Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Milan BOBAN: ‘JA GOVORIM O HRVATSKOJ DRŽAVI’

Objavljeno

na

(Ovo pismo je izišlo u Hrvatskom Tjedniku br. 531., 7 lipnja 1988., strana 11/12)

Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
MOSTAR

Dragi komšija,

Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po moje bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su – navodno – za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama.

Za sigurno mi nebi poslao taj materijal kada Te nebi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojg kolinovića Andrijicu Šimić:

” Da ne umre ime tog junaka,
jer ga pozna naša kuća svaka”.

Ja sam Tvoje pismo radijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrshiodnije na isto odgovoriti.

1. Ti počimaš svoje pismo: “Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)…” Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju.

2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa “Vi” i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa “Ti” i time uveliko smanjio političke, idiološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje – ako ih je bilo i ako su postojale – nisu Tvoj niti moj prozavod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem.

3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živijeli Hitler koji je kao Austrijanac radio i umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju “štafetu” tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu “štafetu”, po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamotama uništiti svoju, svačiju i posljednu Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar. Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Ameriki od koje “očekujem” da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod sazna istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas!

4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa “…kako to naši stari kažu…” Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada, što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i rđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo.

5. Sviđa mi se Tvoja riječ “pržun” misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, širokih pogleda bili u “pržunu”, iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijaica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno i Zvonko Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali “VELIKANI”, a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prenosnom smislu značilo da bi u danom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo.

6. Što se tiće SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo.

7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren “…da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci…” Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da dignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodumoral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom “Karađorđevo”. Svojim maldim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima maladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatsskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko nebi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo.

8. [ “…Ti znaš Milane kako su prošli…” odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovorili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je odredjena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IN! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutijeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo.

9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš “…da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata…” Ja sam u “Pismu mojim komšijama” pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitost Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo.

10. Oni koji “nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu…” ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš “svoju rodnu grudu”, što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo.

11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o “… uživanju u slobodi…”, što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u krevet kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao.

Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Susret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posjećuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu i bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izišao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira.

Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu “ljubeznisti”. Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u “PISMO MOJIM KOMŠIJAMA”, a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE.

Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znaom, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. Zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: “pozdravi Ti Tvojeg brata i recu mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu”. Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju Hrvatske Države, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo.

12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dokote, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975. god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem.

13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ “…i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati…” Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš da li će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem.

14. Ti mi pišeš “…Stvarno žalossno, ali nisi ništa drugo ni zaslužio…” misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. Martin Luther King je (1961) rekao između ostaloga i ovo: “A man who wont die for something, is not fit to live”. Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i sa mnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslušio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego “žalosno”, kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem.

15. “…Volio bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima…” Moji nekadašnji komšije i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše:

“Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!” Tvoja komšinka.

Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. Zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti.

16. “…tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da “uživaš ugled” običnog ustaškog teroriste…” Riječ “terorizam” je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnoge države su svako nedjelo i nasilje uđuture strpavali u “kriminal”, tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije i drugdje), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojansku Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter.

Siva knjiga koju je izdalo Ministrastvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziji Stepincu (1946.) u Zagrebu, također ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: “Suđenje” – Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima,” pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatstvo, nije mogao staviti na naslovnu stranicu “teroristi” nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ “terorista”.

Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme Švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela zakon o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 1971 god. Znači, ako se Matiju Gubcu, Zrinjskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u “Areni” donosi pod naslovom: “…Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mjenjali povijest Amerike…” Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom “žestinom” tako brzine pomješao da se više ne možeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao nebih li ga negdje mogao svrstati, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića. Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom.

17. “…eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše…” Američki domorodci Indijanci su znali reći: “Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac.” Neznam kako bi to zvučilo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: “Koga Washington i Beograd zatvoraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat.”

Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New York-u američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da bi i Ti trebao vjerovati u moje svjedočanstvo tako da se i u ovome potpuno slažemo.

18. “…Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,…” Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od idela a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju nebi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živijelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo.

19. “…Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali…” Ne radi se toliko o tome dali sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš iagrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo.

20. “…pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo…” Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dav razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. Ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o sveme razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. Na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisak o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Washington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji.

Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, možete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje nepromjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnoga ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo.

21. “…Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe…” Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: “Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave” i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. Narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU. Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo.

22. “.., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj…” Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi sitine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA. Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo.

23. “…preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama…” Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama nebi smijala postojati nikakva tajna, jer tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijama priznati da se s Tobom slažem.

24. “…kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao…” Negdje sam čitao da je neke bezvjerac godinama pisao knjigu u kojoj je htio prikazti da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: “Fala Bogu da sam ju završio.” Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem.

25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možd će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica nebi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostevio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA.

Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. Ima samo šest riječi: “MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ”. Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenom.

Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba, dijalog i prijateljski razgovor.

1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986. god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati.

3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? Pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su “U” slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti.

4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tukao si ga i mučio.

5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i uzto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni elemenat. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu.

6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje?

7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje?

8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd.

9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd.

10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: “Laka ti bila Hrvatska zemlja.” U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je zakopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti.

11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. Je li to poštivanje međunarodnog poštarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija nije podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava.

12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, primjetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše – ako je za vjerovati – da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala.

Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kinenska poslovica kaže: “Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak.” Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!! Sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćeteli se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne.

Ja ne govorim o rušenju, ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima, ja govorim o snošljivostima. Ja ne govrim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. Ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.

Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu.

Tvoj komšija Mile Boban.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati