Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

MILE BOBAN VRAĆEN IZ HONOLULU

Objavljeno

na

(O čemu se ovdje radi? Radi se da sam ja, Mile Boban, imao rodicu Miru Ćorluka, udata za Marić koja je živjela u Sydney-u. Njezima majka Ivica i moj otac Petar su brat i sestra. Ja sam tada živio u San Francisku i mi smo se dopisivali. Ona je izrazila veliku želju da ju dođem posjetiti. Pristao sam na njenu i moju, tj. obostranu želju da ju posjetim. U veljači 1980. godine otišao sam na australsko poslanstvo u SF zatražiti ulaznu vizu za Australiju. Bez ikakovih poteškoća sam dobio potrebnu vizu da mogu posjetiti Australiju. U petak 20 lipnja 1980. godine oko dva sata poslije podne sam pošao iz SF za Australiju preko Honolulu. Tu je zrakoplov na kratko stao.

Ja sam sjedio uz prozor i čitao zanimljiv članak francuske novine France-Soir o L’APPEL DU GENERAL DE GAULLE du 18 Juine 1940. Taj dan 18 lipnja 1940. general de Gaulle je uputio POZIV Francuskom Narodu u kojem je pozvao sve i svakog Francuza u Francuski Narodni Otpor “Resistance Nationale Francaise” u borbu protiv okupatora Njemačke. Dok sam bio zabavljen čitanjem, dvojica meni nepoznatih ljudi priđoše k meni, upitaše me za ime i prezime. Čim sam im rekao ime i prezime, zatražili su moju putnicu kao izgovor da ju pregledaju. Čim sam im pokazao putnicu, lopovskim i drumskim načinom su ju zgrabili i na njihovim koljenima na svu brzinu stavili preko skoro svih stranica na pečat CANCELED, CANCELED, CANCELED, PONIŠTENO, PONIŠTENO, PONIŠTENO. Vratiše mi putnicu a za hiti čas njih nestade. Taj Gestapovski način postupanja me je toliko iznenadio da se na brzinu nisam mogao ni snaći. Posluga, tj. službenici zrakoplova me sliom izgone nagone da napustim zrakoplov, što sam ja uporno odbijao, jer uistinu nisam točno ni znao o čemu se radi. Bilo je tu natezanja i prepiranja, jer Zrakoplovna Qantas Kompanija mi nije htjela priznati povratni trošak prijevoza iz Honolulu do San Francisca, pod izgovorom da na mojoj putnoj povratnoj karti datum povratka ne odgovara. Koliko god su službenici zrakoplova nastojali biti uljudni prema meni, ja sam sa moje strane sve više bio uporniji da mi plate put do San Francisca. Natezanje je potrajalo preko dva sata, a zrakoplov i jedni putnicu su morali čekati dok se stvar riješi. Konačno su oni popustili i s ovog zrakoplova mene odvezli na jedan drugi koji je čekao za San Francisko, tako da sam stigao u San Francisco u subotu 21 lipnja 1980. godine oko 9 sati ujutro.

Ovo ovdje, danas, poslije skoro punih 37 godina donosim kao jedan dio hrvatske političke iseljeničke povijesti, kako se je postupalo u takozvanim slobodnim i demokratskim zemljama s nama državotvornim Hrvatima. Neka i ovaj opis bude nezaboravni dio poteškoća i borbe Hrvata u Obnovi Hrvatske Države. Kasnije sam saznao preko mojeg odvjetnika Paul Worsatz iz San Mateo, California, da su mi zabranili ulazak u Australiju zato što sam bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora za SAK. Mile Boban, Otporaš.)

Hrvatski Tjednik br. 141, 24 .6. 1980., VOL. III., NO.141

Hrvatski javni radnik, član i dužnostnik Hrvatskog Narodnog Otpora i član uredničkog vijeća Hrvatskog Tjednika, Mile Boban, američki Hrvat i u hrvatskim kolonijama širom svijeta cijenjen po svojem poštenu i rodoljublju, osjetio je u petak 20. lipnja, na svojim vlastitim leđima australsku diskriminatornu praksu prema Hrvatima.

Gospodin Boban je namjeravao posjetiti svoju rodicu, gđu. Marić, koja živi u Sydneyu, i u namjeri je 24.2.1980. zatražio i dobio ulaznu vizu za Australiju. Nakon što je kupio kartu i inače se pripremio za put, utrošivši svoju ušteđevinu za ovaj put, g. Boban je neznajući kakova ga sudbina čeka, krenuo na put zrakoplovom  koji ga je trebao dopremiti do Sydneya. Umjesto toga, njegov put je završen kad je stigao u Honolulu, gdje ga je dočekao australski gen. konzul, g. Williams, uzeo mu putnicu i poništio njegovu ulaznu vizu.

Znademo da će se mnogi Hrvati, pa i mnogi Australci pitati, zašto Australija ovako diskriminatorno zaustavlja jednog Amerikanca hrvatskog porijekla samo zato što voli Hrvatsku i što se je usudio to glasno reći?

Mi ne želimo glumiti i praviti se zabezeknuti. Mi nismo ni malo začuđeni postupkom australske vlade, , jer znademo bezbrojne slučajeve Hrvata koji su morali umirati samo zato što su bili Hrvati, bezbrojne slučajeve koji su morali svoj život čamiti u zatvoru samo zato što vole svoju domovinu, pa kako bi se onda mogli čuditi ovom slučaju u kojem je g. Boban morao izgubiti nekoliko tisuća dolara i oprostiti se s jednim od građanskih prava koja imaju drugi ali ne i on jer je Hrvat.

Nije ovo prvi slučaj da je jedna vlada jednom Hrvatu uskratila pravo ulaska u svoju zemlju, pa niti prvi slučaj da je to australska vlada učinila. Sve što mi možemo reći je da zapadna “demokracija” dovršava svoj povijesni debakl, a slučaj Mile Bobana tek će u nama učvrstiti to već i tako učvršćeno uvjerenje.

Mi ne želimo g. Fraseru i njegovoj vladi postavljati pitanje, jer prave odgovore nećemo dobiti, a njih znademo i sami. Izgleda da je jedini način da Hrvati mogu putovati ako ih CIA kidnapira, čime dobivaju bezplatan prijevoz, samo ne mogu birati zemlju u koju žele putovati. (Za sigurno autor ovdje misli na kidnapiranje Mire Barešića i Ivana Vujičevića iz Paragvaja 1979. godine, mo. Otporaš.) U ovom slučaju, pa i u drugima, koji su se ranije dogodili, ne radi se samo o diskriminaciji, već i o bizarnom poigravanju s ljudima. Ako Mile Boban nije čovjek koji smije putovati u Australiju, zato što je uopće dobio vizu, pa da je na pola puta izgubi, nakon što se je dobro i debelo istrošio. Neće valjda australski predstavnici reći da je Mile Boban bio “good boy” (“dobar dečko”, mo.) u veljači, ali se je tokom proljeća pokvario, ili je na odluku utjecao posljednji razvoj događaja u Jugoslaviji (Titova smrt prije mjesec i pol dana, mo.) ili su gospoda već onda s podsmjehom dala vizu g. Bobanu, znajući već unaprijed da će mu na pola puta biti oduzeta.

Kakove li satire od zapadne projugoslavenske politike. Koliko će Jugoslaviji pomoći što jedan čovjek iz Amerike nije mogao posjetiti svoju rodicu u Australiji. Ako išta, onda bi efekt morao biti suprotan, jer na ovaj način će sve više i viće Hrvata shvatiti da na Zapadu nisu našli utočište i da Hrvat ne uživa zaštitu na svijetu, te da je neće uživati sve do onog dana kad u Zagrebu bude po prvi puta nakon mnogo godina zasjela vlada slobodne hrvatske države. Hvala svima koji nam danas pomažu shvatiti i uvjeriti se u istinitost ovog hrvatskog načela, kojeg neki Hrvati još nisu shvatili.

Onim Hrvatima pak, koji bi radije slobodno živjeli na obilatom Zapadu poručujemo: “Zapadne vladeod vas očekuju da se odreknete svog hrvatskog prava na samoodređenje i da što prije zaboravite svoje hrvatsko nasljeđe. Budite Cigani ako hoćete, pravite se da ste pali s Marsa, samo nemojte nikome reći da ste Hrvati, i biti ćete slobodni. Pazite ako govorite u snu da vam ne izleti nešto krivo, jer mogli bi biti diskriminirani. Ipak, za one kojima nije uskraćeno državljanstvo, važno je znati da još uvijek imaju pravo glasovati, pa koristite to dok još možete. Mi nismo više sigurni da li smijemo slobodno pisati o tome kako se osjećamo, pa neka neizvjesnost bude uzeta kao glavna karakteristika našeg opstojanja u “slobodnom” svijetu.

Mi znademo da se po Australiji slobodno šeću jugoslavenski agenti s diplomatskim i inim imunitetom. To smo čitali u australskom tisku, a čuli smo da je nakon Titove smrti ovamo stigla čitava garda novih obavještajnih i drugih kadrova iz Jugoslavije. Mi još nikad nismo čuli da je jedan jugoslavenski agent bio deportiran u Jugoslaviju, a iz usta australskih predstavnika smo saznali ne samo koliko ih ima, nego čak i koliko ih ima u kojoj jugoslavenskoj ustanovi, bilo da se radi o diplomatskim predstavnicima, bilo o poslovnim centrima kao što je JAT sa svojim agencijama.

Mi znademo da Mile Boban nema kriminalni rekord u Sjedinjenim Državama; mi znademo da on pošteno zarađuje svoj kruh u Americi, isto kao što ga 20 000 Hrvata pošteno zarađuje u Australiji. (Može se mirne duše reći da je i sadržaj ovog opisa bio dio UROTE PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA koja je uzrokovala hapšenjem članova HNO 25 lipnja 1981. godine i njujorških procesa protiv organizacije HNO, mo. Otporaš.) Ipak on je diskriminiran, i nitko nam u ovoj zemlji ne može dati dostojno i istinito priznanje ovog postupka, a da se pritom ne ogriješi o zakon ili slobodarska načela ne hrvatske politike, već svoje vlastite zemlje, Australije.

(U ponedjeljak 22 lipnja 1980. oko 8 sati na večer iz Australije me je nazvao Srečko Rover iz ureda jedne australske novine i tražio od mene da dadnem intervju toj novin, što sam rado i učinio. Novinar me je pitao u detalje kako je došlo do togda su australske vlasti meni zabranile ulazak u Australiju. Srećko Rover mi je kasnije poslao članak iz tih novina, ali je sve bilo šturo i napola iskrivljeno. Možda ću jedne druge zgode i to iznijeti. Ovo za sada neka bude dosta onima koji se budu bavili hrvatskom političkom emigracijom. Možda će jednog dana doći i to na red da će hrvatska vlada RH službeno i preko diplomatskih kanala zatraži od vlada zemalja u kojima su Hrvati politički i nacionalno bili jako aktivni i rodoljubno hrvatski djelovali, da im dostave sve do sada sakrivene tajne, kako bi se moglo znati šta je tko radio za i protiv Hrvatske. Bez tih otkrića, bojim se reći, da se za mnoge istine i stvari nikada neće znati, tako da će se i tu istina zatajiti i mnoge tajne sakriti. Mile Boban, Otporaš.)

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati