Miljenko Stojić: Sraz

0

Početkom studenoga po kršćanskom svijetu groblja zasvijetle plamičcima svijeća. Naizgled su krhki, ali ima ih mnoštvo te se ne daju utrnuti. I dok nas upućuju na smrt govore nam da je život jednostavno neuništiv. Protuslovno?

Od svih mogućih groblja u hrvatskom narodu spomenimo samo mirogojsko. Tamo leži velik broj onih koji su prije smrti čekali na uskrsnuće, ali i oni koji ga nisu čekali. Pomiješali se i naši velikani, i naše propalice, komunisti i njihovi protivnici ustaše i domobrani, zapravo njima su oni prvi preorali grobove, naši branitelji i oni koji su pomagali našim protivnicima, presjek nas ovakvih kakvi smo. No, sve to bi uzalud da se tih dana trenutni hrvatski državnici tamo nađu. Došao je samo Josip Leko, predsjednik Hrvatskog, nekada državnog, sabora. Po medijskim izvješćima svratio je svuda gdje se obično svraća pa čak i do grobnice nekakvih narodnih heroja. Nije svratio do mjesta gdje su ti i takvi nastojali zatrti svaki spomen na postojanje nekih drugih. Takvima su na goloj ledini palili svijeće, kao i nekada skrivećki u komunističko vrijeme, njihovi najbliži, njihovi prijatelji i poznanici. Ne znam hoće li oporba koja se nada ubrzo doći na vlast smoći snage postupati drukčije. Bilo bi to dobro jer bi vodilo pomirdbi našega naroda. Jedno su opravdana ili neopravdana gledišta, a drugo je mrtav čovjek. Dotle stajališta ostaju suprotstavljena.

leko mirogojNa Mirogoju je Leko posjetio i tzv. Zid boli. Iz Selske ulice u Zagrebu donijeli su one cigle koje su spontano bližnji pobijenih donosili ispred ratnog ureda UNPROFOR-a koji jednostavno rečeno nije činio ono što je trebao. I te cigle, s imenima pobijenih, zacijelo su ih bole u oči. Onda su jedno jutro rano, vrlo rano, po nalogu gradonačelnika Milana Bandića, prenesene na Mirogoj, naravno u dosluhu s tadašnjim vlastodršcima na Markovom trgu i Pantovčaku. Tko se želi moliti može, tko želi tugovati, može, ali daleko od očiju javnosti. Međunarodna zajednica bila je zadovoljna, domaći vlastodršci također, ali ne i hrvatski puk. Doživio je još jedan napad na svoju samobitnost. Uvaljen mu je u svijetu propali projekt Dušana Džamonje, velikog graditelja spomenika onih koji su na svojim kapama nosili zvijezdu petokraku. A i protiv takvih su se borili naši pali i zbog kojih je nastao Zid boli.

Dolazimo sada ovdje do točke koja nam itekako para srce ovih dana. Naših branitelja, invalida Domovinskog rata. Eno ih tamo u Zagrebu ispred hladnog Ministarstva branitelja, prosvjeduju jer su im nasrnuli na dostojanstvo. Mediji koji se vole nazivati velikima nesmiljeno ih izruguju. Nema njihova novinarskog fićfirića koji to nije učinio pa ih ne ćemo sada nabrajati. Tužno, ako razmišljamo srcem, očekivano ako razmišljamo glavom jer dotičnima jugoslavensko vrijeme još nije izišlo iz glave. Na takav način trebalo bi prići i nesretnom Siniši Glavaševiću, sinu vukovarske legende, a današnjem pomoćniku ministra branitelja Freda Matića. Svi su očekivali da će imati srca za suborce svoga oca, ali ništa od toga.

Dao se uvući u licemjerni humanizam. Takav humanizam, naime, ne gleda na čovjeka nego na određene ciljeve. U kontroverznoj emisiji »Nedjeljom u dva« govorio je o braniteljima i kategorički otklonio svoju ostavku. Jer on ne griješi, njemu se riječi vade iz konteksta. Ujedno je rekao da mu je otac kroz život bio teret. Jedno je on kao vukovarska legenda, a drugo je on Siniša kao njegov sin. Dodao je i da ga se sjeća i da je uvjeren da u nekim stvarima ne bi postupio onako kako to misle branitelji. Slažem se s njim u onom prvom, ovo drugo ne bih komentirao. Sin nije slika oca vukovarske legende i točka. On je jedan od onih koji se poput droge dao zavesti multi-kulti pričama. Recimo kao spisateljica, čiju, priznajem, nijednu knjigu nisam pročitao, Ivana Simić Bodrožić, ili je Ivana Bodrožić Simić, tko bi ga znao. No, da oni i neki drugi nisu takvi kako bi im karijere mogle ići naprijed? Pogledajmo, što više pljunu na sebe i svoje, domet im je veći.

Nekada je to bilo obrnuto, sad su druga vremena. Žao mi branitelja da moraju gubiti vrijeme s ovakvima. Ako želimo zaključiti, onda možemo reći da oni njih jednostavno ne razumiju i da će to po svemu sudeći tako i ostati. Možda bi im se otvorile mrvicu oči kad bi pročitali knjigu Marijana Gubine »260 dana«, ali oni to ne će učiniti. U sve spada i ministar branitelja Fred Matić. To je onaj što je majci ubijenog dragovoljca Jean Michela Nicoliera savjetovao da ne priča o ubojstvu svoga sina zbog odnosa sa Srbijom. Tako svjedoči njegov brat Paul i nemamo razloga ne vjerovati mu. Priča je to koju je Matić pokupio od onih koji nam rade o glavi. Takvi su najprije na nas pustili neobuzdanu silu, kada ona nije uspjela završiti posao kako je bilo smišljeno, ponovno nas žele okupiti i izručiti nas, kome drugome nego njima. Nadaju se da sljedeći put ne će »omanuti«. Samo naši branitelji nikako da to prihvate. Prosvjeduju.

Ne daju da bilo tko izjednači žrtvu s napadačem. Tijekom prosvjeda umrla je prosvjednica Nevenka Topalušić, branitelj Damir Čakinić se zapalio, hvala Bogu spasili su ga, uz uzvik: »Ne dajte Hrvatsku, izdržite.« Potpuni sraz naroda i vlasti. Matić, Glavašević, određeni kolumnisti rekli bi da se radi o raspirivanju mržnje. A prosvjednici redovno mole u svom šatoru i zazivaju Boga da im ne da mrziti, nego da im da samo snage boriti se za svoja prava. Pozdravljam ih takve, pozdravlja ih takve hrvatski narod. Jedino me strah riječi: izdržite. Radije molim da im Bog da mudrosti da pravilno zaključuju u ova teška vremena. Što god zaključe dobro zaključili. Oni su već dosta dali hrvatskoj državi, svanut će dani kad će im ona prići kao mati. Sjetimo se da je nekada nesmiljeno progonila nevinog generala Antu Gotovinu po svijetu, a zločinca Veljka Kadijevića nije.

Ali Gotovina je junak u našim očima, a Kadijević, rekosmo, zločinac. Ovih dana umro je u Moskvi kamo je pobjegao. Imao je u sebi hrvatske krvi, samo ju je izdao kad je bilo najteže.

Kako se treba boriti za svoja uvjerenja, možda bi nam mogao pomoći francuski film »Poslanik« kad bi se pojavio u našoj sredini. Početkom listopada Francuzi su mogli razmišljati o porukama koje šalje. Režirala ga je Cheyenne Carron-Royer, jedna od onih koju nam ne predstavljaju kao zvjezdicu, a ona je čak zvijezda. Film priča o mladiću Akimu koji je trebao postati imam, ali se obratio na kršćanstvo. I nevolje su počele, malo je reći. Pretpostavljamo, Akim se nije dao, iako nitko nije bio na njegovoj strani, mislim na one bližnje. Ne dajmo se ni mi. Napadali su nas na razne načine i još to čine, samo sve uzalud. Lome zube. Bog je s nama i ne možemo izgubiti. Zbog toga sam siguran za naše branitelje, za one koji prosvjeduju. Zlo i đavao mogu se pobijediti molitvom, kršćanstvo nam oduvijek tako govori. Pa budimo kršćani!

Miljenko Stojić/HRsvijet.hr

facebook komentari