Mi smo ono što Hrvatska želi imati

6

Obitelj
Dnevnik :
Ponedjeljak, 16.rujna
Buđenje uobičajeno u posljednjih godinu dana:malena čupava glavica se naginje nad mene, želeći mi dobro jutro. Neprocjenjiv ! Dok gledam sina kako nestrpljivo čeka presvlačenje kako bi što prije započeo s igrom pomišljam da bi bilo lijepo zadržati to dječje veselje u onim ne-dječjim godinama života. Na trenutka mi se čini da bi to doista bilo izvedivo, gledajući njegov iskren osmjeh. Ali, onda se sjetim svih onih svakodnevnih stvari koje nas, malo po malo, guše…gotovo neprimjetno…do trena kada shvatimo da smo uobličeni u zadane nam kalupe, baš kao i ostatak društva. U sustavu smo uvijek nekom. Pa čak i Andrija ! Sa svoje nepune tri godine već je u sustavu vježbanja-na Goljaku, u Daruvaru, kod kuće. S vježbama mu započinje i završava svaki dan. A onda će doći vrtić, škola, fakultet, posao….Pitam se ispijajući kavu i gledajući sina kako slaže svoje oblike, kada će mu sustav postati tlaka ? Kada će se razočarati ? danas još ne…jer stiže nam teta vježbalica i Andrija je s osmjehom dočekuje. Iako će idućih 45 min raditi nešto što zapravo ne želi, on je veseo. Taj tren odlučujem da ću i sama pokušati tako provest dan
Jesen se bliži, no još uvijek ima dovoljno topline da ukrademo zadnje sunčane dane i većinu vremena provedemo u dvorištu a obližnjem igralištu. Sve su to već toliko puta viđene sprave, ali radost koju djeca pokazuju pri svakom ponovnom susretu s njima je nevjerojatna. Andrija se penje na tobogan sa širokim osmjehom na usnama dok mu ja dahćem za vratom, ispravljajući mu položaj nogu, opominjući ga da ispravi leđa upozoravajući da se pazi i da ne jurca. Dosadna sam sama sebi što mu svaki minut dana pretvaram u vježbu, ali mantram da tako moram-radi njega.
Nakratko se skupina djece među kojima je i Andrija zadržava u pješčaniku i ja koristim tih nekoliko trenutaka samo za sebe. Promatram već uvelike vidljivu smjenu godišnjih doba, no uživam samo na sekundu. Kroz glavu mi proleti da trebam smisliti kako organizirati i ispuniti zimske dane..pa se sjetim grijanja…i računa za grijanje. Začarani krug svakodnevnice. Pomišljam kako je lijepo što mi je država omogućila biti na produženom rodiljnom zbog prijevremenog poroda. Da sam barem uz rješenje o rodiljnom, dobila i upute za upotrebu. Još nisam uspjela shvatiti kako uz naknadu preživjeti mjesec, pa razmišljam što bih sve mogla raditi i zaraditi. Dakako uz majstorsko balansiranje vremena kad Andrija spava, kada je baka dostupna za čuvanje, kada mi to raspored njegovog vježbanja dopušta. Grč u želucu je povelik, nervoza raste, pa požurujem sina kući. Dok se spušta noć obavljamo večernje rituale kupanja i spremanja za krevet. Po glavi prebirem sutrašnji radni plan, provjeravam jesam li sve dobro izorganizirala, sve pripremila. Andrija pjevuši neku pjesmicu dok mu oblačim pidžamu, i dalje razmišljajući o sutrašnjim obvezama. Pomišljam na još nekoliko stvari koje moram obavit prije dolaska na spavanje i želučani grč opet je tu. Odjednom začujem:mama vidi kako je lijepi medek ! Andrija ozareno promatra tisuću puta viđenog medvjedića onim jednakim veseljem kojim je i započeo dan. Dok ga ljubim za laku noć, priznajem si poraz, pokušavajući točno odrediti dio dana u kojem sam zaboravila biti dječje sretna
Andrija-Mama 1:0
Utorak, 17.rujna
Današnji dan bih najradije zaboravila. Proveden u dragim državnim institucijama, uz višesatno čekanje na red, a potom gledanje namrgođenih lica službenika. Katastrofa!
Da ne spominjem zašto mi je potreban baš ta potvrda, zašto baš od tih institucija ? U mašineriji državnog aparat, među svim tim silnim uredima, odborima, službama-više nitko ne zna što kome pripada u čijem je što djelokrugu i tko bi što trebao odraditi. A ljudima ne preostaje ništa drugo nego gutati i čekati. I naravno za to platiti, pristojbe, ovjere, naknade…
Izgubila sam još jedan dan svog rodiljnog , još jedan dna uz svog sina da bih dobila potvrdu koju moram imati za najavljeni inspekcijski nadzor. Kao privatnicu na rodiljnom, kao majku neurorizičnog djeteta, nitko me ne pita imam li kome i gdje ostaviti Andriju, mogu li micati i mijenjati rasporede njegovih vježba. I iako mi je zakonom zajamčeno pravo biti sa svojim djetetom…neki drugi zakon kaže nadzor se obaviti mora ! E sad još samo da se netko tamo dogovori koji je zakon iznad koga.
Punim baterije provodeći barem večer s Andrijom, nastojeći da što manje osjeti moju nervozu zbog današnjeg ali i sutrašnjem dana. Neuspješno ! Dok sjedi na podnim puzlama okružen igračkama čujem ga kako govori: mama je tužna
Srijeda 18. rujna
Od ranog jutra akcija. Zadnje pripreme za dolazak inspekcije, pregledavanje papira i dokumentacije. Sastančenje prolazi uobičajeno i već se pripremam na zaključak koji i neće biti povoljan za mene. A onda…šok ! Među silnim ljudima koje sam upoznala u svom poslu-napokon čovjek ! Ovdje ima nekih propusta gospođo, govori mi, no vi ste na rodiljnom i bilo bi apsurdno očekivati da sve bude cakum-pakum. Što se mene tiče u izvještaju će pisati da je sve u skladu s pravilnicima i propisima. Nekoliko trenutaka ne skidam pogled s čovjeka još uvijek ne vjerujući da napokon netko nije previdio činjenicu da sam na rodiljnom dopustu. Zahvaljujem mu na razumijevanju, a on mi uz smiješak poručuje neka uživam u svom sinu dok je tako mali. I sam otac sada već odraslog muškarca s nostalgijom mi govori kako sve to ako brzo prođe. Prihvaćam savjet i ostatak dana uživam sa sinom. Andrija je posebno veseo i razigran. Ne znam je li to tek takav dan ili dijete osjeća da sam i sama lakša za jednu brigu i ponovno-samo majka?
Četvrtak 19.rujna
Kada sam kao djevojčica maštala o svom životu zamišljala sam ga onako kako sam provela četvrtak. Nakon dorađenih jutarnjih vježbi, obiteljski smo krenuli u Daruvar. Čekale su nas još jedne vježbe ali i kupanje na bazenima. Za Andriju nešto najljepše ! s obzirom da je rođen dva mjeseca prije termina poroda motorički je dosta kasnio. I dok mu je svaka razvojna faza predstavljala problem, onaj dio vezan uz vodu uvijek je bio napredan. Tako je Andrija prije naučio plivati nego hodati. I sada je u vodi neustrašiv. Dok neumorno skače u vodu i roni, suprug i ja se pogledavamo..ne trebamo si ništa reći…sav trud, briga i vrijeme uloženo u sina, sada se stostruko vraća. Nema veze koliko nas izazova još čeka-nas troje to možemo. To nas čini obitelji !
Petak, 20. rujna
Uobičajeno jutro prekida dolazak poštara. Pruža mi pregršt kuverti i među onim poznatim (naravno računima ) ugledam veliku žutu kuvertu. Srce mi staje na sekundu jer prepoznajem pečat Goljaka. Stigli su Andrijini nalazi ! Iako već više od vije godine obavljamo razne pretrage, još uvijek mi ruke zadrhte prije nego otvorim pošiljku. Brzo prolazim medicinskim tekstom koji ionako ne razumijem i tražim poznate šifre koje govore da je sve u redu. Da,.sve je u redu ! Hvala ti, Bože ! Kontrola nam je zakazana za šest mjeseci. Do tada nastavljamo dalje s vježbama. Glavom mi prolete zadnje dvije godine i na trenutak ni sama ne znam kako sam to preživjela. Razna predviđanja liječnika, suhoparna tumačenje potencijalnih dijagnoza, tisuću i jedan nehuman pristup medicinskog osoblja…Ne ništa to još nije iza mene jer i dalje smo u sustavu. No kao je to cijena za Andrijino zdravlje-neka. Onaj dio koji mu ja mogu osigurati da normalno krene u život svakako ću odraditi. A što ga dalje čeka ? Ne znam.
Subota, 21.rujna
Vikend je ! mislila sam odvesti Andriju negdje na izlet . No ne osjećam se najbolje i odlučujem ostati kod kuće. Prebiremo po jučer pristiglim računima i osjećam dobro poznatu nervozu. Naravno, troškovi su opet veći od prihoda. Nova zaduženja na karticama, novi minusi. Stvarno mi nije jasno kako se može normalno preživjeti mjesec. Nikada nisam mislila da ću biti u situaciji da važem što mogu a što ne svome djetetu. Bila sam uvjerena da je potrebno raditi i zaraditi. Pljuska stvarnosti i sada me peče. I još uvijek si ne uspijevam objasniti koncept promicanja natalitetne politike s jedne strane i koncept roditeljstva današnjice s druge strane. Jednostavno je nemoguće pružiti djetetu sve potrebno samo uz naknadu koja se za to dijete prima. Andrija je neurorizično dijete, vježbač, nosi naočalice, treba posebne cipelice, još ima pelene. Svaki odlazak na vježbe košta, kao i putovanja u Zagreb na kontrole. Naočale su uz dio koji pokriva HZZO i dalje preskupe, baš kao i cipelice. Treba li uopće spominjati pelene, odjeću ? I kako onda biti na porodiljnom?
Nedjelja, 22 . rujna
Good morning čujem Andriju kako mi želi dobro jutro. Odmah mi je jasno da nam je danas engleski dan sin mi obožava engleski i čak ga bolje govori nego hrvatski. Ne, ne znači to da ga ne učim materinski jezik, samo mu ovaj strani nešto lakši i tečniji. A ruku na srce bit će mu i važniji. Doista je istina da su djeca kao spužvice. Svakodnevno me iznenadi onim što zna i time kako koristi ono naučeno. Nastavljajući u engleskom tonu, pita me želim li da mi pjeva . I prije nego što sam odgovorila uveseljava me svojom izvedbom pjesme the way you look tonight. Potom ga čujem kako tati govori što želi za doručak a tata me traži prijevod-on ne zna engleski. Pomišljam kako nam je baš lijepo. Ne, nismo mi bez briga i problema..nemamo baš za sve račune…kemijamo što ćemo i kako iz mjeseca u mjesec ! Ali imamo obitelj !
Mi smo ono što Hrvatska želi imati, na čemu želi počivati.
I mi ćemo u tome i uspjeti-u Hrvatskoj i usprkos njoj !

Andreja Dečak-Kovač bacc.ing.agr., novinarka

facebook komentari

  • peppermintt

    Život je borba, ali u dvoje je lakše.. ljepše.. smislenije ..potpunije..

    Djeca svemu daju taj prekrasni pečat ljubavi…iako je ponekad teško.. ponekad gorko-slatko..

    Hvala Andreji što je podijelila s nama dio topline svoje obitelji
    🙂

    • Crnostrig

      i ja joj se zahvaljujem.. Odličan tekst! a peppertmintu :* i LP

      • peppermintt

        si vidio kako je topao, životan tekst ?
        to je bit svega oni svakodnevni maleni pomaci, ona snaga koja se sinergijom ostvaruje u zajednici
        🙂

  • peppermintt

    Život je borba, ali u dvoje je lakše.. ljepše.. smislenije ..potpunije..

    Djeca svemu daju taj prekrasni pečat ljubavi…iako je ponekad teško.. ponekad gorko-slatko..

    Hvala Andreji što je podijelila s nama dio topline svoje obitelji
    🙂

    • Laktashenko Shumski Shtrumph

      i ja joj se zahvaljujem.. Odličan tekst! a peppertmintu :* i LP

      • peppermintt

        si vidio kako je topao, životan tekst ?
        to je bit svega oni svakodnevni maleni pomaci, ona snaga koja se sinergijom ostvaruje u zajednici
        🙂