Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

METODE KOMUNISTIČKIH TAJNIH SLUŽBI

Objavljeno

na

Dr. Herbertus Knabe: Cilj je bio da se uništi samopouzdanje ljudi, paralizirati ih

Dr. Herbertus KnabePrije 25 godina komunizam je počeo padati u cijeloj Europi. Procesi koji su doveli do toga počeli su ranije. Jedan od preduvjeta za su bili Glasnost – liberalizacija sovjetskih medija koju je Mihail Gorbačov uveo 1985. godine, te reforma i otvaranje tržišta SSSR-a tzv. Perestrojka koju je Gorbačov pokrenuo 1987. godine.

Željezni stisak komunističkih partija nad narodom popušta što dovodi do pada komunističkih režima.

Poljski radnički sindikat Solidarnost koji je s djelovanjem počeo 80-tih, priznat je i legaliziran je od strane režima 1988., te pobjeđuje na prvim demokratskim izborima u lipnju 1989. Mađarska se komunistička partija za političke reforme odlučila 1988., a za višestranačje u veljači 1989. te je otvorila svoje granice prema Austriji. Berlinski zid pao je u studenom 1989., nakon prosvjeda, što je postao simbol pada komunizma u Europi uopće.

Kako su komunistički režimi mogli tako apsolutno vladati ljudima?

Ove se godine diljem Europe slavi 25 godina pada komunističkih režima. No, kako su ti režimi mogli toliko dugo i tako apsolutno vladati ljudima? Odgovor su tajne službe.

Tajne službe komunističkih zemalja nastale su po uzoru na sovjetsku Čeku (kasnije preimenovanu u NKVD) – koja je služila za nadzor populacije. Po uzoru na nju Tito, obučen u Moskvi i prema novim spoznajama i sam suradnik tih službi, osnovao je OZNU koja je organizirala masovne poslijeratne likvidacije ideoloških neistomišljenika i potencijalnih disidenata unutar partije. Kasnije je OZNA preimenovana u Udbu (Upravu državne bezbednosti), te konačno u SDB (Službu državne bezbednosti). Paralelno s njom je djelovala i vojna kontra obavještajna služba – KOS.

U Hrvatskoj nažalost arhivi tajnih službi Službe državne bezbednosti (popularno zvane Udbe) i vojne kontra obavještajne službe KOS-a, povjesničarima nisu dostupni.

Nisu dostupni niti arhivi Komunističke partije, za što se pobrinuo i danas brine pravni (i imovinski) sljednik Komunističke partije Hrvatske – Savez komunista Hrvatske Stranka demokratskih promjena (SKH-SDP), kasnije preimenovan u SDP.

Postoje svjedočanstva i o uništavanju arhiva u Hrvatskoj, neposredno prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. S tim da su kopije svih republičkih dokumenata službi postojale i u Beogradu, odakle međutim također postoje svjedočanstva o određenom uništavanju dosjea.

Nakon pada Berlinskog zida i Istočno Njemački Stasi je počeo intenzivno raditi na uništavanju dosjea, no u uništavanju arhiva i skrivanju mračne prošlosti spriječili su ih građani i aktivisti.

Metode komunističkih tajnih službi

Zahvaljujući tome rad i metode zloglasnog Stasija otvoreni su za proučavanje povjesničarima. Jedan od njih je dr. Herbertus Knabe, koji je povodom 25. obljetnice pada komunizma održao predavanje na TED-u o metodama Stasija.

Knabe ističe da su uz djelatnike tajnih službi doušnici bili najvažnije oruđe tajnih službi. Prema arhivima Stasija 1% populacije Istočne Njemačke bili su doušnici tajnih službi. Neki su bili doušnici iz ideoloških razloga, neki ucijenjeni, no većina je to činila iz materijalne koristi.

Doušnici su, svjedoči Knabe, bili vrjedniji od tehničkih metoda praćenja (otvaranja pisama, prisluškivanje razgovora), jer su mogli dojaviti i ono što se još ne događa, o čemu netko tek razmišlja.

Mreža doušnika bila je široka – bili su u svakoj instituciji, pa i svakoj Crkvi.

Dr. Knabe, i sam uhođen od strane režima zbog prozapadne orijentacije, jednom je prilikom na obavijesnom razgovoru s djelatnikom Stasija ustvrdio kako će on primijetiti ako pokušaju postaviti doušnika u njegovu blizinu. Odgovor je bio da naravno da neće postaviti doušnika u njegovu blizinu, već će vrbovati nekog od njemu već bliskih ljudi.

Zaista, mnogo kasnije saznao je da su dva njegova prijatelja bili doušnici Stasija. Poznatu disidenticu Veru Lengsfeld uhodio je njezin muž.

I neki od glavnih njemačkih disidenata bili su doušnici Stasija. Jedan takav bio je Ibrahim Böhme, vođa mirne revolucije 1989. On je zamalo bio izabran za premijera dok u javnost nije izašla informacija o njegovom radu za Stasi.

Potpuna kontrola društva

“Ali zašto je STASI prikupljao sve ove informacije u svoj arhiv?”, pita Knabe i odgovara: “Glavna svrha je kontrolirati društvo.”

Stasi je želio znati tko je tko – što je značilo što tko misli. On nije želio čekati dok netko pokuša djelovati protiv režima. Želio je znati unaprijed što ljudi misle i planiraju.

Ljudi su naravno znali da su okruženi doušnicima u totalitarnom režimu koji je širio nepovjerenje i strah – najvažnija sredstva svake diktature.

Upravo zato nije bilo puno ljudi u istočnoj Njemačkoj koji bi se borili protiv režima – a kada i jesu odgovor Stasija je bio dijaboličan.

“Paraliziranje” ljudi

Stasi je imao priručnike za sve: od toga kako pridobiti nekoga da bude doušnik – da izda najbliže osobe – do toga kako provoditi “Zersetzung”. Riječ koju je teško prevesti, kako kaže Knabe, a doslovce znači bio-degradaciju.

“Cilj je bio da se uništi potajno samopouzdanje ljudi, na primjer, oštetivši ugled, organiziranje ‘propusta’ na poslu, i uništavajući njihove osobne odnose. S obzirom na to, Istočna Njemačka je bila vrlo moderna diktatura”, istaknuo je Knabe. “Stasi nije pokušavao uhititi svakog disidenta. On je preferirao da ih paralizira, i to je mogao učiniti jer je imao pristup toliko osobnim podatcima i tolikim institucijama. Pritvaranje su korisli samo kao posljednje utočište.”    Izvor: Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati