Mi, BH-Hrvati, mamlazi

    0

    PRIJE NEGOLI ponudim odgovor na pitanje je li gornja tvrdnja točna ili ne, dao bih cijenjenim čitateljicama i čitateljima rječničko značenje pojma mamlaz:

    U Rječniku hrvatskoga jezika (gl. ur. Jure Šonje) u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (Zagreb 2000) nalazi se i riječ/pojam “mamlaz” . Riječ je mađarskoga podrijetla i ima nekoliko značenja:

    • glupan (glup čovjek), blesan (blesavac), klipan (neotesan dječak, nedozreo mladić; glup, neotesan čovjek),
    • tikvan (čovjek prazne glave, glup čovjek; glupan, budala, praznoglavac); zvekan (glupan, budala, blesavac, zujan →čovjek koji zuji, koji govori gluposti).

    Dakle, kada pročitate navedena značenja pojma mamlaz i kada malo sabranije pogledate, poslušate, pročitate na koji se način u povodu već tekućeg popisa pučanstva u Bosni i Hercegovini prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i onima koji su podrijetlom iz te zemlje odnose 1) hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj te 2) uvaženi i uspješni građanke i građani Republike Hrvatske podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, onda je odgovor sasvim jasan:

    da, mi bosanskohercegovački Hrvati jesmo MAMLAZI u svim gore navedenim značenjima.

    Pitat ćete:
    kako je to moguće i
    zašto nas gore navedene političke i probitačne skupine smatraju takvima?

    Evo odgovora:

    Gotovo sve gore navedene skupine, odnosno veliki broj njihovih članova, već puna dva desetljeća uvjeravaju nas bosanskohercegovačke Hrvate – kako one u Bosni i Hercegovini tako i one u dijaspori, počevši od Republike Hrvatske pa do kraja bijela svijeta – da naša domovina nije Bosna i Hercegovina, da je to neka tuđa – balijska, srpska, čifutska, i boga-ti-pitaj-čija zemlja. Uvjeravaju nas da je naša prva i jedina domovina Republika Hrvatska. Stoga, zemlju Bosnu i Hercegovinu ne treba voljeti, ne treba je nastanjivati, u nju se iz progonstva ne treba vraćati ni izgrađivati je, u njoj ne treba tražiti oprost od komšija niti njima opraštati, jer bilo bi to zapravo bogohulno i vrijeđalo bi ta(h)nane ušne bubnjiće mnogih važnih ‘uglednika’ i ‘čimbenika’, posebno onih koji smatraju da naša domovina nije Bosna i Hercegovina. Stoga, smatra veliki broj njih, treba činiti nešto drugo: voljeti treba samo Hrvatsku, nju nastanjivati i iz nje se nakon progonstva ne vraćati kući u Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatskoj (posebno na područjima posebne državne skrbi) treba otvarati i osnivati nove katoličke župe sa župnicima-svećenicima iz Bosne i Hercegovine kako bi tu ostali prognani vjernici iz BiH, oprost ne treba ni tražiti niti ga davati ikome, posebno ne Bošnjacima, njih i dalje treba mrziti jer i oni iz dna svoje ‘turske i balijske duše’ mrze nas, dok se prema Srbima i njihovoj u zločinu stvorenoj tvorevini treba odnositi primjereno obazrivo i s posebnim poštovanjem, čuvati treba Republiku Srpsku jer je ona jamac hrvatske samobitnosti u BiH, njihovim vođama treba odlaziti ‘na noge’, od njih dobivati najviša odličja, itd., itd.

    A zašto nas smatraju mamlazima? Da bi njima bilo bolje.

    Pođimo redom:
    Većina predstavnika hrvatskih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini uvjeravaju nas da su Hrvati u vlastitoj kući ugroženi i da su posebno ugroženi njihovi vitalni nacionalni interesi, a sve to da bi oni temeljem naših glasova, kao sada na ovome popisu, mogli i dalje ostati na vlasti. Govore nam o konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, dok su svojedobno, zajedno sa srpskim predstavnicima, glasovali protiv nje. Ne smeta im što na području Republike Srpske cijelo desetljeće nisu imali hrvatskih političkih stranaka i što im u tome nacionalnom entitetu srpski političari biraju predstavnika Hrvata, i to na isti način kao što su to (u)radili Bošnjaci u Federaciji BiH. A tako će i ostati i dalje nakon usvajanja Odluke Sejdić-Finci. Samo će sada neki budući predstavnik bh-Hrvata u Predsjedništvu BiH (koji će – kako sada stvari stoje – zasigurno biti izabran s liste građana Sejdić_Finci), biti ne samo legalan nego i legitiman, jer svoj glas za takvo rješenje dat će ovih dana vrli hrvatski političko-stranački predstavnici u BiH.

    Većina predstavnika političkih stranaka u Hrvatskoj uvjeravaju nas da je u Bosni i Hercegovini dobro biti, ali samo u vrijeme popisa i parlamentarnih izbora. Oni su zadovoljni što – kao protuuslugu za dobivene glasove na izborima – mogu na hrvatskim povijesnim (!) prostorima mogu pomagati hrvatska kulturna društva, izgradnju crkava, škola, vrtića, staračkih domova, grobalja, ali nikako proizvodnih pogona – tvornica, iako one jedino omogućuju opstanak i ostanak. Sve drugo spada u rekvizite ‘opasnoga sjećanja’.

    A kad je riječ o ‘listovima’ naših bosanskih i hercegovačkih gōrâ, odnosno o uspješnicama/cima ovdje u Republici Hrvatskoj koji nas svakodnevno i svakonoćno uvjeravaju u potrebu javljanja na popis, stvar postaje još jasnija: svi su se digli na zadnje noge e da bi svojim suzemnicama i suzemnicima rekli da su i oni podrijetlom, odnosno lozom iz Bosne i Hercegovine, i hoće nas svojom pojavom – stasom i glasom – impresionirati i uvjeriti da se trebamo popisati. Jer, kad se oni ne stide svoga podrijetla, zašto bismo se trebali stidjeti mi ostali. Međutim, ne znam zašto nitko od gore navedenih u Republici Hrvatskoj nije prije Popisa pučanstva u RH javno vršio propagandu 2011. godine da se svi izbjegli i prognani Hrvatice i Hrvati iz Vukovara dođu popisati u Vukovar jer bi to tada bio onaj pravi hrvatski nacionalni interes, pa ne bismo imali ovu situaciju koju imamo danas. Ne, to nitko ovdje nije tražio od ‘svojih’ Hrvatica i Hrvata, jer se smatra da su ovdašnji Hrvatice i Hrvati pametni, samosvjesni, nacionalno osviješteni, dobri katolici. Dakle, njih iz nacionalnih i religijskih interesa nije trebalo pozivati na popis, jer oni znaju što im je činiti. Ali zato treba nas – bosanskohercegovačke Hrvatice i Hrvate – uvjeriti da to učinimo. Mi, naime, ne znamo ni tko smo, ni koje smo nacionalnosti, ni koje vjeroispovijesti niti kojim jezikom govorimo. Mi ne znamo ništa! Mi smo kao tek iz mamurluka probuđeni blećci. A, zapravo, to ne znamo i nećemo znati sve dok nam oni ne kažu. Oni su ti koji su pametni, kako domaći tako i uspješni Hrvatice i Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

    A sve to mogu i hoće činiti i čine iz dva razloga:

    • jer nas gore spomenuti ‘čimbenici’ u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini smatraju mamlazima u svim već navedenim značenjima toga pojma;
    • jer mnogi od nas iz svekolike ljubavi prema Republici Hrvatskoj, u kojoj je, prema njihovu mišljenju, jedino moguće biti pravi Hrvat i k tome katolik, prihvaćamo biti mamlazi.

    Dakle, da zaključim i iznesem svoj maloumni mamlaski stav:

    Nitko od nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji Bosnu i Hercegovinu ne smatra svojom domovinom, tko ju ne voli, nego prezire i mrzi, i tko svojim pisanjem i javnim nastupima stvara mržnju u njoj, neka ne izlazi na popis. Jer, zašto onima koji će ostati i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini stvarati okvir za mržnju u kojemu sami ne želimo živjeti?

    Neka se popišu oni koji tu zemlju vole i neka, svejedno što u njoj ne žive i što u njoj neće živjeti, svojim sudjelovanjem na popisu dadnu doprinos stvaranju okvira ljubavi i međusobnoga poštovanja, razumijevanja, pomirbe i oprosta s onima s kojima će u Bosni i Hercegovini živjeti i žive Hrvatice i Hrvati i koji su i te kako svjesni tko su i što su, koje su nacionalne i religijske pripadnosti, kojim jezikom govore i koji znaju da nisu ni hrvatski niti bilo čiji mamlazi.

    A živjeti je Hrvatima u Bosni i Hercegovini sa svima, zapravo s onima koji imaju također takve – iste ili slične (bošnjačko-islamske i srpsko-pravoslavne) – suflere za koje su i oni – Bošnjaci i Srbi – također (bošnjačko-muslimanski odnosno srpsko-pravoslavni) mamlazi.

    Ivan Markešić sociolog teologije

    facebook komentari