Pratite nas

Kolumne

Milane, nisu Hrvati takvi pacijenti da bi ti postao ravnatelj Hrvatske

Objavljeno

na

Tko bi uopće mogao pomisliti da će i Milan Kujundžić zvati okolo i prijetiti se… On je otišao čak i korak dalje: napada me javno – svog nekadašnjeg prijatelja i malog, običnog novinara koji je u životu ipak nešto učinio za njega

Inače, osobe starije od sebe, s akademskim titulama, redovito i u emisijama – i izvan njih, oslovljavam sa “Vi”. To je naprosto stvar kućnog odgoja. Međutim, Milan Kujundžić više je puta inzistirao da prijeđemo na “ti” – pa mi nije preostalo ništa drugo nego da prihvatim. Bilo je to u vrijeme kada smo bili prijatelji…

bujanec i milan k

Kada sam u subotu vidio Milana u Karlovcu, gradu od 55.000 stanovnika, u praznoj dvorani, okruženog sa svega dvadesetak ljudi – pomislio sam: Bože moj – pa što mu je to trebalo?! Umjesto da ratuje s Josipovićem i da se iskreno, bez figa u džepu, bori za mandat na Pantovčaku, on napada novinare, traži zabrane i kazne… Vrhunac je to bahatosti jednog kandidata, koju je malo, pomalo narod prepoznao: Hrvati više ne vjeruju Milanu, vjeruju ipak očima svojim!

Milana Kujundžića poznajem nekoliko godina. Kada je Bujicu emitirala Jabuka (bivši OTV) Romano Bolković znao me je pitati: “Pa dobro, što si tako fasciniran Kujundžićem, zašto ga guraš?!” A meni je doktor fakat bio simpatičan – imao je dobre fore, sviđale su mu se moje novinarke, zračio je magičnim autoritetom… Svojim istupima neopisivo je živcirao Jadranku Kosor. Moram priznati, to me je najviše oduševljavalo! Svaki puta kada bi u Bujici provalio nešto protiv nje, Jaca bi zivkala okolo i prijetila se – i meni i televiziji. Romano i ja stavljali bi je na speakerphone i umirali od smijeha! Kasnije bih nazvao Milana, a on je naprosto uživao u njezinu bijesu i žedno upijao baš svaku moju riječ. Tko bi tada uopće mogao pomisliti da će se i Milan Kujundžić jednoga dana ponašati ko’ Jaca, zvati okolo i prijetiti se… On je otišao čak i korak dalje: napada me javno – svog nekadašnjeg prijatelja i malog, običnog novinara koji je u životu ipak nešto učinio za njega…

Uoči izbornog sabora HDZ-a Kujundžića i Prgometa ugostio sam točno pet puta. Pristrano, moram priznati. Bio sam uvjeren da je upravo on čovjek koji hrvatsku opoziciju može povesti u rušenje crvene jugoslavenske nemani. Milan me zamolio da mu pomognem čak i oko govora, koji je održao u Lisinskom. Malo sam pomagao ja, malo Ivić Pašalić. Kasnije je taj govor čak i od strane “mainstream” medija označen kao najbolji od svih kandidata. Neki čak kažu da je govor bio toliko dobar, da ga je upravo on odveo u drugi krug. Kada je izgubio, bio je poprilično ljut. Razumljivo. Otišao je na Radmanovu TV i umjesto da viteški čestita pobjednicima – krenula je pljuvačina. Tu sam prvi puta primjetio da na Milana imaju utjecaj neki zlonamjerni medijski savjetnici, koji su do izražaja ponovo došli baš sada, u predsjedničkoj kampanji.

Ničim izazvan, Milan Kujundžić napao me zbog toga što sam u Bujicu telefonom iz Beograda, uključio Vojislava Šešelja. Podsjećam, Šešelj je prvo iskreno pohvalio Ivu Josipovića i Vesnu Pusić, a potom je osporio autoritet Haaškoga suda i rekao da ga nije briga za kršenje uvjeta pod kojima je pušten na slobodu. Kasnije je Serge Bramertz  u podnesku tužiteljstva istup u Bujici naveo kao jedan od razloga zbog kojih bi se Šešelja trebalo vratiti u Haag. Umjesto da je šutio, Milan je odmah zatražio zabranu Bujice i gašenje Osječke TV. Nazvao sam ga i tražio odgovor – zbog čega?! Nije se javio na telefon…

U međuvremenu je Milan smijenio i svog dugogodišnjeg glasnogovornika Marija Miloševića, čestitog dečka koji mu je iskreno vjerovao i mislio da je poštenjačina. Mario me nazvao jučer i rekao da se “hebeno prevario”! Posvađao se Milan i s još nekim prijateljima i izgubio potporu čelnika većine stranaka unutar Saveza za Hrvatsku. Prava je istina da je on kandidat HDSSB-a koji će ga se riješiti čim tako naredi Glavaš i Hrvatske zore koja je u raspadu. No, to je manje važno. Na mjesto Miloševića doveo je čovjeka koji je pod direktnom kontrolom Ive Josipovića. Stvarni šef Kujundžićeva novog glasnogovornika dugo je godina na platnome spisku Marka Vojkovića, glavnog Josipovićevog operativca. Upravo takvi “PR-savjetnici” prvo su ga nagovorili da se srdačno tapša s Josipovićem u Vukovaru, a potom i da napadne Bujicu i Osječku televiziju. U međuvremenu su me zvali čak i neki čelnici braniteljskih udruga koji su primjetili, u najmanju ruku, čudno ponašanje kod Milana. U braniteljski šator u Savskoj, došao je u pratnji tjelohranitelja što je do tada učinio još samo Ivo Josipović! I mnogi drugi dobronamjerni ljudi primjetili su da je Milan zadnjih tjedan – dva, malo “odlepio” – kako bi rekli naši istočni susjedi. Ponijelo ga je…

Malo je kome jasno zašto je baš Milan Kujundžić morao stati u obranu Josipovića i Pusićke. Ratni zločinac Šešelj, specijalnom medijskom šok-terepijom, mnogima je otvorio oči, a Milan Kujundžić zahvaljujući zmiji u vlastitim njedrima, zabio si je politički autogol. Kada su ga, nakon nekoliko dana, novinari ponovo pitali, je li možda pretjerao s idejom o zabrani televizije (kakva nije pala na pamet čak niti Josipoviću) Kujundžić je rekao – ne! On čak smatra da je osuda Novinarskog društva bila preblaga i da je Duka morao biti oštriji prema Bujici! I tu je Milan opet bio na liniji Ive Josipovića, točnije, njegovog potrčka Duke.

E, kada mi je Milan htio uzeti kruh i zabraniti emisiju – više nije bilo razloga da šutim. U međuvremenu, stigli su šokantni materijali: simpatični doktor s kojim sam ne tako davno, bio iskreno fasciniran – zapravo je jako bogat čovjek, koji za kampanju traži novac od nekih zajedničkih prijatelja, a pritom im skriva da je bogatiji od njih! Možda je baš zato Milan Kujundžić htio ugasiti televiziju; da ne objavi neugodne pikanterije iz njegove ne tako davne poslovno-političke prošlosti!

Priča koju smo objavili o Milanu Kujundžiću – čista je ko suza. I ovim putem molim sve čitatelje da na adresu Bujice pošalju, ako imaju, podatke o imovini i mogućim poslovnim poduhvatima preostalih troje predsjedničkih kandidata – bez problema ćemo sve objaviti. A Milan Kujundžić više nije sveta krava. Snimljeni materijal je sve rekao: živi u vili od 500 kvadrata s bazenom, na obroncima Medvednice, koju je sagradio tik do vile blizanke glavnog dobavljača opreme za KBC Dubrava – i to u periodu kad je upravo on bio ravnatelj! Zar to nije sumnjivo?! Zamislite samo da Ante Kotromanović izgradi vilu odmah pokraj vile frajera koji je od MORH-a dobio posao remonta MIG-ova! Bi li mu Pnuskok već pokucao na vrata? Dobro, Anti možda ne bi zato jer je dobar s Milanovićem i Ostojom Rankovićem, ali za Milana baš i nisam siguran… Ili je i Milan s nekim dobar?! E, to je sad pravo pitanje. Doktor Željko Klisović iz zagrebačke Dubrave, prijavio je ravnatelja Kujundžića zbog afere Olympus još 2008. godine. Bivši ministar zdravstva Darko Milinović javno je zatražio istragu i – zašutio. Tko je 2008. godine mogao natjerati Milinovića da zašuti, DORH da ne radi svoj posao, a medije da zataškaju cijelu stvar?! Ivo Sanader. Koji je Kujudžića i doveo da ravna Dubravom. Mladen Bajić. Koji je Milana još tada stavio u ladicu. Zašto nitko iz “institucija koje bi trebale raditi svoj posao” nije ništa pitao hrvatske zastupnike njemačkih kompanija specijaliziranih za medicinsku opremu – Storz i Wolf. Bilo bi zanimljivo čuti koliko njihovih instrumenata ima u KBC Dubravi, a koliko Olympusovih…

Bilo bi zanimljivo i vidjeti koliko je specijalizanata iz Dubrave kupilo stanove u Svetoj Klari, gdje je urbane vile gradila supruga predsjedničkog kandidata Milana Kujundžića. Fakat mi je teško povjerovati da bi Kujundžić uvjetovao mladim doktorima da moraju kupiti stan baš od njegove žene, ako žele specijalizaciju! Na sve ovo upozorio je Anto Komljenović. Čovjek koji za vrijeme rata nije pobjegao iz Hrvatske. Koji je u Zagreb došao s najlon-vrećicom i još troje članova obitelji, bježeći pred četnicima iz Banja Luke. Otišao je na front i borio se kod Orašja. Kasnije je u Zagrebu razvio građevinsku firmu. Gradio je vilu Milana Kujundžića, ali i onu njegovog prvog susjeda i glavnog dobavljača. I dobro zna tko mu je i kako platio taj posao. Spreman je o tome razgovarati i sa istražiteljima, koji sada imaju njegovo ime. Za Komljenovića je znao i Aco Stanković, no ignorirao je njegovu dokumentaciju i nije htio Kujundžiću postaviti niti jedno neugodno pitanje. Valjda je takvu uputu dobio od Josipovića.

Umjesto da demantira neke od ovih navoda, umjesto da kaže zašto je u sekundi prekrižio dugogodišnjeg prijatelja Antu Komljenovića i je li ga uistinu prevario za milijun kuna o čemu govore dokumenti – Kujundžić vrijeđa i napada. Naslađuje se nad navodnim premlaćivanjima sirotog čovjeka, a moju malenkost naziva “osuđenim dilerom” iako dobro zna pozadinu cijele namještaljke. Kada je kod mene gostovao prije dva tjedna, nisam bio “osuđeni diler”. Tada smo još bili prijatelji i popili piće zajedno. U međuvremenu, promijenio je glasnogovornika – i strategiju. Za Bujicu to uopće nije loš potez – gledanost je još više porasla, a što se dogodilo s rejtingom Milana Kujundžića vidjelo se već u Karlovcu. Glede moje afere – uopće se neću braniti. Niti sam anđeo, niti u utrci za predsjednika. Komentirajući moje novinarske zvjezdane trenutke, kolega Dragan Miljuš sa Indexa lijepo se dosjetio: “Bujanec ti dođe ko’ Sex Pistols hrvatskog novinarstva – ima iza sebe afere, radi gledane emisije i nikoga ne ostavlja ravnodušnim!” I zato bi Milanu bilo najbolje da se ostavi Bujice, da se ostavi Osječke televizije i da se napokon okrene svojim protukandidatima. Ako već ne smije napadati Josipovića, neka onda odradi posao do kraja – i neka napada Kolindu. Jer, čini se ipak da je to njegov glavni zadatak. Devedesetih nije branio Hrvatsku, a danas bi ravnao njome. Nadamo se samo da Hrvati nisu baš takvi pacijenti pa da izaberu kandidata koji bi cijelu državu pretvorio u KBC Dubrava.

Kada nakon 28. prosinca Milan Kujundžić zauvijek nestane s političke scene, kada ga više neće ugošćavati Radmanovizija i RTL, kada više neće dobivati hvalospjeve YUtarnjeg lista i ostalih Josipovićevih medija, kada mu možda i Pnuskok pokuca na vrata – tada će mu opet biti širom otvorena vrata Bujice. Jer naprosto, njegov bivši prijatelj Velimir ljude ne cipelari kada su na dnu – Velimir ih konzumira kada su moćni i na vrhu. Ili kada si barem ufuraju da su takvi.

Autor: Velimir Bujanec/Direktno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati