Pratite nas

Povijesnice

Miroslav Akmadža: Udba je za doušnike u Crkvi imala biskupe ili osobe bliske biskupima

Objavljeno

na

Nedavno je u ‘Zlatnoj dvorani’ Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu predstavljena knjiga dr. Miroslava Akmadže ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980.’, o kojoj su govorili dr. Stanko Andrić, predstojnik Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje iz Slavonskoga Broda Hrvatskoga instituta za povijest, Zvonimir Despot, glavni urednik biblioteke ‘Hrvatska povijest’, recenzenti dr. Josip Dukić s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu, i dr. Zdenko Radelić s Hrvatskog instituta za povijest iz Zagreba te sam autor. Budući da knjiga obrađuje iznimno važne i još uvijek intrigantne teme novije hrvatske povijesti, a prevladavajuća znanstveno-medijsko-politička javnost ponijela se ignorantski prema njoj, zamolili smo za razgovor autora, znanstvenog savjetnika u Hrvatskom institutu za povijest.

Dr. Akmadža, uz još jednu čestitku za nedavno objavljenu knjigu ‘Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945. – 1980.’, pojasnite nam na početku vremenski okvir spomenut u samome naslovu, tj. njezina poglavlja.

[dropcap]V[/dropcap]remenski okvir ove knjige uvjetovan je dostupnošću arhivskog gradiva, ali ujedno se poklapa s vrlo jasnim razdobljem, tj. u potpunosti pokriva razdoblje vladavine Josipa Broza Tita od njegova dolaska na vlast do smrti 1980. Knjigu sam podijelio na pet vremenskih, ali tematski karakterističnih poglavlja. Prvo poglavlje od uspostave komunističke vlasti 1945. do prekida jugoslavensko-vatikanskih diplomatskih odnosa 1952., koje je ujedno razdoblje otvorene represije države prema Crkvi. Drugo poglavlje odnosi se na razdoblje od navedenog prekida diplomatskih odnosa 1952. do smrti kardinala Alojzija Stepinca 1960., koje je obilježeno promjenom taktike komunista prema Crkvi u smislu odustajanja od otvorene represije i pokušajem djelovanja na Crkvu političkim metodama. Treće poglavlje obuhvaća razdoblje od Stepinčeve smrti 1960. do potpisivanja Protokola o normalizaciji jugoslavensko-vatikanskih odnosa 1966., obilježeno jugoslavensko-vatikanskim pregovorima i odlukama Drugog vatikanskog sabora. Slijedi poglavlje od Protokola do obnove jugoslavensko-vatikanskih diplomatskih odnosa 1970., obilježeno političkim nadmudrivanjem Jugoslavije i Vatikana, u jednom dijelu uvjetovano zagonetnim povratkom Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju. Knjiga završava s dosad najmanje javnosti poznatim poglavljem koje obuhvaća razdoblje od Titova posjeta papi Pavlu VI. 1971. do Titove smrti 1980., a posebno je obilježeno hrvatskim proljećem i njegovim utjecajem na crkveno-državne odnose.

Brojni su mjerodavni znanstvenici na njezinu predstavljanju vrlo pohvalno govorili o Vašoj knjizi, ističući kako je ona prva i do sada jedina sveobuhvatna sinteza o odnosu svjetovne i crkvene vlasti u Hrvatskoj. No kako tumačite činjenicu da baš nitko iz nadležnog Ministarstva, Agencije za obrazovanje, Filozofskoga fakulteta i sličnih ustanova bliskih vlasti nije smatrao potrebnim barem pro forma na predstavljanju pokazati zanimanje za knjigu?

Mislim da to nema mnogo veze s temom moje knjige jer je slično i s predstavljanjem drugih knjiga koje naveliko objavljuju djelatnici Hrvatskog instituta za povijest, ali i drugih znanstvenika. Jednostavno je odnos tih ustanova, kao i većeg dijela društva prema znanstvenoj knjizi, ignorirajući. Interes javnosti usmjeren je uglavnom prema publicističkim knjigama, popraćenim javnim skandalima osoba iz javnog političkog, sportskog ili estradnog miljea. No posebno zabrinjava činjenica da tema koju obrađujem u knjizi, tj. crkveno-državni odnosi, koji čak imaju sličnosti s današnjim njihovim odnosima, nisu ponukali predstavnike ni jedne ni druge strane da dođu na predstavljanje knjige. No s druge strane, i jedni su i drugi daleko od očiju javnosti ipak pohrlili u knjižare kupiti knjigu.

Nakon više od dvaju desetljeća samostalne Hrvatske strašno su odjekivale Vaše riječi kako su mnogi imali problema što su Vam bili na usluzi u istraživanju. Zar je to još uvijek stvarnost u sadašnjoj Hrvatskoj?

Na žalost, da. No rekao bih da je to češće posljedica jednog straha, koji tinja u ljudima još iz doba komunizma, da bi mogli imati posljedica za svoj posao, ako omoguće istraživanje ove problematike, nego što je to rezultat stvarnog pritiska politike ili pojedinaca. No to je posljedica različitog tumačenja arhivskih pravila od strane pojedinih arhivskih djelatnika, naročito rukovoditelja mjesnih arhiva. Tako u nekim mjesnim arhivima možete dobiti sve bez problema, a u nekima apsolutno ništa. Slično je i s biskupijskim arhivima, gdje pojedine biskupije, naročito gdje su biskupi povjesničari, ne prave nikakve probleme, a pojedine ne dopuštaju ništa ili vrlo malo. Bilo bi vrijeme da se donesu jedinstvena pravila i za državne i za crkvene arhive. Zanimljivo je da smo do prije par godina imali nesmetan pristup fondovima Službe državne sigurnosti, a sada to više nije moguće. Istraživanje komunističkog razdoblja bez tog fonda znatno otežava stvaranje jasne slike o našoj novijoj povijesti.

Spominjete mnoštvo kontroverznih tema i osoba pa nam u tome nizu recite svoje mišljenje barem o jednoj, još i danas aktualnoj – jugoslavenskome predsjedniku Josipu Brozu Titu i njegovoj ulozi i odnosu prema Katoličkoj crkvi i katoličanstvu.

114883Sasvim je jasno da se ni jedna važnija odluka u odnosu države prema Katoličkoj crkvi nije mogla donijeti bez Titove suglasnosti. Crkva je smatrana neprijateljem broj jedan i veći dio političke aktivnosti, popraćene djelovanjem sigurnosnih službi bio je usmjeren prema njoj. Odluke o progonu svećenstva, suđenju Stepincu, odnosima s Vatikanom i slično donošene su u dogovoru s Titom. Da je tome tako, potvrđuje i činjenica da je onog trena kad je Tito u Rumi kazao da je vrijeme da prestane nasilje prema svećenicima, ono odmah i prestalo, što znači da je to htio i prije, prije bi i prestalo. I sam proces smirivanja napetosti i normalizacija odnosa s Vatikanom 60-ih, rezultat su Titove želje da kao jedan od vodećih ljudi pokreta nesvrstanih, ojača svoj ugled na međunarodnom planu, što je na kraju rezultiralo i njegovim posjetom papi Pavlu VI., što je bio prvi takav posjet predsjednika jedne komunističke države. Tito je uspio pridobiti i simpatije jednog manjeg dijela katoličkog svećenstva koje ga je, bez obzira na sve strahote koje su pod njegovom vlašću proživjela njihova subraća pa i njihov poglavar Stepinac, kao i Crkva u cjelini, slavilo kao kakvog velikog sveca.

Ne zamjerite ako je ‘prenategnut’ zaključak, ali čitajući dokumente koje iznosite o odnosu ondašnjih komunističkih vlasti prema drukčijem (katoličkom) svjetonazoru (u odgoju, školstvu, važnim funkcijama, medijima i dr.) nameće se zaključak o ponavljanju povijesti. Slažete li se s time?

[dropcap]U[/dropcap] nekim segmentima da, iako su razlozi različiti. U vrijeme komunizma to su bili čisto politički i ideološki razlozi, dok su to danas uglavnom svjetonazorski razlozi. No uvijek ima i političkih razloga trajnog karaktera, tj. činjenica da ni jedna vlast, bila ona socijaldemokratska ili čak formalno demokršćanska, ne želi Crkvi dati preveć javnoga prostora, te ju nastoje držati podalje, ili kako se to često kaže ‘ugurati u sakristije’. S tim da jedni to rade otvoreno se sukobljavajući s Crkvom, a drugi se katoličkih svjetonazora sjete samo u predizbornoj kampanji, a onda kad dođu na vlast, ignoriraju crkvene stavove i donose zakone protivne crkvenim stavovima, istovremeno nastojeći utišati Crkvu, davanjem raznih materijalnih povlastica. Tu onda Crkva često ostaje nemoćna jer nema medijsku potporu te je uglavnom izložena napadima, na koje u pravilu ne može adekvatno odgovoriti. To je bilo razumljivo u komunizmu, kad su mediji bili državni, ali danas kad postoji navodna medijska sloboda, to ne bi smjelo biti tako. Tako se javni istupi biskupa o pojedinim problemima u društvu, ako ne odgovaraju političarima ili svjetonazorima pojedinih medijskih kuća, uvijek nazivaju crkvenim miješanjem u politiku, a ako im crkveni stav odgovara, onda to nije miješanje u politiku. Treba biti potpuno jasno da Katolička crkva, kao i svaka druga vjerska zajednica, može i treba imati svoj stav o svim problemima u društvu jer se ti problemi tiču i njih i njihovih vjernika i to nije nikakvo miješanje u politiku.

Mediji su se posebice ‘zakačili’ za Vaše podatke o suradnicima Udbe unutar nižeg i višeg katoličkog klera. Recite nam nešto o tome.

Ne znam zašto to izaziva čuđenje kad je to oduvijek poznata stvar. Kao što sam kazao, Crkva je smatrana neprijateljem broj jedan i kao takva bila je od najvećeg interesa sigurnosnih službi. Da bi te službe bile djelotvorne, osim tehničkih metoda prisluškivanja i drugih operativnih metoda, morala je imati i svoje doušnike iz crkvenih redova. Što su ti doušnici bili bliže biskupima, ili ako su bili sami biskupi, ti su rezultati bili bolji. Za pridobivanje suradnika korištene su uglavnom metode pritisaka i ucjena. Uglavnom su to bili svećenici i biskupi koji su imali ‘putra na glavi’, tj. ili su uhvaćeni u nekim financijskim malverzacijama ili su imali život neprimjeren svećeničkom, najčešće kršenje celibata. Da bi izbjegli zatvor ili javno sramoćenje, pa i rizik izbacivanja iz Crkve, pojedini su svećenici pristajali na suradnju. No moram priznati da sam čitajući izvješća pojedinih svećenika sigurnosnim službama uglavnom primijetio da su ona beskorisna i vrlo općenita, tj. nisu preveć štetila Crkvi. Mogu slobodno reći da su više štetili Crkvi pojedini svećenici i biskupi koji službeno nisu bili suradnici sigurnosnih službi, nego su zdušno surađivali s vjerskim komisijama rovareći protiv Crkve i crkvenoga vodstva. Zato je nužno gledati svaki slučaj pojedinačno, a ne općenito zgražati se nad onim svećenicima koji su bili formalno suradnici bez obzira na razloge te suradnje i učinjenu štetu. Tako oni ostaju meta za ‘pljuvanje’, a vrlo često neki od tih ‘pljuvača’ bili su gori od njih, ali, eto, nisu službeno zavedeni kao suradnici.

Povezano s prethodnim pitanjem, vrh Katoličke crkve nije do sada imao hrabrosti i snage provesti lustraciju u vlastitim redovima. Znam da nije lagano pitanje, ali kako to tumačite?

Na žalost, tu se susrećem s problemima koje nisam očekivao. Moram priznati da velika većina biskupa cijeni moja istraživanja i svesrdno mi pomaže. No neki su pod pritiskom svojih bližih suradnika, koji ih uvjeravaju da moje knjige kompromitiraju Crkvu, tj. neki bi htjeli da su moje knjige napisane bez i jedne rečenice koja negativno govori o bilo kojem svećeniku u Crkvi, tj. da sve bude divno i krasno. Najčešći je izgovor kako je još prerano za neke stvari, ali je onda prerano i za sve drugo. Ne može se traži od strane crkvenih vlasti da se otvore arhivi i istražuju komunistički zločini, a istovremeno bude protiv spominjanja crkvenih ljudi koji su surađivali s komunističkim vlastima. Vjerojatno ima i onih svećenika koji se boje da se i njihovo ime ne spomene u tom kontekstu, ali to je njihov problem. Ja znam neke od njih i oni idu okolo i rovare protiv mojih knjiga, ali nikad se nitko nije javno očitovao kako bi ukazao na neke moguće netočnosti iz mojih knjiga. To uglavnom i ne mogu jer su sve moje tvrdnje potkrijepljene izvornim dokumentima. No ja sam uvijek spreman ispraviti svoje tvrdnje ako mi se predoče dokumenti koji ih osporavaju ali ne prihvaćam argumente ‘rekla kazala’.

U unutarcrkvenim raspravama o svećeničkim udruženjima još uvijek se vode prilično žustre rasprave i nema nekakvog konsenzusa o njihovoj ulozi. Temeljem svih prikupljenih podataka, možete li kratko i jasno reći o njihovoj ulozi?

Tu treba biti oprezan i ne stavljati sva ta udruženja u isti koš. Istarsko udruženje, koje je imalo odobrenje svog biskupa jedna je priča, hrvatsko udruženje druga, bosansko-hercegovačko treća itd. U mojoj je knjizi najspornije hrvatsko udruženje za koje po mom mišljenju, nema nejasnoća. Ono je nastalo po nalogu komunističke vlasti, vođeno je od te vlasti i cilj mu je bio razbijanje crkvenog jedinstva i slabljenje autoriteta crkvene vlasti. U tom udruženju nije bilo mnogo svećenika i uglavnom su ga činili, jednim manjim dijelom svećenici koji su bili u partizanskom pokretu i skloni komunističkim vlastima, zatim svećenici koji su postali članovi kako bi bili pušteni iz zatvora i svećenici koji su i inače bili u stalnom sukobu sa svojim biskupima, zbog svog svećeniku neprimjerenog ponašanja. Jednostavno rečeno, to je udruženje u svojoj biti bilo u službi komunističkog režima, no ne može se tvrditi da su baš svi članovi udruženja zdušno sudjelovali u tome.

Također je posebno vrijedno Vaše poglavlje o odnosu Katoličke crkve i hrvatskoga proljeća, o kojemu do sada nije bilo sustavnog i analitičkog osvrta.

Kako se Katolička crkva postavila prema političkim događajima u Hrvatskoj 1971., poznatijim kao hrvatsko proljeće, povjesničari do sada uglavnom nisu razmatrali. Moglo bi se pomisliti kako se Crkva od tih događanja u potpunosti distancirala, no tome nije tako. Crkva možda nije s tim u svezi preveć javno reagirala, ali ta su događanja bitno utjecala na unutarcrkvena zbivanja, kao i na crkveno-državne odnose. Da bismo bolje razumjeli odnos Crkve prema navedenim političkim događajima, moramo razmotriti okolnosti u crkveno-državnim odnosima koje su im prethodile, ali i međunarodne prilike tog vremena i ulogu Sv. Stolice u njima. Naime, nakon dužeg vremena ponovno su uspostavljeni odnosi između Jugoslavije i Sv. Stolice, a Josip Broz Tito uoči navedenih događaja 1971. posjetio je papu Pavla VI., što je znatno utjecalo na poboljšanje crkveno-državnih odnosa u zemlji. Sv. Stolici u tim okolnostima nije odgovaralo zaoštravanje političkih prilika u Jugoslaviji, a poučena događajima u Čehoslovačkoj 1968., bojala se moguće vojne intervencije SSSR-a, a time i zaoštravanja odnosa između Istoka i Zapada. Zato joj je više odgovaralo očuvanje stabilnosti i jedinstva Jugoslavije, nego zaoštravanje političkih prilika, iako je imala razumijevanja za one u Hrvatskoj, koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji. Biskupi u Jugoslaviji nisu bili jedinstveni kako se postaviti u danim okolnostima. Dio biskupa zalagao se za suzdržanost, ne želeći narušiti postignuti napredak u crkveno-državnim odnosima i bojeći se povratka na staro, tj. ponovnog progona Crkve. Dio biskupa, predvođen Kuharićem, smatrao je da ipak treba oštrije reagirati s obzirom na postupke vlasti prema onima koji su tražili promjene odnosa u Jugoslaviji. No bez obzira na sve, može se zaključiti da je među biskupima prevladalo mišljenje kako su politički događaji u Hrvatskoj 1971. proizišli ponajprije iz komunističkih redova i njihovih međusobnih nesuglasica te se u njih Crkva ne treba miješati, ali mora stati u obranu vjerskih i ostalih ljudskih prava koja su ugrožena slomom hrvatskog masovnog pokreta.

P. S. Intervju je vodio Tomislav Vuković, objavljen je u listu “Hrvatski tjednik”, broj 462 od 1. kolovoza 2013.

Zvonimir Despot

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

16. listopada 1990. – Povratak bana Jelačića na Trg

Objavljeno

na

Objavio

U veličanstvenom ozračju na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990. ponovno je postavljen spomenik banu Josipu Jelačiću.

Brončani kip, djelo austrijskog kipara Dominika Fernkorna, postavljen je 1866., tada okrenut sjeveru, ka Mađarskoj. Sve do 1990., otkada je okrenut ka jugu, spomenik je, baš kao i sjećanje na legendarnog bana, bio podvrgnut kontroverzama.

Kip je smetao Mađarima koje je porazio, a pod njim je prilikom posjete cara Franje Josipa zapaljena mađarska zastava.

Komunistički režim preimenovao je prostor u Trg Republike te je uklonio bana 1947. Komunisti Jelačića ipak nisu uspjeli odstraniti iz hrvatske memorije, iako je bilo zabranjeno spominjati ga.

Uoči demokratskih promjena Hrvatska socijalno liberalna stranka organizirala je 1989. potpisivanje peticije o povratku bana Jelačića na glavni trg. Iako rastavljen u dijelove, zahvaljujući muzeologu Antunu Baueru, ravnatelju Gliptoteke, kip je sačuvan, piše HRT

Restauraciju je obavila obitelj poduzetnika Željka Šelendića koji je na natječaju pobijedio jer je ponudio besplatno izvođenje svih radova. S obzirom na to da su neki dijelovi bili uništeni, Šelendići su ih iznova napravili, kao i gipsanu repliku za slučaj da se spomenik ošteti.

Nakon tri mjeseca mukotrpnog rada u smjenama, 7. listopada 1990., obnovljeni spomenik krenuo je praćen razdraganim mnoštvom iz ulice Bešići, te se preko Gračana i Ksavera vratio na Trg. Za službeno otvaranje simbolično je izabran 16. listopada, datum Jelačićeva rođenja.

Iako su u tom razdoblju hrvatski Srbi proglasili paradržavnu tvorevinu, oružjem napadali policijske stanice na Baniji te blokirali i minirali prometnice Dalmacije i Like, Zagrepčani su, iako euforični, dostojanstveno proslavili povratak omiljenog hrvatskog bana na glavni gradski trg.

Svečanost je pred više od 100 000 okupljenih otvorio gradonačelnik Boris Buzančić, a potom hrvatski predsjednik, Franjo Tuđman nakon čega je počelo veliko slavlje.

facebook komentari

Nastavi čitati