Pratite nas

Razgovor

Mirko Cro Cop Filipović: Osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali

Objavljeno

na

Mirko Filipović donio je najtežu odluku za svakog sportaša, a to je ona kada treba reći da je natjecateljskoj karijeri kraj jer je vrijeme za novo životno poglavlje.

A zakoračiti u dane koji dolaze iza “dana ponosa i slave” sportašima nikad nije bilo lako. Štoviše, to je tim teži potez što je sportaš veći.

Pretresajući karijeru ponajvećeg spartanca u hrvatskom sportu i našeg najpoznatijeg gladijatora koja se sastoji od čak 83 profesionalne borbe – što u kikboksu, što u slobodnoj borbi – i 56 okršaja u amaterskom boksu, Mirko se prisjetio dana kada ga je prvi put obuzela želja da bude sportaš, piše Večernji list

Kao dječak bio sam živahan, a već kada sam imao 10-11 godina, zamolio sam tatu da mi napravi utege. Prve je napravio od nekih pružnih šina, a s 12 godina ja sam već naveliko radio zgibove i druge vježbe s vlastitom težinom. U to vrijeme volio sam i trčati, a nastupio sam i u atletskim utrkama.

Njegov rani sportski fanatizam podržavali su i otac Žarko i majka Ana, no nije im se uvijek sviđalo njegovo pretjerivanje u treniranju u dvorišnoj šupi u rodnoj Privlaci kod Vinkovaca.

Bila je to napola garaža, a napola svinjac jer s druge strane zida doista su bile svinje. Bilo je tu i propuha jer je moje trenažno mjesto s jedne strane bilo otvoreno.

Znalo je tu biti i nanosa snijega, no ni to meni nije smetalo, ali bi me tata u 23 sata došao upozoriti da bi sada bilo dosta, nakon četiri sata neumornog udaranja po vreći i rada s utezima.

Inače, nije onda bilo vreća za kupiti pa mi je tu jednu s pojačivačima od šatorskih krila napravio remenar iz Vinkovaca Ćibo. No ja sam po toj vreći toliko udarao da smo tata i ja k njemu odlazili vrlo često da je popravi i nanovo ojača.

Mirku je zarana trenirati bilo jako zabavno i ta strast protegnut će se do samog kraja karijere.

Kada sam prv puta vidio film “Krvavi sport” s Jean-Claudeom Van Dammeom u glavnoj ulozi, dobio sam snažnu volju da se bavim nekim borilačkim sportom pa sam negdje sa 16 godina otišao u tekvondaški klub u Vinkovcima kod Ivice Zupkovića kako bi mi netko pokazao kako se to ispravno tehnički radi.

Baš iz tog razdoblja pamti i prve primljene udarce.

Ja sam u tom klubu odradio samo nekoliko treninga jer je već počinjao rat. No tamo su me dobro ispeglali, i to starija ekipa u klubu. Bez obzira na to što je to bio tekvondo klub, radio se i kikboks pa sam na jednom treningu toliko dobio po nogama da mi se dogodilo nešto čega se i danas sjećam.

Vratio sam se posljednjim busom za Privlaku, koji je išao u 23 sata, i kada sam stao na stepenicu autobusa kako bih iz njega izašao, noga mi je propala.

Inspirativni “Krvavi sport”

Scene iz hollywoodskog hita “Bloodsport” inspirirale su ga i da intenzivno vježba špagu.

Radio sam je čak i na silu, a jednom sam i ozlijedio prepone pa sam morao pauzirati šest mjeseci. No bolovi su prestali, a ja i danas mogu napraviti špagu kad god hoću.

Toliko sam se u mladosti istezao da sam špagu mogao napraviti i nakon nekoliko mjeseci pauze zbog rehabilitacije nakon operacija.

Špagom je izgradio i fleksibilnost koja će biti presudna i za razvoj high-kicka, udarca kojim će pokoriti borilački svijet. A i njega je počeo trenirati u šupi ili, kako on kaže, u garaži-svinjcu.

U prvo vrijeme nisam imao ni rukavica pa sam udarce radio samo nogama. Što po vreći, što po boksačkoj krušci. Ja sam kružni udarac nogom znao izvesti i po 1000 puta na treningu.

Po 500 svakom nogom i tu sam razvio tajming i stekao vještinu maskiranja tog udarca.

Da biste stekli predodžbu koliko je to, pokušajte samo brojati do 1000 pa ćete se umoriti, a kamoli da i toliko udaraca izvedete. A high-kick je nastavio usavršavati i u Karate klubu Varaždin, kamo ga je odvela sudbina ratnog prognanika.

Mene je rat zatekao na kraju drugog razreda srednje škole pa sam treći razred upisao u Varaždinu.

Živio sam u Ludbregu, kod obitelji Varga, kod doista divnih ljudi, a svakodnevno sam putovao u školu u Varaždin i tamo ostajao i na večernjem treningu.

Imao sam izbor ili karate ili boks pa sam zato otišao u Karate klub Varaždin jer je ipak bliži kikboksu pa sam mogao usavršavati svoje nožne udarce. Inače, bio je to klub pokojnog Marijana Mlinarića, bivšeg ministra unutarnjih poslova.

Bio sam vuk samotnjak

Bez obzira na to što je bio odvojen od obiteljskog doma u Privlaci, tih varaždinsko-ludbreških dana vrlo se rado sjeća.

To mi je bilo najljepše razdoblje u životu, a posebno mi je u uspomeni ostao taj treći razred srednje škole. No tada sam pomalo postao i vuk samotnjak jer, dok bi drugi dečki nakon škole nastavili druženje, ja bih otišao u dvoranu trenirati.

A u Ludbreg sam išao vlakom svaki dan u 23.05 pri čemu sam ga na kolodvoru znao sam čekati i po sat vremena. Četvrti razred srednje škole ponovo sam pohađao u Vinkovcima, a potom sam otišao u vojsku.

Svoj prvi nokaut kasnije nadaleko poznatim high-kickom ostvario je u svojoj 21. godini.

Bilo je to na Prvenstvu Hrvatske u savate boksu. Ja se takozvanim francuskim boksom nisam bavio, ali je to bila jedna od prilika za nastup. Bio je to nokaut za 9 sekundi, praktički u drugom kontaktu. Najprije sam protivnika pogodio prednjim niskim udarcem po nozi, onda sam fintirao isto i pogodio u glavu protivnika koji se skljokao bez svijesti.

S 20 godina Mirko je došao u Zagreb gdje je počeo studirati na Policijskoj akademiji. I nastavio trenirati s jednakim zanosom i žestinom pa mu je vrlo brzo došla i prilika da se okuša među profićima.

U profesionalnom ringu debitirao je s 21 i pol godinom i šokirao borilački svijet pobijedivši tada već etabliranog Francuza Jeromea Le Bannera.

Uoči te borbe ja sam imao, brojkom i slovom, samo dva meča. Osim onog meča u savateu, imao sam i jedan javni sparing u boksu protiv tadašnjeg prvaka države, momka od dva metra.

I danas mi je teško povjerovati da sam se na to odvažio jer nakon nastupa u savateu u varaždinskoj dvorani Graberje i 300 gledatelja i javnog sparinga u Boksačkom klubu Lokomotiva pred 150 ljudi, ja sam se odjednom našao pred 20 tisuća ljudi u Yokohama Areni.

Kad sam ušao u dvoranu, izgubio sam se, no borbu izgubio nisam premda sam nasuprot sebe imao sjajna borca koji je nekoliko mjeseci prije bio u finalu K-1 Grand Prix turnira u kojem je izgubio od Petera Aertsa.

Već dva mjeseca kasnije Mirko se u četvrtfinalu K-1 Grand Prixa borio protiv velikog Ernesta Hoosta.

Hoost me tada deklasirao jer sam bio neiskusan. Izudarao me po nogama pa sam shvatio da moram još jako puno toga naučiti. Tada te udarce još nisam znao ni braniti.

Do novoga nastupa u Japanu proći će nešto manje od tri godine.

Dogodilo se to zahvaljujući jednom dušobrižniku čije ime neću spominjati. Čovjek vjerojatno nije ni svjestan kakvu mi je uslugu tada napravio, a htio me uništiti.

Nakon što sam obavijestio Japance da više nisam u njegovu timu i da sa mnom mogu kontaktirati izravno, on se javio i poručio da se više nigdje neću boriti i da će mi zatvoriti sva vrata. Čak je slao i pisma K-1 organizaciji kojima me pokušavao diskreditirati, pa čak i pričama da kradem automobile i slično. Eto, to je rezultiralo s tom pauzom koja je meni spasila karijeru.

Pauzu je Mirko iskoristio vrlo korisno. Posvetio se amaterskom boksu u kojem je skupio 56 nastupa i 48 pobjeda.

Već 1997. bio sam prvak države u teškoj. Tih godina stekao sam ključno iskustvo i uvijek kažem momcima koji se raspituju o moj karijeri da sam najteže mečeve odradio potpuno besplatno.

Boksao sam tada sa svjetskim doprvakom Kubancem Rubalcabom, sa svjetskim i europskim prvakom Rusom Lezinom, s kasnijim svjetskim amaterskim i europskim profesionalnim prvakom Turčinom Samilom, s osvajačem olimpijske bronce Paolom Vidozom, s kasnijim svjetskim profesionalnim prvakom Ljahovičem… Svi ti ulasci u ring, pa i doživljeni porazi, bili su mi odskočna daska za sve što ću kasnije napraviti.

Naučio je tada i kako podnositi udarce u glavu.

Sve je to stvar treninga, ali i tjelesnih predispozicija. Što više udaraca primiš, to ih bolje podnosiš, no to za glavu ne vrijedi. Sve što ide u tijelo stvar je navike, a ono što ide u glavu, na to se ne možeš potpuno naviknuti.

Borac se ne smije bojati primati udarce. To vam je kao i kod lovačkog psa koji se ne smije bojati pucnja iz puške. Tipični borci koji mogu primiti batina kao vol jesu Mark Hunt i Roy Nelson, a s obojicom sam se borio i vrlo dobro znam što sve mogu izdržati. To je urođeno.

No otpornost na udarce može se i istrenirati.

Da, ali samo do jedne granice. To se čini što boljom kondicijom, ali i jačanjem mišića vrata. Što si bolje spreman, to se brže oporaviš od udarca, a što imaš jači vrat, to imaš bolju amortizaciju udaraca.

Jedan od Mirkovih dječačkih snova bio je i biti policijskim specijalcem. I ta mu se želja ostvarila.

Dvije godine bio sam specijalac u Lučkom i moram istaknuti da su ti dečki i onda i danas imali iznimno loše uvjete rada, da ne spominjem koliko su podcijenjeni i loše plaćeni. Čini mi se da su negdje na prosjeku hrvatske plaće.

Žalosno je što jedna elitna postrojba nema streljanu, a ona je izgorjela prije 7-8 godina i država još nije našla novca da je obnovi. Da dođe do bilo kakve krizne situacije, svi bi čekali da to dođu riješiti specijalci iz Lučkog, a oni imaju plaću manju od vozača tramvaja.

Ilegalac u studentskom domu

Bili smo svojedobno u Lučkom, u tadašnjoj Mirkovoj sobi koja je bila tek nešto veća od studentske.

Tamo sam uglavnom i spavao, bio mi je to stalan i lijep posao te nezaboravno iskustvo. No, kako mi je u borilačkim sportovima išlo sve bolje, morao sam otići iz jedinice jer sam se morao 100 posto posvetiti sportu, s dva treninga dnevno. Zbilo se to baš negdje kad sam prelazio s kikboksa na slobodnu borbu.

A taj prijelaz dogodio se 2001. nakon poraza u Melbourneu od Kanađanina McDonalda. Sjećamo se da nam je nakon tog poraza kazao:

Podcijenio sam protivnika, spuštao ruke i bio zato kažnjen. I zato sada, da se kaznim, idem u slobodnu borbu.

Već dva mjeseca poslije imao je i prvu borbu, i to protiv tada obožavanog japanskog hrvača Kazujukija Fujite kojeg je tako nabio koljenom u čelo da je prisilio suca prekid već nakon 39 sekundi. Bio je to senzacionalan debi jednog kikboksača u novoj vrsti borilačkog sporta pa su se Mirku otvorili novi vidici.

No, da bi od svoje velike životne strasti jednog dana mogao i dobro živjeti, shvatio je već dvije godine prije.

– Zbilo se to kada sam jednim udarcem nokautirao divovskog Nortjea, a potom i Nickolsona. Tada sam shvatio da imam ono nešto i da imam i veliku priliku, no bio sam svjestan i da sve to može otići u vjetar dogodi li mi se kakva teška ozljeda.

Trebalo je, dakako, imati i malo sreće jer da mi se ovo što me sada s koljenom muči dogodilo tada, od svega toga ne bi bilo ništa.

Nakon što je tehničkim nokautima eliminirao Bernarda, Musashija i Greca, Mirko se te 1999. plasirao u finale K-1 Grand Prixa gdje je izgubio od Ernesta Hoosta, ali zbog toga što je u tu borbu ušao sa slomljenim rebrom. No i unatoč porazu tada si je trasirao put za bolji život.

Kada sam došao u Zagreb, najprije sam bio ilegalac u Studentskom domu na Savi gdje sam za 300 njemačkih maraka “kupio” sobu, a taj novac zaradio sam kao redar u diskoteci Best. Onda sam se prebacio u Špansko, u podstanare, u stan od 38 kvadrata koji njegov vlasnik i danas iznajmljuje, a ja razmišljam da ga kupim zbog uspomena.

A tada, u tom stanu, govorio sam: “Bože, molim te, omogući mi da dignem kredit da si mogu kupiti ovaj stan, ništa mi više ne treba”. Kada sam mogao kupiti stan od novca koji sam krvavo zaradio, bio je to poseban osjećaj, puno bolji nego kada takvo nešto naslijediš ili novac dobiješ na lutriji. Baš kao i nekoliko godina kasnije kada sam si kupio zemljište i sagradio kuću.

Kada je počeo bolje zarađivati, pobrinuo se i za majku Anu.

Od prve zarade kupio sam sebi stan, a od prve sljedeće mami. Doveo sam je u Zagreb iz Privlake 2001. godine jer nisam htio da tamo bude sama.

A mama je ostala sama 1994. kada je umro Mirkov otac Žarko kojem je tada, u svojoj velikoj tuzi, obećao da nikad neće piti, pušiti ni kockati.

I održao je riječ, a tate se sjetio i pod svjetlima reflektora, u najsvjetlijem trenutku svoje karijere – nakon pobjede na Grand Prixu organizacije Pride. A ona se dogodila u rujnu 2006., točno na njegov 32. rođendan.

U trenutku trijumfa briznuo je u plač jer su mu pred očima proletjele slike svih patnji i tisuća odrađenih treninga.

Jako mi je žao što moj otac nije doživio moj najveći uspjeh i zato mu posvećujem ovu pobjedu – kazao je tada Mirko koji će 10 godina poslije pobjedu na Rizinovu Grand Prixu posvetiti 13-godišnjem sinu Ivanu.

A kada se vratio kući, zatekao je “uvrijeđenog” mlađeg sina Filipa koji mu je zamjerio što i njega nije spomenuo u ringu.

Ja sam mislio da on sa svojih šest godina još ne razumije čime se tata bavi, no čini se da on ipak i to jako dobro razumije.

Osim profesionalnim borbama, Mirko se nekoliko godina bavio i politikom. Kao nestranački kandidat na SDP-ovoj listi postao je saborski zastupnik i obnašao dužnost između prosinca 2003. i siječnja 2008.

Htio sam doživjeti i to iskustvo, vidjeti kako funkcioniraju hrvatska politika i državni Sabor. Ispunio sam si i tu želju i to iskustvo više ne bih ponovio – kazao nam je tada.

Ispunio si je Mirko još jednu želju, a to je bilo osvajanje pojasa pobjednika K-1 organizacije čiji je Grand Prix turnir u Zagreb 2013. doveo njegov tadašnji menadžer Orsat Zovko.

Orsat je bio i moj menadžer kada sam se 1999. vraćao u Japan. On mi je tada puno pomogao oko vizualnog identiteta.

Napravio je video s mojim borbama, ali i katalog kojim me je prezentirao Japancima, a i moj nadimak Cro Cop nastao je u razgovoru s njim. Morali smo naći borilačko ime jer svi su ga borci imali, a on je predložio Cro Cop i meni se to odmah svidjelo.

“Wild Boys” inače ne slušam

Njih dvojica zajedno su došla i do rješenja za takozvanu “entrance music”, glazbu uz koju će ulaziti u gladijatorske arene.

Morali smo naći i pjesmu pa smo obojica došla s nekoliko prijedloga, a na kraju nam se svidjela pjesma skupine Duran Duran “Wild Boys”. Inače, ja tu pjesmu nemam uopće snimljenu i, kada je čujem na radiju, ja mijenjam stanicu. Ne želim je slušati često, no kad bih uz nju izlazio u borilište, uvijek bih se naježio. Ona bi me razbudila i napunila energijom.

Uz tu pjesmu Cro Cop je ulazio u najveće bitke. I one koje je gubio, ali i one koje su mu obnavljale ili pojačavale borilačku slavu.

A ona je bila takva da je bilo godina kada je bio strah i trepet. Uostalom, zauvijek će se pamtiti sljedeća njegova izjava dana u danima najveće borilačke moći, kojom je oslikao svoje najjače oružje high-kick, odnosno kružni udarac nogom.

Desna noga u glavu = bolnica, lijeva noga u glavu = groblje.

Premda je i sam doživljavao poraze, jer u njegovu sportu nema nepobijeđenih i nepobjedivih, Mirko je na koncu otišao kao pobjednik. U dobi (43) u kojoj je za mnoge sportaše natjecateljski sport već daleka prošlost.

Unatoč koljenu koje mora ponovo na operaciju radi nadogradnje hrskavice, osvojio sam Rizinov turnir kada su me svi otpisali.

Pobijedio sam puno mlađe protivnike, pobijedio sam favorizirane rivale, pobijedio sam i kladioničarske prognoze i držim da je najbolji trenutak da se baš sada povučem – kazao je ovih dana Cro Cop i otišao u legendu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Predsjednica: Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović smatra kako je Slovenija kompromitiravši arbitražni postupak zapravo ugrozila  međunarodno pravo, piše Hina, koja se poziva na subotnje izdanje Jutarnjeg lista.

Dodaje da “dok se Slovenija sada poziva upravo na poštivanje međunarodnog prava pokušavajući natjerati Hrvatsku da provede arbitražnu presudu o međusobnoj granici”.

Govoreći o pogoršanju odnosa sa Slovenijom u kontekstu arbitraže o graničnom prijeporu, Grabar-Kitarović je rekla kako su Hrvatska i Slovenija dvije prijateljske zemlje, te da “ovo jedno pitanje ne treba stavljati u središte naših odnosa”.

Naglasila je kako oko arbitraže postoji nacionalni konsenzus, da je ona nepovratno kompromitirana i da za hrvatski politički vrh ona ne postoji.

“Slažem se s onim što je premijer Plenković u svom govoru u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda naglasio, jer, legalizira li se protupravno postupanje kroz postupak arbitraže, to daje dobar povod bilo kome drugome da se ponaša na isti način, da se instrumenti međunarodnog prava, koji se koriste za uspostavu međusobnog povjerenja, iskoriste za ostvarivanje vlastitih interesa”, rekla je Grabar-Kitarović.

Premijer Plenković je rekao u četvrtak u govoru pred Općom skupštinom UN-a da je Hrvatska morala izaći iz arbitraže o granici sa Slovenijom koju je Slovenija kompromitirala i upozorio da takvo “nepoštivanje međunarodnog prava” obeshrabruje ostale države da sporove rješavaju uz pomoć treće strane.

Grabar-Kitarović je istaknula kako je Hrvatska spremna rješavati granično pitanje sa Slovenijom bilateralno.

Odnosi s drugim susjedima

Grabar-Kitarović je odbacila tvrdnje da vodi kampanju protiv Bosne i Hercegovine, istaknuvši kako nema osobe koja više zastupa članstvo te države, ali i drugih zemalja u hrvatskom susjedstvu, u euroatlantske saveze, te kako ju za to optužuju oni koji su protiv takvih integracija

Poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein Kavazović u ponedjeljak je uputio hrvatskoj predsjednici pismo u kojemu je ustvrdio kako ona i još neki hrvatski dužnosnici zlonamjerno pokušavaju diskreditirati Bošnjake povezujući ih s terorizmom.

Hrvatska čelnica je naglasila kako nikad nije poistovjećivala prijetnju međunarodnog ekstremizma i terorizma s Bošnjacima niti s učenjem islama, što joj se nameće.

“Apsolutno nema nikakve kampanje protiv BiH, nego upravo suprotno”, istaknula je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

“Nema te osobe i nema te države koje zastupaju članstvo BiH i ostalih naših susjeda u EU kao što sam to ja osobno i hrvatska vlada”, naglasila je predsjednica.

Ona smatra kako se problemi zapadnog Balkana neće riješiti samo pristupanjem tom savezu, no da ono predstavlja “ozbiljnu matricu za sveobuhvatne procese reformi u državama”.

Članstvo svih hrvatskih susjeda u EU-u preduvjet je za trajni mir, stabilnost i prosperitet, smatra Grabar-Kitarović i dodaje kako dosadašnje inicijative međunarodne zajednice oko pristupanja euroatlantskim savezima nisu bile dovoljno snažne, te kako na tome treba jače raditi s BiH koju vidi kao suverenu državu jednakopravnih konstitutivnih naroda.

Predsjednica je za Jutarnji rekla kako se ne može oteti dojmu da je ona osobno, ali i Hrvatska pod orkestriranim napadima onih koji ne žele ulazak BiH u EU i NATO.

Dodala je i kako je protivljenje bošnjačkih dužnosnika Pelješkom mostu bespredmetno, te da će se taj most graditi u skladu sa svim međunarodnim standardima, uključujući i Konvenciju o pravu mora.

Grabar-Kitarović je u razgovoru izrazila mišljenje da se još uvijek ne može govoriti o prijateljstvu između Hrvatske i Srbije, no da je nepobitno da postoji dobra volja i s njene, ali i sa strane predsjednika Aleksandra Vučića, s kojim je potpisala Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanu otvorenih pitanja, da se konačno krene u poboljšanje odnosa.

To pokazuju i simbolički koraci poput izgradnje infrastrukture za Hrvate u Vojvodini i dogovor o obnovi rodne kuće bana Josipa Jelačića, smatra predsjednica.

Potez Mađarske i Slovenije da blokiraju hrvatsko članstvo u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) ne smatra dobrim za bilateralne odnose s tim državama.

Otkrila je da je tijekom svog nedavnog posjeta toj državi Mađarima naglasila da blokiranje Hrvatske nije dobar potez, istaknuvši i kako je taj posjet bio dogovoren prije odluke Budimpešte, zbog čega joj “nije bilo ugodno” tamo otići.

Naglasila je da kao predsjednica nema ovlasti ni namjeru pregovarati o pitanju Ina-MOL jer je to u domeni vlade, kao i pitanje statusa šefa MOL-a Zsolta Hernadija.

“Kako su mi kazali mađarski premijer i predsjednik, za Mađare je slučaj Ina-MOL gospodarsko-tehničko-pravno pitanje koje oni ne žele politizirati”, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Odnosi sa svjetskim silama

Predsjednicu je sredinom rujna posjetio posebni izaslanik kineskog predsjednika Meng Jianzhu, pa je u subotnjem intervjuu otkrila da je s njim razgovarala o gospodarskoj suradnji, odnosno o mogućnostima realizacije projekata koje su predstavili u okviru inicijative Triju mora, vrijednih gotovo 50 milijardi eura.

Razgovarali su o suradnji hrvatskih i kineskih luka u izvozu kineskih roba na srednjoeuropsko, ali i zapadnoeuropsko tržište, što je lakše preko Hrvatske nego preko sjevernoatlantske rute, a u tom kontekstu je spomenuta i luka u Vukovaru.

Govoreći o nadolazećem posjetu Rusiji u kojoj će se sastati s predsjednikom Vladimirom Putinom, Grabar-Kitarović je izrazila očekivanje da će se “postaviti novi okvir odnosa koji su dugo bili zanemarivani”.

“Ne očekujem da ćemo ovim posjetom premostiti sve razlike koje postoje, ali očekujem da ćemo dati zamah našim odnosima, a posebice gospodarskima”, rekla je predsjednica, dodavši kako se javio velik broj tvrtki koje će tijekom posjeta sudjelovati na gospodarskom forumu.

Rusija je svjesna hrvatskog članstva u EU-u i NATO savezu, istaknula je predsjednica, naglasivši kako vjeruje u ponovnu uspostavu povjerenja između te dvije države jer između njih ne postoji nikakvo neprijateljstvo.

Rusija je i jedna od članica Vijeća za provedbu mira u Bosni i Hercegovini, pa je time bitan čimbenik u razgovorima o budućnosti jugoistočne Europe, podsjetila je Grabar-Kitarović.

U Moskvi će se razgovarati i o inicijativi Triju mora za koju je Grabar-Kitarović ponovila da nije usmjerena protiv Rusije, nego na brisanje granica između istoka i zapada Europe.

Britanski časopis The Economist je sredinom srpnja u tekstu naslovljenom “Njemačka strahuje da će Trump razjediniti Europu” osvrnuo na podršku američkog predsjednika Donalda Trumpa toj inicijativi koju su pokrenule Hrvatska i Poljska i o kojoj je tijekom svog posjeta Varšavi on razgovarao s hrvatskom predsjednicom.

Predsjednica je stoga u subotnjem razgovoru za Jutarnji ponovila i da ta inicijativa nije usmjerena protiv Njemačke, te da službeni Berlin na nju nema prigovore, o čemu je nedavno na Malti razgovarala s predsjednikom Frankom-Walterom Steinemierom.

“Berlin sa zanimanjem promatra što se događa u okviru Inicijative, ali držim da su zablude da je ona usmjerena protiv nekoga raspršene. To je inicijativa za, a ne protiv”, rekla je Grabar-Kitarović.

Kazala je i kako je spomenutim sastankom u Varšavi uspostavljena nova dimenzija u odnosima Hrvatske i Sjedinjenih Država, kao i veći interes Trumpa za prostor srednje i jugoistočne Europe.

Najavila je nastavak inzistiranja na potpisivanju Sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja jer je to preduvjet za ozbiljnija američka ulaganja u Hrvatsku, ali i općeniti rast trgovinske razmjene.

Sa Sjedinjenim Državama ćemo raditi i na argumentiranju euroatlantskog puta susjednih država, a uloga Washingotna je na ovim prostorima uvijek bila bitna kad je trebalo posredovati u rješavanju otvorenih pitanja, rekla je predsjednica.

“Fokusiranjem SAD-a na ovaj prostor želimo postići ubrzanje procesa kako bismo nadišli zastoj u pristupu EU i NATO-u koji stvara opasan vakuum koji može ispuniti netko treći”, zaključila je Grabar-Kitarović u Jutarnjem listu.

Kolinda Grabar Kitarović: Dosudi li Haag udruženi poduhvat, gubi svaki kredibilitet

facebook komentari

Nastavi čitati

Razgovor

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s prof. dr. sc. Josipom Jurčevićem, u povodu dodjele Nagrade za najbolju knjigu iz Domovinskog rata za 2017. – „Heroji“

Dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim  institucijama

Što se to, po Vama, gospodine Jurčeviću, dogodilo da se više gotovo i ne „prepoznaje“ stvaranje hrvatske države, uspjesi hrvatskih branitelja i tome slično? Sve to kao da je palo u drugi plan?

Odgovor je višeslojan i zaslužuje malo duži medijski odgovor. Ponajprije, načelno: možda je nepravedno, ali prepoznatljivost i utjecajnost u svijetu postiže se organiziranim, stručnim, neprekidnim i sustavnim djelovanjem. Uobičajeno bi i logično bilo da državne institucije zastupaju interese hrvatske države i onih koji su riskirali i uložili svoje živote za njen nastanak i obranu. Međutim, Hrvatska je iznimka u kojoj nije tako, a tome je više uzroka.

Treba uvažavati činjenicu da Hrvatska kao suverena i samostalna država stoljećima nije odgovarala nijednom međunarodnom interesu, pa tako ni u drugoj polovici 20. stoljeća; ni međunarodnim političkim i gospodarskim organizacijama (UN, EZ-EU, Vijeće Europe itd.; MMF. Svjetska banka, Međunarodna trgovačka organizacija, multinacionalne kompanije itd.), niti bilo kojoj utjecajnijoj europskoj i svjetskoj državi.

Isto tako, suverena hrvatska država bila je stoljećima apsolutno neprihvatljiva vladajućim oligarhijama u Hrvatskoj, a naročito strukturama moći unutar bivše, komunističke Jugoslavije, na saveznoj i unutarhrvatskoj razini. Svi su oni, svatko prema svojim resorima, izravno na sve legalne i nelegalne načine najžešće djelovali i protiv same hrvatske državotvorne ideje. Odnosno bilo kakvo hrvatstvo bilo je zabranjeno i smatrano je – doslovno – glavnim neprijateljem komunističke Jugoslavije.

Jedini koji su imali interesa za hrvatskom suverenošću bila je velika većina stanovnika Hrvatske i Hrvata izvan Hrvatske. Međutim, svaki prohrvatski treptaj ili pokušaj pojedinih stanovnika ili grupica u Hrvatskoj i BiH bio je u začecima sasječen sim vrstama represije, uključujući politički montirana suđenja i ubojstva bez suđenja. Primjerice, od 1945. do 1990. u Hrvatskoj je održano preko 30.000 političkih sudskih procesa u kojima je osuđeno više od sto tisuća ljudi.

Jedino donekle organizirano i slobodno hrvatsko državotvorno djelovanje događalo se u malim hrvatskim iseljeničkim organizacijama koje su bile razasute diljem svijeta. Međutim, represivni jugoslavenski sustav je i protiv njih vodio sve oblike specijalnog rata, uključujući duboku infiltraciju i brojna ubojstva, neuspjele atentate i otmice u inozemstvu (za sada 80-ak utvrđenih ubojstava i 30-ak otmica i neuspjelih atentata), te sve vrste obračuna s njihovom rodbinom i prijateljima u Jugoslaviji.

U takvoj situaciji, kad je, u drugoj polovici 1980-ih, započeo proces povijesnih promjena u europskim komunističkim zemljama (i Jugoslaviji) organizacijski je daleko najslabiji bio hrvatski državotvorni čimbenik. Odnosno, svi drugi čimbenici (međunarodni te savezni jugoslavenski, srbijanski i protivhrvatski unutar Hrvatske) bili su neusporedivo moćniji i pripremljeniji od hrvatskog državotvornog interesa. Uz to, kad se 1990-ih počeo organizacijski institucionalizirati i razvijati hrvatski državotvorni interes, on je bivao sve više infiltriran od strane svih protivhrvatskih i nehrvatskih čimbenika i interesa.

U ključnim trenucima, spletom povijesnih okolnosti i gotovo nevjerovatnim zajedništvom velike većine stanovnika Hrvatske te nadasve herojstvom mnogobrojnih hrvatskih dragovoljaca, obranjena je i stvorena samostalna hrvatska država. Međutim, institucijske procese hrvatskog osamostaljenja – na razini sustava državne vlasti, gospodarstva, medija i civilnog društva – sve su više preuzimali nehrvatski i protivhrvatski interesi, a protokom vremena sve su više iz institucija, naročito s čvorišnih mjesta na kojima se donose odluke, uklanjani suverenistički pojedinci.

Rezultat toga jest da se iz javne percepcije i memorije te bilo kakvog utjecaja sustavno brišu, krivotvore, stigmatiziraju ili kriminaliziraju sva faktična i vrijednosna postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a posebno sustavno se dekonstruira braniteljsko zajedništvo. Dakle, hrvatski se suverenisti ne bi trebali iščuđavati protuhrvatskim i nehrvatskim interesima što ostvaruju svoje ciljeve, nego se trebamo usredotočiti na organiziranje i djelovanje hrvatskih interesa.

A, zbog čega se više govori i piše o ustašama i partizanima, nego o srbijanskim četnicima i hrvatskim braniteljima?

U Drugom svjetskom ratu i poraću se na dubokoj podjeli u hrvatskom nacionalnom tijelu dogodio niz iznimno teških zločina i drugih šteta, pa je komunistički režim desetljećima razvijao tu podjelu s kojom je neutralizirao bilo koju hrvatsku korist. Tako su i brojni, pa i najistaknutiji, komunisti u Hrvatskoj, ako su imalo skrenuli s jugokomunističke linije, bili od svojih dojučerašnjih drugova  munjevito lažno optuživani zbog navodnog ustaštva te pod tim izgovorom neutralizirani. Najpoznatiji takav slučaj bio je s Andrijom Hebrangom, a krajem 1980-ih čak su Račan i Šuvar bili otvoreno nazivani ustašama.

Stoga je logično da tu metodologiju i danas sve više primjenjuju svi koji čine štetu hrvatskoj državi i društvu. I kod ovoga je glavni problem što u tome, čak više nego i prije 1990., sudjeluje niz moćnika unutar hrvatskih državnih i društvenih institucija. Na taj se način unutar institucija u Hrvatskoj isplela – jača nego ikad – novoorjunaška i novočetnička mreža, kojoj se gotovo nitko iz sustava ne suprotstavlja.

Međutim, jedan Milorad Pupovac kao da je „otac i majka“ hrvatske države! U kojoj to državi ima da ljudi poput Pupovca, Teršelič, Pusića, Josipovića, Mesića, Pilsla i sličnih imaju veća prava i primaju više donacija od države po kojoj pljuju i bljuju?

Milorad Pupovac je samo javni vrh, ili gromobran te korumpirane protuhrvatske strukture koja se od državne do lokalnih razina razgranala unutar oligarhije koja vlada Hrvatskom. Najznakovitije je što se u Hrvatskoj na vlasti smjenjuju stranke i koalicije, ali moć strukture koju simbolizira M. Pupovac neprekidno ostaje na vlasti i jača. Najznakovitije je što Pupovcu pritom ni najmanji problem ne predstavlja činjenica da je njegovu stranku osnovao ratni zločinac Goran Hadžić. Sve to prekriva se plaštem javnog presinga koji neprekidno proizvodi virtualne magle navodne ustaške opasnosti u Hrvatskoj.

BRANITELJI SE TREBAJU ORGANIZIRATI

Osim tek nekoliko hrvatskih povjesničara o hrvatskom Domovinskome ratu uglavnom pišu sami branitelji…Zašto je to tako?

Dva su osnovna razloga. Jednog smo već naznačili, a to je da poništavanje svih postignuća Hrvatskoga domovinskog rata predstavlja glavni interes struktura moći u Hrvatskoj. Stoga su onemogućena sustavna znanstvena istraživanja koja bi etablirala objektivnu istinu, a forsiraju se krivotvorine. Tako se protokom vremena postupno gase značenja postignuća Hrvatskoga domovinskog rata, a plan je kad izumru branitelji da se taj događaj jedva i spominje i to u negativnom kontekstu. Sada smo već stigli na dvije trećine tog negativističkog puta.

Drugi razlog je što se nakon 1990. najmanje promjena dogodilo u sustavu znanosti, kulture i obrazovanja, jer su to i inače sustavi u kojima se najsporije mogu događati zbiljske promjene. A ovi sustavi su prije 1990. bili najtemeljitije okupirani jugoslavenskom komunističkom paradigmom. Nažalost, u njima protekla tri desetljeća nije zapuhao ni povjetarac demokracije i hrvatstva. Tako Hrvatski domovinski rat istražuju samo sve malobrojniji znanstvenici koji su sudjelovali u obrani Hrvatske i u promjenama 1990-ih, ili to čine rijetki njihovi potomci. No,  oni nailaze na sve silniju opću društvenu marginalizaciju, a u znanstvenom sustavu na sve sustavniju sofisticiranu opstrukciju i izopćavanje .

Stoga je krajnji čas da hrvatski branitelji to shvate i legitimno se organiziraju te se počnu u znanstvenom, kulturnom i obrazovnom sustavu zauzimati za promjene i istinu o Hrvatskom domovinskom ratu. U protivnom potomci će nas doživljavati prema slici koju kreira Haška mreža koja dominira u međunarodnim krugovima i u Hrvatskoj.

A gdje su, gospodine Jurčeviću, u cijeloj toj priči intelektualci, članovi HAZU, književnici… Ne sjećam se nekih njihovim priopćenja ili konferencija za novinare o suvremenim povijesnim temama, odnosno njihova stava o problemima hrvatskih stradalnika…

U svim intelektualističkim institucijama položaje moći su i nakon 1990. najčvršće zadržale bivše strukture koje su u njih postavljene prije 1990. kao intelektualni, a to znači najdublji i najstručniji apologeti i vjernici jugoslavenskog komunizma. Uostalom, HAZU je bila i ostala stvarni i formalni vrh toga sustava. Ta ona je osnovana u Hrvatskoj prije 150 godina pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, pa su otada plodovi ove otrovane voćke uglavnom otrovni za hrvatske suverenističke interese.

Tome je tako usprkos toga što je u JAZU/HAZU i drugim intelektualističkim institucijama bilo i sada ima sjajnih i zaslužnih domoljuba i demokrata, no onemogućen je njihov utjecaj na koncepcijski smjer kojim idu JAZU/HAZU i druge srodne institucije.

Nu, kolika je možebitna krivnja hrvatskih građana u odabiru takvih političara i politikanata, kakve ima Hrvatska? (Svaka čast iznimkama).

Najvrijednije što Hrvatska ima u prošlosti i sadašnjosti, u svakom pogledu jest golema većina njenih stanovnika. To se puno puta na različite načine očitovalo. Početkom 1990-ih golema većina građana se na različite načine uključila u političke promjene i podupiranje obrane Hrvatske. Iz toga hrvatskog puka iznikli su i hrvatski dragovoljci.

Najjasniji statistički pokazatelji volje i kvalitete goleme većine hrvatskih građana iskazani su na dva referenduma. Prvi je bio povijesno politički, 19. svibnja 1991., kada je na glasačka mjesta izašlo čak 85% glasača te ih je preko 94% glasovalo za hrvatsku državnu samostalnost. Drugi referendum, 2013.,  bio je vrijednosni, kad je dvije trećine odabralo ustavnu zaštitu tradicionalne definicije braka, usprkos neviđeno prljavoj kampanji koja je  protiv toga  vođena.

Kod parlamentarnih i drugih izbora je problem što su oni formalno demokratski, no stvarno to nisu, jer su gospodari procedure (a to su bivše jugokomunističke strukture) postavili mehanizme i instrumente koji onemogućuju da se izborima ostvaruje volja građana. Ponajprije to je izborni zakon, prema kojem se glasuje za stranačke liste, a njih diktatorski određuju predsjednici stranaka. Na taj način u ključno tijelo – Hrvatski sabor – dolaze korumpirani podobnici predsjednika stranaka, koji služe njemu i njegovom korumpiranom klanu.

Predsjednik stranke koja pobjedi na izborima praktički odlučuje diktatorski o svemu na državnoj i lokalnim razinama. Primjerice, on odlučuje tko će biti predsjednik Sabora i ostalih važnih mjesta u Saboru; on postaje predsjednik Vlade, koju sam diktatorski sastavlja; odlučuje tko će biti kandidat za predsjednika države; odlučuje tko će biti na listama za lokalne izbore; odlučuje tko će biti Glavni državni odvjetnik, Glavni ravnatelj HRT-a i tako unedogled. Osim toga, on i dalje ostaje predsjednik stranke i diktatorski odlučuje o strukturi moći unutar stranke. Dakle radi se o đavolskoj koncentraciji moći, koju često nemaju ni diktatori u otvorenim diktaturama.

Istaknuti hrvatski glumac Zlatko Vitez, kad je bio saborski zastupnik i iznutra vidio funkcioniranje ovog nedemokratskog sustava, s razlogom je rekao da je Hrvatski sabor zapravo kokošinjac.

Drugi problem je što su svi hrvatski izbori, od 1990. do danas bili doslovno pokradeni, ili velikom količinom zamjene izbornih kutija, ili glasovanjem mrtvih i nepostojećih duša, a uz to je išao i niz drugih protivzakonitosti. Prije nekoliko godina je dokazano da vladajuća struktura raspolaže s približno milijun mrtvih i nepostojećih glasača s kojima manipulira prema svojim izbornim planovima, ali to zastrašujuće otkriće nije imalo nikakvih sankcija ili drugih demokratskih posljedica.

Treći osnovni problem su mediji, tj. njihovi urednici i vlasnici, koji su dio korupcijske hobotnice, te manipuliraju s informacijama ne dopuštajući – ni u izbornoj kampanji a kamoli izvan nje, da se glasačima ravnopravno predstave neovisni i njima nepoželjni izborni kandidati.

Tako se u Hrvatskoj već skoro tri desetljeća vrtimo u začaranom krugu prijevare, koja stvarno suspendira i fingira demokraciju, tj. na vlasti i upravljačkim položajima se smjenjuju stranke i pojedinci koji zapravo pripadaju istoj vladajućoj prrotuhrvatskoj strukturi. Narod prepoznaje tu prijevaru te zbog nemoći i očaja u velikim postocima i ne izlazi na izbore, ili dijelom zagrize lažne mamce koji su prijetvorno medijski proizvedeni.

A, zbog čega hrvatski branitelji ne mogu uspjeti kao kandidati na izborima, a navodno ih ima oko pola milijuna?

Hrvatski branitelji su do 1995., kao i većina stanovnika Hrvatske, bili isključivo usredotočeni na obranu Hrvatske i oslobađanje okupiranih područja, jer je njima na prvom mjestu bila domovina. Za to vrijeme je korumpiranoj manjini Hrvatska bila imovina koju su pljačkali na sve moguće organizirane načine. Ova tragična vrijednosna razdjelnica traje do sada i glavni je uzrok svih vidova krize te sveopćeg propadanja i izumiranja Hrvatske.

U situaciji, u kojoj korupcijska hobotnica čvrsto upravlja Hrvatskom, hrvatski branitelji se nisu uspjeli na nijedan način organizirati kao socijalna skupina, a bez toga se ne može ni krenuti u političko djelovanje, a kamoli ostvariti bilo kakav izborni ili društveni uspjeh. Gospodari hrvatskih državnih i društvenih institucija različitim su metodama razmrvili i hrvatske branitelje i hrvatsko društvo i njihove zajedničke interese, te sa svime manipuliraju u svoju korist. Ta razmrvljenost se prepoznaje u postojanju preko tisuću braniteljskih i stradalničkih udruga, a s velikom većinom njih za šaku zobi upravljaju gospodari Hrvatske.

Usprkos ovome,  naraštaj koji je stvorio i obranio hrvatsku državu još čini većinu stanovnika Hrvatske te može jednostavno izmijeniti stanje u Hrvatskoj ako se osvijesti, organizira i u hrvatske institucije izbornim putem dovede stručne i moralne osobe koje su djelima dokazale nacionalnu i socijalnu odgovornost.

JOSIPOVIĆ SE LAGANO PROŠETAO DO POBJEDE

 I vi ste se, da oprostite, i kao dragovoljac Domovinskog rata, “osramotili“ kao kandidat za predsjednika države…

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam se kandidirao. Jedan je bio da pokušam organizirati suprotstavljanje pobjedi Ive Josipovića, koja je bila dogovorena barem godinu dana prije predsjedničkih izbora 2009. godine. Prije nego sam se kandidirao na pet tisuća email adresa poslao sma tekst u kojem sam sve obrazložio. Obrazlagao sam da će biti puno kandidata koji će se predstavljati nacionalnima te da je svrha toga razbijanje glasačkoga tijela kako bi se osigurala pobjada Josipovića. Stoga sam apelirao da se tome suprotstavi organiziranjem predkampanje i da se izluči samo jedna nacionalni kandidat.

Međutim, projekt nije naišao na odgovarajuću potporu, pa sam se i sam kandidirao te opet naglašavao potrebu dogovora nacionalnih kandidata. Nažalost, nije bilo razumijevanja među osam kandidata i klanova koji su ih okruživali, a koji su se predstavljali prohrvatski, tako da je protuhrvatski kandidat Josipović lagano prošetao do pobjede. Najviše je oštećen Andrija Hebrang, jer su klanovske snage unutar njegove stranke proizvele još četiri kandidata.

Drugi razlog moje kandidature bio je u korištenju kampanje za promoviranje hrvatskog političkog programa bez kojeg je nemoguć hrvatski opstanak. Na tom programu i ljudima koje sam okupio u mojoj predsjedničkoj kampanji oblikovan je Hrast i kasnije Most. Nažalost, oba pokušaja su bila infiltrirana pa nisu ostvarili ono što su trebali i mogli. O tome kako je miniran i pervertiran Hrast objavio sam 2011. opsežan tekst na portalu dragovoljac.com. Tekst je veoma poučan i da su ga uvažili čelnici Mosta izbjegli bi mnoge probleme koji su ih zadesili. Tekst je i sada dostupan te može pomoći u prepoznavanju metodologije i osoba pomoću kojih se iznutra razaraju hrvatski politički projekti.

Kakva je, po Vama,  uloga medija, poglavito HRT-a?

Mediji u Hrvatskoj nisu komunikacijsko sredstvo demokratskog društva nego doslovno oružje pomoću kojeg protuhrvatske strukture održavanju duhovnu i političku okupaciju Hrvatske. U tome je do 2000. godine golemu negativnu ulogu odigrao HRT, a potom se njegova medijska i javna razaralačka moć postupno prelijeva u druge elektroničke medije koji su u privatnom vlasništvu, što se očituje u katastrofalnom padu gledanosti HRT-a.

U nacionalnim medijima, čini se, ima više protivnika države, nego malo gdje drugdje? Kako se biraju ti kadrovi?

Jedina dva formalno javna medija su HRT i medijski servis Hina, a o strašnom korupcijsko-klijentelističkom stanju u njima i hrvatskim državnim institucijama najjasnije svjedoče posljednji skandali glede izbora čelnih osoba i smjene Nadzornog odbora HRT-a.

 Je li „Za dom spremni“, najveći problem ove države?

Problem sa ZDS je izmišljen kako bi se na njemu pokušala do kraja slomiti hrvatska državotvorna i identitetska kičma te kako bi se javnosti odmaknuo fokus od golemih i dugotrajnih pljačkaških afera, poput Agrokora i energetskog biznisa, preko kojih se kolonizira Hrvatska, a budući naraštaji pretvaraju u dužničko roblje.

ZDS je stari hrvatski obrambeni i patriotski pozdrav, kojeg su hrvatski branitelji koristitli isključivo u kontekstu obrane od srbijanske oružane agresije. Osim HOS-a koristile su ga i brojne druge elitne postrojbe HV-a, uključujući i 1. Gardijasku brigadu, a osvemu tome postoje brojni izvorni A/V zapisi. Zbog svega toga nijedna prijašnja Vlada RH nije ga nimalo problematizirala. Naprotiv, čak su ga dodatno legalizirali tzv. Račanova vlada i SABA pod vodstvom zloglasnog Ivana Fumića.

Najpaklenskije je to što ZDS – i preko toga vrijednosti Hrvatskoga domovinskog rata – kriminalizira vlast stranke kojoj se pripisuje stvaranje RH i to pod pritiskom stranke koju je stvorio ratni zločinac Goran Hadžić.

O vama se piše dobro i loše. Tko su oni koji vas neprestano osporavaju?

Pluralna demokracija podrazumijeva suživot različitosti u svakom pogledu, pa u tom smislu treba doživljavati i sve vrste javnih rasprava o svim temama i problemima. To je posebno poticajno za hrvatsko društvo koje je predugo živjelo i još uvijek živi pod velikim pritiskom komunističkog jednoumlja.

Dakle, nije problem javna rasprava ili osporavanje, nego prešućivanje i bijeg od javne znanstvene ili političke rasprave. Odnosno, iz javne rasprave se isključuju svi koji nisu po ukusu nasljeđenih komunističkih struktura i njihove jednoumne paradigme.

Na taj način se oštećuju hrvatske institucije, hrvatski interesi i hrvatska javnost, jer se do njih teškom mukom i individualnim naporima probijaju objektivna saznanja. Stoga je ostao neiskorišten niz znanstvenih istraživanja koja su iznimno važna za suvremeni identitet i percepciju hrvatskog društva. Jedan mali dio toga jesu i moja znanstvena istraživanja koja su objavljena u brojnim knjigama i znanstvenim časopisima.

U vezi toga nažalost nema ni javne rasprave niti osporavanja, nego se bježi od činjenica manipuliranjem po agitpropovskim metodama, tj. nedemokratskim zatvaranjem javnog prostora i neutemeljenjim etiketiranjem ad hominem.

DOBRO POZNAJEM HASANBEGOVIĆA I ESIH

Kako gledate na bivšeg ministra Zlatka Hasanbegovića?

Hasanbegovića sam upoznao prije 15-ak godina kao mladog znanstvenog novaka kojeg je u Institut Ivo Pilar doveo ugledni hrvatski povjesničar i političar prof. dr. Ljubo Antić, koji mu je bio i institutski mentor. Budući je Antić vrlo brzo otišao u mirovinu, njegova uloga institutskog mentora kolegi Hasanbegoviću nekoliko godina je zapala i mene. Po toj i drugim osnovama imao sam prigodu puno razgovarati i dobro upoznati kolegu Hasnabegovića, koji se znanstveno specijalizirao za ulogu i kontekst muslimana u suvremenoj povijesti Zagreba i Hrvatske, što je bilo uglavnom neistraženo.

S toga motrišta dr. Hasanbegović se pokazao veoma vrijednim. Ne mogu pouzdano govoriti o njegovom političkom djelovanju, jer uopće nisam povezan s njegovim nedavnim uključivanjem u politički život, pa o tome mogu samo rubno saznavati iz neobjektivnih i manipulatorskih medija.

 A kako na Brunu Esih, s kojom također radite u institutu Ivo Pilar?

Brunu i njenu znastvenu sudbinu poznajem iznimno dobro. Upozano sam je kao član povjerenstva na obrani njenog diplomskog te prepoznao potencijal i pridonio da se kao znanstveni novak zaposli u Institutu Ivo Pilar na znanstvenim projektima kojima sam bio voditelj. Na taj način sam joj bio institutski mentor i godinama smo uspješno surađivali te boravili u istoj institutskoj sobi. Nažalost, nije uspjela doktorirati jer se pokazalo da je svojom voljom za poslijediplomski studij odabrala pogrešan fakultet i pogrešnog mentora. Radi se o skandaloznom Fakultetu političkih znanosti, koji je inače osnovan kao zamjena za Višu patijsku školu, pa je stoga znanstveno stradavanje Brune Esih time bilo predodređeno. O tome skandalu nije ovdje potrebno detaljnije govoriti, jer je to u medijima već detaljno opisano.

Ni o političarki Bruni Esih ne mogu reći ništa konkretnoga, jer se tek nedavno iznenada i izravno uključila u politički život, bez ikakvoga mojeg utjecaja i saznanja, te je otada veoma rijetko i usput susrećem.

Što mislite o kolegi Ante Nazoru, za kojeg general Ljubo Ćesić Rojs nije imao lijepih riječi?

Ljubo Ćesić Rojs je jedna od ratnih legendi, ali je i iznimno dobro upućen u pozadinu vojnih i političkih događanja. Problemi koji se javno pojavljuju u vezi kolege dr. Nazora prvenstveno su povezani s institucijom (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskoga rata – HMDCDR) u kojoj je ravnatelj od njena osnivanja. Radi se o instituciji koja je osnovana 2005. godine i koja je trebala prikupljački i znanstvenoistraživački riješiti nagomilane probleme u vezi Hrvatskoga domovinskog rata. Da bi to mogla, ta institucija je trebala prostorno, financijski i kadrovski biti jedna od najvećih i najjačih u Hrvatskoj. Međutim, Vlada RH pod vodstvom Ive  Sanadera osnovala je HMDCDR kao jednu u nizu svojih blef instiucija, tj. HMDCDR je bio i ostao podstanar u nekoliko prostorija ionako pretrpanog Hrvatskog državnog arhiva, s više nego jadnim proračunom i naglašeno nedovoljnim brojem zaposlenika.

Za ravnatelja je postavljen tada mladi i neiskusni magistar Ante Nazor, koji je bio na početku bavljenja vojnom poviješću srednjeg vijeka. Prema tome, HMDCDR je institucija s konstrukcijski ugrađenom fatalnom pogreškom. Tek uvažavajući naznačeno mogu se razumijevati dubinski nedostaci HMDVDR-a i nezadovoljstva s njenim djelovanjem, a traženje odgovornost Ante Nazora može prozlazi iz toga što je pristao biti dugogodišnje bezbučni ravnatelj takve institucije, koja je izvršavala nelegitimne zahtjeve politike o kojoj je govorio i general Rojs. Prema tome, smjenom ili ostankom dr. Nazora neće se postići ništa, ako se ne promijeni koncepcija i konstrukcija institucije. U tome i jest razlog što nijedna postsanaderovska Vlada RH nije mijenjala položaj institucije niti je smjenjivala ravnatelja.

A, zbog čega se malo zna o Hrvatskoj u svijetu?

Odgovor je jednostavan. Smatram da se u svijetu o Hrvatskoj zna puno, obzirom na prostornu veličinu i stvarnu ulogu. Navjerovatno veliku poznatost i pozitivnu percepciju Hrvatske stvaraju iznimno uspješni Hrvati, napose sportaši i hrvatski seljenici, a negativnosti sustavno proizvode formalno hrvatske državne i društvene institucije u kojima 150-ak godina dominira jugoslavenska, a 70-ak i komunistička paradigma. Noviji primjeri kojih se svi sjećamo jesu bivša dva predsjednika države (S. Mesić i I. Josipović) te ministar znanosti, obrazovanja i sporta (Ž. Jovanović), a posebno negativna i utjecajna je filmska produkcija, čast iznimkama, koju plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Kako to, gospodine Jurčeviću, da Hrvatska nakon Domovinskog rata nema heroja, ali ni dezertera i izdajica?

U Hrvatskoj ima iznimno veliki broj heroja, jer 1990-e su bile stvarno herojsko doba hrvatske povijesti. Problem je što dezerteri i izdajice gospodare hrvatskim državnim i društvenim institucijama, pa svim načinima i silama nameću perverznu percepciju da su heroji ratni zločinci, a ratni zločinci, dezerteri i izdajice su navodni ugledni građani, koji uz to pljačakaju nacionalna bogatstva i razaraju nacionalne vrijednosti.

Može li se znati, ako nije tajna, na kojim knjigama, odnosno projektima sada radite?

Moje znanstvenoistraživačko područje je najnovija nacionalna povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za drugi svjetski rat, zatim hrvatsko iseljeništvo, te nastanak hrvatske države i Domovinski rat. Priredio sam dokumentaciju za izradu nekoliko knjiga o neistraženim i nedostatno istraženim temama, a još sam u dvojbi oko redosljeda njihova izdavanja.

Podržavaju li Vaš rad državne institucije?

U hrvatskoj situaciji o kojoj sam govorio u ovom razgovoru, logično je da državne institucije  ne podržavaju moj i slične znanstvenoistraživačke projekte i izdavanje knjiga. Jedina moja knjiga koja je dosad financijski dijelom podržana od državnih institucija, bilo je 15.000 kuna koje je odobrilo Ministarstvo hrvatskih branitelja za dio tiskarskih troškova knjizi Heroji hrvatskoga Domovinskog rata. No, nadajmo se da je to dobar znak za budućnost.

Što mislite o projektu hrvatskih branitelja „Velika zlatna plaketa – bili smo prvi kad je trebalo“, koja se tradicionalno dodjeljuje za najbolju knjigu iz Domovinskog rata?

Projekt je iznimno važan, jer je nastao kao samonikli i neovisni dragovoljački braniteljski projekt koji se suprotstavlja svim krivotvorinama o događajima i vrijednostima hrvatskoga Domovinskog rata. Druga vrijednost projekta je što je već postao tradicionalan, pa je na taj način poticajan svim domoljubima, jer pokazuje da se može ako se zna što se hoće. I treće, projekt je javno sve prepoznatljiviji, usprkos prešućivanju institucija i kontroliranih medija. Ovo dokazuje i podatak da je ove godine u nominaciji „Za veliku zlatnu plaketu bilo čak 18 knjiga.

Ove godine Vi ste dobitnik te nagrade. Nu, što Vama znači  „Velika zlatna plaketa“ koju ste dobili zbog knjige „Heroji hrvatskoga domovinskog rata“, i koja će Vam 27. rujna 2017. svečano biti uručena u 11 sati u dvorani „Brijuni“ Zagrebačkog velesajma?

Zaista mislim da je plaketu prvenstveno zaslužila knjiga, tj. veličanstvenih 19 svjedočanstva heroja koje sam većinom tonski snimio već davne 1995. godine, a tek ove godine ih objavio kao knjigu. To da su svjedočanstva veličanstvena nije puka fraza, jer sam ih tijekom 20-ak godina pročitao više desetaka puta te i na mene koji sam iskusan imaju uvijek iznimno snažan utjecaj o slici hrvatskoga herojskog doba. Radi se o 19 svjedočanstva nepoznatih tzv. običnih ljudi koji su do 1991. živjeli tipičnim svakodnevnim životom i potpuno su nepripremljeno i neočekivano postali pravi heroji, koji su nažalost ostali do sada potpuno nepriznati i javno nepoznati.

Osnovni poticaj za nastanak ove  knjige pronašao sam u motivu koji je potkanuo i Vaš projekt „da se ne zaboravi“. Dva su konkretna cilja knjige. Jedan je da se potakne branitelje i ostale domoljube na prikupljanje brojnih prešućenih herojskih svjedočanstava, jer se ona najneposrednije i najsnažnije suprotstavljaju krivotvorenju događaja i vrijednosti hrvatskoga Domovinskog rata. Drugi je cilj pronaći način da knjiga stigne do svake knjižnice osnovnih i srednjih škola, jer su neposredna svjedočanstva heroja odgojno pa onda i obrazovno posebno primjerena i uvjerljiva. Nadam se da će „Velika zlatna plaketa“ puno pomoći u ostvarenju jednog i drugog cilja.

Mladen Pavković/Kamenjar.com

 

facebook komentari

Nastavi čitati