Pratite nas

Kolumne

Milanovićeva ‘nebeska Hrvatska’

Objavljeno

na

Tu svoju strategiju sažeo je u jednu rečenicu; nastupa vrijeme u kojem će doći do odlučujuće bitke u kojoj će se odlučiti “mi ili oni”.

Jao vama koji velite zlu dobro,
a dobru zlo,
koji zamjenjujete tminu svjetlom a svjetlo tminom,
koji nudite gorko za slatko a slatko za gorko.
(Izajija: V.20)

Zoran Milanović ima neodoljivu potrebu za dokazivanjem svoje izuzetnosti, genijalnosti, izuzetne pameti. Čak si je umislio da je povijesna ličnost, da mu je sudbina dodijelila povijesnu misiju da stvori i spasi nebesku Hrvatsku, Hrvatsku svjetla i dobrote od nasrtaja podzemne Hrvatske, Hrvatske tmine, zla i korupcije, koji mu pokušava ne samo uzeti vlast nego i potpuno uništiti njegovu navodno nebesku Hrvatsku. U zadnjoj godini svog mandata i Zoran Milanović počinje shvaćati da gubi demokratske izbore te se odlučio na uporabu i poticanje nasilja i stvaranje kaosa za nedemokratsku obranu svoje vlasti. Počeo se služiti političkim progonima konkurenata i u stranci (Linić) i u društvu (Bandić), a vrši pritisak na pravosudna tijela da se pokrenu slični političkih progoni čelnih ljudi HDZ-a. Odlučio se na korištenje raznih vrsta represije protiv branitelja u Vukovaru i u “šatoru”. Stimulira formiranje crvenih brigada koje trebaju i fizički napasti 100% vojne invalide i njihov “šator”, te je pokrenuo prljavi ideološki rat protiv HDZ-a u kojem se ne biraju sredstva.

tomacPredsjednik Vlade Zoran Milanović, iako je po vlastitom priznanju ateist, sebe je smjestio na nebo, a političke protivnike u podzemlje. Sebe je proglasio spasiteljem nebeske Hrvatske, sebe i svoje je proglasio svjetlom i dobrotom, a protivnike tminom, zlom, kriminalnom zadrugom i zločinačkom organizacijom te jasno najavljuje da neće dozvoliti ljudima iz podzemlja da dođu na vlast. Milanović si je uzeo pravo da podijeli Hrvatsku na dobro i zlo, na svjetlo i tminu, na poštenje i nepoštenje. S tim da on odlučuje što je dobro a što je zlo. U toj svojoj podjeli kaže: mi smo nebo, mi smo svjetlo, mi smo dobro a svojim protivnicima kaže: vi ste podzemlje, vi ste tmina, vi ste zlo, vi ste kriminalna zadruga i zločinačka organizacija. Njegovi postupci i strategija mogu se opisati na slijedeći način: ja Zoran Milanović sam lučonoša, ja Zoran Milanović sam spasitelj Hrvatske, jedina nada. Ja Zoran Milanović sam stvaratelj nebeske Hrvatske, Hrvatske svjetla i dobrote, zato ja Zoran Milanović imam ne samo pravo nego i svetu obvezu zaustaviti svim sredstvima HDZ kao podzemlje, tminu i zlo, korupciju i kriminalnu zadrugu da preuzmu vlast u Hrvatskoj, čak i onda kao pobjede na izborima. Ali dodaje Milanović, ja imam sveto pravo da je prije izbora onemogućim njihovu pobjedu, da upotrijebim sva sredstva, demokratska i nedemokratska, institucionalna i neinstitucionalna, javna i tajna ako ocijenim da na taj način čuvam nebesku Hrvatsku od nasrtaja podzemne Hrvatske.

Tu svoju strategiju sažeo je u jednu rečenicu; nastupa vrijeme u kojem će doći do odlučujuće bitke u kojoj će se odlučiti “mi ili oni”.

Dakle, predsjednik Vlade Zoran Milanović iako je po vlastitom priznanju ateist sebe je smjestio na nebo, a političke konkurente u podzemlje. Sebe je proglasio lučonošom koji neće dozvoliti ljudima iz podzemlja da ugroze njegovu nebesku Hrvatsku. Dakle, Milanović je mentalni totalitarist, fundamentalist, koji se proglašava nebeskim vođom nebeske Hrvatske. Sebe proglašava lučonošom koji ima ne samo pravo nego i dužnost ne dozvoliti podzemlju, tami i zlu da ugrozi njegovu nebesku Hrvatsku, državu svjetla, poštenja, uspjeha, morala i dobrote. Dakle, čudno je da ateist Milanović sebe smješta na nebo te preuzima ulogu lučonoše i svjetla, onu ulogu koju Biblija daje Isusu u borbi protiv nevjere i zla. U toj svojoj koncepciji Milanović nastavlja politiku upravo poraženog predsjednika države Ivu Josipovića, koji je sebe u predizbornoj kampanji proglasio lažnim princom svjetla. U predizbornoj kampanji Ivo Josipović je stalno ponavljao: “Glasujte za svjetlo, a ne za tamu”. Dakle i Josipović i Milanović zloupotrebljavaju biblijski jezik i inverzijom svjetlo pretvaraju u tamu, a tamu u svjetlo. U Bibliji je jasno da je Bog svjetlo te se između ostalog kaže: “Tko tvrdi da je u svjetlu a mrzi svoga brata u tami je, a tko ljubi stalno je u svjetlu.” Dakle i Zoran Milanović, kao i Ivo Josipović inverzijom vjernike proglašavaju tamom, a nevjernike svjetlom. Za njih je katolički svjetonazor tama, a ateistički liberalizam svjetlo. Oni Hrvatsku dijele crno – bijelom tehnikom na svjetlo i tamu, na dobro i zlo, s tim da oni određuju što je svjetlo, a što je tama, a što je dobro, a što zlo.

Ideje Zorana Milanovića o nebeskoj Hrvatskoj podsjećaju na mit o nebeskoj Srbiji, koja je nanijela toliko zla. I pored svih razlika strategija Zorana Milanovića ima dosta sličnosti sa strategijom Slobodana Miloševića. Podsjećam na čuvenu Miloševićevu izjavu, da je u ostvarivanju velike Srbije i jedinstva i srpskih nacionalnih interesa sve dozvoljeno, da je dozvoljeno djelovati i nedemokratski, da ni oružane akcije nisu isključene, da je dozvoljeno djelovati van institucionalno i na ulici, samo pod jednim uvjetom ako je to u interesu Srbije i srpskog naroda. Za razliku od Miloševića Milanović isto nudi strategiju u kojem su sva sredstva dozvoljena, ali za razliku od Miloševića koji ih upotrebljava u interesu srpskog naroda Milanović ne brani interese hrvatskog naroda nego neku svoju imaginarnu nebesku Hrvatsku, za koju vjerojatno ni on ne zna kako izgleda. On ustvari je spreman svim sredstvima braniti svoju vlast jer on je ideologijom razvaline razvalio i uništio i ovu zemaljsku Hrvatsku, kako kaže kardinal Bozanić, ideologija razvaline razvalila je Hrvatsku i sada se prodaju zadnje cigle te razvaline.

Dakle, Milanovićeva Hrvatska samo je u njegovoj mašti nebeska Hrvatska. Ona je nažalost sve više razvalina i država u propadanju, a sigurno bi bila i do kraja uništena kada bi on uspio nedemokratskim metodama i kaosom i drugim mjerama ostati na vlasti. Milanovićeva Hrvatska nije nebeska Hrvatska nego je država koja se raspada, koja je u dužničkoj krizi i dužničkom ropstvu, u kojoj vlada nezaposlenost, bijeda i siromaštvo, koju trese bijela kuga (za 40 godina bit će nas milijon manje) i novo veliko iseljavanje mladih i stručnih ljudi. Prijeti čak da Hrvatska bude država bez Hrvata. Milanović ne stvara nebesku Hrvatsku nego vodi hrvatsku u nove katastrofe, ali je spreman nedemokratskim pa i fizičkom i svakom drugom represijom i stvaranjem kaosa spriječiti normalno funkcioniranje države.

Spreman je ne prihvatiti rezultat demokratskih izbora, što je javno demonstrira u opstrukciji rada nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pokrenuo je novu represiju prema vukovarskim braniteljima, ali i prema 100% ratnim invalidima jer ponovno se sprema fizički nasrtaj na njih, koji može dovesti do prolijevanja krvi. Milanović je mentalni totalitarist i zato je opasan jer si je umislio da je spasitelj Hrvatske i da ima pravo u navodnom spašavanju njegove nebeske Hrvatske od nasrtaja tame i zla i podzemlja, u koje ubraja sve one koji žele na demokratski način osvojiti vlast na izborima, onemogućiti njihovu pobjedu svim sredstvima. Njegova lažna nebeska Hrvatska zamišljena je kao država bez nacionalnog i vjerskog identiteta, bez prošlosti a onda i bez budućnosti. To je odumirujuća Hrvatska. Opstrukcijom rada novoizabrane predsjednice i najavom strategije “mi ili oni” te izazivanjem političkog kaosa i poticanje svih sukoba, ali još više svojom politikom korištenja organa represije protiv političkih protivnika i poticanjem sukoba među braniteljima, a pogotovo uzimanjem prava da on odlučuje što je dobro, a što je zlo, što je svjetlo, a što je tama, da on ima pravo po svojim kriterijima svim sredstvima sprečavati navodnu pobjedu tame i zla. Milanović ulazi u novo opasno razdoblje svoje političke karijere. Suočen s neminovnim gubitkom vlasti na idućim parlamentarnim izborima odlučio se na uporabu i poticanje nasilja i stvaranje kaosa u obrani svoje vlasti. Odlučio se i za kupovanje glasova novim zaduživanjem Hrvatske dobit će nešto novaca koje će dijeliti sirotinji koju je on stvorio. Opraštat će dugove i davati druge ustupke kako bi kupio jedan broj glasova ne vodeći računa o tome da na taj način pridonosi slomu, pravnog i političkog sustava Hrvatske.

Najnovije ankete pokazuju da sve to ne pomaže Milanoviću. Da nakon predsjedničkih izbora raste popularnost HDZ-a, a još više pada popularnost SDP-a i njegove opcije. Međutim, kako ima vlast ne treba podcjenjivati njegovu ambiciju i sve zlo koje može napraviti. Najopasnije je izazivanje uličnih sukoba pogotovo protiv 100% ratnih invalida i protiv vukovarskih branitelja jer su to dvije svetinje hrvatskog naroda, koji će hrvatski narod braniti. To zna i Zoran Milanović i zato udara na te svetinje ne bi li došlo do krvoprolića pa onda i razloga za izvanredno stanje pa i odgodu izbora. Iako za to nema velike šanse treba biti oprezan i zato treba argumentima hrvatskom narodu pokazati kakva je blasfemija i prijevara pokušaj Milanovića da sebe prikaže kao vođu nebeske Hrvatske.

[ad id=”40551″]

Zdravko Tomac / Dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto esdepeovci noću vodu piju?

Objavljeno

na

Objavio

Ključa u SDP-u. Počelo je svađom na sastanku Kluba zastupnika i natezanjem oko toga hoće li izbor ustavnih sudaca uvjetovati osnivanjem saborskog povjerenstva za Agrokor, što je tražio SDP-ov predsjednik Bernardić, koji je na kraju nezadovoljnicima poručio:

“Tko se ne osjeća dobro u Klubu, neka ode, ima puno ljudi koji bi došli na vaše mjesto”.

Nakon toga zastupnik Peđa Grbin dao je ostavku na mjesto potpredsjednika saborskog Odbora za Ustav i otvorio karte u intervjuu u kojem je istaknuo kako je to bio samo povod za ostavku, a glavni razlog je “činjenica da mi kontinuirano vrludamo u svojim stavovima i da ne možemo donijeti konkretnu odluku koju ćemo nakon toga provoditi idućih nekoliko dana“. Grbin je dodao uobičajenu bozu kako takvo što nikada ne bi rekao ni Račan ni Milanović jer “SDP je stranka koja uključuje, a ne stranka koja isključuje“, pri čemu je očito zaboravio slučaj Kolarić, ali i brojne druge. Eksplicitno je rekao da Bernardić vodi stranku loše i u uskom krugu ljudi i istaknuo nadu da će ga se riješiti na izvještajnoj konvenciji krajem godine.

Na pitanje novinara o izgledima SDP-a na sljedećim izborima, Grbin tvrdi kako nije izgledan scenarij da SDP s Bernardićem na čelu može pobijediti Plenkovića. Očito ne razumije da to ne ovisi o vođi, jer ni SDP s Plenkovićem na čelu ne bi mogao pobijediti HDZ koji bi predvodio Bernardić, no o tome će biti riječi kasnije. Grbin se u intervjuu poziva na iskusnijeg kolegu: “Mi kao SDP, kao što je moj kolega Orsat Miljenić rekao, ne predstavljamo pravu oporbu vlasti“. I evo u čemu vidi problem: “Nismo dovoljno jasno reagirali kod premještanja ploče iz Jasenovca u Novsku“. Zatim: “Gdje smo danas kad ponovno imamo atak na prava nacionalnih manjina“? I kao šlag na kraju: “Ako usporedimo glasnoću 2013. i 2014. godine kada se napadalo na seksualne manjine i ćirilicu, ovo je kao jedan drugi SDP“. Odmah nakon Grbinova intervjua Ranko Ostojić na Facebooku je objavio status: “Bravo, Pedja! Jasno. Precizno.

Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove.
Odgovorno. I pošteno. A tko se boji članova, vidjet ćemo. I čiji su prstići u nečijem pekmezu!“Kako su se vremena promijenila! Nekad su u frakcijskim borbama u Partiji padale glave, a sada se drugovi kao tinejdžerice sokole Facebook statusima punim slatkih umanjenica. Podršku Grbinu dao je i još jedan perspektivan kadar – Željko Jovanović – koji je ustvrdio: “Bernardić je od dečka koji obećava vrlo brzo postao predsjednik koji zabrinjava, a sa svojim šaptačima Komadinom i Ostojićem vodi SDP nepovratno u političku marginalnost. Sad je svima kojima su SDP i socijaldemokracija na prvom mjestu jasno da SDP treba novo vodstvo u kojem ne vidim ni Bernardića ni Komadinu ni Ostojića.

Po meni nove lidere zajedno predstavljaju Peđa Grbin i Siniša Hajdaš Dončić.“Time je u vatru gurnuo i Hajdaša Dončića. A ovaj, kao junak iz narodne pjesme, pred veliki boj noću vodu pije i tmuran bdije: “Prvi se put stvarno bojim za budućnost SDP-a. Došao sam do trenutka da ne mogu zaspati, nego samo o tome razmišljam. To mi se nikad nije dogodilo”, kaže Hajdaš. A sam se za vođu puno suptilnije kandidirao intervjuom SDP-ov vanjskopolitički stručnjak Joško Klisović zvani Klisindžer. On smatra da stanje u stranci nije dramatično, a vjeruje i da je Milanka Opačić reagirala preemotivno u optužbi na Bernardićev račun da stranku pretvara u “sektu svojih prijatelja“. Opačić pak sa šest godina naknadne pameti proziva Zlatka Komadinu jer je “pobjegao iz Vlade“i dodaje: “On nije potjeran, on je dao ostavku jer se nije mogao nositi s problemima u svojem resoru.“Ukratko, urnebes u, barem do sada, najvećoj oporbenoj stranci. No čini se kako svi oni ne vide stvarni problem i dublji razlog koji ih drži daleko od vlasti, a koji nema veze s tim hoće li na čelu SDP-a biti Bernardić, Grbin, Miljenić ili bilo tko drugi. U rujnu prošle godine, kad je nakon tijesno izgubljenih izbora Zoran Milanović objavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, a dio lijevih komentatora likovao smatrajući da se partija riješila balasta, napisao sam kako ih to neće spasiti u konzervativnoj Hrvatskoj u kojoj “ljevica još desetak godina neće doći ni blizu vlasti“.

Nije se radilo ni o kakvom proročkom nadahnuću ni silno dubokoj analitici, već o jednostavnom uvidu kakvo je naše biračko tijelo i kakva je ljevica koja mu se obraća. Hrvatsko biračko tijelo većinom je konzervativno i sklonije desnoj opciji. Golemom većinom 1990. glasalo je protiv komunista (barem onih eksplicitnih), a 1991. za osamostaljenje Hrvatske. Danas glasaju više-manje isti ljudi, ili njihova djeca i unuci. U takvom stanju, kako što možemo vidjeti u nizu izbora od 1990. do danas, prirodna, normalna situacija je da je HDZ na vlasti, koliko god loš, korumpiran i nevjerodostojan bio. HDZ je gubio vlast samo u iznimnim situacijama. Dva su puta izgubili izbore isključivo zato što su sami sebe pokopali. 2000. su HDZ-ove frakcije izbušile stranku u međusobnoj borbi za Tuđmanovo nasljeđe. Filali su lijeve medije kompromitirajućim materijalom o stranačkim rivalima, što je, uz obilno strano zalijevanje NGO sektora i “nezavisnih“medija, asistiranje stranih ambasada i zamor javnosti nakon deset godina iste vlasti, dovelo do toga da je SDP, uz smokvin list Budiše i Račanovu umjerenost, dobio izbore.

Drugi je put HDZ opet sam sebe ukopao. Nakon neobjašnjenog i neodgovornoj Sanaderova odstupanja s vlasti i svih afera koje su isplivavale na površinu u sljedeće dvije godine, bilo je pravo umijeće ne dobiti izbore 2011. I to je to. Dovoljno je, dakle, da se HDZ minimalno konsolidira, pa i uz nespektakularnog lidera kao Karamarko ili padobranom spuštenog kao Plenković, pa da dođe na vlast. Stoga je ispravnije reći kako u dva iznimna slučaja 2000. i 2011. nije SDP dobio izbore, već ih je HDZ izgubio političkim samoubojstvom. Zaključak svega toga je kako ponosna sljednica Komunističke partije iz Jugoslavije, bez razračunavanja s tom prošlošću ne može dobiti izbore u Hrvatskoj ako je druga opcija imalo na nogama. Za sada je to još uvijek HDZ, sutra može biti i netko drugi, vjerodostojniji i čvršći. Osim toga, lijevo-liberalna kulturna hegemonija koja se proteže još iz doba Jugoslavije u Hrvatskoj se zadnjih godina ubrzano rastače. Lijeve su se intelektualne i medijske perjanice ofucale, a portali i društvene mreže već premašuju stare medije.

Nove generacije više ne otkidaju na, za njih već staračku, feralovsku šegu i preko toga im se ideologija više ne može ucjepljivati. Dominaciju na NGO sceni preuzimaju konzervativne udruge, Soros je “ođuturumio“, presušuju i strane donacije. Hrvatsko biračko tijelo većinom, koja se s novim generacijama dodatno povećava, čine ljudi koji neće glasovati ljevije od centra. Eto kakvo je “tržište“. A da vidimo kakve je politička “roba“, tj. SDP. Što im nudi? Nedavno je predsjednik SDP-a došao na jugonostalgičarski, titoistički skup sa sovjetskim zastavama. Je li to euroazijski koncept umjesto euroatlantskog? Izlazak iz NATO-a? Vezivanje za one koji su se borili za komunističku Jugoslaviju umjesto demokratske Hrvatske? Što SDP nudi na ekonomsko-socijalnom planu? Što mogu obećati radnicima, koji ionako predstavljaju manjinu u biračkom tijelu? Mogu li biti veći socijalisti i etatisti od HDZ-a? Mogu li “brijunaši” u plitikim socijalno-populističkim porukama parirati Živom zidu? Hoće li im građani u borbi za zaštitu javnog dobra vjerovati više nego Mostu?

Onaj tko misli dobiti izbore u Hrvatskoj ne bi trebao ići na skupove pod jugoslavenske i sovjetske zastave, braniti Titov totalitarizam, obilježavati četničke ustanke. Većini Hrvata odbojno je sve što je vezano uz Jugoslaviju i komunizam, koliko god to peglali crno-bijelim svjetovima, sretnom djecom, humorom JNA pitomaca, bajkama kako se moglo zaspati na klupi i kako su svi dobivali stanove. Uz neraščišćen odnos prema totalitarnom nasljeđu i Jugoslaviji, SDP nudi i kulturni elitizam crvene buržoazije, kojoj je vrhunac dometa ruganje krezubom puku koji sluša Thompsona, uz pristajanje na direktive novih centara moći u nasilnom vrijednosnom preodgoju naroda.

Šanse su ovakvog SDP-a da u bliskoj i srednjoj budućnosti dođe na vlast nikakve i ono što su postigli s Milanovićem bio je njihov vrhunac. Umjesto silnog novca kojeg daju Alexu Braunu da im rebrendira stranku, evo im besplatan savjet – neka se eksplicitno odreknu Tita, Jugoslavije i elitizma crvene buržoazije pa možda dohvate dvadeset posto.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati