Mirjana Lučić Baroni

2
Ujedinjeni narodi 30. kolovoza slave Međunarodni dan nestalih osoba, tako da se ovih dana sve vrtjelo oko nestalih. Sada se pitam filozofski, može li nešto što je bilo nestati. Ne nestaju samo osobe, nestaju ideje, države, mladost, predmeti.

Nešto što je bilo ne može nestati

y266616134628492Ja u svemu mislim da nešto što je bilo ne može nestati, jer vrijeme djeluje u tri dimenzije – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To se događa istodobno. Neki kaže ako se nekoga ne možeš sjetiti, to je nestalo, nije ni tada nestalo, to je nešto što je bilo i upisano je u Stvoriteljevoj knjizi.  Nešto što je bilo, ne može nestati.

A i čovjek ako je mudar, istodobno živi u sva tri vremena. Čovjek, ako se ne sjeća prošlosti i nema viziju budućnosti, živi nesigurno u sadašnjosti.

Što je ovakav naslov? Moja mala Marija prati sport sa mnom i vidi kako ja skačem od dragosti gledajući Mirjanu Lučić Baroni na US Openu. Pita me tko je ova teta, a ja govorim: „Nije to teta, to je naša mala Mikica iz Ljubuškog“. Hercegovka koja je prije 15 godina bila najbolja mlada igračica na svijetu. Igrala je polufinale Wimbledona sa 17 godina. Isto tako, prije 15 godina je nestala iz sportskog i javnog života, a taman je to bilo kad je krenula hajka protiv Herceg Bosne, a posebno Hercegovaca. To je ono vrijeme ruganja bijelim čarapama i mobitelima, i razdoblje kad je po zapovijedi vjerojatno Engleza, Stipe Mesić i njegova stara komunistička ekipa počela praviti fašisizaciju Hrvata Herceg Bosne, posebno Hercegovaca. I taman tada se pojavila Mikica. Možete samo zamisliti hipotetički da je 15 godina imala normalan razvoj karijere, ako ne bi bila prva, bila bi među prvih 10 svih ovih 15 godina, što bi to značilo za promociju Hercegovine. Najviše vidimo što Đoković znači za jednu Srbiju.

I onda se netko upleo u njezinu obitelj i napravio svađu. To je jedan paradoks što se nikad nije dogodilo u Hercegovini da majka s četvero djece napusti oca i ode u Ameriku. Ja čisto sumnjam da se tu nisu uplele tajne službe kojima je bio zadatak uništiti sve što je hrvatsko, hercegovačko i katoličko. Ali naša Mirjana Lučić je čudo, dokaz gena, gena kamenih. Pet godina nije igrala tenis i tko zna kako se jadnica snalazila po Americi, vidim da se posljednjih godina vrti oko 100. mjesta na ljestvici. Ta uporna hercegovačka žena je kroz kvalifikacije i turnir pobijedila šest mečeva, čak bi i ovaj sedmi dobila da nije malo ozlijeđena i da nije vjetar puhao, što je njoj važno za servis. I kad je skinula bandažu na početku drugog seta, da je imao netko iz publike dati joj domaće rakije da se namaže, i ovu bi Erani „namlatila“ i ne bi me iznenadilo da je osvojila US Open.

Ako se imalo razumijete u tenis, ovo je veći uspjeh što je ona sada ostvarila u 32. godini svoga života  nego kad je sa 17 godina bila u polufinalu Wimbledona. To su ti geni, geni kameni, ona je dokazala da je čudo. Ja bih je samo zamolio pošto se udala da počne rađati nove šampione, što u ženskoj, što u muškoj konkurenciji, neka se širi vjera Božja i geni, geni kameni. Samo da ostanem u tenisu, tada je isto naglo prekinuta karijera Ivana Dodiga, i on se tek kasnije uključio u ozbiljni tenis u 25. godini. I on je fenomen i Hercegovine i Međugorja. Marin Čilić je imao koliko-toliko normalnu karijeru, već je tada prestala hajka kada je on sazrijevao 2005./2006. I eto sve to troje iz Ljubuškog i Čitluka, iz naše Hercegovine među 16 najboljih na svijetu. Zamisli što bi sve bilo da nije ugašena Herceg Bosna, i da je ostalo naše Ministarstvo kulture, sporta, obrazovanja i znanosti i da ne kažem što sve još. Koliko bi bilo Bogdanovića, Sesara, Dodiga, Čilića, Lučića, itd. Ali ne da ova ekipa pod engleskim rukovodstvom kojima je cilj uvijek neka Jugoslavija, a glavni problem te Jugoslavije je udariti po Hercegovini i središnjoj Bosni, jer tu je katoličanstvo najjače.

Četiri komunistička jahača Apokalipse opet u Mostaru

Upravo su oni ovih dana održali sastanak u Mostaru,  neka međunarodna konferencija o nestalim osobama iz ovog rata. Došli su u Mostar predsjednici iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Sarajeva, iz država i gradova koje su na ovaj ili onaj način bili sudionici obrane ili agresije na Mostar ničim izazvani. Neću ulaziti u detalje, ali dobro je što su se sastali, da se i to riješi.

Po međunarodnom pravu ratni zločin nikad ne zastarijeva, znači samo od Drugog svjetskog rata u Hercegovini se vodi 20.000 nestalih, u cijeloj Hrvatskoj i BiH zajedno više od 200.000. Još je živih svjedoka toga vremena i postoji 900 jama, gdje se nalaze tijela tih ljudi. Sva četvorica iz Zagreba, Beograda, Podgorice i Sarajeva su bivši komunisti, s tim da ovaj iz Sarajeva ima malo zelenila. Njima ne pada na pamet donijeti lustracijski zakon, da napokon ti poginuli i nestali nađu svoj smiraj. Dapače, ovome Josipoviću je to obiteljski biznis i manufaktura. Pa njegov „ćaća“ Ante je bio na Širokom Brijegu kad su pobijeni fratri, on zna barem gdje je 10.000 tih nestalih. I čak mu je mali dobio izbore s pjesmom „Gdje je nestao čovjek“. On zna onu staru mudrost „kad pogine jedan čovjek, to je tragedija, ali kad nestane cijeli jedan narod, to je statistika“. Pod hitno lustracija i da se riješimo tog crvenog komunističkog fašizma. Oni su došli u Mostar, a pune im arhive i u Zagrebu, Sarajevu i u Podgorici, a glavna je arhiva u Beogradu. Nitko ne uvjetuje Srbiji ulazak u Europsku uniju da se otvore arhivi u upravi KOS-a i Udbe, i otkriju zločini koje su pravili Tito i njegovi podanici nad ovim narodom. Toj tzv. Europskoj uniji samo komunisti odgovaraju, jer preko njih mogu maltretirati i krasti ovaj narod, ali neće još dugo, jer liberalni kapitalizam i bankarski fašizam ide svome kraju.

Što se krvlju brani, ne pušta se lako

I kako rekoh, nešto što je bilo – ne može nestati, a posebno ako je to sveto, to je Hrvatska Republika Herceg Bosna. Ove godine u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u organizaciji HNS-a i HR HB održana je svečana akademija u povodu 21. obljetnice HR HB. Ne može nestati. Evo proteklih nekoliko godina to se počelo obilježavati i ove godine je bilo veličanstveno. Imali smo prvi put prijenos preko internetske televizije s četvero izvanrednih govornika. Vlado Šoljić napokon nije zamuckivao i odlično je govorio, Željko Raguž je održao govor o povijesnom dijelu, izvanredni su bili govori Čovića, što nije začuđujuće, ali prije svega predsjednika HDZ-a Hrvatske Tomislava Karamarka. Veoma je zanimljivo da je on prvi predsjednik HDZ-a Hrvatske koji je došao na obilježavanje Dana HR HB. Je li to slučajno ili ne, tko će znati. Kako se ono pjevalo u Mostarskim kišama Pere Zubca; Ili nije htjela, ili nije smjela, tko će ga znati. Ali glavno da je došao i održao veličanstven govor. Ne isprazan, nego fino, jednostavno objasnio da smo mi jedan narod, jedno tijelo, jedna duša i hrvatska će država, a posebno kada HDZ dođe na vlast, sve učiniti za zaštitu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. To je dobro.

Gledamo se mi ovi koji smo osnivači, i govorimo jesmo li ostarjeli. Pa, jašta smo nego ostarjeli, pa treba nam 300 tone boje za kosu, da nas sve ofarba. A tješimo se kako dobro izgledamo. Zanimljivo, najbolje od svih nas i duševno i tjelesno izgleda onaj koji je najviše propatio, to je moj dragi prijatelj Dario Kordić. Bolje izgleda od svih nas, da ne kažem da je duhovno i duševno daleko ispred nas. Svi smo se s pravom natjecali tko će se slikati s njim. Znači ne može se uništiti, što se krvlju brani, ne pušta se lako, HR HB je svetinja hrvatskog naroda ne samo u BiH, nego i u cijelom svijetu. Mostar nije stolni grad hrvatskog naroda, Mostar je najvažniji grad hrvatskog naroda. Da je pao Mostar 1992. godine, nikada ne bi bilo Hrvatske, ali ni jedne države na ovom prostoru. Sve bi bila Velika Srbija iz Londonskog sporazuma iz 1915. godine, a koliko bi onda bilo nestalih osoba, koliko bi onda bilo jama, ja mislim da bi se svaki dan 24 sata trebala održavati konferencija o nestalim narodima i narodnostima u toj nekoj trećoj Jugoslaviji. I zato, draga braćo Hrvati, pamet u glavu i radimo na jedinstvu i zajedništvu hrvatskog naroda da imamo svoj mir, da ne budemo „dobre sluge loših gospodara“. Nego napokon da mi možemo vladati svojom sudbinom. Mislim da dolazi to vrijeme.

Sve se ovo može lako objasniti pjesmom „Od stoljeća sedmog“ autora Dražena Žanke i kako ide jedan stih: „A sad evo opet nova zora rudi, poslije dugih lita Hrvatska se budi. Tu na našoj zemlji naš se barjak vije. Crven bijeli plavi više se ne krije“.

Piše: Marin Topić /pogled.ba

facebook komentari

  • Ovaj gore opis – kako se u njemu kaže – tri dimenzije, može se mirne duše prevesti u nadolazeću knjigu:

    “MAKS LUBURIĆ U TRI DIMENZIJE, PROŠLOST, SADAŠNJOST I BUDUĆNOST”.

  • peppermintt

    Mirjana je čini se u formi, stvarno se zapitaš di joj bio kraj da nije naglo prekinula karijeru? talent je tu, kvalitetan rad isto, samo možemo kazati šteta za propuštene godine.
    A Marin se izgleda zaigrao s riječima u ozračju proslave HercegBosne 🙂