Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić: Njihov ili naš Božić?

Objavljeno

na

Odjeknulo je gromoglasno, a onda se nastojalo sve stišati. Kardinal Bozanić pozvao je na trodnevnu molitvu za Domovinu. Trenutnoj neokomunističkoj vlasti takav potez se nije nimalo svidio. Pa sve ide dobro, što hoće taj čovjek?!

I razvikani mediji gurnuše sve u stranu. Nevažna tema. A uostalom, što može ta molitva? Gubljenje vremena, idemo mi rasplićati regionalne i svjetske probleme. Vjernici i domoljubi, pak, reagiraše drukčije. Dobro shvatiše što je kardinal želio poručiti, odlučiše Božić dočekati u molitvi, ne samo za Domovinu, nego i za mnogo drugoga, kao i iz jednostavne ljubavi prema Bogu. Oni slušaju glas svoje duše i svoga srca te tako pokušavaju oblikovati svijet oko sebe.

     Jedan od onih koji će zacijelo biti u našim molitvama ovih dana je i Veljko Marić. Hrvatski je branitelj, trenutno zatočen u srbijanskim tamnicama. Optužen je za navodni ratni zločin. Ne ulazeći u to je li optužba točna ili lažna, on kaže da je lažna, kao država nismo smjeli dopustiti da ga uhite po zakonu kojim su svoju nadležnost protegnuli na sve zemlje bivše Jugoslavije. Već odavno Hrvatski je, nekada državni, sabor trebao o tome raspravljati, ali nije. Kad se ipak ovih dana uspjelo razbiti tu blokadu i taj slučaj staviti u saborsku proceduru, protiv su bili velika većina zastupnika SDP-a, svi zastupnici HNS-a, SDSS-a te ostalih zastupnika manjina. To su ti što bi htjeli voditi nam državu i što se hvale da sve ide dobro, a svakim danom sve je više nezaposlenih, svakim danom sve više rasprodaju zajedničko nam dobro umjesto da se pohvale svojim radom.

     Ovakvima već nekoliko mjeseci na žulj su stali hrvatski branitelji. Prosvjeduju u Savskoj 66, ispred Ministarstva branitelja, valjda hrvatskih, jer toga nema u nazivu. Oni čije ostavke traže ne žele ih dati. Oni slušaju glas svoje partije, svejedno pod kojim se imenom krila, a ne glas onih za čije se dobro navodno brinu. Već viđeno kroz dugih mračnih 45 komunističkih godina. Izvjesno je da će za Božić biti isto. Branitelji ne odustaju, ne odustaje ni partija. Što je s pukom Božjim? On će pohrliti prema jaslicama. Gdje? U Savsku 66 gdje su branitelji, 100 postotni hrvatski ratni vojni invalidi, ili će se praviti da se to njega ništa ne tiče govoreći da je sve gola politika? Nadam se da ćemo znati izabrati te spojiti i Savsku 66 i naše župne crkve. To bismo trebali znati i na izborima za hrvatskog predsjednika koji su tik iza Božićnog slavlja. Na jednoj strani je onaj koji plovi u maglama »regiona« i baš ga briga za Veljka Marića i druge branitelje, na drugoj strani njih dvoje koji bi trebali biti drukčiji, na trećoj jedan mladac. Ne uvrijedivši ovoga posljednjega, vjernici bi trebali birati između njih dvoje. Bilo bi bolje da su se uspjeli dogovoriti i da ih je samo jedno, ali sad što je tu je. Krhke su nade da će se netko od njih odreći svoga hoda prema službi hrvatskog predsjednika, ali ne bi smjele biti krhke nade da će u drugom krugu onaj tko ne dobije pozvati svoje glasače da glasuju za onoga drugoga. Hoće li tako biti? Ne bude li, unatoč svemu, to će značiti da je dotični bio tuđi igrač. Glasači bi trebali biti pametni, odbaciti ga i prikloniti se kandidatu iz svoga jata.

     Takva je, dakle, naša trenutna društvena stvarnost. Ipak je lakša od stvarnosti u Sjevernoj Koreji, Kini ili Pakistanu. O prvoj zemlji kao da sve znamo. Svakim nas danom bombardiraju vijestima o njoj. Prisjetimo se sada samo radnih logora. Nije ništa lakše ni na slobodi, ali kada te zaključaju u taj radni logor, odakle se teški izlazi, još teže bježi, možeš se gotovo pozdraviti sa životom. Glavno im je obilježje suparništvo, čak i s članovima obitelji. Mora se jesti, mora se biti politički ispravan da te ne bi odstranili kao nepotrebnu jedinku. Ništa čudno, u srži je to komunizma. Prisjetimo se jugoslavenskih komunista. Osim borbe sa svojim protivnicima, borili su se i međusobno, jer su morali pokazati da su na ispravnom putu. A on je imao i zavoja, i nepreglednih dionica, i zasjeda, tako da su mnogi na njemu pali. U Kini kao da je naizgled odlanulo. Počeli su slaviti Božić, bez obzira sviđalo se to partiji ili ne. Ulice su okićene, trgovine posebno. Žali se i partija i puk da to vodi prema zaboravu kineske tradicije, ali se žale i kršćani. Nije to ono što kršćanstvo uistinu jest. To je samo žeđ za novcem, ona zapadna žeđ zbog koje se mnogi bune ovih dana diljem Europe i SAD-a, mnogi kojima je ta žeđ ukrala Božić i svela ih na običnu robu u proizvodnji. Valja nam pratiti taj kineski hod, a pratit ćemo i hod malobrojnih kršćana u Pakistanu. Tamo priča s Asiom Bibi još nije završena. Mogu je objesiti svakoga trenutka. Skupina žena optužila ju je da je nešto govorila protiv islamskog proroka Muhameda. Ona je sve porekla, ali tko nju sluša. Državni zakon glede očuvanja prorokove časti je takav da si kriv samo ako budeš optužen. Neumoljiv je zbog toga što je puk neumoljiv. Netko im je usadio u glavu da ih se ne smije kazniti kad brane prorokovu čast, a obrana je dotičnom nevjerniku skinuti glavu. I uz to uzviknuti da je Bog velik. Da ne bi! Ne znam hoće li naša sestra kršćanka Asia dočekati ovaj Božić. Znam samo da se za nju treba moliti, kao i za sve druge progonjene kršćane u svijetu, uključivši i one na tzv. Zapadu. Ako prisežemo na demokraciju, onda neka ona bude i za kršćane.

     Što pojedini koji žele biti utjecajni misle o demokraciji, može se lijepo vidjeti na primjeru pedofilije u današnjem svijetu. Nekoliko su godina time, s pravom ili ne, bičevali Katoličku crkvu. Tražile su se velike količine novca, a usput su mislili i papu posjesti na optuženičku klupu. Pojedini su se nakon više desetljeća odjedanput prisjetili da ih je netko napastovao. Određeni kažu da su svime ranili Crkvu, meni se čini da su joj isprali rane, bez obzira što to nisu htjeli. Pod utjecajem društva u kojoj je Crkva živjela u nju se uvuklo mnogoštošta što tamo nikako ne spada. I bilo je krajnje vrijem da se to izbaci, da ona prodiše, da se pokaže u svoj punini svoga ćudoređa. Tako, pak, nije s Hollywoodom. Amy Berg, holywoodska dokumentaristica, proslavila se razotkrivanjem pedofilije u krilu Katoličke crkve. Pljeskali su joj, slavili je, filmove joj širili okolo. Kad se tema ocrtala, palo joj je na pamet pozabaviti se istom stvari u okrilju Hollywooda. I krivo je mislila. Svi su je odbacili. Ne žele uopće govoriti o toj temi, kamo li da joj budu uz bok. Lijepi naš Hollywood, lijepi naši zapadni mediji. Demokracija, ljudska prava i slično tome, tako malo stanuju u vašoj sredini. Mrvicu kao da je drukčije u Londonu, ali izgleda samo zbog toga što je sve otišlo toliko daleko da se više ne može skrivati. Pedofili u službi Njezinog veličanstva. Nisu se samo zadovoljavali tom nastranošću, njima su djeca bila obična potrošna roba. Ubijali bi ih nakon što bi ih iskoristili. Ti pokvarenjaci i ubojice bili su zastupnici, ministri, policijski službenici, generali, važni poslovni ljudi. Ujedinili se u zlu. Hvala lokalnim medijima koji su sve razotkrili i prisilili vlast da se o spomenutome barem počne razgovarati. Ne bih sada o tome imamo li ovu trenutnu šutnju o Katoličkoj crkvi zahvaliti upravo ovom otkriću. Ti krugovi bili su, naime, najglasniji u njezinoj osudi. Pričekajmo malo i vidimo kako će se sve odigrati. Treba biti čovjek da bi mogao ljudski djelovati.

     Ljudi svakako jesu Krešimir Šego i biskup Vlado Košić. Prvi je ovih dana završio svoj ovozemaljski život. Pokopali smo ga koliko smo mogli i znali doličnije. Bio je hrvatski književnik, bio je hrvatski domoljub, bio je vjernik. Već dva desetljeća svoje je talente stavio u službu Kraljice mira. Mrvicu mi je bio »čudan« na početku, onda kada sam ga primao u Informativni centar »Mir« Međugorje (ICMM). Već je poznati pjesnik, ovo će samo na njegovu glavu navaliti gomilu protivnika. Tako i bi. Nije ga bilo strah, podržavao sam ga i podržavam ga. Vjerujem da mu je Gospodin dao mjesto u svome kraljevstvu. Drugi je još živ. Ovih dana, na sv. misi zadušnici, usporedio je dvojicu Franja, Kuharića i Tuđmana. Nije mu to trebalo, rekli bi oni »razboriti«. I on je sebi na glavu navalio gomilu nezadovoljnika. Rekao je i štošta drugo, domoljubni i katolički mediji su to objavili, valjda smo čitali. Neka, podržavam i njega. Samo kukavice bježe s bojišta.

     Božić je puno ljepši u društvu s dobrim ljudima. Neke smo spomenuli, neki nisu mogli doći na red, nekih ćemo se zacijelo sjetiti. Zajedno s njima mijenjajmo sebe i svoju okolinu. Nešto slično je osjetila i Frama iz Mostara pa su pozvali pučanstvo da ne psuje. Kažu da je vrijeme s tim prestati. Uistinu jest, kao i s mnogo drugoga što nas veže. Razriješimo te spone i budimo slobodni, ne čekajući da nam kojekakvi probisvijeti donesu slobodu. Da znaju i mogu, sebe bi najprije oslobodili.

Miljenko Stojić/HRsvijet

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati