Miro Kovač: Ne vodimo antirusku politiku, to bi bilo štetno za nacionalne interese RH

0

Bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač dao je intervju za Večernji list

Jedna od važnijih poruka Kongresa EPP-a na Malti, na kojem ste sudjelovali, jest borba protiv rastućeg populizma u Europi koji je i doveo do Brexita, no i velike/stare stranke pridonijele su sve većem broju populističkih stranaka?

Kada velike etablirane narodnjačke stranke ne uvažavaju strahove i potrebe stanovništva, kada prelaze preko njih, kada ih ignoriraju, otvara se prostor za djelovanje političkih snaga koje dovode u pitanje postojeći sustav vrijednosti. Tako je došlo do jačanja Alternative za Njemačku. Pazite, u Njemačku je došlo milijun migranata i izbjeglica u manje od godinu dana. To je kao da ih je u Hrvatsku došlo nastaniti se 50.000.

Rješenje se sastoji u bliskosti s građanima, ali ne s cijem manipuliranja njihovim osjećajima. U demokraciji vlast proizlazi iz naroda, to jest iz zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana, tako to definira i hrvatski Ustav. Kao izabrani političar, kao zastupnik u Hrvatskom saboru koji odlučuje o uređivanju političkih, pravnih i gospodarskih odnosa u našoj zemlji, dužan sam i želim biti blizak narodu.

Kako komentirate inicijativu o Deklaraciji o zajedničkom jeziku, koja kaže da su hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski jezik četiri varijante zajedničkog standardnog jezika?

Inicijativu prvenstveno odlikuju dogmatizam i utopizam, ali i nazadnost jer nas pokušava vratiti 100 godina unatrag. Zato je inicijativa i osuđena na propast. Pa propale su dvije jugoslavenske države i time dva pokušaja stvaranja jugoslavenske nacije i zajedničkog jezika, s time da je u prvoj Jugoslaviji nasilna jugoslavenizacija na srpski način bila puno žešća. A zašto su ti pothvati propali? Zato što su već prije 1918. godine među narodima koji su tvorili prvu Jugoslaviju postojale izražene posebne nacionalne svijesti.

Postojao je hrvatski narod, postojao je hrvatski jezik. Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine sastavljena je na dva jezika, na mađarskom i hrvatskom, ne na nekakvom zajedničkomjeziku.

A i ne vidim da postoje pokušaji da se, primjerice, danski i norveški, bez obzira na jezičnu srodnost i međusobno razumijevanje njihovih govornika, definiraju kao zajednički jezik. Na kraju krajeva, u hrvatskom Ustavu je hrvatski definiran kao službeni jezik i kao takav je jedan od 24 službena jezika Europske unije. Cijela je priča zaista apsurdna.

HDZ-u se prvi put događa da se vrlo otvoreno pokazuje nejedinstvo oko kandidata za gradonačelnika Zagreba, pa Zlatko Hasanbegović i Andrija Hebrang otvoreno podržavaju Brunu Esih. Što mislite, hoće li za njih biti sankcija?

Nemam optiku samobičevanja, moj je pogled logično nacionalan i pragmatičan. HDZ-u je sada na prvom mjestu da, kao na prošlim lokalnim izborima, postigne pobjednički rezultat. To je važno i za stabilnost vlasti na državnoj razini.

Naravno da želimo izborni uspjeh u Zagrebu, ali ne samo u Zagrebu. Hrvatska se sastoji od 20 županija, 128 gradova i 428 općina.

Hasanbegović se profilirao kao najglasniji predstavnik desnog krila HDZ-a, koje Plenković ne drži pod kontrolom, u HDZ-ovu desnicu ubraja se i vas. Koliki je jaz između desnog krila i politike Andreja Plenkovića?

HDZ je narodnjačka, stožerna stranka hrvatskog naroda koja kao takva obuhvaća sve slojeve društva. Neki su HDZ-ovci tradicionalniji, neki konzervativniji, neki liberalniji.

HDZ je jedno, drugo i treće. Upravo u tomu jest snaga HDZ-a. Ako mene pitate kako bih se politički definirao, onda ću vam reći da pripadam cijelom HDZ-u.

Kakva je vaša suradnja s Plenkovićem?

Vrlo korektna.

Vas se, kao i ostale ministre iz Oreškovićeve Vlade, doživljava kao Karamarkova čovjeka, pa samim time svrstava u stranačku opoziciju. Je li vam to opterećenje?

Ne razumijem čime bih trebao biti opterećen, možda time što sam imao priliku sudjelovati u postizanju četiriju uzastopnih pobjeda HDZ-a od 2014. do 2016. godine. Ne, nisam time opterećen, štoviše, time se ponosim. Nisam opterećen ni time što sam dosad surađivao ne samo s Tomislavom Karamarkom nego sa svim predsjednicima HDZ-a, počevši od Franje Tuđmana. To nije opterećenje, to je kvaliteta.

Bivši ste ministar vanjskih poslova, ali vaša politika nije bila toliko antiruski usmjerena kao što je to u Plenkovićevoj Vladi. Je li opravdan toliki strah od Rusa, zagovara ga i EPP?

Ne vidim ništa antiruskog u našoj politici. Toga nema, to bi bilo i štetno za hrvatske nacionalne interese. Rusija je svjetska sila koja ima nuklearno oružje. Neizostavan je partner u rješavanju mnogih svjetskih kriza, tako i u Siriji. Rusija je jedna od svjedokinja Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a kojeg je RH potpisnica.

Međutim, zbog uloge Rusije u ratu u Ukrajini postoje sankcije EU, koje Hrvatska po logici stvari kao zemlja članica provodi. A postoje i sankcije Rusije u odnosu na EU. U našem je, hrvatskom interesu, ali i u interesu cijelog EU, da s Rusijom budemo u političkom dijalogu i pokušamo stvoriti atmosferu uzajamnog povjerenja. U tome će, naravno, ključan biti odnos između SAD-a i Rusije.

Obveza Vlade je da intervenira

Ruske su banke najveći kreditori Agrokora, i vodit će glavnu riječ u njegovu restrukturiranju, nezgodna situacija?

Hrvatska je dio zapadnog svijeta, članica smo Europske unije i NATO-a. A što se gospodarstva tiče, ono je, kao što znamo, globalizirano. Ruskog kapitala ima svuda u svijetu, pa tako i u EU. Uzmimo kao primjer područje energetike da to ilustriramo.

Plinovod Sjeverni tok povezuje Rusiju s Njemačkom zaobilazeći Poljsku. Većinski dioničar Sjevernog toka je ruski Gazprom, ostali suvlasnici su velika poduzeća iz Njemačke, Francuske i Nizozemske.

Ali, koliko god bio važan, Sjeverni tok nije sistemski rizik za Njemačku, Francusku i Nizozemsku. Nasuprot tomu, Agrokor je u Hrvatskoj zbog svoje veličine sistemski rizik. Platežna nesposobnost u slučaju Agrokora dovodi do toga da dobavljači više ne mogu podmiriti dospjele obveze plaćanja. A takva lančana reakcija može proizvesti narušavanje gospodarske i financijske stabilnosti zemlje.

Naravno da vlada, koja ima ustavnu obvezu brinuti se o gospodarskom razvitku zemlje, to mora pratiti i stvoriti mehanizam prevencije i intervencije. Ima pregršt primjera u svijetu kada su vlade zemalja sa socijalno-tržišnim gospodarstvima intervenirale kako bi spriječile gospodarske turbulencije, spasile radna mjesta i zaštitile nacionalne interese, a da to nije bilo na štetu poreznih obveznika.

Miro Kovač: Nema više “regije”, sada se govori o “susjedstvu”

facebook komentari