Pratite nas

Kolumne

Milanović radikalizira lažne optužbe protiv HDZ-a od prije 25 godina

Objavljeno

na

Je li Milanović SDP-u već nametnuo strategiju kaosa, odnosno, strategiju da on i njegova stranka imaju pravo i na nedemokratske metode kako bi spriječili HDZ?

Prije 25 godina održan je povijesni prvi opći Sabor HDZ-a na kojem je donesen povijesni program borbe za stvaranje samostalne hrvatske države i na kojem je za predsjednika HDZ-a izabran dr. Franjo Tuđman. Taj opći Sabor HDZ-a izazvao je pravu histeriju komunista, Jugoslavena i titoista koji su ga proglasili obnovom ustaštva i Nezavisne države Hrvatske.

Piše: Zdravko Tomac / Direktno.hr

Ivica Račan, tadašnji predsjednik SKH SDP, rekao je onu čuvenu rečenicu: “HDZ je stranka opasnih namjera”. Od tada do danas HDZ na čelu s dr. Tuđmanom u povijesnom razdoblju stvaranja i obrane samostalne hrvatske države bio je ključna, presudna stranka bez koje ne bi bilo Hrvatske, usprkos svih pogrešaka koje je činio. Poslije smrti Franje Tuđmana nastupila je velika kriza, gubitak izbora i predsjedničkih i parlamentarnih. Na vlast su došli Stipe Mesić i Ivica Račan. Od tada traje retrogradni proces povratka na titoizam i političko jugoslavenstvo i detuđmanizacija Hrvatske i pretvaranje herojskog doba stvaranja države na čelu s Tuđmanom u navodno mračnu noć i diktaturu. Istovremeno se provodi sotonizacija ne samo dr. Franje Tuđmana nego i Domovinskog rata. Nakon smrti Ivice Račana, dolaskom Zorana Milanovića na čelo SDP-a, ti procesi povratka u prošlost još su se više ubrzali. Milanovićeva agresivnost i lažne optužbe protiv HDZ-a prevršile su svaku mjeru. Račan je nazvao HDZ strankom opasnih namjera ali se ipak priklonio onoj struji u SDP-u koja je politički dozvolila održavanje Sabora HDZ-a, koja je prihvatila da u Zračnoj luci izdaje putovnice i vize za oko 150 izaslanika iz cijelog svijeta koji su do tada tretirani kao ustaška i neprijateljska emigracija. Prihvatili su i da se u Dvorani Lisinski masovno vijore hrvatske zastave, kako su govorili, bez socijalističkih obilježja. Uostalom, tadašnji SKH SDP priznao je legalnost i legitimnost Tuđmanove i HDZ-ove vlasti. Dao je značajan doprinos uspjehu Tuđmanove vlasti  učestvovanjem  u Vladi demokratskog jedinstva.

Današnji SDP, na čelu s Milanovićem, otišao je u svojim optužbama i mnogo dalje od stranke opasnih namjera. Milanović i njegov SDP, danas HDZ, nazivaju kriminalnom zadrugom i zločinačkom organizacijom, te javno govore kako imaju pravo svim sredstvima, ne samo demokratskim nego i nedemokratskim, spriječiti tu kriminalnu zadrugu i zločinačku organizaciju da preuzme vlast u Hrvatskoj. Prema svim pokazateljima, bez obzira kada bili parlamentarni izbori, nakon pobjede na predsjedničkim izborima, HDZ i njegova koalicija će uvjerljivo pobijediti i nakon predsjedničke vlast preuzeti u svoje ruke i Hrvatski sabor i Hrvatsku vladu. Postavlja se s pravom pitanje je li Milanović SDP-u već nametnuo strategiju kaosa odnosno strategiju da on i njegova stranka imaju pravo i na nedemokratske metode kako bi spriječili HDZ da na demokratskim izborima preuzme nakon predsjedničkih dvora i Banske dvore i Hrvatski sabor.

Pokušat ću analizirati političku poziciju Zorana Milanovića koji, po mom mišljenju, istinski vjeruje da je mesija, da je spasitelj Hrvatske, da je njegov program tako sjajan i velik da su ciljevi toliko veliki da u njihovom ostvarivanju ima pravo na sva sredstva. Nema nikakve dvojbe da je Milanović ateist, on ne vjeruje u Boga i ne poštuje Deset zapovijedi Božjih, ali on nije nevjernik, on vjeruje u njegov socijalistički raj u Hrvatskoj. On sebe i svoju stranku prikazuje kao svjetlo i dobro, a svoje protivnike kao tamu i zlo. On sebe vidi kao spasitelja, kao lučonošu koji ima pravo na sva sredstva u osiguravanju pobjede svjetla nad tamom i dobra nad zlom. On sebe i svoje naziva nebom a svoje protivnike kršćane podzemljem. Na temelju takvog svog umišljenog mesijanstva on političke protivnike pretvara u neprijatelje, podzemlje, tamu, zločinačku organizaciju, kriminalnu udrugu, ne samo u stranku opasnih namjera nego u stranku koju treba institucionalno, izvan institucionalno, demokratski i nedemokratski, dakle svim sredstvima, spriječiti da pobjedi na demokratskim izborima.

Milanović ne skriva svoju strategiju, on ju izražava rečenicom “mi ili oni”, i poduzimanjem mjera, uključujući i stvaranje političkog kaosa pa i podupiranja uličnih sukoba s ciljem spriječiti pobjedu HDZ-a. Najnovija istraživanja javnog mijenja pokazuju da nema nikakve šanse za pobjedu na izborima. I zato treba očekivati da će on blokirati sustav, posebno predsjednicu države, te da će koristiti represivni aparat kako bi zakočio demokratske procese i promjene.  Nema nikakve dvojbe da je Milanović mentalni komunist po strukturi svijesti, da je fundamentalist koji smatra da u ostvarivanju svojih političkih ciljeva koji su navodno tako veliki da ima pravo na upotrebu svih sredstava, uključujući i ne demokratska. Staljin je to vrlo jednostavno objasnio: “naši ciljevi su tako veliki da su sve žrtve opravdane i da su sva sredstva dozvoljena u ostvarivanju tako velikih ciljeva”. I Slobodna Milošević koji je nanio toliko zla bio je mentalni Staljinist a ne samo ekstremni velikosrpski nacionalist. Poznata je njegova rečenica u kojoj je on svoju zločinačku politiku opravdavao primjenjujući i demokratske i ne demokratske metode. Milom i silom,  institucionalno i izvan institucionalno, demokratski i nedemokratski  sve je dozvoljeno što je u interesu velike Srbije i srpskog naroda, govorio je Milošević.

Za Milanovića i njegove mentalne komuniste i političke Jugoslavene HDZ je oduvijek bio zlo a Tuđman diktator a herojske vremena stvaranja hrvatske države i njene obrane bili su mračno doba vladavine diktatora i zločinca Tuđmana.

U takvoj atmosferi ovih dana svečano je obilježena 25. obljetnica prvog Općeg Sabora HDZ-a održanog 24. i 25. veljače 1990. godine. na kojem je za predsjednika HDZ izabran Franjo Tuđman i usvojena povijesna platforma stvaranja suverene i samostalne hrvatske države. Danas je svim objektivnim povjesničarima i analitičarima, pa i običnim ljudima, jasno da bez HDZ-a kao masovnog političkog pokreta i narodne stranke ne bi bilo moguće ostvariti povijesne težnje hrvatskog naroda za svojom samostalnom i suverenom državom. Bila je to prilika da se još jedanput podsjetimo na one važne povijesne dane kada se odlučivalo biti ili ne biti ali i da HDZ ponudi novi program izlaska iz krize. Hrvatska se nalazi u velikoj krizi, sadašnja Vlada je nesposobna izvući Hrvatsku iz krize, svaki dan njene vlasti stvara nove probleme. Ali oni se ne žele odreći vlasti. Oni su se odlučili na stvaranje političkog kaosa i korištenje svih oblika svoje vlasti kako bi obnovili sve moguće ideološke i političke sukobe odnosno kako bi izazivanjem političkog kaosa pokušali spriječiti da na demokratski način izgube vlast. Prvi dani predsjednikova Kolinde Grabar Kitarović pokazuju da Zoran Milanović namjerno opstruira obnašanje njenih dužnosti, da je spreman u krajnjoj liniji tako zaoštriti političku situaciju da može doći i do prolijevanja krvi. Na sreću, upravo u svom sjajnom govoru predsjednik HDZ Tomislav Karamarko, na Milanovićevu strategiju “mi ili oni” ponudio je istu strategiju s kojom je Kolinda Grabar Kitarović pobijedila na izborima. Ponudio je strategiju novog zajedništva na rješavanju krupnih problema sadašnjosti i budućnosti bez odgovaranja na grozne optužbe Zorana Milanovića koji HDZ proglašava tamom, zlom, kriminalnom udrugom i zločinačkom organizacijom te prijeti da će silom onemogućiti da na demokratski način dođu na vlast.

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati