono, čime su nas od 2000. godine do 16. studenog 2012. godine sustavno zlostavljali i bombardirali isti ti Zovki, Latini, Ladišići, Mesići, Pusići, Pavićke, Butkovići, Jergovići, Pavičići, Dežulovići, Tomići, Ivančići, Makovići, Grdešići, Josipovići, Goldštajni, Đikići, Krile, Pavelići, Matijanići, Jadrijevići-Tomasi, Teršeličke, Saranavke, Kruhonjice, Mažići i ostali, svi ti koji su se pokazali kao obični srednjovjekovni krvožedni huškači i linčerska rulja koja iz čiste antihrvatske mržnje želi razapeti nevine ljude. Evo im, pa neka pate!

    http://www.icty.org/x/cases/gotovina/acjug/bcs/121116.pdf

    Ali kraj nije tu, ne nije. Kraj će biti nakon što se promijeni vlast, i kad Hrvatskom prestanu vladati domaći izdajnici. Zato, prije sljećih izbora za Hrvatski državni sabor, nemojte se iznenadit ako Mesić opet pobjegne u Kinu, ko što je pobjego kod presude Gotovini. Ili možda u Azerbejdžan, tamo je viđen u “biznisu” u zadnje vrijeme. Nek mu dadu azil, trebaće mu…….. 🙂

     

    JPeratovics-blog

    facebook komentari