Miljenko Stojić: Skupinica

0

Nasmiješih se sinoć čitajući jedan članak. Pronađoh ga na portalu koji inače ne pratim, ali me upozoriše na njega. ( 🙂 opa) Uvaženi, angažirani, pametni, i kako sve ne tepaše sebi, čovjek onoga vremena naizgled razbuca sve oko sebe. Stisklo mu drugara pa se on sad razmahao. A taj drugar bio opet stiskao sve oko sebe. Negdje iz nebeskih visina propisa kako se treba vladati i što treba razmišljati. Pa ga spustiše na zemlju. Njemu to bi sirovo i nepravedno, a njima potez koji moraju napraviti ako žele zaštititi sebe. Dotični je, naime, otišao predaleko.

[dropcap]N[/dropcap]e bih htio da bilo tko u ovome pronalazi bilo koji događaj iz ovih dana. Ovo je samo uvod i ništa više. A osvrt je, pak, nešto posve drukčije, zar ne? Spomenuh sve samo zbog toga što samozvani »branitelj« samodopadno izjavi da oni nisu skupinica, da se ničega ne boje. U napisanom kao da mu naslućujem drhtanje glasa. Je li došlo vrijeme za naplatu? Očito jest. Ne pali više ni socijalizam, ni prisezanje na neku maglovitu BiH zaboravljajući svoju Herceg Bosnu, ni dvolična briga za svoj puk. Potrošilo se povjerenje, to ti je.

Slično osjeća i negdašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić. Sada sve više i više pjeva komunističku pjesmu, napuštajući onu ustašku. Vraća se zapravo svojim korijenima. Kamo sreće da je odlučio pjevati samo jednu, onu našu domoljubnu, iskovanu u Domovinskom ratu, rečeno njegovim rječnikom. No, nije pa se i on neprestano tješi da ne pripada skupinici. Sebi dapače pripisuje budućnost. Malo morgen, u duhu govora otkada nas njegovi kao tzv. privremene radnike, zapravo iseljenike, počeše slati u njima mrsku Njemačku i truli Zapad! Njihov otac Karl Marks valjda ne imaše ništa protiv jer i on je neprestano tamo, iako mu se opaka misao zapravo raširi po Istoku.

Budućnost nisu ni umjetnice, njih tri, koje u kapelici Sv. Trojice u Kastvu izložiše gole ženske portrete, navodno svoje, nisam provjeravao. Župniku, pak, ne bi teško takvoj umjetnosti zalupiti vrata. Slijedom toga nađe se i u središnjem Dnevniku HTV-a. Zbog svoga svećeničkog rada tamo do sada ne uspijevaše dospjeti, ali ga umjetnice proslaviše. I to još gologuze, oprostite na izrazu. Što ti je disati u ritmu suvremenosti! Neki talijanski svećenici, zajedno s jednim biskupom, tamo na Siciliji, jamačno ne bi tako postupili. Oni čak šuruju i s homoseksualcima, kamo li ne bi sa spomenutim umjetnicama. Govore i o nekim katoličkim homoseksualcima, pa onda takve udruge priređuju susrete na temu vjera i homoseksualnost, pa… Ima toga dosta u tom smjeru. Spomenuti crkvenjaci nastoje podučavati druge da i takvima treba šaputati vjeru. Samo vi šaputajte i budite spremni na posljedice, odosmo mi na drugu stranu. Može to biti i ona današnjega pape Franje. Očito je da zna što hoće, iako sve čini naizgled tako jednostavno. To protivnike za sada zbunjuje. Što mu prigovoriti? Ujedno se nadaju da će ipak prići na njihovu stranu. Tko je vidio u današnje vrijeme držati se evanđelja kao pijan plota?! To je za neke tamo zatucane, a mi smo suvremeni, načitani, nezavisni. Iščitah taj stav i u riječima onih koji posljednjih dana napadaju kardinala Vinka Puljića. Zamislite, posjetio je u tamnici Daria Kordića. A njega je pravdoljubivi Haaški sud osudio na tolike godine tamnice. Istina, nisu mu ništa dokazali, ali zar jednome takvome treba išta dokazivati. Zna se da je kriv i točka. Nasmiješio bih se na sve, kad nečija, u ovom slučaju Kordićeva, koža ne bi bila u pitanju. Očito se skupinica boji da on ne bi ustrajao na tome da sve dostojanstveno podnese. U tom slučaju oni će teško prodati svoju pokvarenu robu. Puk će ga primiti kao jednoga između sebe i ustrajati na njegovom i svome putu. To se mora zaustaviti pod svaku cijenu. I zato udri po kardinalu da se drugi prepadnu. Ne će svi shvatiti da ga se nije branilo kad su ga drugi napadali, važno je sada ispasti pravovjeran pred svojom skupinicom koja masno plaća ovakve stvari.

Ništa čudno, nakon komunizma nastoje nam uvaliti neoliberalno okruženje. To bismo jednostavnije mogli reći kao: besprizorni su uvijek besprizorni. Uzmimo samo za primjer određene ličnosti iz naše sredine. Nekada su bili gorljivi pristalice marksizma, druga Tita, sada se lijepe uz tzv. europske vrijednosti. Umješno su između sebe podijelili unosne poslove u europskoj birokraciji. Čine to i na nižim razinama. Ne možeš dobiti nikakav državni posao ako nisi u njihovom kolu. Baš mi ovih dana neki govore o tome. Uzalud što su ispunili sve uvjete, drugi idu naprijed jer su podobniji. Skupinica bi htjela postati skupina, onda i potpuno zagospodariti. Zbog toga mogu čak i lupnuti šakom o stol kad se dirne u nekoga njihova. Da, mislim sada na trenutnog predsjednika hrvatske vlade Zorana Milanovića. Nijemci mu žele strpati Perkovića u tamnicu, a on se sjeća da mu je ćaća govorio da su ti Nijemci, ono tamo u Drugom svjetskom ratu… Što je Perković s drugovima ganjao i ubijao Hrvate po Europi, nije važno. On to ima pravo jer je dio skupinice koja ponekad u suvremenoj hrvatskoj državi uspijeva prijevarom doći na vlast, a kad dođe jadna ti li je majka svakome do koga dopre. Ruši sve pred sobom i boji crvenom bojom. To je jedino važno. Još samo Titovu štafetu u ruke i put u budućnost je zajamčen, makar Ameri bacali i one svoje atomske bombe. Nema te sile koju komunistički duh nije kadar pregaziti. Pogledajmo samo onoga ministra znanosti Jovanovića. On na jednu stranu, svi na drugu, ali se ne da. Ili onoga Dejana Jovića, savjetnika trenutnog hrvatskog predsjednika Ive Josipovića. Zahvaljuje se drugu drugu Sorosu za sve što je učinio za njega, još tamo od devedesetih. Njegovi mu tepaju da je jedan od 10 najmoćnijih Srba u svijetu. Stvarno, tko je tu lud? Ili oni, s Vesnom Pusić na čelu, koji bi htjeli povući hrvatsku tužbu protiv Srbije. Beograd kaže da je spreman za bezuvjetno povlačenje tih međusobnih tužbi. Kako i ne bi. Kriv je, pa bježi od svega što ga noge nose. Samo s komunistima se sve može prikazati tako kao da su obje strane krive. Ali, njima se stolica mrda…

Ne da mi se više o ovome, a ni o tome koliko je još dana preostalo dok Hrvatska uđe u EU. Uredno to najavljuju na tv, ali ja odmah zaboravim. Teško pamtim takve stvari i gotovo. Znam da ništa ne ću slaviti tih dana. Sve i da sam mislio, sada mi se ne da. Toliko su nas Britanci i njihovi izgnjavili kroz to ulaženje, da je svako slavlje bespredmetno. Bio je to Križni put, jednak onome koji su nam pripremili 1945. Radije slavim dan naše, hrvatske, državnosti i obljetnicu Kraljice Mira. To su odrednice za budućnost, ostalo je samo varka. Pogledajmo samo koliko je velika i jaka ta skupina. K tomu, svaki je dan veća i jača. Kako da mi ne zaigra srce?!

Miljenko Stojić/hrsvijet

facebook komentari