Pratite nas

Kolumne

Miljenko Stojić – Za Nju

Objavljeno

na

Ovaj ogled nisam mislio pisati. Računao sam neka prođu trenutni izbori za hrvatsku predsjednicu, predsjednik po svemu sudeći ne će biti, pa ću nakon toga malo razmisliti o svemu. Ali pade mi na um da bi to bilo oportunistički. Lako je pametovati nakon svega. I zbog toga se prihvatih pera, imajući na umu da bismo u sljedeću nedjelju, odmah to recimo, zacijelo trebali izići na te izbore. Raznorazni bi htjeli da ostanemo kod kuće, ali ne smijemo to učiniti zbog onih koji su pali u borbi za našu slobodu, zbog onih koji su ostali trajno narušena zdravlja u toj borbi, zbog onih koji će nas jednoga dana pitati gdje smo bili u ta vremena.

Prisjećam se prošlog kruga izbora. Najviše glasova dobiše trenutni hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji voli šetati po nekakvom »regionu«, i Kolinda Grabar Kitarović, čvrsto povezana sa zapadnim strukturama. Kod prvoga ne bi nijedne hrvatske zastave u prigodi slavlja. Mahali su nekim krugovima u boji, kao na kakvoj otkvačenoj tv predstavi. Kod ove druge itekako bi hrvatskih zastava. Mahalo se njima u ozračju slavlja, častilo domovinu i državu koju imamo. Ništa čudno, na Zapadu tako svi čine: i Englezi, i Amerikanci, i Nijemci, i Poljaci, i Talijani… da više ne nabrajamo. Jedino, dakle, Josipović i društvo misle drukčije. Za njih je hrvatska zastava simbol dijeljenja. Još gore, čisti nacionalizam. Naučili to u prošlo hudo komunističko vrijeme i nikako s tim prestati. Što ti je odgoj. Da su ikada patili za svoju domovinu, za tu zastavu, drukčije bi razmišljali.

Ali dolaze bolja vremena. U njima očito ljubav prema domovini i zastavi ne će biti samo oznaka onih koje obično nazivaju desničarima, ma što god to značilo, nego i onih koje, opet ma što god to značilo, nazivaju lijevima. Baš je prava šteta da se to odavno nije dogodilo. Domovinski rat bio je otvorio ta vrata, ali zalupiše ih, i to treskom, oni koji dođoše na vlast 3. januara 2000. Ne će njima nitko dirati njihove svijetle tekovine, kao što su recimo Bleiburg, Jasenovac duboko poslije Drugog svjetskog rata, bezbrojne jame, prepune tamnice, gospodarski slom i odlazak na tzv. privremeni rad, ludi snovi o jugoslavenstvu. Kakav Andrija Hebrang i njegovo hrvatstvo! Treba ščepati vlast i izmusti puk što se više može, ta svakako je glup i obična potrošna roba.

Očito je nekako slično razmišljao i Ivo Josipović dok se pred prvi krug izbora zaputio u Herceg Bosnu, u Mostar, na Široki Brijeg. Nisu mu više smetale te utvrde hrvatstva, svaki glas dobro dođe. Na Širokom Brijegu, primljen službeno kao trenutni hrvatski predsjednik na osobnu zamolbu, svjesno preskoči priču o bilo kakvom zločinu koji je tu počinjen. Vidio je razbijeno i obeščašćeno crkveno posuđe, vidio je fotografije zapaljene gimnazije, vidio je grobove pobijenih franjevaca, uzalud. On govoraše o kulturi, o fratarskom doprinosu znanosti. Kiša, ona teška sumorna kiša, s pravom je, rekao bih, padala toga dana. Otišao je, a da se on i Široki Brijeg nisu sreli. Nisam bio blizu pa ne vidjeh je li imao koju hrvatsku zastavu sa sobom. Teško. Ako s njom ne slavi, zbog čega bi s njom putovao?

A zastava je puno značila, i znači, dečkima koji su otišli u rat s krunicom oko vrata, tenisicama na nogama, slabim ili nikakvim oružjem u rukama. Tukli su se pod njom, umirali. Valjda će mi do kraja života ostati pred očima ono njezino motanje nakon pokopa i davanje u ruke određenom članu obitelji. Beskrajno tužan i beskrajno uzvišen i častan trenutak. Netko je život položio za svoju domovinu, za sve nas. U jednoj sam svojoj pjesmi napisao da bih želio da me jednoga dana pokopaju pod hrvatskom zastavom. Ali to je sa sobom nosilo poruku da bih toga trebao biti dostojan. Jesam li, pitam se dok ispisujem ove retke?

Kada ponovno odem u Zagreb, ako budu tamo, opet ću posjetiti branitelje pod onim glasovitim šatorom u Savskoj 66. Predbacuju im da su se pobunili zbog raznoraznih povlastica, a oni su samo ponovno stali na branik svoje domovine. Odnarođene političke elite htjeli su ih pretvoriti u sramotu hrvatskog društva. Šutjeli su, trpjeli zbog ljubavi prema svojoj zastavi i domovini, dok nisu shvatili da je dogorjelo do noktiju. I digli se, makar bili teški invalidi. Ministar Predrag Fred Matić, koji bi se trebao brinuti o njima, reče da ne zna zbog čega prosvjeduju. Nije ni čudo. Ako ga se za obranu Vukovara moralo tražiti po jadranskim ljetovalištima, on nikada ne će shvatiti ljepotu ljubavi za ono što je tvoje. Pritom ne braniš ni drugome da isto tako čini. Znali su to i mnogi Srbi pa su ustali u obranu hrvatske države, iako su s druge strane bili njihovi sunarodnjaci. Nisu mogli dopustiti da njihovo zlo uništi suživot, ali ne na jugoslavenski, nego, možemo to tako nazvati, na zapadni način. Ostaješ svoj, ali uvijek poštuješ društvo u kojem živiš i doprinosiš mu u svojoj moći. I tada je potpuno nevažno kojoj stranci pripadamo, važno je samo kako se odnosimo prema zastavi koja se vije iznad naše glave. Tek s pravilnim odnosom prema njoj društvo će biti zdravo. Tada se ne će događati da nekome bude čudno zbog čega je Dario Kordić onako veličanstveno dočekan nakon povratka iz haaške tamnice. Borio se, morao otići, ali časno, u tamnicu, tamo mu ništa nisu dokazali što su mu stavljali na teret, i onda je izdržao puste tamničke godine na koje je bio osuđen. To mogu samo oni koji imaju osjećaj za svoju domovinu i svoju zastavu.

[ad id=”40551″]

Ljubav se ne mjeri novcem. Ni tu jednostavnu činjenicu oni bez zastave nisu mogli razumjeti. Ovih dana predbacuju visinu mirovine 100-postotnom hrvatskom ratnom invalidu Đuri Glogoškom, čovjeku koji se ni vode nije u stanju sam napiti. Ne mogu shvatiti da to njemu ama baš ništa ne znači. Da znači, ne bi išao na ratište, kamo uostalom nisu išli ni Josipović ni Milanović, ne bi ni prosvjedovao, odnosno predvodio prosvjednike ovih dana. Sjedio bi kući i uživao tu mirovinu, koja je inače potpuno po zakonu. Ali on je iz skupine onih koji ne gledaju na sebe, nego su spremni iz ideala dati svoj život. I kako da ih razume ljudi kojima je vrhovno načelo u životu snaći se, osigurati si dobar materijalni život i to onda grčevito čuvati? Ostalo, po njima, može propasti. Tu spadaju i mnogi koji rade perom kao ja danas, naročito novinari. O nekima pišu ovih dana. Ne da mi se navoditi im imena, neka oni sami to riješe sa svojom savješću. Uglavnom, prije su mahali hrvatskom zastavom, sada im je prirodno da to ne čine jer su u skupini ovih drugih, ovih što mašu onim kružićima.

Iz dobro obaviještenih izvora saznaje se da su mnogi portali prošlih dana imali grdne poteškoće. Opet zbog zastave, domovine, i svega onoga što smo do sada govorili. Prenijeli su tekst Dana Radosa s američkog portala dailycaller.com. Naslov mu je »Kontrolira li Srbija Hrvatsku tako da joj ucjenjuje predsjednika?«. Mnogi rekoše da ga treba pročitati i da će sada izići na izbore iako nisu mislili. Otvorile su im se oči, jer je Dan ukratko razotkrio pozadinu onoga što nam se događalo u posljednje vrijeme i poučio nas, nenametljivo, o ljubavi prema svome. Čovjeku očito to prirodno. Slično razmišljaju i oni koji su samoinicijativno organizirali autobuse za glasovanje u prvom krugu izbora u Herceg Bosni, a misle opet, iako vrh HDZ-a BiH o svemu uporno šuti unatoč raznim prozivanjima. (Upravo pročitah vijest, onu najsvježiju, da su se ipak pokrenuli. Bolje ikad nego nikad rekao bi naš dobri puk.) Ova trenutna neokomunistička vlast učinila je sve da nekim hrvatskim državljanima uskrati glasovanje. Herceg Bosnu zbila je na četiri mjesta pa ti glasuj ako ti se glasuje. Ništa ne govore o tome da je to uskraćivanje ustavom zajamčenih prava svojim državljanima. Ma kakvi, oni su opijeni novom pravednošću Ive Josipovića. A čak je i na prošlim izborima za hrvatskog predsjednika bilo više glasačkih mjesta u Herceg Bosni. Uz Ivu Josipovića natjecao se Milan Bandić, potekao iz iste stranke kao i Josipović, iz SDP-a. I Herceg Bosna mu dade glasove, njih 100-tinjak tisuća. Neki rekoše da je u svemu tome debelo imao prste Ivan Bandić, predratni udbaš a danas hrvatski kadar u Tuzli, inače Milanov rođak, ali malko je to složenija priča od ova dva-tri retka pa je ostavimo po strani. Važno je da nam se otvaraju oči i da ćemo unatoč svim preprjekama u nedjelju izići na izbore. Htjeli ne htjeli biramo između još veće nezaposlenosti, siromaštva, tavorenja u jugoslavenskoj kaljuži te između otvorenih vrata na Zapad gdje ćemo imati priliku pokazati tko smo i što smo, pa kako nam bude.

Što god se u nedjelju dogodilo, ljubav prema zastavi ostat će neokrnjena. Zapravo, tko god pobijedi, morat ćemo stalno paziti da ide dobrim putem. Država nije ničija svojina, država je okvir za postojanje zbog kojega se daje i život, a kamo li ne malo truda i znoja. Ipak, valjda ne ćemo morati proplakati kao ono nekada Isus nad Jeruzalemom! Valjda! Znat ćemo u ponedjeljak.

Miljenko Stojić

glasbrotnja.net

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati