‘Mesić je prauzrok svog zla kojeg smo doživjeli, a ni Milanović nije ništa bolji!’

    8

    Bivši potpredsjednik Sabora prof. Zdravko Tomac predstavio je dvije svoje knjige – ‘Memoari’ i ‘Peta haaška kolona i njezine žrtve’ u samostanu Svete Klare u Dubrovniku. Govoreći o Memoarima, bivši saborski zastupnik i povjesničar Ivan Mustać rekao je kako u knjizi posebno mjesto zauzima dr. Franjo Tuđman koji je prikazan kao hrabri i odlučni vođa, s naglaskom na njegovu duhovnost i domoljublje koje nikada nije skrivao.

    ‘Političku situaciju u Hrvatskoj danas najbolje ilustrira činjenica da se uz Tuđmana najviše sotonizira bivšeg ministra obrane Gojka Šuška’, istaknuo je Mustać dio zapisanih memoara.

    ‘Uvijek imam tremu kada dođem u Dubrovnik. U njemu živim prošlost, budućnost i sadašnjost. Sjećam se rata ovdje, i siguran sam da će hrvatski narod znati sačuvati istinu o svojoj prošlosti. Na temelju svjetla iz prošlosti znati ćemo osvijetliti budućnost.
    Stvorili smo državu, na nama je kakva će biti. Uskoro ulazimo u EU, a prošle godine skinuli smo mrlju s naše Domovine i čisti ulazimo u Europu’, istaknuo je autor knjiga Zdravko Tomac.

    zdravko-tomac-hrvatska-je-zasluzna-sto-bih-danas-ikako-postoji__5fcTomac je rekao i kako je memoare završio igrom slučaja dan prije oslobađanja generala Ante Gotovine i Mladena Markača, a ovom prilikom osvrnuo se i na dan kada su generali oslobođeni.

    ‘Premijer Milanović nije prihvatio istinu da je oslobađajuća presuda oslobađajuća i za Oluju i cijeli hrvatski narod”. Onda je došao Josipović koji je poručio narodu kako se ne treba puno veseliti, nego i dalje tražiti krivce’, rekao je Tomac. Upravo je taj dan bio presudan da on nastavi s pisanjem iako je prethodno bio najavio kako su ‘Memoari’ njegova posljednja knjiga. ‘Peta haaška kolona i njezine žrtve’ tako je napisana u nepunih šest mjeseci.

    Tomac je govorio i o Miloradu Pupovcu kao i o Vesni Pusić, rekavši kako su glavni akteri antihrvatske politike već dva desetljeća, a nije štedio ni bivšeg predsjednika Stipu Mesića..

    ‘On je prauzrok svog zla kojeg smo doživjeli. Od svjedočenja u Haagu do iskrivljavanja istine o ratu’, smatra Tomac te nastavlja o aktualnom premijeru Zoranu Milanoviću: ‘U Beogradu je donesen Memorandum 2. U njemu stoji da se karakter rata mora preokrenuti u građanski rat s podijeljenom odgovornošću. Tko je uveo taj pojam u hrvatski javni život? Zoran Milanović. Pogledajte samo Vukovar i nastojanja da se na silu uvede ćirilica. U Vukovaru ne živi trećina Srba, ali ova Vlada ne želi napraviti istragu kao npr. u Vrgorcu kada su oduzimali pravo glasa na izborima’, naglasio je Tomac koji je ogorčen i na dio medija koji je u službi izdajničkih ideja.

    Istaknuo je i kako je sramota da se na generalove knjige naplaćuje PDV jer su stavljene u kategoriju šunda.
    ‘Uoči presude šalje se poruka svima nama koji smo branili Hrvatsku da smo šund i smeće’, rekao je Tomac.

    portaloko.hr

    facebook komentari

    • kvot

      Vidi PROFESORA kako u samostanu veliča ustašku ideologiju i proziva Srbe.
      Ko bi rekao, u samostanu!
      Zamisli?

    • kvot

      Vidi PROFESORA kako u samostanu veliča ustašku ideologiju i proziva Srbe.
      Ko bi rekao, u samostanu!
      Zamisli?

    • Otporas

      16. IV. 1968.

      Gdja Mira Buntić o obitelj
      Toronto

      Pišem
      Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj
      razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz
      normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i
      pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebe i svojim
      obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih
      dužnosti i prava medju nama.

      Radi se o tome da sam odjednom počeo
      dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom,
      draguljima, dolarima itd. i To u vrijeme kada u “Vjesniku” i još jednom
      Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me
      miješati u trgovinuh zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina.
      (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju
      zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao razne nakite od zlata ili
      pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S.
      Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako
      lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više
      iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome
      piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja
      Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom
      Drinjaninom. Mo) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu
      riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu
      govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da
      to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste
      morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga
      Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u
      koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HNS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.

      Vi
      ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima
      nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke,
      knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem.
      Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a
      nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama.
      Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove,
      fotografije od moje stare majke ( generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo)
      i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u
      prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste
      u Mallorci, (Kanarski otoci, mo)
      i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje
      gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za
      mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj
      starici. (Majki, mo)

      U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo)
      i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste
      to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa
      malim manjcima. (sa malim odštetama, mo)
      Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato
      sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu
      prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što
      bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati
      medaljoni, izradba tipična, koja se zove “arte toledano” tj. stare
      arapske rezbarije.

      Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u
      Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj
      prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i
      desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po
      komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja “toledanskih” i zatim 6.
      Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to
      preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku.
      Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam
      Vam to kao “Muestru bez vrijednosti” i tako je i stiglo.

      Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:…”ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.

      Sve
      to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost
      bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje.
      Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po
      srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma
      normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz
      indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim
      ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i
      vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa
      dukatima g. Tudjina:

      Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv.
      Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u
      Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas
      g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i
      svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o “Luburiću i
      Tudjini” i “njihovim zlatnicima”. Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga
      gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo)
      koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi
      niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu
      staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je
      voljan, ali Udba će tada reći “posvadili se Tudjina i Luburić oko
      dukata, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta
      izsisati priču o “hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave
      dukate”. Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku,
      pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni
      sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1061-1071., mo)
      za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam
      kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku
      fukaru.

      Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične
      žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se
      radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto
      pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd.
      Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi
      to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih
      poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me
      da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo)
      iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i
      pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks,
      kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu
      sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo
      je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko
      Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i
      da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja
      ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u
      Španjolsku da saznaju jeli istina “da su Maksa zatvorili u ludnicu”.
      Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti
      Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj
      burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem
      samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o
      tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na
      stotine, ali neću duljiti.

      Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu
      stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve
      trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu
      razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari
      koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima
      razlika izmedju ovih stvari i onih, koja sam Vam poslao, budite dobri pa
      to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali
      tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo,
      osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi
      su Vaši politički nazori, niti me intereseira. Imate pravo kao i svaki
      Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u
      obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća,
      nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s
      ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni
      jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima,
      draguljama i dolarima, – iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa
      amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu
      posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.

      Vi
      bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o
      našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom
      kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora,
      jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u
      svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse
      stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam
      jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi,
      kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje
      kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu
      konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može
      trgovati sa “zlatom, draguljima i dolarima”.

      Ja Vam se još jedno
      zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli
      film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati
      nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna
      stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo
      sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici
      ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama,
      koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.

      Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam

      general Drinjanin.

      Ps.
      A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili
      drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe
      vrijeme.

      Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969
      godine dobio jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu rekao oko
      prilike ovako: Da što god je Maks Luburić radio u svom životu, radio je
      iz ljubavi za Hrvatsku, a ne iz koristoljublja i za svoje osobne
      probitke. Najveću hvalu koju će mu hrvatski narod dati je kada njegovo
      tijelo bude prenešeno iz Španjolske u Hrvatsku, te kroz Zagreb bude
      prolazilo u njegov rodni kraj Ljubuški. Tako je nekako rekao i Dr.
      Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da
      se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi
      čuli i znamo da je dr. Hebrang malađi za ovu izreku dobio po “trtici” i
      nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš.

    • Otporas

      16. IV. 1968.

      Gdja Mira Buntić o obitelj
      Toronto

      Pišem
      Vam ovih nekoliko riječi s uvjerenjem, da ćete znati Vi i Vaša obitelj
      razumijeti mene i moje stanje u pogledu naših veza, koje su izišle iz
      normalnih veza dviju obitelji, da postanu stvar u kojoj imaju riječ i
      pripadnici Odpora. Ljudi kao ja ne pripadaju samo sebe i svojim
      obiteljima, nego i jednoj zajednici, gdje svi imamo i stanovitih
      dužnosti i prava medju nama.

      Radi se o tome da sam odjednom počeo
      dobivati pisma sa skoro istim sadržajem o tobožnjoj trgovini sa zlatom,
      draguljima, dolarima itd. i To u vrijeme kada u “Vjesniku” i još jednom
      Udbaš M. Rajković posvećuje meni čitave stranice, a počeli su me
      miješati u trgovinuh zlatnih dukata, koje u Munchenu vodi gosp. Tudjina.
      (Gosp. Zlatko Tudjina je imao radnju
      zlatarije u Munchenu u kojoj je izrađivao razne nakite od zlata ili
      pozlaćene, te uz te nakite i hrvatske Velikane: Kralja Tomislava, S.
      Radića, Kardinala Stepinca, Poglavnika, NDH isl. To je bio jedan jako
      lijep ukras i poklon prijatelja prijatelju. Hrvati su to kupovali više
      iz ukrasa i ljubavi nego nekog isticanja. U ovom pismu general o tome
      piše i po sadržaju pisma se može primijetiti da je ljut što je gdja
      Buntić i neoprezno širila vijest da je u trgovini dragulja sa generalom
      Drinjaninom. Mo) Znam da Vi niste zlonamjerno rekli ni jednu
      riječ, ali je nažalost sasma sigurno, da ste nekim Hrvatima u Torontu
      govorili o tome da Vam ja šaljem zlatne predmete i vrijednosti, a Vi da
      to prodajete i meni šaljete novce. Manje ili više nešto slično ste
      morali reći, jer to inače nebi mogli znati ljudi izvan obiteljskog kruga
      Vašeg i mog. Zato je potrebno ovu stvar postaviti na svoje mjesto, u
      koju svrhu mi je dužnost obavijestiti sestru (Maksova polusestra Zora udata za pukovnika HNS Jakova Džala, mo) i prijatelje u Torontu, jer ova stvar već nije osobna.

      Vi
      ste došli u Španjolsku, kao i 18 milijuna turista, i medju njima
      nekoliko stotina Hrvata. Neki od njih donijeli su mi i pisma i poruke,
      knjige, darove itd. za mene i moju djecu. I to nikad nije bio problem.
      Običaj je, da se ljudi i prijatelji daruju, i to su mnogi učinili, a
      nekima sam uzvratio, nekima ne, prema postojećim odnosima medju nama.
      Donijeli ste mi i pozdrave od moje sestre Zore, donijeli ste mi filmove,
      fotografije od moje stare majke ( generalova majka je rođena 1886. a umrla kod kćeri u Rijeki 1989. Bilo joj je 103 godine kada je umrla, mo)
      i morali ste taj film vratiti mojoj sestri Zori, s kojom ste bili u
      prijateljskim odnosima. Trebali ste mi donijeti i paket novina. Bili ste
      u Mallorci, (Kanarski otoci, mo)
      i na povratku u Madrid, prošli ste kroz Valenciju, bili u kući moje
      gazdarice, bili s nama par dana, i rastali smo se kao prijatelji. Za
      mene i moju djecu značilo je mnogo da ste nam donijeli film o mojoj
      starici. (Majki, mo)

      U isto vrijeme donijeli ste kao dar neke svetere itd. (engleska riječ sweater, što bi u ovom slučaju moglo značiti pleteni džemper, mo)
      i shvatili smo da je to od Vas i moje sestre. Bio sam uvjeren, da ste
      to skupa činili. Rekli ste mi da imate mogućnost kupiti jeftino robu sa
      malim manjcima. (sa malim odštetama, mo)
      Ja nisam htio da to bude žrtva bilo za Vas, bilo za moju sestru. Zato
      sam Vam ponudio da ovdje kupimo kakve stvarčice, koje se tamo mogu
      prodati, da bi tako platili kako tako tu razmijenu u robi. Pitao sam što
      bi išlo, i javili ste mi da se mogu medju prijateljicama prodati
      medaljoni, izradba tipična, koja se zove “arte toledano” tj. stare
      arapske rezbarije.

      Kupio sam prvu pošiljku u javnoj prodaji u
      Valenciji i poslao Vam skupa sa omotom, cijenama, koje su u javnoj
      prodaji bile izmedju dolara i dva dolara. Mislim da sam poslao 6 i
      desetak medeljica Sv. Ante ili slično, isto u vrijednosti od dolara po
      komadu. Zatim sam Vam poslao mislim 35 medelja “toledanskih” i zatim 6.
      Cijena ovih je 70 peseta, tj. nešto malo više od dolara. Kupio sam to
      preko prijatelja Madžara, koji to kupuje na veliko i šalje u Ameriku.
      Oni se time bave profesionalno i dobivaju cijenu tvorničku. Poslao sam
      Vam to kao “Muestru bez vrijednosti” i tako je i stiglo.

      Istina ove rezbarije imaju jedan inkrustirani konac zlata, (ja bih to preveo sa:…”ove rezbarije imaju jedan navučeni sloj zlata, mo) i u tome jest posebnost te rezbarije. Nu koliko to može vrijediti vidi se od tvorničke cijene od 70 P. ili dolar po komadu.

      Sve
      to nebi imalo razloga za bilo kakvo opravdanje. Pokušali smo i nažalost
      bez uspjeha sa drugim našim ljudima razne stvari iz USA unovčiti ovdje.
      Izmijeniti medaljone za svetere, medju prijateljima, i kad je po
      srijedi jedna sestra i tako drago čeljade kao moja seka, je sasma
      normalna stvar. Nu prestala je biti normalna kada se bilo iz
      indiskrecije, bilo jer niste davali važnost, kao ni ja, kazali našim
      ljudima, da trgujemo sa zlatnim predmetima. I to je stiglo na ulicu, i
      vrlo vjerojatno će stići u javnost. Da to potkrijepim evo Vam slučaja sa
      dukatima g. Tudjina:

      Obrana, Danica, Hrv. Revija, Dom, Hrv.
      Glas, Naš Put, Glasnik Srca Isusova i Marijina, Glasnik Župe u
      Njemačkoj, Hrv. Narod, i valjda sve hrvatsko novinstvo je donijelo oglas
      g. Tudjine, kojega je donijela i OBRANA. On je te oglase platio, nama i
      svima drugima. Pa ipak nije se govorilo o drugome nego o “Luburiću i
      Tudjini” i “njihovim zlatnicima”. Eno i Vjesnik o tome piše. Ja toga
      gospodina (Tudjinu, mo) u životu vidio nisam, a sa njegovim poslom sam imao toliko (toliko veze, mo)
      koliko i Vi sa atomskom bombom, iako su u Munchenu neki naši ljudi dugi
      niz godina živjeli i tako poznavali g. Tudjinu. To je lako. Mogu
      staviti oglas u OBRANI i time stvar završena. Ljudi će vjerovati tko je
      voljan, ali Udba će tada reći “posvadili se Tudjina i Luburić oko
      dukata, a neće manjkati ni hrvatskih ljudi i novina, koje će iz prsta
      izsisati priču o “hrvatskom zlatu iz kojeg Tudjina i Luburić prave
      dukate”. Isto tako mogli bi izmisliti da smo (or)obili jednu Banku,
      pojeli jednog kardinala, silovali jednu babu, ili napravili tajni
      sporazum sa Heferom i U Tant-om (Thant (Sithu U) 1909-1974, glavni tajnik Ujedninjenih Naroda od 1061-1071., mo)
      za preuzimanje vlasti u Vijetnamu. To me mnogo ne zabrinjava, jer sam
      kroz 40 godina borbe imao prilike upoznati srpske manevre ali i hrvatsku
      fukaru.

      Mene smeta da je jedna stvar, koju ste kao praktične
      žene dogovorili sa mojom gazdaricom, ali s mojim odobrenjem, i jer se
      radi o Hrvatima i mojima, mojoj sestri i mojoj djeci, da se ta stvar eto
      pretvorila u trgovinu zlatom, draguljima, dolarima koje mi šaljete itd.
      Ako trebamo ponoviti, mogu to učiniti deset puta, da vjerujem da ste Vi
      to učinili dobronamjerno i da niste mislili da može biti bilo kakvih
      poteškoća iz ove naivne obiteljske izmjene robe za stvarčice. Smeta me
      da je moja sestra i Jakov, (Jakov Džale, suprug generalove polusestre Zore, mo)
      iako indirektno umješani, i jer je to došlo medju naše ljude i
      pripadnike Odpora. Naravno da morate razumijeti da to nije onaj Maks,
      kakvog ljudi vole, poznaju i slijede, posebno ako se nadoda tome svemu
      sva ona zla krv koju ljudi nekada i nehotice umiješaju u bilo što. Bilo
      je nažalost Hrvata i eno baš o tome piše Vjesnik, kako je fra. Branko
      Marić tobože obavijestio moga punca da ja nisam general nego koljač, i
      da je iza toga nastao spor u mojoj obitelji. A ženio me fra. Branko! Ja
      ne mogu znati koliko je istina , ali bilo je ljudi koji su dolazili u
      Španjolsku da saznaju jeli istina “da su Maksa zatvorili u ludnicu”.
      Čeprkanje je to po starim ranama i ne spada ovamo. Htio sam podsjetiti
      Vas, da svaki detalj moga života ima stanovitu vrijednost na crnoj
      burzi, vijesti koju podržava Udba. U doba dok sam ja živio u najstrožem
      samostanu Španjolske, bilo je Hrvata koji su davali sigurne podatke o
      tome kako živom sa jednom talijanskom glumicom. Ima takovih stvari na
      stotine, ali neću duljiti.

      Zato ću Vam biti zahvalan ako bi ovu
      stvar prihvatili kao dokaz prijateljstva. Mi nismo nikada vodili nikakve
      trgovine, nismo nikda slali nikakvih novaca, i najbolje je da i ovu
      razmjenu nekako završimo, kako bi Vi odprilike imali odštetu za stvari
      koje ste nam donijeli ili poslali, tj. svetere i džempere. Ukoliko ima
      razlika izmedju ovih stvari i onih, koja sam Vam poslao, budite dobri pa
      to nekako sračunajte, pa da to uredimo bez novca, kao i do sada, ali
      tako da budu računi čisti i duga ljubav. Mi drugih poslova imali nismo,
      osim što smo Hrvati, jer Vi niste u našoj organizaciji, i neznam kakvi
      su Vaši politički nazori, niti me intereseira. Imate pravo kao i svaki
      Hrvat osjećati jedno ili drugo, ili ne osjećati, i to nije ni dolazilo u
      obzir. Dokrajčimo ovu operaciju kao prijatelji, a ako ima poteškoća,
      nebih htio mješati druge osobe, pa da izravnamo račune i prestanemo s
      ovom izmjenom, koja je postala, kako vidite, za mene jedan problem. Ni
      jedan Odporaš ne može zamisliti Maksa kako trguje sa zlatom, nakitima,
      draguljama i dolarima, – iako ni takva jedna trgovina nebi imala ništa
      amoralno za bilo koga drugoga. Ja sam napustio trgovinu, da se mogu
      posvetiti Hrvatskoj i želim takav ostati u očima Odporaša i svih Hrvata.

      Vi
      bi mene jako zadužili ako bi osobama kojima ste bilo što govorili o
      našoj inače nedužnoj izmjeni, rekli istinu, kakva jest, a ja ću jednom
      kopijom ovoga pisma obavijestiti moju sestru, kao i organizaciju Odpora,
      jer oni imaju prava znati istinu o svom zapovjedniku. Nema ništa zla u
      svemu što se dogodilo, ali ne želim da bi se produljenjem ove prakse
      stvaralo medju pripadnicima Odpora jedno netočno mišljenje. Poznam
      jednog visokog dužnosnika Madjara, koji se time profesionalno bavi,
      kupuje, prodaje, i ostao je gospodin čovjek, kao i onaj koji prodaje
      kuće, cipele ili kao Tudjina, dukate. Ove netko kupi i plati, ako mu
      konvenira, ako ne, neka ne kupi. Ali vidite, general Drinjanin ne može
      trgovati sa “zlatom, draguljima i dolarima”.

      Ja Vam se još jedno
      zahvaljujem na usluzi koju ste nam učinili da ste nam uzput donijeli
      film i darove, i oprostite na kojoj riječi, koju bi možda mogli smatrati
      nepodesnom. Nije mi bio cilj drugo doli spriječiti, da jedna nedužna
      stvar postane izvor političkih škandala. Rekao sam: ne pripadam samo
      sebi i djeci, nego i jednoj poštenoj, borbenoj i idealističkoj zajednici
      ljudi, pa je potrebno da se ne naškodi toj zajednici ljudi sa pričama,
      koje nuždno nastaju u ovakovim slučajevima.

      Vašemu gosp. mužu Vašoj dragoj dječici i Vama srdačne i hrvatske pozdrave, a ovima se pridružuju svi moji. Odani Vam

      general Drinjanin.

      Ps.
      A šta reći na ovo pismo!? Svak sebe može u njemu pronaći, na jedan ili
      drugi način. Neka povijesničari kažu svoju završnu riječ kada za to dođe
      vrijeme.

      Dr. Ante Ciliga je u novini Danica za prosinac 1969
      godine dobio jako lijep članak o smrti generala Luburića, i tu rekao oko
      prilike ovako: Da što god je Maks Luburić radio u svom životu, radio je
      iz ljubavi za Hrvatsku, a ne iz koristoljublja i za svoje osobne
      probitke. Najveću hvalu koju će mu hrvatski narod dati je kada njegovo
      tijelo bude prenešeno iz Španjolske u Hrvatsku, te kroz Zagreb bude
      prolazilo u njegov rodni kraj Ljubuški. Tako je nekako rekao i Dr.
      Andrija Hebrang mlađi u svojoj predsjedničkoj kampanji 2009 godine; da
      se je general Luburić borio za interese Hrvatske. Za ovu izreku smo svi
      čuli i znamo da je dr. Hebrang malađi za ovu izreku dobio po “trtici” i
      nije bio izabran za predsjednika Hrvatske. Otporaš.

    • srka

      Gospon Mesic je jedan od rijetkih hrvatskih patriota, ljudi koji su toliko dobra pocinili, ne samo za RHrvatsku, vec i za cijeli region i susjedne republike.

      Sramota je prenositi lazi i kriviti povijesne cinjenice gospon Mesica… koje su dakako pozitivne !

      by Srka®

      • Otporas

        A zašto ti “srka” nenapisa ta “dobročinstva” izdajice Mesića. Rekao sam izdajeice, jer ta riječ i pripada njemu, jer je on taj koji je neprijatelju dao najvažnije vojne tajne. U normalnim državama za te stvari se iđe na sud. Pošto država kojoj je sin partizana predsjednik, ne treba se mnogo očekivati. Da bi se monglo vjerovati tvojem kometaru, “srka” izađi sa konkretnim hrvatsko/državortvornim dokazima.

    • srka

      Gospon Mesic je jedan od rijetkih hrvatskih patriota, ljudi koji su toliko dobra pocinili, ne samo za RHrvatsku, vec i za cijeli region i susjedne republike.

      Sramota je prenositi lazi i kriviti povijesne cinjenice gospon Mesica… koje su dakako pozitivne !

      by Srka®

      • Otporas

        A zašto ti “srka” nenapisa ta “dobročinstva” izdajice Mesića. Rekao sam izdajeice, jer ta riječ i pripada njemu, jer je on taj koji je neprijatelju dao najvažnije vojne tajne. U normalnim državama za te stvari se iđe na sud. Pošto država kojoj je sin partizana predsjednik, ne treba se mnogo očekivati. Da bi se monglo vjerovati tvojem kometaru, “srka” izađi sa konkretnim hrvatsko/državortvornim dokazima.