Milan Kujundžić – tajni igrač Ive Josipovića

0

• Kada je ovih dana ratni zločinac Vojislav Šešelj na pitanje Velimira Bujanca u TV Bujici izjavio o Ivi Josipoviću “Bio sam u kontaktu s nekim njegovim savjetnicima i oni su me potaknuli da izdam priopćenje kako bi on imao priliku da se eksponira kao nacionalist Hrvatskoj javnosti. Cijenim ga zbog njegova oca koji je bio partizan i oficir. Mislim da je to bila 9. dalmatinska brigada koja je oslobodila Široki Brijeg i pod komandom oca Ive Josipovića tamo je strijeljan velik broj ustaša, franjevačkih fratara, a strijeljan je i velik broj žena i djece…”, te dodao ono što svi već odavno znamo kako Vesna Pusić potječe iz četničke obitelji, nastupila je organizirana hajka – ne na Šešelja koji je rekao istinu – nego na Bujanca koji je ponovno otvorio oči Hrvatima koji nikako da shvate da nas vode veleizdajnici. U hajku protiv Bujanca uključili su se Milan Kujundžić, tajni igrač Ive Josipovića, Hrvatsko novinarsko društvo, koje je prije svega jugoslavensko, i čisti udbaški projekt pod nazivom DNEVNO.HR. Time je još jednom potvrđeno kako je Hrvatska puna Matoševih Juda koji sustavno rade na razaranju te iste Hrvatske.

• Stanje u hrvatskome nogometu je dvoznačno. Imamo najbolje nogometaše i reprezentaciju u svjetskim razmjerima, dok je domaći nogomet izložen svim negativnostima srodnim tranzicijskim bivšim socijalističko-komunističkim državama. U vrijeme Jugoslavije nogometom je vladala politika, i to u cijelosti. Određivalo se tko će i koliko puta biti prvak. Određivalo se koliko će Hrvata igrati za Jugoslaviju. Određivalo se na koji će se način suditi protiv Hrvata. Određivalo se sve. Osamostaljenjem Hrvatske krenulo se pošteno i domoljubno. Dva najjača kluba, Dinamo (HAŠK Građanski, Croatia) i Hajduk nastavili su dominirati Hrvatskom nogometnom ligom. Upravljanje klubovima ostalo je – čisto političko. Prvih deset godina slavne hrvatske prošlosti to je koliko toliko dobro funkcioniralo. Promjenom političke vlasti godine 2000. nastupilo je pogubno razdoblje i po hrvatski nogomet. Hrvatsku su napuštali sve mlađi talenti, koji su uglavnom propadali u bogatim klubovima Zapadne Europe. Nastupilo je i razdoblje uvoza trećorazrednih nogometaša iz Afrike (Senegal, Nigerija, Gana…), a zadnjih godina i iz siromašnijih europskih država (Portugal, Litva, Češka, Grčka…). Pojavili su se neki novi menadžari, mešetari… Više se (ras)prodavalo nego odgajalo. Među tim i takvim menadžerima-upravljačima iznad svih izdigao visoko se izdigao kolerik i panegirik Zdravko Mamić.

Postao je uspješniji od svih drugih hrvatskih menadžera-upravljača. Njegova urođena sposobnost i naučena znanja omogućila su mu da bude daleko ispred ostalih konkurenata. Uz to, Dinamova nogometna škola postala je uz bok sličnim školama u Barceloni, Feyenordu… U svjetskim razmjerima Dinamova nogometna škola sigurno je i najbolja. U međuvremenu Hajdukova i nogometna škola i nogometna struka počela je stagnirati. Uz rasprodaju mladih talenata, „bilih tića“, nastupilo je razdoblje drugorazrednosti, i u stvaranju mladih igrača, i u kupovanju igrača sa strane. Rezultat toga je devetogodišnje kaskanje za Dinamom. To je izazvalo brojne frustracije vojske navijača „majstora s mora“. Preskočivši sve kasnije faze, dolazimo do naših dana kada je Hajduk postao vlasništvo navijača, što je neviđeno u nogometnom svijetu. Najvijači mogu biti dioničari, ali ne i vlasnici u ovom smislu. To se je, po meni, pretvorilo u ulicu. Hajdukom sada drmaju i vladaju nekakvi islamovići, koceići, gruići, što izaziva višestruku sumnju u opravdanost podilaženju ulice. A da je situacija loša potvrđuje uključivanje u igru čak i jednoga Ive Josipovića koji nema pojma o nogometu, ali jako dobro zna kako se treba „svrstati“. Budući on nije istinski i iskreni Hrvat, to mu nije bilo teško. Kada u jednoj državi predsjednik te iste države stane na stranu huligana, to je smak svijeta. I zato se svi moramo izdignuti iznad svih ovim podmetanja, podjela i nelogičnosti i vratiti splitski nogomet nogometnim djelatnicima, a navijače poslati na tribinu da korektno navijaju.

https://i1.wp.com/www.abc.net.au/reslib/201001/r500239_2640314.jpg?resize=640%2C399

Papa Franjo uvijek nas uspije iznenaditi. Na kraju govora Europskom parlamentu u Strasbourgu rekao je da proces proširenja EU-a ne će biti cjelovit bez ulaska svih „zemalja Balkana“ u članstvo te dodao kako bi njihov ulazak u EU bio bi “odgovor na čežnje za mirom u regiji koja je uvelike propatila tijekom ratova u prošlosti”. Ni riječi o tomu tko je agresor, a tko je žrtva, što znači da bi tako agresorska Srbija, po njemu, trebala biti nagrađena za ubijanja.

 • O našim neupsješnim ministrim i njihovim neprimjerenim gafovima, neznanjima i sukobima interesa ovako piše Deutsche Welle: „…Zadržimo se na ministrima imenovanim tek naknadno: Mihael Zmajlović, Vedran Mornar, Siniša Varga. Zmajlović je preuzeo ministarstvo okoliša nakon Holy i danas je medijski prisutan ponajprije zbog evidentno rasipničke selidbe te institucije u novi prostor. Mornar, na čelu Ministarstva obrazovanja i znanosti, nedavno je zatečen u neprincipijelnom odnosu s južnokorejskom tvrtkom Samsung koja mu je po mnogočem sudeći platila službeni boravak u toj dalekoj azijskoj zemlji. Novi ministar zdravlja skandalozno je početkom studenog optužio novinare koji prate taj sektor da su potplaćeni za napade na državu, iako je tu sama država sektorski opterećena aferama.“

• Na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu Krunoslav Prates je nevoljko priznao kako je cijelo vrijeme bio u kontaktu s Perkovićevim odvjetnikom Antom Nobilom. To je još jedan dokaz kako Nobila treba žurno lustrirati.

 • Vukovar je iza nas i sve ono loše što su tjednima pumpali Ivo Josipović, Predrag Matić, Zoran Milanović i njima slični tipovi. Najveću mrlju s ovogodišnjeg obilježavanja 23. obljetnice pada Vukovara napravio je Ivo Josipović kada je izjavio da je on pobjednik. Na tu izjavu onoga tko je u Vukovar doveo (veliko)srbijanske političare i s njima se triput cmakao najbolje je odgovorio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava: „Hrvatski građani dolaze u Vukovar – mnogi trošeći i posljednju kunu kako bi se dostojanstveno poklonili našim žrtvama – a Josipović je došao kako bi proglasio pobjedu!? Njemu je predizborna kampanja važnija od žrtve Vukovara! Njemu je od odavanja pijeteta bilo važnije to kako će biti primljen među ljudima, kako će se osjećati u Vukovaru i kako bi to moglo utjecati na njegov rejting. Cijeli tjedan uoči Kolone sjećanja Hrvatska se u biti bavila Josipovićevom taštinom i njegovim predizbornim manipulacijama, a ne vukovarskom tragedijom. Ako je itko 18. studenog pobijedio, onda je pobijedio Vukovar. I to unatoč Josipoviću!“

 • Jugokomunisti nikako da oproste svojim prebjezima, pa trako i prof. Zdravku Tomcu. Prije im je crvena krpa bio Franjo Tuđman, a danas se naslađuju neargumentiranim napadima na Tomca. Evo kako to radi Ines Šaškor u Radio Slobodnoj Europi. Ova bivša članica CK SKH i uporna jugonostalgičarka, pod cijenu gubitka posla, ustrajava na bezočnim napadima na one koji su vjerni nacionalnoj hrvatskoj državi. Pišući o Voji Šešelju, s kojim se u puno toga slaže, nije mogla odoljeti da se ne uključi u izbornu kampanju za predsjednika Republike Hrvatske i da ne podrži svoga kolegu titoljupca Ivu Josipovića i napadne Tomca. Podržala je nervoznoga Josipovića u neviđenom govoru mržnje kada je podpredsjednika Ratne vlade nazvao „luđakom“ i „bolesnikom“. »Službeni je Zagreb na Šešeljevo puštanje u početku reagirao suzdržano, izražavajući načelno iznenađenje i nezadovoljstvo. Neki su se ministri pridružili prikazivanju Šešelja kao ”luđaka” i ”bolesnika”, proglašavajući problem srpskom unutarnjom stvari«, ovako je cinično reagirala drugarica Šaškor.

https://i1.wp.com/gdb.rferl.org/27FED9B3-B297-41C7-896B-27045019091F_cx0_cy20_cw0_w308_h173.jpg?resize=308%2C173

Ines Šaškor

 • Ivo Josipović je naš Viktor Janukovič. Možda se netko ne će s ovom tvrdnjom složiti, ali puno je razloga koji to potvrđuju. Janukovič je ukrajinski Rus, potomak doseljenih Rusa tijekom rusifikacije Ukrajine od 1917. godine. Janukovič je živio u Ukrajini a da je nikada nije prihvatio za svoju domovinu. Živio je u Ukrajini a Boga molio da u Rusiji pada kiša. S druge strane, Ivo Josipović je s očeve strane Hrvat, ali s majčine strane je Srbin, dakle pravi ogledni primjerak da postane pripadnik umjetne nacije koja se nazivala – jugoslaven. Nikada nije prihvatio Hrvatsku kao svoju domovinu. Njegova domovina je bila i ostala Jugoslavija, pa se zato i dodvoravao i hvalio srbijanskom veleposlaniku Radivoju Cvetićaninu da je i „beogradski zet“.

 Marijan Majstorović/Hrvatski Fokus

facebook komentari