Pratite nas

Kolumne

Milanovićev „socijalistički savez“ produbljuje rasjed u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Inicijatori stvaranja „protuhadezeovskog bloka“ u stranačkoj areni zapravo nastoje uspostaviti stanje dvostranačja, a Milanovićevski koncipirano dvostranačje vodi nestajanju centra

Stranke su organizacije koje politički djeluju, dakle, nastupanjem na izborima nastoje sudjelovati u vlasti ili je obnašati. Posao im je prepoznavati i obrazovati talente za obavljanje javnih poslova, poopćavati posebne interese i omogućavati racionalan društveni dijalog te legitimirati poredak, izgrađujući institucije izvršne vlasti sukladno rezultatima izbora.

U demokratskom je društvu također moguće baviti se politikom, a ne nastupati na izborima. Naime, osim stranačkog djelovanja, političko je djelovanje moguće i posredstvom institucija civilnog društva, koje lobiraju za usvajanje ili promjenu zakona i javno zagovaraju svojih vrijednosti. Temeljna razlika između djelovanja u građanskom društvu i stranačkoj areni u tome je što u građanskom društvu svaki interes ima onoliko snage koliko je racionalna argumentacija zagovornika tog interesa, a u stranačkoj areni svaki interes teži upravo onoliko, koliko glasova na izborima, dakle, mandata u predstavničkom tijelu, podupire taj interes.

U nekim su izbornim sustavima predizborne koalicije zabranjene, upravo zato što onemogućuju jasnu sliku o tome koliko glasova stoji iza svakoga pojedinoga političkog interesa. I kad su moguće, predizborne su koalicije rizične za partnere koji u njima sudjeluju, posebice za „mlađe“ koalicijske partnere. Predizbornom suradnjom i formiranjem zajedničkih lista, vodstva manjih koalicijskih partnerica zapravo „otvaraju“ svoje biračko tijelo stranci „starijoj partnerici“. Iako su u koalicijama mlađi partneri uvijek nadzastupljeni u odnosu na svoj realan politički utjecaj (ovo pravilo važi i za predizborne i za postizborne koalicije) dugoročno koalicije za njih mogu biti pogubne i to i u slučaju da je mandat koalicijske vlade bio uspješan i da je bio neuspješan. Nakon uspješnog mandata vladavine s CDU/CSU, njemački su liberali (FDP) na parlamentarnim izborima u rujnu 2013. ostali ispod izbornog praga i u ovom mandatu ne sudjeluju u parlamentu. Za uspjeh koalicije nagrađena je starija partnerica, kojoj je vrlo malo nedostajalo do u njemačkom sustavu nikad postignute apsolutne parlamentarne većine, ali mlađi partner u koaliciji od uspjeha nije imao koristi. Još dramatičniji procesi za mlađe partnere odvijaju se u uvjetima predizbornih koalicija i u slučaju da je koalicijska vlada neuspješna.

Zoran Milanović i SDP uspješno su na početku ovog mandata cijenu neefikasnosti Vlade prevaljivali na mlađe koalicijske partnere, a činjenica da su dvije liberalno-demokratske stranke, HNS i regionalni IDS, ušle u predizbornu koaliciju sa socijalistima, uvjetovala je eroziju lijevo-liberalnoga političkog centra. Milanović je na lokalnim izborima 2013. pokušao izvesti „neprijateljsko preuzimanje“ lokalne vlasti u Istri, na štetu mlađega koalicijskog partnera. Niti prema partnerima iz HNS-a SDP nije bio posve korektan na tim izborima pa je i u Međimurju, tradicionalnoj liberalnoj političkoj utvrdi, došlo do borbe između liberalnoga i socijalističkog kandidata za župana. Predsjednički izbori pokazali su sposobnost HDZ-a da s političkim partnerima okupi 37 % glasova. Nasuprot oslabljenom SDP-u i relativno fragmentiranoj političkoj areni, eventualno osvojenih 37 % glasova na parlamentarnim izborima osigurava HDZ-ovoj koaliciji apsolutnu većinu i osvajanje izvršne vlasti i bez postizbornog koaliranja.

Taktika predsjednika Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora, utemeljena na antagonizaciji HDZ-a i ustrajanju na ideološkoj podjeli društva na apriorne blokove, između kojih nije moguć dijalog, u ovim se uvjetima i Milanoviću čini kao jedina moguća izborna strategija. Zato u prvim tjednima ove godine vodi izrazito antipluralističku politiku, istovremeno nastoji „pokrpati“ aktualnu vladajuću koaliciju, ali je i proširiti, želeći stvoriti svojevrstan „socijalistički savez“. Kao i u izvornom modelu „socijalističkog saveza“, njegovoj bi organizaciji, kao onoj koja ima „uvid u povijesne nužnosti“ u takvoj podjeli karata pripala avangardna uloga, a ostale bi trebale poslužiti uspostavljanju privida pluralističke demokracije i višestranačja. Problem je što se pokušava obnoviti matrica prema kojoj je samo pripadanje takvu savezu legitimno političko profiliranje, a „drugu stranu“ u političkoj areni nastoji se prikazati kao nelegitimnu.

Inicijatori stvaranja „protuhadezeovskog bloka“ u stranačkoj areni zapravo nastoje uspostaviti stanje dvostranačja. U konsolidiranim demokracijama, u kojima društva nisu obilježena nekim dubokim društvenim rasjedom, u kojima se političke preferencije nužno ne podudaraju sa socijalnima, vjerskim, regionalnim, nacionalnim ili nekim drugim čvrstim „predpolitičkim“ podjelama, dvostranačje vodi jačanju političkog centra. Milanovićevski koncipirano dvostranačje, međutim, upravo suprotno, vodi nestajanju centra i potiskivanju iz političkog fokusa svih onih točaka, svih interesa i javnih politika, koje mogu povezati društvo i uspostavljati „transblokovske“ saveze.

Koncept koalicijske suradnje, što ga Milanović nudi eventualnim partnerima, zasniva se na gubitku političkog identiteta mlađih koalicijskih partnera. Takva koalicijska suradnja prihvatljiva je samo vodstvima onih stranaka koje su izgubile parlamentarni potencijal, dakle, onima koje samostalno ne mogu osvojiti mandat u parlamentu. Dosadašnji SDP-ov partner, IDS, koji je očuvao svoju političku utvrdu i u postojećem izbornom sustavu ima sigurne parlamentarne mandate, jedini od aktualnih partnera može uvjetovati nastavak političke suradnje, tražeći da dio njegova identiteta postane identitetom koalicije.

Koalicijsko partnerstvo privlačno je samo onim potencijalnim novim partnerima, koji nemaju parlamentarnog potencijala, a oni koji računaju da ga imaju ostaju izvan takva saveza. Dinamika, koju je Milanović uspostavio, logika „prijatelj-neprijatelj“, kakva je primjerena nedemokratskim porecima, nasuprot logici konkurencije i suradnje, što je primjenjuju demokratska društva, mlađim partnerima na ljevici ne ostavlja mnogo političkih šansi. Drugi krug predsjedničkih izbora pokazao je kako ova politika insistiranja na rasjedu u hrvatskom društvu i njegovu produbljivanju pogubno utječe na javnost, kako se u medije lako vraćaju stari klišeji i netolerancija za koju smo mislili da je prevladana.

Razdoblje do parlamentarnih izbora bit će, očito, obilježeno mučnim produbljivanjem društvenih sukoba, poigravanjem Vlade populističkim potezima s dugoročnim lošim posljedicama i visokom cijenom za buduće administracije (i sve hrvatske porezne obveznike), a umjesto da napreduju, nacionalna politička kultura i tolerancija mogle bi nazadovati. Jedini motiv za takvo nanošenje dugoročne štete pokušaj je sadašnje vladajuće koalicije da se, unatoč neuspjehu političkog mandata i gubitku društvene potpore, održi na vlasti. Milanovićeva strategija je „kockarska“, igra na „sve ili ništa“. Takva strategija već je devastirala lijevo-liberalnu političku scenu u Hrvatskoj, a mogla bi dokraja urušiti i socijalističku, onako kako je iracionalna politika bivšega mađarskog premijera Ferenca Gyurcsánya uništila mađarske socijaliste i njihove koalicijske partnere.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Suočavanje s Todorićem

Objavljeno

na

Objavio

Kada je Ivica Todorić prije nešto više od pola godine prihvatio Plenkovićev „Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku“ te svoju tvrtku predao na upravljanje i restrukturiranje Vladinu izvanrednom povjereniku Anti Ramljaku, bilo je jasno da se Agrokoru crno piše.

Samo se nije znalo koliki su dugovi. Todorić je u toj prigodi uznosito priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“ Kako je odjeknuo taj priopćaj?

Odjeknuo je kao opća uvrjeda.

Danas znamo i približnu dubinu te uvrjede: dvadesetak milijarda kuna!

Policija je u skladu s tim znanjem krenula u potragu za dokazima o mogućim nezakonitostima u Agrokorovu poslovanju. Krenula je silovito. Drugi vele: spektakularno! Dobro, ali moglo je biti i spektakularnije da policija nije svoju akciju najavila samo probranim medijima. Što točno radi policija? Kako: što?! Pa „provodi izvide“! Dakle, „izviđa“. Pola godine nakon predaje? I to – gdje i kako? Istodobno na mnogo mjesta, po dvorima, kućama, stanovima. Pretresa, uhićuje, privodi, ispituje.

Najmršaviji nalaz bio je u Kulmerovim dvorima. U dvorcu ponad Zagreba policija nije našla nikoga i ništa. Ivica Todorić i njegovi sinovi Ante i Ivan odavno nisu u Hrvatskoj. Nagađalo se da su u Nizozemskoj, u Srbiji, u Rusiji. Najobavješteniji od njihovih odvjetnika, Čedo Prodanović, veli da je Ivica već druže vrijeme poslovno u Londonu te da su mu i djeca tamo zaposlena. Todorićevu izvanobiteljsku upravljačku elitu policija je zatekla na logu. Pretresla je kuće i stanove dvanaestero ljudi, ništa nije našla, ali je ljude pouhićivala i privela u istražne urede i podnijela kaznene prijave. Akcija je izazvala silan dojam u javnosti.

S pravom, tvrde znalci. Razvoj događaja, koji je Plenkovićeva Vlada spriječila u zadnji čas, bio je neusporedivo gori od „bujanja ustaštva i fašizma“. Kako to? Jednostavno, tobožnje ustaštvo i tobožnji fašizam ne ugrožavaju nikoga, ni najzadrtije jugane. Te su floskule u stanovitom smislu blagotvorne. One svakodnevno služe gubitnicima hrvatskoga Domovinskog rata za razbijanje frustracije, a nerijetko i za izbijanje kakve-takve kunske utjehe iz državnoga proračuna.

A stečaj Agrokora? To bi bilo nešto nalik na smak svijeta.  Stečaj bi ugrozio opstanak 40-ak tisuća Agrokorovih zaposlenika i njihovih obitelji. Stoga je mudra Plenkovićeva Vlada, da spasi Agrokor, izradila onaj zakon kojim je privremeno suspendirala liberalni fetiš nepovrjedivosti privatnoga vlasništva i uvela prisilnu upravu svoga povjerenika Ante Ramljaka u Todorićevu tvrtku. A kako je Agrokor u proizvodnji, preradi i distribuciji poljoprivrednina alfa i omega u Hrvatskoj i „regiji“, Plenković je tim potezom stekao naslov spasitelja hrvatske poljoprivrede.

Uostalom, da je Agrokorov kašalj za hrvatsko društvo pogibeljniji od tobožnjega ustaštva i fašizma, pokazuju i reakcije vlasti na te pojave. Zbog bujanja „ustaštva i fašizma“ Plenković je osnovao doduše elitnu, ali ipak izvanparlamentarnu (savjetodavnu) ideološku komisiju pod umiljatim imenom „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“. Vijeću predsjeda predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akad. Zvonko Kusić. A na drugoj strani HDZ-ovi su i SDP-ovi [narodni] zastupnici u Hrvatskomu [državnom] saboru osnovali parlamentarno „Istražno povjerenstvo za Agrokor“, koje predvodi bivši ministar pravosuđa Orsat Miljenić. Na prvi je pogled jasno da su ta dva tijela po zakonskoj snazi i ugledu u društvu nesumjerljiva.

Izneseni su argumenti pozitivno šuškavi. Ništa manje nego Plenkovićevo obećanje da spašavanje Agrokora ne će i zahtjev Predsjednice Republike da spašavanje Agrokora ne smije hrvatske državljane stajati ni jednu kunu. Zar smo zaboravili da nas je to spašavanje već stajalo barem 5.000.000 puta više, koliko je Vlada dala istražnim tijelima za osnaženje istrage?

Na što će sve to izaći? U ovom času nitko to ne zna. Ne znamo ni što će istraživati Miljenićevo „Povjerenstvo“ ni hoće li uopće išta istraživati ako uskoro počne sudbeni postupak. Kusićevo je „Vijeće“ malo preširoko fokusirano na „posljedice vladavine nedemokratskih režima“. Hrvatskom su naime od njezina postanka do uspostave Republike Hrvatske vladali nedemokratski režimi. Zato su i tu rezultati neizvjesni. U tomu je mraku jedina vedra stvar hrvatska pravosudna praksa. Iz predmeta Ive Sanadera i Tomislava Horvatinčića može se gotovo sa sigurnošću zaključiti:  ima nade za Ivicu Todorića.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Metastaza velikosrpskoga karcinoma

Objavljeno

na

Objavio

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države

Nakon poruke glasnogovornika Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića kako SPC ne će više podupirati dijalog Beograda i Prištine, jer prostor Kosova smatra dijelom srbijanske države, susjedne će se države ozbiljnije pozabaviti najavljenim donošenjem t. zv. Deklaracija o opstanku srpske nacije i ponovnim buđenjem velikosrpskoga karcinoma.

Tim će budućim dokumentom Srbija i Republika Srpska navodno štititi prava Srba na uporabu srpskog jezika i ćiriličnog pisma, proučavanje i njegovanje srpske kulture, proučavanje srpske povijesti i njegovanje tradicija te očuvanje kulturnog nasljeđa.

Naime, bački episkop Irinej smatra kako je Zapad postao politički neučinkovit te da Srbija glede Kosova stvar treba preuzeti u svoje ruke, a to će joj omogućiti održavanje srbijanskoga referenduma o Kosovu. Kosovo je, naime, samo prva dionica u povratku u povratku pod jurisdikciju srpske države.

Na taj način ne samo da SPC ignorira međunarodne dogovore, nego ona priprema i politički teren za buduće zaposjedanje kosovske države.

U tom smislu i t .zv Deklaracija o opstanku srpske nacije samo je okvir za novu velikosrpsku ekspanziju. Naravno, u međunarodnim okolnostima koje će biti prikladnije novom osvajanju.

Što znači ta zaštita proučavanja srpske povijesti i kulture, najbolje svjedoče srbijanski udžbenici, u kojima se današnji naraštaji školaraca podučavaju kako su, bez obzira na svoja nacionalna imena, zapravo muslimani i katolici u BiH i Hrvatskoj Srbi, samo što toga oni još uvijek nisu svjesni.

Naime, muslimani i katolici, za razliku od pravoslavnih u Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori nisu navodno sačuvali svoju srpsku nacionalnu svijest.

Kao nadopuna školskom programu, SPC već skoro dvadesetak godina poslije srbijanskih ratnih poraza u svim poslanicama svojih patrijarha ne želi priznati hrvatsku državu pa čestitke blagdana pravoslavnim vjernicima upućuje u Dalmaciju, Rijeku, Liku, Banovinu, Kordun, Slavoniju i Hrvatsku.

Tako bi se u kontekstu prihvaćanja Deklaracije politički program mogao odnositi ponajprije na održavanje svijesti već osviještenih Srba kako bi se na temelju usvojenih znanja mogli uspješnije boriti za očuvanje svojih zemalja. U radikalnijem slučaju program iz Deklaracije mogao bi se provoditi i na dijelove još uvijek neosviještenoga srpstva, koje srbijanske prosvjetne vlasti prepoznaju pod t. zv. regionalnim imenima kao što su Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci.

U sklopu jezično-političkih projekata, kojima se na tragu velikosrpskoga programa Vuka Karadžića iz 19. stoljeća sve štokavce proglašava Srbima, nastala je i nedavna sarajevska Deklaracija o t. zv. zajedničkom jeziku, koja na političkoj razini, poput srbijanskih udžbenika, niječe hrvatski, crnogorski i bošnjački jezik.

Za razliku od jezikoslovnih projekata, srbijanske vlasti uz pomoć svojih agenata u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestiraju moć političkim projektima.

Tako je nedavno u Rijeci obilježena navodno 300. godišnjica nazočnost pravoslavlja. U sklopu velikosrpskoga projekta što ga promiče SPC ovaj je put, nakon nedavnoga promicanja odcjepljenja Istre od Hrvatske, odabrana Rijeka, kao posebna regija, u kojoj eto pravoslavlje stoluje tri stoljeća.

Kako bi se pak omalovažilo hrvatsko stradanje tijekom srbijanske agresije u gradu Vukovaru, nedavno je, na dan pogibije zapovjednika vukovarske obrane generala Blage Zadre, bio dogovoren i nogometni susret lokalne srpske momčadi iz Vukovara s beogradskom Crvenom zvijezdom.

Sličan karakter političkoga omalovažavanja ili pak nijekanja hrvatske borbe imaju izmišljene obljetnice t. zv. stradanja Srba, poput nedavno manifestativne komemoracije za navodno stradanje t. zv. kozaračke djece u Sisku.

Sve je to manje-više poznato hrvatskoj javnosti, nu unatoč tomu, ni Državno odvjetništvo, ni redarstvo, a ni političke strukture ne reagiraju na ta širenja lažnih vijesti, kojima je već desetljeće i pol podvrgnuta hrvatska javnost.

Nasuprot tomu i represivni aparat i Državno odvjetništvo još se uvijek trude goniti hrvatske branitelje optužene da su navodno počinili zločine protiv Srba.

Učinkovit lijek protiv karcinoma velikosrpstva pronađen je 1995. godine u mjesecu kolovozu, a on može i danas liječiti, samo kad se s nezaraženoga tkiva hrvatske vlasti odstrani bolesno velikosrpsko tkivo, čijim bi metastazama mogao biti doveden u pitanje cjelokupni život suverene hrvatske države.

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati