Što mi danas znamo o kontroverznom Ljudevitu Gaju (1809.-1872.)?

0

Približava se dvjesto i peta obljetnica rođenja Ljudevita Gaja. Tko je u stvari taj političar, književnik, novinar, jezikoslovac, tiskarski poduzetnik, središnji lik Ilirskog pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda?  Je li on stvarno najsvjetlija točka hrvatske političke i kulturne misli sredine 19. stoljeća ili je istina ipak nešto drugačija? Napose, promotrimo razborito kuda nas je ustvari odvela halucinacija Gajevog ilirizma.

U okruženju velikosrpskog imperijalizma i sustavne mađarizacije Hrvatske, iznikla je u Hrvatskoj ideja ilirizma koja je nekima bila samo sjećanje na davni veliki hrvatski Ilirik pošto je surova povijest mnogostruko umanjila hrvatski etnikum, dok je drugima služila za novo rastrojstvo hrvatskog nacionalnog bića zaogrćući ga u plašt ilirskog slavizma. To rastrojstvo Hrvatske pod budnim okom engleskog masonstva vršili su zajedno s panslavističkim misionarima i prostodušni hrvatski domoljubi. Tako je imaginarna ideja ilirizma (1835.- 1848.) pronašla plodno tlo upravo u hrvatskim zemljama!

Poznato je da Hrvati svoju svijest više temelje na individualizmu nego na kolektivizmu, još od vremena kada je dio plemenitih Hrvata došao na današnje hrvatske prostore odvojen od slavenskog entiteta, te je taj plemenitaški osjećaj (jedino Poljaci uz Hrvate od slavenskih naroda imaju povijesno nasljedno plemstvo) usadio osjećaj vrsnoće i elitnosti. Stoga je paradoksalno da su Hrvati, narod sa snažnim osjećajem elitne individualnosti, jedinstven narod u povijesti koji je bio spreman odreći se i svoga imena i svoga narodnog jezika za volju izgradnje jedne sumanute imaginarne ideje.

Gaj_mGajev ilirizam ni u kom slučaju nije bio ilirizam Bartola Kašića, kako često tumače svakojaki slavistički znalci. Kašić je imao jasnu predodžbu tadašnjeg Ilirika. Njegov Ilirik bio je inačica za Hrvatsku koji se protezao od Drave do Jadrana, istočno do Drine, a na zapadu bez nasljednih hrvatskih zemalja koje su kasnije pripale Habsburgovcima (Slovenije). Činjenica je da se isusovac i misionar Bartol  Kašić (1575.- 1650.) pišući hrvatsko jezikoslovlje 1600. godine po odobrenju pape Klementa VIII., a koje je bilo među prvima u Europi, odrekao čakavskog govora rodnog zavičaja i izabrao općenitiji „bosanski govor“, štokavicu. Isto tako, iako je poznavao glagoljašku tradiciju, „nadrastao“ ju je te je u hrvatsko jezikoslovlje uveo živi jezik i jednostavniju latinicu.

Dvojbeno je zašto je Kašić uzeo bosansko narječje ijekavskog dijalekta za hrvatski jezik ako se zna da je u to vrijeme ikavskim dijalektom govorila većina Hrvata u Hrvatskoj i Bosni, oko 66%. Najčitaniju knjigu svih vremena u Hrvata, velebni ep, Judita, Marko Marulić je napisao na čakavskoj ikavici. Andrija Kačić Miošić, Matija Antun Relković, Matija Divković i mnogi drugi hrvatski pisci pisali su na štokavskoj ikavici. Međutim, istina je da su u Kašićevom jezikoslovlju čiji je temelj štokavica pojedine riječi ostale iz čakavice i kajkavice koje je kasnije iz hrvatskog jezikoslovlja tendencionalno izbacio Srbin Đuro Daničić, sin pravoslavnog svećenika, rođen kao Đorđe Petrović, tajnik Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. (12. Emil Čić: Povijest hrvatskih neprijatelja, Vlastita autorska naklada, Zagreb, 2002., str. 236.- 249.)

Vrlo je vjerojatno da je na Kašićevu odluku o uporabi štokavske ijekavice utjecala Sveta Stolica koja je hrvatski jezik htjela nametnuti Srbima koji su u Bosni govorili sličnim jezikom (štokavskim narječjem i ijekavskim dijalektom) te ih tako privući Katoličkoj crkvi. Osim toga ne možemo se u potpunosti složiti da je Kašić nazvao hrvatski jezik ilirskim jezikom samo zato što je u baroknom terminu kulturne Europe ljepše zvučalo linqua illyrica nego linqua croatica. Očito je i to bilo pod utjecajem Vatikana. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Nikada se Srbi nisu približili Vatikanu, već su iskoristili Kašićevo jezikoslovlje, nazvali taj jezik srpskim zbog sličnosti jezika Srba i Hrvata u Bosni, te uz argument da su svi Srbi koji govore srpskim jezikom, zapečatili otužnu povijest hrvatskog naroda.

Ljudevit Gaj je predodžbu Ilirika, odnosno zamišljene Velike Ilirije, vidio na cijelom slavenskom jugu, od Slovenije do Bugarske, odnosno od Beljaka do Varne. Međutim, njegov Ilirik nije bio hrvatski Ilirik, već slavenski. Zasigurno njegov slavenski ilirizam možemo shvatiti i njegovim francusko-njemačkim podrijetlom u kojemu mu hrvatsko domoljublje nije  urođeno, kao primjerice dinarskim Hrvatima, poglavito ako se zna da do petog razreda gimnazije gotovo da nije ni znao hrvatski jezik jer se u kući govorilo njemački. Osim toga njegova pogrešna hipoteza o Slavenima kao potomcima Ilira, Tračana i Makedonaca, zasnovana na tezi Hvaranina Vinka Pribojevića iz XVI. stoljeća, također daje dio odgovora na čemu je Gaj gradio svoj ilirski zanos.

Jos_Hrvatska_ni_propala_-Gaj_budnicaU svakom slučaju, svojom budnicom Još Horvatska ni propala napisanoj još  1833. godine, koja je bila najpopularnija pjesma u ono doba, a pjeva se često još i danas, Gaj je probudio hrvatski narod, ni sam vjerojatno ne znajući kuda će taj narod odvesti. S budnicama i davorijama koje su tiskane početkom Hrvatskog narodnog preporoda izazvan je sveopći domoljubni ushit, poput nacionalnog duha koji je izašao iz boce. Taj duh hrvatski domoljubi nisu mogli kontrolirati, postao je predmetom manipulacije, da bi uskoro hrvatski narod odveo u ralje svetosavske Srbije.

Simbolična metamorfoza Hrvatskog narodnog preporoda u Ilirski pokret najzornije je vidljiva u Gajevom glasilu. Novine Horvatske, koje je Gaj počeo izdavati 6. siječnja 1835. godine i njihov književni prilog, Danicu Horvatsku, Slavonsku i Dalmatinsku. Vrlo brzo je promijenio ime svojih tiskovina u Ilirske narodne novine Danicu ilirsku.

Proces manipulacije s hrvatskim domoljubnim zanosom pokrenuo je Ljudevit Gaj Bečkim dogovorom 1850. godine s velikosrpskim folklornim nacionalistom Vukom Stefanovićem Karadžićem kada je udaren temelj za razvoj dva „slična“ jezika, jezika Bosne, kojime govore Hrvati i Srbi. Praktički je od tada vlaška novoštokavska ijekavica postala standardom srpsko-hrvatskog jezika i zadržala se do danas u tobože hrvatskom jeziku. Gaj je na taj način udario temeljni kamen projektu engleskog masonstva „Jugoslavija“.

Zanimljivo je kako je neuki Karadžić postao ocem srpske pismenosti. Na njega je jako utjecao slovenski jezikoslovac i ravnatelj bečke dvorske knjižnice Jernej Kopitar koji je imao čudesnu ideju kako da  Srbiju odvoji od Rusije i približi Austriji. U Srbiji se govorilo slaveno-serbskim jezikom vrlo sličnim ruskom i kad bi hrvatski jezik postao srpski, Hrvati nekajkavci bi postali dio srpskog identiteta, a na taj način bi se Srbija približila Austriji. Kajkavske Hrvate Kopitar je smatrao za Slovence. Ljubav tog zlokobnog dvojca lako je shvatiti ako znamo da je Karadžić 1836. godine sastavio „čuvenu“ teoriju Srbi svi i svuda u kojoj konstatira da su svi štokavci zapravo Srbi, bez obzira na vjeru, i da su prema tomu Hrvati „štokavci Rimskoga zakona“, koji će se postupno morati naviknuti da se zovu Srbima.

Srpski jezik je, po sugestiji Kopitara, Karadžić stvorio jednostavno tako da je u postojeću slavensko-serbsku gramatiku Meletija Smotrickog iz 1619. godine, umjesto slavensko-serbskih riječi, unosio narodne riječi iz Bosne. Prije nego što je Karadžić počeo skupljati narodne pjesme kako bi sastavio Srpski pravopis, pročitao je Razgovor ugodni fra Andrije Kačića Miošića. Osim toga Karadžić se služio i hrvatskim rječnicima od Mikalje, Della Belle, Belostenca, Stullija i dr., tako da je u svoj pravopis uglavnom unosio hrvatske riječi. Njegova jedina inovacija u Srpskom rečniku iz 1818. godine, odnosno znatno proširenom 1852. su mnogobrojni turcizmi. Praktički su tako Srbi ukrali Hrvatima jezik, a stvoreni jezik nazvali srpskim čime su svjesno skovali političko sjedinjenje Hrvata i Srba kako ga je zamislio utemeljitelj srpskog nacionalizma Vuk Stefanović Karadžić, pretvaranjem Hrvata u Srbe katoličke vjere. Stvaranjem samostalne starohrvatske Crkve u tome bi u potpunosti i uspjeli.

Za razliku od svih drugih slavenskih naroda koji su u pronalaženju svog književnog jezika išli putem da izabiru ono narječje koje će se najviše razlikovati od ostalih susjednih ili srodnih naroda, Hrvati su uporno od Ilirskog pokreta stremili i ustrajali na svom samoubilačkom putu da im književni jezik bude što sličniji sa jezikom susjeda. Dok su svi drugi isticali svoju različitost, hrvatski ilirci su isticali svoju jezičnu i etničku sličnost sa Srbima. Slovenci su se vrlo brzo, pod nacionalnim dojmom Vodnikova i Prešernova književnog kruga, odrekli svog Štajerca Stanka Vraza i krenuli svojim putem inzistirajući na različitosti, Srbi su također Karadžićevu ijekavicu zamijenili ekavicom i sasvim otvoreno nagoviještali velikosrpske ideje, jedino Hrvati ostaju vjerni ilirskoj iluziji i „svom“ hrvatsko- srpskom jeziku. Zbog toga je teško povjerovati da je fikcija Gajevog ilirstva, a kasnije jugoslavenstva Strossmayera i Račkog, samo pragmatično sredstvo za izlazak iz austro-ugarske potlačenosti.

Znakovito je što nam je ostavio u naslijeđe hrvatski i ilirski krik u vremenu revolucionarnih razdiranja diljem Europe? Godine 1835. napisana je najljepša hrvatska pjesma, Horvatska domovina Antuna Mihanovića koju je kasnije uglazbio Josip Runjanin, ali već tri godine poslije u doba ilirizma Dragutin Rakovac je 1838. godine napisao i pjesmu Oj Iliri jošte živi, reč naših dedovah…(kasnije promijenjena u Hej Slaveni) pod kojom su izvršena najveća stradanja i zvjerstva u povijesti hrvatskog naroda.

Izdvojimo još jedan zanimljivi događaj gdje je posijano sjeme halucinacije ilirizma. Hrvati se ponose ilircem Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim (1816.- 1889.) koji je 2. svibnja 1843. godine održao prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku (hrvatski je narod najdulje od svih europskih naroda zadržao u upravi latinski jezik, sve do 1848. godine). Svakako da je zaslužni Sakcinski bio svjestan nacionalnog imena svoga naroda i jezika i ponosan na njega, ali i on za volju sloge Hrvata i Srba pristaje na nehrvatsko ime hrvatskog jezika, te sam predlaže 1861. godine u Saboru naziv horvatsko-srpski jezik. ( Mato Marčinko: Mučenička Hrvatska, HKD Sv. Jeronima, Zagreb, 2008. str. 366., 368.i 382.).

Što mi danas znamo o kontroverznom Ljudevitu Gaju (1809.-1872.)? Što je bio više, preporoditelj, književnik ili tiskarski poduzetnik? Je li bio više neshvaćeni umnik ili prevarant? Više Austrijanac, Francuz, Rus, Jugoslaven ili Hrvat? Što reći o čovjeku koji je uporno molio cara Franju Josipa da mu dodijeli neki orden, što reći o čovjeku za čije ideje ne znamo čije su stvarno? Samim time, je li imaginarni ilirizam bio austrijanština umotana u slavenske fraze usmjerena borbi protiv mađarske hegemonije u Hrvatskoj, u kojoj je Karadžić trebao poslužiti Habsburgovcima u ulozi trojanskog konja, ili je Gaj od samog početka bio oruđe srpskog imperijalizma koji je isplanirano pokrenuo hrvatsku inteligenciju prema krajnjem cilju svoje politike, sjedinjenju južnih Slavena, ali ne u kraljevinu Iliriju, već u srpsko carstvo pod Karađorđevićima? Možda ima jednog i drugog, ali sve ukazuje na to da je Gajev osnovni poslodavac bila je britanska obavještajna služba!

10-gajU Gajevoj donkihotariji ilirskih i slavjanskih utopija, Antun Gustav Matoš vidi vješala i piše „Jer Hrvatsku mi moju objesiše, / Ko lopova, dok njeno ime briše, / Za volju ne znam kome, žbir u uzama! Matoš ga smatra roditeljem onih naših političara, koji su pravili nagodbe a nemaju pojma o državnim financijama. „On je“, kaže Matoš, „preteča onih koje sarkastični Starčević naziva Slavoserbima“. Slavoserbicitira Matoš Starčevića, „ne znače toliko izvjesnu stranku našu ili tuđu, koliko sve mutikaše, praktičnjake, oportuniste, egoiste, filistre i bildungsfilistre, snobove i poluljude, što pod zvučnom frazom kriju moralnu golotinju i oskudicu svakog osvjedočenja…

Dr. Ante Starčević u raspravi Bi-li k slavstvu ili ka hrvatstvu iz 1867. godine napisao je:  “Gdje je uma, tu ja ne mogu ni pomisliti nego da će svatko radje pristati uz narodno, slavno ime, makar koje, nego li uz ime Slavjansko, ime izmišljeno, ime pod kojim ne razumeva se drugo nego nevolja i sramota. Razumni Hervati su proti onih koji kažu da su Slavjani, Jugoslavjani, jer će i oni Hervatsku, ako bude prilike, dugome dati, kao što su je magjarolci dali Magjarom i Nemcem… Pazite ove ljude od nekada do danas, oni su vazda isti, vazda proti Hervatskoj, vazda okrinkani, da ih prostota nepozna. Dok su dovršili Ilirstvo, eto Slavstva, Jugoslavstva… Zamamljuju narod izmišljotinami, koje ako bi se izpunile, vergle bi se narodu glave; ti ljudi pripravljaju Hervatom očitu propast… Nevidite li, da nas hervatski Nehervati cepaju nemilie i na tanje, negoli su to učinili svi izvanjski nepriatelji Hervatske, sva stoleća, sve nesreće koje smo do danas preživeli?” .

Zanimljivo da je  Starčević u svom pisanju rabio korijenski pravopis s djelomično ekavskim dijalektom iako je bio Ličanin i ikavac. Činio je to iz prkosa pošto se Karadžić zalagao za ijekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba što su je na kraju, kako je već rečeno, prihvatili samo tzv. hrvatski vukovci. Starčević je jasno uvidio da će zlokobna zabluda slavističkih iliraca o jednom jeziku i jednom narodu Hrvata i Srba odvesti Hrvatsku u etničko istrebljenje. Stoga je on smatrao da hrvatski jezik mora biti sinteza hrvatskih narječja: štokavskog, čakavskog i kajkavskog, a Gajev dogovorni jezik smatrao je govedaraskim blejanjem, štekcanjem i hercanjem.

Da je Gaj bio mutikaša, oportunist i egoist, vrlo lako možemo utvrditi iz njegovog bogatog životopisa. Preporoditelj Ljudevit Gaj bio je i vlasnik tiskare u kojoj je od 1835. do1848. tiskao glasovitu Danicu. Budući da je smatrao kako svaki obrazovni Hrvat treba znati ćirilicu, još je 1837. godine tražio od austrijskih vlasti suglasnost za djelomično uvođenje ćirilice u svoje novine. Od austrijskih vlasti dobivao je golema sredstva za tiskanje službenih Narodnih novina i tiskanica, a napokon od kralja Ferdinanda i zlatni prsten za „književne zasluge“ pošto ga je austrijska politika smatrala oruđem protiv mađarskog hegemonizma. Gaj to i potvrđuje poslije 1848. godine kada postaje režimski čovjek Bachova apsolutizma.

Kamo je odlazio sav taj novac koji je dobivao predujmom teško je reći, ali Gaj ostaje dužan na sve strane i nikome od svojih dobavljača ne izmiruje račune. Zbog neplaćanja vjerovnicima izgubio je mnoge sudske sporove te traži pomoć diljem Europe. Rusija mu je bila česta postaja budući da sa šefom ruske tajne policije cara Nikole I., grofom Benkendorfom, tijesno surađuje od 1838. godine. Zbog pomoći Rusije obvezuje se Novine Danicu tiskati i ćirilovskim pismenima iako su se tome protivile austrijske vlasti (broj Narodnih novina od 20. srpnja 1849. godine zaista je tiskan na ćirilici), a javno obećava da će Ćirilova azbuka i „stara slavenska vjeroispovijest“ postati u Iliriji općenitom.

Kad je Gaju Rusija okrenula leđa, nije se libio tražiti pomoć od razno raznih europskih panslavista, bolje reći kroatofoba. Opće poznata je njegova ucjena i iznuda od srpskog kneza Miloša Obrenovića na račun „spašavanja narodnog“ pokreta. Kada je bivši tajnik Matice hrvatske i prvi profesionalni hrvatski novinar Ivan Perkovac u javnosti obznanio sve Gajeve malverzacije, kao i dug prema vjerovnicima od oko 250 000 forinti, Gaj je Perkovića svojim vezama strpao u zatvor zbog klevete, a pritom proglasio stečaj svoje tiskare. Vještim manevrom Gaj dio vjerovnika ucjenjuje te vjerovnici osnivaju tvrtku Gaj i društvo, na čijem čelu su bila sedmorica Gajevih ljudi. Gaj tako i dalje ostaje na čelu svoje tvrtke, a nitko od vjerovnika nikada nije dobio niti forinte. Pošto su Gajeve prevare postupno otkrivane u društvu, čemu je puno pomogao slavni hrvatski ban Josip Jelačić, Gaj je u potpunosti diskreditiran te umire neomiljen i odbačen od hrvatskog naroda. ( Emil Čić: Fokus, 11. kolovoz 2006. i Ljudevit Gaj-Forum.hr , http://www.forum.hr/showthread.php?t=100186)

Ono što svakako treba raščistiti je pitanje udjela Hotela Lambert (Hotel Lambert je bio aristokratski masonski tabor poljske emigracije u razdoblju između 1833. i 1870., a ime je dobio prema pariškoj palači pročelnika te organizacije, kneza Adama Jerzyja Czartoryskog) i Gajevih iliraca u nastanku političkog plana poznatog kao Načertanije (Program spoljašne politike Srbije na koncu 1844. godine)Prve korake stvaranja jednog jezika za sve južne Slavene učinio je Gajev bliski suradnik Vjekoslav Babukić koji 1841. godine dolazi u Beograd kako bi se uskladila jezična reforma na izgradnji jezičnog jedinstva s osloncem na štokavski dijalekt. Ilirci su također bili jednako zainteresirani za izjednačavanje pisma, s naglaskom na ćirilicu, što je zastupao i tada vodeći hrvatski lingvist Ignjat Brlić.

Međutim, sasvim konkretni plan izgradnje Velike Srbije počeo je pregovorima tajnog agenta kneza Czartoryskog, Františeka Zacha, sa  Stjepanom Carom, specijalnim izaslanikom Ljudevita Gaja, uz nazočnost Ilije Garašanina, u Beogradu u veljači 1844. godine. Plan je bio da se na razvalinama Turskog Carstva osnuje jaka južnoslavenska država koja bi se znala oduprijeti utjecajima Austrije i Rusije, a čvrsto se sljubiti s Engleskom i Francuskom. Osim toga, buduća je država trebala biti izgrađena na temeljima srednjovjekovnog carstva cara Stefana Dušana i u njoj bi Kneževini Srbiji pripalo pravo prvenstva na ujedinjenju Južnih Slavena, dok je Bosna trebala biti sastavni dio Srbije. Na temelju dogovora (Zach-Car), čiji je plan pohrvaćeni Škot koji je za vrijeme Napoleonovih ratova prešao u Habsburšku službu, Albert Nugent, predstavio engleskoj ambasadi u Istanbulu, František Zach završio je pisanje svog Plana slavenske politike Srbije. Zachu su u pisanju pomogli njegov prijatelj Janko Šafarik, nećak uglednog slovačkog slaviste i velikog srbofila Janka Pavla Šafarika, koji je živio u Beogradu, Stefan Herković, direktor vojničke akademije u Požarevcu, Gajev opunomoćenik i Garašaninov čovjek od povjerenja, te još neki hrvatski ilirci. Zanimljivo je da je Plan vlastoručno napisao Zach na srpskom jeziku, ćirilicom.

U skladu sa stavovima sporazuma sklopljenog sa Stjepanom Carem, poljski agent Zach u svomPlanu predlaže stvaranje južnoslavenske države na temeljima Kneževine Srbije koja bi ubuduće zamijenila Tursku. On je s poštovanjem govorio o Gaju kao o čovjeku koji ne teži stvaranju kraljevine Ilirije, nego Srpskog Carstva pod vladavinom dinastije Karađorđevića, pošto Hrvati nisu nikada podupirali dinastiju Obrenovića. Ilirsko ime je samo maska za te ciljeve. Prvi korak bi bilo ujedinjenje Bosne sa Srbijom uz očuvanje religijske slobode tamošnjeg pučanstva. Zach je toj svojoj koncepciji ujedinjenja Bosne sa Kneževinom Srbijom veliku ulogu mislio povjeriti bosanskim franjevcima, jedinom bedemu hrvatstva u osmanlijskoj Bosni. Smatrao je da bi bilo nužno bosanske franjevce uputiti na djelovanje u Srbiji, kao i postaviti ih na nekoj beogradskoj gimnaziji kao učitelje latinskog jezika, a samim time bi preko franjevaca katolike iz Bosne približio Srbiji. Da bi plan uspio, Zach iznosi niz predradnji koje se moraju dogoditi: od financijske potpore Ljudevitu Gaju, izdavanja srpskih knjiga u Zagrebu u Matici ilirskoj, podjednakog korištenja latinskog i ćiriličnog pisma pod opravdanjem da su Srbi i Hrvati jedan narod i da govore jednim jezikom, pa sve do veličanja junačkih djela kneza Aleksandra Karađorđevića i sl.

Povjesnici do danas vode polemike kako je nastalo Načertanije? Nije sporno da ga je napisao srpski ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin i u rukopisu ga predao knezu Aleksandru Karađorđeviću krajem 1844. godine, ali isto tako da je Načertanije praktički preslika Planaagenta Hotela Lambert u Beogradu gdje su praktički samo pojedini južnoslavenski termini izbačeni ili zamijenjeni srpskim.

Tako npr. u Zachovom Planu stoji: „Nova južnoslavenska, srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije…“, dok u Garašeninom Načertanju: „Nova srpska država na jugu davala bi Europi sve garancije…“ Dvojba je samo u idejnom tvorcu Načertanja. Je li Zachov Plan slavenskepolitike Srbije plan masonskog bastiona Hotela Lambert, ili je pisan pod golemim utjecajem srpskog ministra, jer sumnja se da je František Zach bio na tajnom platnom popisu srpske vlade? Autor Načertanja je međutim znatno ograničio ulogu bosanskih franjevaca u sjedinjenju Bosne sa Srbijom koju im je Zach namijenio, ali svakako je indikativno da autor niti jednim pojmom ne spominje termin „Hrvat“, za razliku od ostalih naroda, npr. Bugara i Crnogoraca koji se u Načertanju spominju. ( Piotr Zurek: Scinia slavonica 6, Nova interpretacija geneze Načertanija: Srbocentrizam Hotela Lambert i Hrvati, str. 629.- 648.).

Možda je Ljudevit Gaj u svom ranom političkom i kulturnom djelovanju imao dobre nakane, ali žeđ za slavom i novcem te tvrdokornost u jednoj iluzionističkoj samoubilačkoj ideji za budućnost Hrvatske, a koju nije mogao, a niti htio spoznati kao „tuđinac“, učinili su od njega jednog od najvećih hrvatskih herostrata. Njegovom zaslugom ne samo da je počeo jezični „križni put“hrvatskog naroda koji će završiti „Bleiburgom“ u Novom Sadu 1954. godine, već i trajna srbizacija Hrvatske, politička, društvena i kulturološka. Njegovo „slavno“ ime i njegova bogata ilirska ostavština zvjezdanim su se usponom uzdignuli na pijedestal u obje zločinačke Jugoslavije, da bi ga se kao „parnjaka“ velikosrbinu Vuku Stefanoviću Karadžiću postavilo „na oltar“ jugoslavenske i hrvatske kulturne i jezične baštine.

Pitanje svih pitanja je znakovito!  Ljudevita Gaja nakon mnogih spletki i prijevara te kada je i otkriveno da je ucjenjivao srpskog kneza Obrenovića da mu ovaj da novce za njegove potrebe, hrvatski ban Josip Jelačić ga je u potpunosti raskrinkao i razgolitio tako da je Gaj umro potpuno omrznut i zaboravljen od hrvatskog naroda. Njega je prezreo A.G. Matoš i Dr. Ante Starčević! Zašto je odjednom „uskrisio“ kao hrvatski preporoditelj, nacionalni političar, ideolog i središnja ličnost „Hrvatskog“ narodnog preporoda? Uskrisio je uoči stvaranja Kraljevine SHS, u doba halucinacije hrvatskih zabludjelih političkih posrnulih duša koje su se oduševljavale sumanutim idejama južnoslavenstva, idejama kako su Hrvati i Srbi jedan narod. Očito da te ideje žive i dalje…

Danas, ništa se nije izmijenilo u slobodnoj Hrvatskoj. Rijetki su hrvatski domoljubni povjesnici i književnici koji su spremni reći istinu o Gaju. Je li to samo zato što u Hrvatskoj i dalje južnoslavenski ideolozi, Slavoserbi, reciklirani komunisti, kozmopoliti i ostali podanici „Velikog oka“, čvrsto poput krpelja drže katedre hrvatskih sveučilišta? Gajeva ideja kraljevine Ilirije, odnosno Velike Srbije, još uvijek je itekako aktualna, danas pod imenom Zapadnog Balkana ili „regiona“ u sastavu Europske Unije.

A hrvatski jezik? Pa u zadnjih par godina nastala je orkestralna invazija srbizama na hrvatski jezik. Da ne govorimo o stanovitoj Snježani Kordić i njenom „slavnom“ uratku Jezik i nacionalizam kojeg je financiralo Ministarstvo kulture R H.  Očito da nas ponovo čeka novi „Bleiburg“ hrvatskog jezika!

Iz Gajeve imaginacije Hrvati su trebali nešto naučiti, a ne ponoviti istu pogrješku nakon Domovinskog rata. Domovinski rat je povijesni primjer uzdizanja hrvatskog duha, ushita i zanosa hrvatskog domoljublja, ali ako taj duh nije vazda budan njime će manipulirati oni koji snivaju svoje snove i stvaraju svoje svjetove. Stoga, dok je Gajevo ime posvuda oko nas, dok ga ponosno nose mnoge škole, čitaonice, ulice, trgovi, ustanove itd., sjetimo se njegove pjesme Još Hrvatska ni propala koja je tekstom sasvim hrvatska, sasvim nejugoslavenska, prava parodija Gajevih ilirskih i slavjanskih utopija.

 

Korišteni dijelovi iz knjiga: Kletva kralja Zvonimira i  Masoni protiv Hrvatske

 

Mladen Lojkić/hrsvijet/kamenjar

facebook komentari