Milanovićev „socijalistički savez“ produbljuje rasjed u Hrvatskoj

1

Inicijatori stvaranja „protuhadezeovskog bloka“ u stranačkoj areni zapravo nastoje uspostaviti stanje dvostranačja, a Milanovićevski koncipirano dvostranačje vodi nestajanju centra

Stranke su organizacije koje politički djeluju, dakle, nastupanjem na izborima nastoje sudjelovati u vlasti ili je obnašati. Posao im je prepoznavati i obrazovati talente za obavljanje javnih poslova, poopćavati posebne interese i omogućavati racionalan društveni dijalog te legitimirati poredak, izgrađujući institucije izvršne vlasti sukladno rezultatima izbora.

U demokratskom je društvu također moguće baviti se politikom, a ne nastupati na izborima. Naime, osim stranačkog djelovanja, političko je djelovanje moguće i posredstvom institucija civilnog društva, koje lobiraju za usvajanje ili promjenu zakona i javno zagovaraju svojih vrijednosti. Temeljna razlika između djelovanja u građanskom društvu i stranačkoj areni u tome je što u građanskom društvu svaki interes ima onoliko snage koliko je racionalna argumentacija zagovornika tog interesa, a u stranačkoj areni svaki interes teži upravo onoliko, koliko glasova na izborima, dakle, mandata u predstavničkom tijelu, podupire taj interes.

U nekim su izbornim sustavima predizborne koalicije zabranjene, upravo zato što onemogućuju jasnu sliku o tome koliko glasova stoji iza svakoga pojedinoga političkog interesa. I kad su moguće, predizborne su koalicije rizične za partnere koji u njima sudjeluju, posebice za „mlađe“ koalicijske partnere. Predizbornom suradnjom i formiranjem zajedničkih lista, vodstva manjih koalicijskih partnerica zapravo „otvaraju“ svoje biračko tijelo stranci „starijoj partnerici“. Iako su u koalicijama mlađi partneri uvijek nadzastupljeni u odnosu na svoj realan politički utjecaj (ovo pravilo važi i za predizborne i za postizborne koalicije) dugoročno koalicije za njih mogu biti pogubne i to i u slučaju da je mandat koalicijske vlade bio uspješan i da je bio neuspješan. Nakon uspješnog mandata vladavine s CDU/CSU, njemački su liberali (FDP) na parlamentarnim izborima u rujnu 2013. ostali ispod izbornog praga i u ovom mandatu ne sudjeluju u parlamentu. Za uspjeh koalicije nagrađena je starija partnerica, kojoj je vrlo malo nedostajalo do u njemačkom sustavu nikad postignute apsolutne parlamentarne većine, ali mlađi partner u koaliciji od uspjeha nije imao koristi. Još dramatičniji procesi za mlađe partnere odvijaju se u uvjetima predizbornih koalicija i u slučaju da je koalicijska vlada neuspješna.

Zoran Milanović i SDP uspješno su na početku ovog mandata cijenu neefikasnosti Vlade prevaljivali na mlađe koalicijske partnere, a činjenica da su dvije liberalno-demokratske stranke, HNS i regionalni IDS, ušle u predizbornu koaliciju sa socijalistima, uvjetovala je eroziju lijevo-liberalnoga političkog centra. Milanović je na lokalnim izborima 2013. pokušao izvesti „neprijateljsko preuzimanje“ lokalne vlasti u Istri, na štetu mlađega koalicijskog partnera. Niti prema partnerima iz HNS-a SDP nije bio posve korektan na tim izborima pa je i u Međimurju, tradicionalnoj liberalnoj političkoj utvrdi, došlo do borbe između liberalnoga i socijalističkog kandidata za župana. Predsjednički izbori pokazali su sposobnost HDZ-a da s političkim partnerima okupi 37 % glasova. Nasuprot oslabljenom SDP-u i relativno fragmentiranoj političkoj areni, eventualno osvojenih 37 % glasova na parlamentarnim izborima osigurava HDZ-ovoj koaliciji apsolutnu većinu i osvajanje izvršne vlasti i bez postizbornog koaliranja.

Taktika predsjednika Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora, utemeljena na antagonizaciji HDZ-a i ustrajanju na ideološkoj podjeli društva na apriorne blokove, između kojih nije moguć dijalog, u ovim se uvjetima i Milanoviću čini kao jedina moguća izborna strategija. Zato u prvim tjednima ove godine vodi izrazito antipluralističku politiku, istovremeno nastoji „pokrpati“ aktualnu vladajuću koaliciju, ali je i proširiti, želeći stvoriti svojevrstan „socijalistički savez“. Kao i u izvornom modelu „socijalističkog saveza“, njegovoj bi organizaciji, kao onoj koja ima „uvid u povijesne nužnosti“ u takvoj podjeli karata pripala avangardna uloga, a ostale bi trebale poslužiti uspostavljanju privida pluralističke demokracije i višestranačja. Problem je što se pokušava obnoviti matrica prema kojoj je samo pripadanje takvu savezu legitimno političko profiliranje, a „drugu stranu“ u političkoj areni nastoji se prikazati kao nelegitimnu.

Inicijatori stvaranja „protuhadezeovskog bloka“ u stranačkoj areni zapravo nastoje uspostaviti stanje dvostranačja. U konsolidiranim demokracijama, u kojima društva nisu obilježena nekim dubokim društvenim rasjedom, u kojima se političke preferencije nužno ne podudaraju sa socijalnima, vjerskim, regionalnim, nacionalnim ili nekim drugim čvrstim „predpolitičkim“ podjelama, dvostranačje vodi jačanju političkog centra. Milanovićevski koncipirano dvostranačje, međutim, upravo suprotno, vodi nestajanju centra i potiskivanju iz političkog fokusa svih onih točaka, svih interesa i javnih politika, koje mogu povezati društvo i uspostavljati „transblokovske“ saveze.

Koncept koalicijske suradnje, što ga Milanović nudi eventualnim partnerima, zasniva se na gubitku političkog identiteta mlađih koalicijskih partnera. Takva koalicijska suradnja prihvatljiva je samo vodstvima onih stranaka koje su izgubile parlamentarni potencijal, dakle, onima koje samostalno ne mogu osvojiti mandat u parlamentu. Dosadašnji SDP-ov partner, IDS, koji je očuvao svoju političku utvrdu i u postojećem izbornom sustavu ima sigurne parlamentarne mandate, jedini od aktualnih partnera može uvjetovati nastavak političke suradnje, tražeći da dio njegova identiteta postane identitetom koalicije.

Koalicijsko partnerstvo privlačno je samo onim potencijalnim novim partnerima, koji nemaju parlamentarnog potencijala, a oni koji računaju da ga imaju ostaju izvan takva saveza. Dinamika, koju je Milanović uspostavio, logika „prijatelj-neprijatelj“, kakva je primjerena nedemokratskim porecima, nasuprot logici konkurencije i suradnje, što je primjenjuju demokratska društva, mlađim partnerima na ljevici ne ostavlja mnogo političkih šansi. Drugi krug predsjedničkih izbora pokazao je kako ova politika insistiranja na rasjedu u hrvatskom društvu i njegovu produbljivanju pogubno utječe na javnost, kako se u medije lako vraćaju stari klišeji i netolerancija za koju smo mislili da je prevladana.

Razdoblje do parlamentarnih izbora bit će, očito, obilježeno mučnim produbljivanjem društvenih sukoba, poigravanjem Vlade populističkim potezima s dugoročnim lošim posljedicama i visokom cijenom za buduće administracije (i sve hrvatske porezne obveznike), a umjesto da napreduju, nacionalna politička kultura i tolerancija mogle bi nazadovati. Jedini motiv za takvo nanošenje dugoročne štete pokušaj je sadašnje vladajuće koalicije da se, unatoč neuspjehu političkog mandata i gubitku društvene potpore, održi na vlasti. Milanovićeva strategija je „kockarska“, igra na „sve ili ništa“. Takva strategija već je devastirala lijevo-liberalnu političku scenu u Hrvatskoj, a mogla bi dokraja urušiti i socijalističku, onako kako je iracionalna politika bivšega mađarskog premijera Ferenca Gyurcsánya uništila mađarske socijaliste i njihove koalicijske partnere.

facebook komentari

  • Otporaš

    Pročitavši ovaj opis o Milanoviću i njegovim “brigala” (kojima je Jugoslavija bila prije okružena: “B”ugarska, “R”umunjsla, “I”talija, “G”rčka, “A”ustrija, “Mađarska, “A”lbanija), podsjetilo me je jedno pismo kojeg sam ima tome skoro 3 godine jednom prijatelju Ivici napisao. To sam učinio zato jer je od mene tražio neka pojašnjenja u ovom pravcu. Pročitajte i samo ocijenite. Otporaš.

    Član Otporaš: 02.03.2012 00:35 h

    Bog! dragi Ivica,

    Ovo što ti prilažem nek bude odgovor na tvoj prethodni komentar.

    Dva ideala: Ustaški i partizanski:

    Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima.

    Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da

    Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom “U”,

    nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno

    ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile.

    Riječ partizani su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja

    isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ

    “partizan ili partizani” je međunarodnog značenja koju je stvorila

    komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera.

    Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru

    su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih

    partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da

    i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim i mađarskim partizanima.

    Zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna

    riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati

    početnim velikim slovom “U”.

    Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih

    naroda ne upotrebljava tu riječ “partizan(i) osim bivših Jugoslavena.

    Kada kažem “bivših Jugoslavena” tim ne želim uvrijediti nikoga i reći

    da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz

    ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se

    ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i

    nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima

    Titina

    obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost.

    Svakako treba biti iskren i priznati bivšim partizanima koji su se

    borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog

    ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To

    se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je a tko nije

    bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to

    prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla

    nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari

    to

    kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv nje, neka

    budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje

    nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se

    iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i razlozi partizana za njihova

    ubijanja ili njihove zločine.

    Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da

    uzdignutom glavom gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i

    njezinih budućih naraštaja, Otporaš.