Pratite nas

Intervju

Miroslav Tuđman: Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj

Objavljeno

na

VELIKI INTERVJU MIROSLAVA TUĐMANA ZA GLOBUS

Od početka 90-ih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli su dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH
Prof. dr. Miroslav Tuđman napisao je još jednu knjigu o Bosni i Hercegovini. “Druga strana Rubikona – Politička strategija Alije Izetbegovića”, koju je objavila Hrvatska sveučilišna naklada, bit će predstavljena u Zagrebu početkom rujna. Saborski zastupnik HDZ-a, političar i sveučilišni profesor, bivši prvi čovjek hrvatskih obavještajnih službi i sin prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nije samo svjedok vremena nego i pomni analitičar događaja u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije. Alija Izetbegović bio je jedan od ključnih ljudi koji su kreirali povijest. Miroslav Tuđman kaže da se njime bavi zato što su njegovi stavovi postali službeni stavovi Stranke demokratske akcije i Bosne i Hercegovine. Recenzent knjige akademik Davorin Rudolf piše da je ova knjiga “nesumnjivo vrijedan prinos pedantnog i marljivog znanstvenika i političara Miroslava Tuđmana novijoj hrvatskoj historiografiji”.

Kako komentirate gotovo bizarnu informaciju da su bosanski Srbi, ali i Bošnjaci, izgubili svoje primjerke originala Daytonskog sporazuma? Ne govori li to, barem na simboličkoj razini, o tome što je od daytonske BiH danas zapravo ostalo?

– Na simboličkoj razini to je pokazatelj koliko oni drže do Daytonskoga sporazuma. No, ne mogu precizno govoriti kako je s dokumentacijom u BiH, ali mogu reći da ni ja nisam mogao doći do određenih transkripata Skupštine BiH koji su me interesirali. Ali, isto tako, ni arhiva Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske nije cjelovita. Tako sam, primjerice, dokument o hrvatskom priznavanju BiH našao u dokumentima iz Haaga, a ne u nekoj našoj arhivi. Hrvatska nije imala iskustvo u vođenju vanjskih poslova. Ali, to su bile godine u kojima se događalo daleko više toga nego u bilo kojem periodu prije ili poslije. Moje je mišljenje da se u tih prvih pet godina stvaranja Hrvatske dogodilo više nego u prethodnih 50 ili što će se dogoditi u narednih 50 godina.

Kada govorimo o Republici Srpskoj, znakovito je da su oni donijeli svoj Ustav početkom devedesetih, a nakon 1995. u taj Ustav unijeli su samo izmjene koje je donio Dayton. Dakle, imamo paradoks da oni imaju kontinuitet Republike Srpske od devedesetih koji se nastavlja do danas. Ustav BiH počinje s 1995. godinom.

U svojoj novoj knjizi bavite se doktrinom i politikom Alije Izetbegovića. Slijedi li Bakir Izetbegović kao predsjednik SDA nauk i politiku svoga oca?

– U doktrinarnom smislu ništa se bitno nije promijenilo, s time što je Alija Izetbegović vjerojatno bio daleko promućurniji nego Bakir Izetbegović, koji je naprosto vulgarno iskren ili nasilan u svojim stavovima. Za razliku od Alije Izetbegovića, koji je jedno mislio, drugo radio, a treće govorio.

Ali, napisali ste da je Alija Izetbegović ipak bio konzistentan.

– Bio je konzistentan u ostvarivanju svojih ciljeva. On 2000. godine priznaje da je potpisao Cutileirov plan samo zato da bi došlo do priznanja BiH. Ali, sam kaže, da mu nikada nije bilo na pameti da prihvati taj plan ili neki drugi plan koji bi polazio od toga da se BiH sastoji od tri konstitutivna i suverena naroda. U tome je on bio dosljedan i nikada to nije želio prihvatiti.

Efendija Mustafa Cerić devedesetih, kako pišete u knjizi, kaže da su Bošnjaci i Turci jedno i isto. Međutim, ovih dana Bakir Izetbegović u Cazinu kaže nešto drugo, da Bošnjaci, Hrvati i Srbi imaju “isti genetski kod” i da svi potječu od, kako je rekao, “Bošnjana”.

– BiH je po socijalističkom Ustavu bila definirana kao država Muslimana, Srba i Hrvata. Ključno je ono što je Alija Izetbegović definirao u svojoj zreloj fazi, u “Islamskoj deklaraciji” da je nacija zamjena Zapada da bi se uništio islam. Njegova je teza, kao i Muhameda Filipovića i Silajdžića, da nacije postoje samo u Europi, da je Europa tribalna jer da su nacionalne države tribalna forma organizacije, što je u suprotnosti s islamom i demokratskim načelima. Naime, Izetbegović smatra da je islam vrhunac demokracije i najdemokratičniji oblik društvenog uređenja. On je dosljedno bio na stajalištu da su nacionalni interesi nelegitimni i da se zbog toga BiH ne može konstitutivno urediti na nacionalnim principima. Posljedica toga je negiranje nacionalnih prava Hrvata i Srba. S druge strane, glorificira se Osmansko Carstvo kao najbolje rješenje za multikulturalnu i multikonfesionalnu “Bosnu”. A to je povijesni nesporazum. Za Bošnjake je Osmansko Carstvo ideal, a za Hrvate i Srbe ta je povijest ono što razdvaja, a ne ono što integrira narode u BiH.

Očigledno je da Izetbegovićevi stavovi o naciji nisu ni u kakvoj korelaciji sa stavovima koji već dugo prevladavaju na Zapadu. Ali, nisu li i u islamskom, pa čak i arapskom svijetu nacije već formirane, od turske, iranske, indonezijske, niza arapskih nacija poput egipatske?

– Riječ je o njegovu elementarnom nesporazumu s faktografijom. To su teze koje zagovaraju ne samo Izetbegović nego i Filipović i Silajdžić. Nacionalne države postoje od Azije, Australije, Afrike, Južne i Sjeverne Amerike. Početkom devedesetih nastaje petnaest novih nacionalnih država u Europi, a to je trećina novih članica Vijeća Europe. Proces europske integracije i procesi nacionalne individualizacije su međusobno kompatibilni i jedan bez drugoga ne može. Ne bi bilo Europske unije da se nisu ujedinile Istočna i Zapadna Njemačka. Prije Prvog svjetskog rata bilo je 14 država u Europi, nakon tog rata 22, nakon Drugog 32, kada su se formirali Ujedinjeni narodi 1946. bile su 52 članice, a sada su 193 države u Ujedinjenim narodima. I u islamskom svijetu formiraju se nacije, ima i sekularnih država, od Malezije do nama puno bliže Albanije. Od Albanaca nećete čuti da su muslimani po nacionalnosti, nego Albanci ili Kosovari. Sam Izetbegović u svojoj autobiografiji piše kako je u jugoslavenskom zatvoru u Foči sedamdesetih želio uspostaviti vezu s Albancima upravo na muslimanskoj osnovi. Oni o tome nisu htjeli ni razgovarati. Međutim, mi moramo prihvatiti činjenicu da je danas vjera kao i nacija jednako motivirajući faktor i pokretačka snaga svega ovog što se zbiva u svijetu i Europi. Teroristički napadi danas nisu potaknuti nacionalnim ili ideološkim pobudama, nego i vjerskim.

Kakva može biti sudbina Bosne i Hercegovine ako je usporedimo sa sudbinama drugih federativnih zemalja poput SFRJ, SSSR-a ili ČSSR-a? Niti jedna nije preživjela. O tome je više puta govorio i sam prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je otvoreno rekao da BiH ne može opstati ako već nije mogla opstati Jugoslavija.

– Hrvatska politika bila je konzistentna prema BiH jer je otvoreno govorila da Jugoslavija može preživjeti samo na konfederalnoj osnovi, a BiH kao “Jugoslavija u malom” samo na federalnim ili konfederalnim osnovama. U Europi postoje takva ili slična rješenja; višenacionalna Švicarska ustrojena je po kantonima; Belgija je podijeljena i organizirana prema jezičnim zajednicama. Problem nastaje s unitarističkim politikama kakva je bila velikosrpska, ali i Izetbegovićeva. Oni su smatrali da konfederacija nije država i da nužno vodi raspadu. A upravo je suprotno. Primjer je Europska unija. Hrvatska službena politika 1990-ih nije zagovarala raspad BiH, nego se dosljedno zalagala za (kon)federalno uređenje BiH. Takav razgovor Bošnjaci ni danas ne prihvaćaju.

Alija Izetbegović i Franjo Tuđman početkom devedesetih vodili su niz pregovora, a o nekim presudnim temama imali su dijametralno suprotne stavove. Primjer je Sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske.

– Alija Izetbegović već je u svom predizbornom govoru prije demokratskih promjena početkom devedesetih rekao da su oni protiv “sramotnog sporazuma Cvetković-Maček”. Konstanta u njegovoj doktrini je da ne priznaje pravo narodima na njihove nacionalne interese u tronacionalnoj BiH. I to je ono što zapanjuje, da on ne uviđa da su za BiH ključni međunacionalni odnosi. A on ih negira. U vrijeme postizanja sporazuma Cvetković-Maček muslimani sami sebe još nisu identificirali kao naciju i još nisu imali formirane nacionalne institucije. Povjesničar Franjo Tuđman još je osamdesete godine u knjizi “Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi” izgradio svoju osnovnu tezu da se svijet stalno integrira i nacionalno individualizira. On je već tada napisao da je preduvjet za europske integracije upravo ujedinjenje Njemačke. To je tada bilo kao da danas kažete da je preduvjet mira i prosperiteta ujedinjenje Sjeverne i Južne Koreje. Ta njegova povijesna prosudba doživjela je svoju potvrdu početkom devedesetih.

Ipak, Sporazum Cvetković-Maček postignut je bez Muslimana i nauštrb Muslimana, danas bismo rekli Bošnjaka. Nije li to bio prvi kamen spoticanja u odnosima Hrvata i Muslimana koji je svoj vrhunac doživio javnom percepcijom kako su u Karađorđevu 1991. Tuđman i Milošević dijelili Bosnu i Hercegovinu?

– Sporazum Cvetković-Maček bio je pokušaj izlaska iz diktature koja je trajala deset godina u monarhističkoj Jugoslaviji, te pokušaj uvođenja federalizma i kakvih-takvih demokratskih promjena. U tom procesu bili su zakinuti i Makedonci i Albanci na Kosovu, jer su u monarhističkoj Jugoslaviji kao narodi bili priznati samo Srbi, Hrvati i Slovenci.

Ali Makedonci i Albanci tada nisu bili u fokusu interesa i ključnih političkih procesa u Kraljevini Jugoslaviji.

– Nisu, ali nisu bili ni Muslimani. Tek trideset godina nakon toga dolazi do artikulacije muslimanskog nacionalnog identiteta i zahtjeva za njihovim priznanjem kao nacije. I umjesto da zatraži ravnopravan položaj sve tri nacije u trojnim pregovorima o budućnosti BiH, Alija Izetbegović ide ispod razine koja je dosegnuta sporazumom Cvetković-Maček i faktički ne priznaje hrvatske i srpske nacionalne interese u BiH, nego ih dosljedno osporava.

A što s činjenicom da su i danas Bošnjaci uvjereni da su Tuđman i Milošević u Karađorđevu dijelili Bosnu, i to njima iza leđa?

– Nema sumnje da su Bošnjaci u to uvjereni, iako je sada, iz svih dostupnih povijesnih izvora, jasno i dokazano da se u Karađorđevu nije razgovaralo o podijeli BiH, nego o političkom rješenju pobune Srba u Hrvatskoj. Sada je zaboravljeno da je Izetbegović prvi plasirao tezu da će se u Karađorđevu nešto za Muslimane nepovoljno dogovoriti. Dan prije sastanka Tuđman-Milošević on je poslao pismo predsjedniku Hrvatske u kojem poručuje da će mu Milošević tamo dati neprihvatljivu ponudu na račun muslimanskog naroda. Zašto je Muslimanima mit o podjeli BiH u Karađorđevu bio nužan? Kako nisu željeli prihvatiti federalno uređenje BiH, morali su izjednačiti Hrvate s agresorom. Na Predsjedništvu BiH oni o jednima govore kao o lijevom, a drugima kao desnom fašizmu.

Izetbegoviću Karađorđevo služi i kao argument i kao sredstvo za sotonizaciju, diskreditaciju i difamaciju hrvatske politike. Vrlo brzo su zaboravili da BiH bez Hrvatske ne bi mogla vojno opstati ni nekoliko mjeseci. Govorim o vojnoj pomoći, humanitarnoj, o nekoliko stotina tisuća izbjeglica, a nikada ih nije bilo manje od 195.000, koje je Hrvatska primala, među kojima su dvije trećine bili Bošnjaci. U Hrvatskoj su formirane vojne postrojbe Armije BiH, imali su četiri vojna logistička centra, održavali sjednice Vlade i Predsjedništva BiH, itd. Svega toga ne bi bilo da je Hrvatska željela “podjelu Bosne”. Ali ta je krivotvorina potrebna iz drugoga razloga. Dvije godine prije masakra u Srebrenici, u travnju 1993. Izetbegović šalje predsjedniku Tuđmanu i drugim državnicima apel. Traži i moli da se spasi Srebrenica jer da će se dogoditi najveći genocid nakon Drugog svjetskog rata. To piše dvije godine prije nego što se ta tragedija u Srebrenici uistinu i dogodila. Kada Vijeće sigurnosti UN-a Srebrenicu proglašava sigurnosnom zonom, Izetbegović prebacuje 7500 boraca Armije BiH iz tog područja u napade na hrvatske enklave u Srednjoj Bosni.

Zašto im je u tom trenutku tako bitna Srednja Bosna?

– Srednja Bosna, u kojoj većinski žive Hrvati, za Sarajevo je presudna. Izetbegović je dva puta nudio predsjedniku Tuđmanu pripajanje Zapadne Hercegovine Hrvatskoj. To mu je odgovaralo višestruko: da smanji broj Hrvata u BiH i da poslije toga stvori unitarnu državu. Unitarna muslimanska država nije kompaktna bez teritorija Srednje Bosne. Mogao se odvojiti bilo koji dio BiH, samo ne Srednja Bosna.

Presudno je ponoviti da je Hrvatska od prvog dana Izetbegoviću nudila vojni savez. On nikada na to nije pristajao. General Sefer Halilović je na Predsjedništvu BiH iznio stratešku procjenu da je savez s Hrvatskom za Muslimane najbolje rješenje. Alija Izetbegović je vojni savez s Hrvatskom godinama odbijao, a potpisao ga je tek sedam dana prije Oluje, a 14 dana nakon pada Srebrenice i masakra koji se tamo dogodio. Sada znamo kako se brzo nakon toga razriješio rat.

Posredstvom Zulfikarpašića i Filipovića, Hrvatska i Slovenija su 1991. nudile Izetbegoviću da proglasi neovisnost isti dan kada i mi. Alija na to nije pristao. Da je imao hrabrosti za to, odnos međunarodne zajednice prema raspadu i ratu u Jugoslaviji bio bi drugačiji. Ili, da je pristao na kantonalno uređenje BiH, na koje su pristali i Srbi. Naravno, i on je u jednom trenutku pristao, pa ga je poslije, po svom običaju, odbacio i rekao da nije.

Alija Izetbegović u to se vrijeme zalagao za očuvanje Jugoslavije kako bi svi Muslimani, kako je govorio, od Novog Pazara do Ljubljane, živjeli u istoj državi. Nije li to bila identična politika onoj koju su tada zagovarali Milošević i Ćosić koji su ultimativno tražili da svi Srbi žive u istoj državi?

– Potpuno isto. Izetbegović sam za sebe kaže da je on predsjednik svih Muslimana Jugoslavije. Prva stranka koja je formirana bila je njegova SDA, potom srpski SDS i posljednji HDZ. Prve oružane snage bile su Izetbegovićeva Patriotska liga, prije SDS-a i prije nastanka HVO-a. Pažnji javnosti izmiče da je Patriotska liga imala svoje postrojbe i na Sandžaku, što znači u Srbiji i u Crnoj Gori. U jednom Halilovićevu izvještaju spominje se da u Sandžaku imaju 30 tisuća ljudi pod oružjem. Izetbegović od prvog dana traži autonomiju Sandžaka. Posljedica svega je da je koncepcija bošnjaštva kao nacije prošla prvenstveno na Sandžaku, gdje se na zadnjem popisu stanovništva oko 150 tisuća ljudi izjasnilo Bošnjacima.

Za kakvo se islamsko društvo zapravo zalagao Alija Izetbegović i mogu li se njegove ideje usporediti s danas postojećim državama u kojima žive gotovo isključivo muslimani, od Turske, preko Irana do Saudijske Arabije? Na kraju, u kakvom je odnosu njegova politička teorija s najekstremnijim i najradikalnijim konceptima poput ovog u tzv. Islamskoj državi?

– Alija Izetbegović se već u svojoj Islamskoj deklaraciji deklarirao kao panislamist i on teži integraciji svih muslimana, pa tako kaže da zemlja koja ne može integrirati 200 milijuna stanovnika nema šanse za opstanak. S druge strane tvrdi da je Turska nakon što je postala sekularna zemlja postala trećerazredna država, a prije toga je Osmansko Carstvo bilo svjetska velesila. Koliki je bio njegov animozitet prema sekularizmu vidi se iz podatka da je Alija Izetbegović, osim Homeinija, jedini strani državnik koji se u službenom posjetu Turskoj nije želio pokloniti Atatürku, tvorcu moderne Turske. Za njega nema islamskog društva bez islamskog poretka jer je to najviši oblik istinske demokracije.

Činjenica je da su od početka devedesetih i prije nego što je počeo rat u BiH počeli dolaziti mudžahedini, i to na poziv samog Izetbegovića i Mustafe Cerića. U veljači 1992. više od 100 mudžahedina dobiva državljanstvo BiH. Ovo što se sada događa po Europi to se događalo u BiH devedesetih godina. Bio je to začetak današnjeg islamskog terorizma. Počinjeno je čak pedesetak ritualnih odsijecanja glava. Brigade Armije BiH koje su nosile naziv “muslimanske” imale su arapske oznake, išli su u bitke s pokličem Alahu ekber, a bile su sastavljene od domaćih muslimana, ali aktivnih vjernika. Fikret Abdić tvrdi da je uvjet da bihaćki Peti korpus dobije veću pomoć bio da primi u svoj sastav mudžahedine. On je to odbio. I neki zapovjednici Armije BiH nisu bili zadovoljni s mudžahedinima jer su oni napadali i muslimane koji nisu bili dovoljno radikalni, ali nisu se usudili ići protiv politike Alije Izetbegovića. Uoči potpisivanja Daytonskog sporazuma Izetbegović je mudžahedinima garantirao da neće biti protjerani iz BiH. Činjenica je da su dvojica od onih 18 koji su srušili Svjetski trgovinski centar imali iskustvo iz borbi u BiH. Zbog toga je četiri tjedna nakon rušenja WTC-a Alija Izetbegović morao dati ostavku.

Kako je na takvu Izetbegovićevu politiku gledao tadašnji turski predsjednik Demirel, koji je bio u izvrsnim odnosima s Franjom Tuđmanom?

– Demirel je bio posrednik u smirivanju hrvatsko-muslimanskih sukoba, ali on je pripadao turskoj sekularnoj opciji. Paradoksalno je ali istinito da je Demirel davao punu potporu hrvatskoj politici. Izetbegović je daleko veću potporu dobivao od Irana i Saudijske Arabije. Uvjet za njihovu financijsku pomoć bio je dolazak i prihvaćanje mudžahedina.

Koliko su promjene u turskoj politici i dolazak Erdoğana utjecale na politiku SDA i sadašnjeg predsjednika Bakira Izetbegovića?

– Turska već nekoliko decenija želi ući u EU, a Europa to koči. To je uvelike determiniralo promjene u turskoj politici. Utjecalo je i Arapsko proljeće u kojem su urušene stabilne bliskoistočne autokracije. Na Bliskom istoku je vjerski faktor postao presudan. Istovremeno Iran na svoj način postaje ono što je nekada bila Turska. To su sve procesi koje Alija Izetbegović nije bio u stanju akceptirati. Međutim, promjene u Turskoj sve više jačaju vezanost aktualne bošnjačke službene politike uz Erdoğana i veličanje njegove politike.

Ali Alija Izetbegović je akceptirao razvoj događaja u Turskoj kada je rekao da BiH ostavlja u amanet Erdoğanu.

– To je točno, ali zato što je muslimanskom korpusu u BiH Osmansko Carstvo ishodište i temelj identiteta u kojem su, kako oni misle, multikulturalnost i multikonfesionalnost bili najbolje riješeni. Izetbegović i muslimanska inteligencija govore da se genocid nad muslimanima provodi već stoljećima, od 1878. kada je Turska napustila Bosnu i Hercegovinu. O genocidu nad muslimanima oni govore i prije početka rata devedesetih. Tako je stvarana pozicija Muslimana kao žrtve koja po definiciji mora biti u pravu, te predodžba da su zahtjevi žrtve uvijek legitimni i demokratski. Usput, Izetbegović je u razgovorima s hrvatskim vodstvom devedesetih tražio da se bosanski Srbi uopće ne priznaju kao partneri u pregovorima jer su agresori. Ne može se cijeli narod proglasiti neprihvatljivim. Neprihvatljiv može biti režim, a na cijeli narod.

U kakvom je odnosu Izetbegovićeva teorija o nepriznavanju nacija s današnjom politikom tzv. građanske BiH koju snažno podržavaju EU i Njemačka?

– Lako je gledati iz Njemačke koja je savezna država, koju čine države u kojima živi isti narod. U BiH žive tri naroda. Koncept građanske države može proći tek ako su nacionalna prava riješena i garantirana. Izetbegović i njegovi sljedbenici sada govore da je građanska država država onih građana koji se s njom mogu identificirati. Ali ako imaju dualne identitete, po definiciji su građani drugog reda. To je tzv. koncept perfidnog građanstva, kako je to nazvao prof. Vlaisavljević. Samo jedna digresija. Kakvo je to građansko društvo u kojem se u Predsjedništvu BiH raspravlja hoće li će se službeno čestitati Božić ili neće?

Kolika je realna opasnost od islamskog ekstremizma, pa i terorizma koji bi mogao imati svoju europsku bazu u jednoj takvoj BiH? Postoji li opasna koncentracija ekstremista u BiH? Kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović upozorila na to, izbila je međudržavna kriza.

– Ključno je pitanje kako će bošnjačke elite definirati svoj identitet i koliko će to potrajati. Ako prevlada ovaj Izetbegovićev koncept u kojem je vjersko primarno, onda možemo očekivati radikalizaciju. Ali ima i onih u Sarajevu koji ne misle tako. U svojoj se knjizi bavim Izetbegovićevom doktrinom jer je ona bila službena politika Bosne i Hercegovine, ali ne mislim da svi Muslimani odnosno Bošnjaci misle tako. Nisu ni Zulfikarpašić ili Fikret Abdić 1991.-1992. dijelili stavove Izetbegovića. To je put prema nekom racionalnom rješenju koje bi moglo zadovoljiti sve tri strane. Drugo je pitanje kako će se Europa postaviti prema terorizmu koji sada ni u Europi više nije uvozni terorizam, nego domaći terorizam. Mi više ne govorimo o prvoj generaciji doseljenih imigranata, nego o drugoj i trećoj čiji se pripadnici bave terorizmom. Bilo bi dobro kada bi i hrvatska politika bila preciznija i odlučnija u definiranju svojih stajališta. Hrvatska vanjska politika je načelnih stavova, ne šteti, ali nedovoljno je učinkovita po regionalnu stabilnost i budućnost Hrvata u BiH. Hrvatska, primjerice, podržava ulazak BiH u euroatlantske integracije, a jedino su Hrvati u BiH iskreno za Europu.

Koliko može biti opasan spor oko budućnosti Republike Srpske? To što su Sarajevo i Banja Luka nepomirljivo suprotstavljeni, i nije najveći problem. Iza Milorada Dodika stoje Beograd i Moskva, a iza Sarajeva Berlin i Washington. Može li problem Republike Srpske dobiti geostrateške dimenzije?

– Osnovni argument Bošnjaka je da je Republika Srpska nastala na genocidu i da Srbi kao agresori nemaju pravo na svoj entitet. Ali, činjenica jest da je sam Alija Izetbegović pristao na Republiku Srpsku i da je pristao na 49 posto teritorija koji treba pripasti Srbima. Podjela teritorija dogovorena je na američkom nosaču aviona Invisible. Alija Izetbegović u svojim “Sjećanjima” piše da je s Holbrookeom u Ankari razgovarao satima i da ga je on na neki način ucijenio. Rekao mu je da ako ne pristane na kompromis Amerika više ne može učiniti ništa za Bošnjake. To je bilo dva mjeseca prije Daytonskog sporazuma. I, kaže Alija: “Ja sam pristao.”

Ako bismo postavili pitanje koje su sve države nastale na genocidu, ne znam gdje bi nam bio kraj i koje bi države opstale. Države postoje i opstoje po međunarodnim ugovorima i sporazumima, a ne prema moralnim kriterijima. Mnogi nisu svjesni da danas veličina nekog teritorija nije presudna za opstanak neke države. Na Manhattanu živi 10 milijuna ljudi. Današnje generacije, primjerice, nisu ni svjesne koliko je velikosrpska politika još od Garašanina bila opsjednuta izlaskom Srbije na more. Danas izlazak na more nema ono značenje koje je imalo prije 200-300 godina jer postoje moćne aviokompanije i zračni promet. Ni Rusima više nije presudan izlazak na topla mora jer već sada plove preko Sjevernog pola. Nije sve promijenjeno, ali svjetska geopolitika se modificira. Nekada je vrijedila krilatica da onaj tko ima dominaciju na moru taj vlada svijetom. U 20. stoljeću velesile su one zemlje koje imaju dominaciju u zraku, a sada svijetom vladaju oni koji imaju dominaciju u informacijskom prostoru.

Jeste li vidjeli da turska državna televizija, uz potporu predsjednika Erdoğana, snima tv-seriju i film o Aliji Izetbegoviću?

– Postoje oficijelne politike, ali i one zakulisne, koje se ponekad preklapaju. Dnevni Avaz je Aliju Izetbegovića već 2000. proglasio muslimanom stoljeća. 2001. godine u Saudijskoj Arabiji dobio je priznanje muslimana godine. Očito, on ima potporu ne samo u bošnjačkom narodu nego i u islamskom svijetu. Premda, danas svi zaboravljaju da je na prvim izborima Fikret Abdić dobio skoro 200 tisuća glasova više nego Izetbegović. Vjerojatno upravo zbog toga, iako je bio član Predsjedništva BiH s uvjerljivo najvećom potporom, nije mogao proći u vodstvo SDA, čak ni u svojoj Velikoj Kladuši. Izetbegović je zaplotnjački onemogućio ulazak Abdića u vrh SDA. Da je bio u vrhu SDA, Fikret Abdić bi mogao u redovnoj rotaciji doći na čelo cijele BiH. Abdić je, za razliku od Izetbegovića, imao veliku potporu ne samo među Muslimanima nego i među Hrvatima i Srbima.

Turska serija o Aliji Izetbegoviću lako bi mogla poprimiti razmjere popularnosti turskih sapunica koje masovno emitiraju hrvatske televizije. Zanimljivo je da je u tom velikom filmskom projektu samo redatelj iz Sarajeva, da su svi producenti, glavni i sporedni glumci Turci, da je na turskom… Kako komentirati činjenicu da su Bosanci mogli biti samo statisti?

– To što će turska državna televizija TRT snimati seriju o životu Alije Izetbegovića, uz izravnu političku potporu turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, te što promociju te serije najavljuje veleposlanik Turske u Sarajevu, prvenstveno je politička poruka o odnosu i interesima Turske prema BiH i u njoj. Kako su i producenti i glumci Turci, to samo znači da će interpretacija “lika i djela” Alije Izetbegovića na turskom jeziku biti primarno sa stajališta autora projekta. U političkom smislu to znači da Turska želi vezati BiH još više uz sebe. I potvrda onoga što je Erdoğan nakon izbora izjavio da je njegova pobjeda i pobjeda Bosne. Glorifikacija Izetbegovića ne mora biti presudna, ali je važan korak koji može BiH još više udaljiti od EU, a ujedno i Hrvatske. Krajnje je vrijeme da i Bruxelles i Zagreb počnu provoditi europsku politiku u BiH i prema njoj.

Globus

Erdogan upravlja politikom u BiH!?

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Intervju

Grčić je, zanemarujući struku, pripremao i ugovarao EU projekte daleko ispod potrebne razine!

Objavljeno

na

Objavio

Potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica Ivana Maletić dala je opširan intervju za Slobodnu Dalmaciju. Intervju koji je vodio urednik SD-ova tjednog priloga „Spektar“ Hrvoje Prnjak, prenosimo u cijelosti:

Koliko možemo biti zadovoljni dosadašnjim povlačenjem EU sredstava? Znam da je pitanje slojevito, no kakva bi bila vaša generalna ocjena?

Za brzo i uspješno korištenje EU fondova neophodno je pojednostavniti procedure, pomoći krajnjim korisnicima u pripremi i sufinanciranju, ubrzati ugovaranje, prilagoditi kriterije potrebama korisnika. Posebno je važno uložiti znatna sredstva u pripremu projekata i otkloniti osnovne prepreke, a to su neriješeni imovinsko-pravni odnosi, presporo sudstvo i dugotrajni postupci dobivanja rješenja, odgovora i potvrda državne uprave. Te prepreke ne usporavaju samo korištenje EU fondova, nego i provedbu svih ostalih projekata financiranih iz drugih izvora te tako smanjuju razinu investicija i razvojni potencijal Hrvatske. Na svim ovim preduvjetima se dugo nije radilo, Vlada je počela otklanjati prepreke, ali rezultati se ne mogu vidjeti odmah. U 2018. ćemo moći sagledati ozbiljnije rezultate Vlade i novo stanje u provedbi.

Nekidan je bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić izjavio da je u njegovo vrijeme iskorištenost EU sredstava bila na 87 posto, kritizirao je Vladu za usporavanje korištenja EU fondova i zapitao gdje ste sad Vi da na to upozorite. Što kažete na to?

Bivšem potpredsjedniku Vlade Grčiću nikako ne idu brojke i postoci. Može sad otvoriti stranice Europske komisije i vidjet će da je čak i u ovom trenutku iskorištenost EU fondova iz razdoblja 2007.-2013. ispod postotka o kojem on govori i iznosi 80 posto. Ako govori o ugovorenosti, upravo tu i je problem i na to sam ga upozoravala. Ugovorenost je trebala biti znatno iznad 100 posto da bismo imali šansu uspješno koristiti sredstva. Vlada radi punom parom i popravlja nepopravljivo, godine su iza, projekti se nisu pripremali i ugovarali na razini na kojoj su trebali. Kako sam i rekla, u 2018. ćemo moći dati prve ocjene uspješnosti rada ove Vlade.

Nema dugo, Vlada je odobrila zapošljavanje upravo kadrova koji bi se bavili EU natječajima i povlačenjem sredstava. Navodno je problem i prelazak državnih službenika koji znaju raditi taj posao u privatni sektor, odnosno, u susjedne zemlje koje „barataju“ pretpristupnim fondovima. Jesmo li zakasnili s tom kadrovskom „obnovom“?

Ljudi su jedan od glavnih preduvjeta uspješnog korištenja EU fondova. Konačno smo dobili Vladu koja je to prepoznala i pokrenula zapošljavanje. Plaće tih ljudi se većim dijelom financiraju iz EU fondova, tako da zaista dosadašnja zanemarivanja izgradnje kapaciteta za korištenje EU fondova nisu imala opravdanje. Pred Vladom je sad uvođenje sustavnih edukacija, testiranja i praćenja kvalitete rada zaposlenih jer nas greške mogu skupo stajati. Nikad nije kasno za kadrovsku obnovu i promjenu u pozitivnom smislu, ali obnova tek tijekom 2016. i 2017. odražava se na brzinu provedbe i razinu iskorištenosti sredstava. Kadrovski smo trebali biti ojačani i spremni još 2013. godine.

Kako se što bolje pozicionirati kad je riječ o korištenju EU fondova u bliskoj budućnosti, pred nama je novo razdoblje za povlačenje sredstava?

Već sad bismo trebali raditi na strateškim dokumentima za buduće razdoblje i utvrditi u njima što kao država na kojem području, i to geografski i tematski, želimo postići. Odmah pripremati i projekte te novu perspektivu dočekati na način da već u prvoj godini krenemo s implementacijom. Samo tako ćemo se moći dobro pozicionirati u novom proračunu. Na kongresu Europske pučke stranke održanom na Malti izborili smo se da u dokument EPP-a „Europa osigurava našu budućnost“ uđe amandman kojim se traži da kohezijska politika ostane proporcionalno jednako zastupljena u EU proračunu kao u sadašnjem razdoblju i to je važna politička poruka Europskoj komisiji.

Dosta toga se promijenilo otkako smo se pridružili EU-u; od krimske krize, sankcija Rusiji, odnosno, EU-u od strane Rusije, suočili smo se s izbjegličkim valom iz Sirije i drugih zemalja, tu je i teroristička opasnost koja je postala europska realnost… Koliko se to sve odrazilo na funkcionalnost samog EU-a, odnosno, ideju snažne Unije?

Zaista je ovo vrlo turbulentno razdoblje u kojem se nalazi Europa i cijeli svijet. Odgovor Unije cijelo vrijeme je stabilnost, sigurnost, povjerenje, jačanje zajedništva i solidarnost, uz rad na mjerama za ubrzanje gospodarskog rasta. Sve prepreke i krize pojačale su potrebu za jedinstvom. Čak 74 posto ispitanika iz svih država članica smatra da je puno više zajedničkih točaka koje spajaju EU nego onih koje bi razdvajale EU. Građani žele snažnu i stabilnu Europsku uniju.

Kako Hrvatska može biti lider u jugoistočnoj Europi? Koliko je to uopće važno pitanje?

Hrvatska ima najnovije iskustvo procesa pristupanja Europskoj uniji. Sve zemlje kandidatkinje i potencijalne kandidatkinje u jugoistočnoj Europi korištenjem naših znanja i iskustava mogu biti brže u ispunjavanju i dobrom razumijevanju postavljenih kriterija te implementaciji u praksi. S iskustvom u prekograničnoj suradnji i makroregionalnim strategijama možemo se pozicionirati i kao lider i promotor važnih zajedničkih infrastrukturnih i razvojnih projekata – što je predsjednica s Inicijativom tri mora i započela. Naravno ta Inicijativa ima i puno šire značenje i obuhvat. Upravo to je pravi put, istaknuti se kvalitetnim idejama, znanjem i izvrsnošću i tako se pozicionirati kao lider.

Što mislite, kojom dinamikom će se odvijati daljnje širenje EU-a? Tu prije svega mislim na države u našem susjedstvu?

Raduje me što je predsjednik Europske komisije Juncker u svom govoru o stanju Unije u srijedu u Europskom parlamentu istaknuo da će u sljedećem razdoblju broj članica biti sigurno povećan sa 27. Nijedna država u ovom trenutku nije spremna, ali vrata Unije su otvorena, naravno kada se ispune zadani kriteriji. Još je dosta posla pred državama kandidatkinjama i o tome redovno raspravljamo u Europskom parlamentu, ali europska perspektiva je neupitna.

Brexit je, među ostalim, intenzivirao i polemike oko proračunske i općenito financijske budućnosti Unije. EU proračun će sada biti „tanji“ za oko 11 milijardi eura godišnje, ističe se princip štednje, da svaki uloženi euro mora donijeti dodanu vrijednost, kako je to rekao povjerenik Europske komisije za proračun Guenther H. Oettinger. Upravo se vode razgovori o višegodišnjem financijskom okviru, što u našoj javnosti prolazi nekako nezapaženo, ali to nipošto ne znači da je riječ o nevažnom pitanju. Jednom ste kazali da proračun EU-a svakog Europljanina stoji manje od cijene jedne šalice kave dnevno. Što mislite, hoće li se to mijenjati?

Proračun će se sigurno mijenjati. Jedna je mogućnost povećati izvore financiranja, odnosno prihode i doprinose država članica, a druga je smanjiti rashodnu stranu. Puno je izglednije smanjenje rashodne strane, ali i to je problem s obzirom na nove prioritete na razini EU-a, poput zajedničke obrambene politike, koje u budućnosti treba financirati, a jednako su nam važne i dosadašnje politike, poput kohezijske, koja je od posebnog značaja za Hrvatsku. U svom govoru Juncker je istaknuo da će u svibnju 2018. biti predstavljeno kako će budući proračun zadovoljiti sve ambicije i osigurati da možemo ispuniti obećano. Iz ove najave mogli bismo iščitati da će se ipak ići na povećanje doprinosa država članica u proračun, uključivanje novih prioriteta za financiranje, ali i osiguravanje kontinuiteta kohezijske i poljoprivredne politike.

Upozoravali ste kako regulativa u području kohezijske politike treba biti donesena najkasnije do sredine 2019. godine. Što sve to može značiti za Hrvatsku u predstojećem razdoblju, što će biti s datumima provedbe ako regulativa bude kasnila?

Bilo bi jako važno regulativu za novo razdoblje imati već u 2018. kako bi države sve pripreme za korištenje EU fondova završile do početka novog razdoblja i u prvoj godini započele provedbu. S obzirom na Brexit i rasprave koje se vode, teško možemo očekivati regulativu prije 2019., dobro će biti ako je usvojimo u ovom sazivu Komisije i Parlamenta. Upravo zbog toga države članice bi trebale sve pripreme odraditi neovisno o regulativi i nakon donošenja regulative napraviti samo prilagodbe, ako budu potrebne. U protivnom, u novom razdoblju provedba će kasniti i države članice neće uspjeti iskoristiti sredstva EU fondova.

Svako toliko se povede i priča o Europi u „dvije brzine“, u kojoj bi naprednije zemlje napredovale još brže, a zaostalije bi države-članice bile isključene iz nekih procesa? Bi li to oslabilo EU? Vi zastupate koncept jake monetarne i ekonomske unije?

Tako je. Baš sam predala amandmane i u raspravama o ekonomskim politikama za eurozonu, isticala da se eurozona ne može razvijati bez jedinstvenog pristupa državama članicama u i izvan eurozone, usprotivila sam se posebnom proračunu za eurozonu dok u njoj nisu sve države članice. Jako me obradovalo što je predsjednik Juncker u svom govoru istaknuo da vidi jedinstvenu Europu u kojoj će sve članice biti i članice monetarne unije, i bankovne unije i Schengena. Time se sve ove rasprave prekidaju. Nema Europe više brzina, svi ćemo biti jednaki, ravnopravni i solidarni. Državama koje nisu trenutno u monetarnoj uniji pomoći će se instrumentom tehničke pomoći da što prije zadovolje kriterije. Postavio je vrlo ambiciozan rok za ostvarenje ovog cilja – 30. ožujka 2019. To su dobre vijesti za nas u Hrvatskoj.

Koliko je bliska budućnost u kojoj će hrvatsko gospodarstvo biti spremno za uvođenje eura?

Za ulazak u eurozonu postoje dvije vrste kriterija: ekonomski kriterij i pravni kriterij. Jedan od uvjeta pravnog kriterija je da nema monetarnog financiranja, odnosno da Središnja banka ne smije financirati državni proračun. Jedina država koja to poštuje, a da je izvan eurozone, jest Hrvatska. Od ekonomskih kriterija zanimljiv je onaj koji se veže na stabilnost tečaja. Jedine dvije države izvan eurozone koje imaju stabilan tečaj i vode takvu politiku su Bugarska i Hrvatska. S obzirom na to da Hrvatska ispunjava sve uvjete pravnog i veliki dio ekonomskog kriterija, možemo reći da se kao država de facto nalazimo u eurozoni, ali de jure ne i zato nam je važno što prije i formalno postati dio monetarne unije.

Prije ljetne stanke u EP-u, u povodu izglasavanja rezolucije o razvoju ambiciozne industrijske strategije EU-a, ukazali ste da se udio industrije u BDP-u EU-a tijekom zadnja dva desetljeća smanjio s 19 na manje od 15,5 posto. „Cilj nam je to promijeniti i do 2020. postići razinu od 20 posto udjela u BDP-u“, kazali ste. Gdje je u toj priči Hrvatska? Gdje smo mi u priči o reindustrrjalizaciji, s kojim kapitalom je to uopće moguće očekivati?

U odnosu na pretkriznu 2008. godinu, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj je na kraju 2016. bila niža za 6 posto dok je prosječno u ostalim državama članicama jugoistočne Europe narasla za 14 posto. Dakle, pred nama je veliki posao na oporavku i razvoju industrije. Za ostvarenje tog cilja potreban je potpuni preokret: smanjenje ovisnosti o sirovinama iz drugih zemalja, povećanje energetske učinkovitosti, obrazovanje u skladu s potrebama industrije, povezivanje industrije i znanosti, poticanje inovacija. Za to moramo koristiti sva raspoloživa sredstva EU fondova, Europski fond za strateška ulaganja, povoljne izvore financiranja iz EIB-a, EBRD-a i drugih institucija.

Mađarska se solidarizirala sa Slovenijom i objavila je da neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvom u OECD-u. Očito je riječ o nastavku diplomatskog sukoba sa Slovenijom nakon nedavne arbitraže drugim sredstvima…

OECD je ekonomska organizacija koja štiti poslovnu klimu te lobira za svoje članice, pomaže znanjima, analizom dobrih praksi i razmjenom iskustava. Hrvatska ispunjava sve kriterije za ulazak – demokracija i poštivanje ljudskih prava, slobodno-tržišna ekonomija, BDP po glavi stanovnika – koji je bar jednako visok onom najsiromašnije članice OECD-a. Slovenija se poziva na vladavinu prava, a baš temeljem toga ne bi smjela pribjegavati ucjenama i državu koja ispunjava sve kriterije kočiti u procesu učlanjivanja u OECD. Do rješenja trebamo doći razgovorima i dogovorima, ne zato što nam je članstvo u OECD-u neophodno, nego radi razrješenja bilateralnih pitanja i uspostave dobrih odnosa sa susjedima. Mislim da smo sad na dobrom putu. Premijer je sazvao i sve čelnike parlamentarnih stranaka, ne znam kad se to zadnji put u Hrvatskoj nakon pregovora dogodilo.

Najavljuje se i reforma javne uprave. No, nije ovo prva Vlada koja to najavljuje, isto kao i recimo, olakšavanje uvjeta poslovanja za poduzetnike, promjenom famozne „antipoduzetničke klime“. Je li država napokon u stanju pokazati da je spremna mijenjati samu sebe, počevši od javne uprave?

To je definitivno jedna od najvažnijih reformi i mislim da za to više nema prostora za čekanje. Vlada je toga svjesna i vjerujem da su sve pripreme u tijeku. Ta reforma treba rezultirati dobro opisanim i propisanim poslovnim procesima i procedurama u svim ministarstvima i ostalim državnim institucijama pa temeljem toga jasnom podjelom poslova, prava i odgovornosti, koja je temelj za uklanjanje preklapanja i praćenje kvalitete, brzine i uspješnosti obavljanja posla. Bez toga nema niti sustava prepoznavanja izvrsnih kadrova, motiviranja i nagrađivanja. I za lokalne jedinice treba utvrditi mehanizme usporedbe, postaviti kriterije praćenja uspješnosti i na temelju (ne)uspješnosti rada ih reorganizirati.

Dosta ekonomskih analitičara pohvalno je govorilo o poreznoj reformi i vođenju državnih financija… No, porez na nekretnine ipak se pokazao problematičnim, pa je premijer nakon žestokih reakcija u javnosti najavio „odgodu“ primjene. Je li Vlada tu napravila „korake“, prije svega u komunikacijskom smislu?

Vlada čitavo vrijeme u prvi plan stavlja partnerstvo, transparentnost, otvorenu i jasnu komunikaciju. Ne želi nametati rješenja nego ih donositi zajedno sa zainteresiranim stranama. U slučaju poreza na nekretnine tek kada su se počele prikupljati potrebne informacije za njegovu implementaciju postalo je jasno da građani nisu dovoljno upoznati sa značenjem i ciljevima ovog poreza. Vlada nije tu da zastrašuje ljude nego da bude partner i služi građanima. Zato je i donesena odluka da se dok građani ne budu spremni za novo rješenje – a koje je doneseno s ciljem pojednostavljenja i manjih nameta – ne ide s primjenom.

Ovo je primjer kako neka dobra rješenja zbog „loše percepcije“ nastale od prije ne mogu zaživjeti u praksi. Najvažnija je poruka svima da je Vlada pokazala da joj je stalo do stavova građana, da sluša i nema velikih ega koji pošto poto provode ono što su zamislili. To je zaista demokratizacija društva.

U Hrvatskoj se, eto, još uvijek više strasti diže oko tema iz prošlosti, negoli oko uspješnosti korištenja EU fondova. Komunizam i fašizam, ploča sa spornim natpisom „Za dom spremni“ i dalje su važne teme u domaćoj javnosti?

Komunizam i fašizam su našem narodu nanijeli jako puno zla. Braniteljski pozdrav u grbu HOS-a „Za dom spremni“ nešto je sasvim drugo od pozdrava koji se veže uz ustaše. Prema braniteljskom pozdravu i svemu vezanom uz branitelje gajim duboko poštovanje i zahvalnost. Međutim, mnogi su propatili od ljudi koji su vikali „Za dom spremni“ u Drugom svjetskom ratu, kao i od zločina partizana i kasnije komunizma. Sigurna sam da je našim braniteljima i svima nama na prvom mjestu jaka Hrvatska na vrhu ljestvice razvijenosti europskih država, i zato smatram da je vrijeme da osudimo zlo i totalitarne režime, uklonimo njihova obilježja i okrenemo se poduzetnicima, gospodarstvu, znanju, izvrsnosti, ustrajnom i vrijednom radu.

Ovaj tjedan je Europski parlament u Strasbourgu usvojio izvješće kojim se pozdravlja pristupanje Europske unije Istanbulskoj konvenciji o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te se pozivaju države članice da je što prije ratificiraju. Za usvajanje izvješća glasalo je 489 zastupnika, uz 114 glasova protiv i 69 suzdržanih. Zašto ste bili suzdržani?

Ne volim biti suzdržana, ali u ovom slučaju to je najbolje odražavalo moj stav. S jedne strane podržavam Istanbulsku konvenciju jer sam za nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama, a s druge strane sam protiv ove Konvencije jer sam protiv nametanja rodne ideologije i uvjeravanja žena da je odluka o pobačaju odluka o njihovu tijelu, a ne o životu i smrti drugog bića. Takve konvencije ne bi trebale ulaziti u svjetonazorska pitanja i to nametati državama. Tada ne bi bilo problema s ratifikacijom u pola država članica EU-a.

Sastav Vlade je dosad doživio nekoliko promjena u hodu, zadnju zbog koaliranja s HNS-om. I Vaše ime se spominjalo u kontekstu izbora ministara nakon pobjede HDZ-a na izborima prije godinu dana, no na kraju niste postali jedna od ministrica. Žalite li za tim na bilo koji način?

Uvijek je izazov i želja biti u Hrvatskoj i raditi u Vladi. Ovaj put smo se tako posložili, trebao je netko od ekonomista ostati i u Europskom parlamentu s obzirom na to da je u Vladi četvero izvrsnih ekonomista, doktora znanosti.

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Biskup Košić: Dobio sam tri prijetnje. Ljevičari bi ubijali i nakon 70 godina

Objavljeno

na

Objavio

– Kada bi se provela lustracija, tada bi i naša dijaspora – a računa se da još toliko Hrvata živi diljem čitavoga svijeta koliko nas ima u RH – sudjelovala u tome da se ovdje pokrenu investicije – tvrdi biskup Košić

Sisačkom biskupu Vladi Košiću ne može se reći da je neprincipijelan. Kritizirao je bivšu Vladu Zorana Milanovića, Ivi Josipoviću spočitavao što kao agnostik ide na hodočašća, Most je prozvao jer je bio spreman na koaliciju sa SDP-om, a danas je tu HDZ-ova Vlada premijera Plenkovića, za koju također smatra da nije demokršćanska jer je u koaliciji s HNS-om.

Koja bi to Vlada i kakva bi po Vama onda trebala biti na vlasti u Hrvatskoj?

Volio bih kada bi u Hrvatskoj bili na vlasti političari koji su izraz biračkog tijela i njegove volje, što sada nije slučaj. Naime, kada je na snazi ovaj i ovakav izborni zakon, moguće je da nam život određuje jedna minorna politička skupina i čak nacionalna manjina. Zato se ja zalažem za izmjenu izbornog zakona. Sjetite se kako je u Milanovićevoj Vladi ministar Bauk svojim notornim iznošenjem neistine spriječio referendum koji je pokrenula udruga U ime obitelji upravo radi izmjene izbornog zakona. On je tada tvrdio da je u RH 4,5 milijuna birača što je nemoguće jer je tada bilo toliko stanovnika u RH, a ne birača. Mislim da je ta izmjena zakona pretpostavka boljeg, dapače jedino pravog, demokratskog funkcioniranja naše države.

Je li trebala ostati spomen-ploča poginulim braniteljima HOS-a u Jasenovcu?

Ta je spomen-ploča trebala ostati u Jasenovcu jer su tamo ti naši branitelji poginuli za našu domovinu. Ako nisu smetali kad su ginuli za Hrvatsku, zašto bi smetali danas, 26 godina poslije? I ako su se tada, kad je bilo najteže, tako organizirali i uzeli svoje simbole, zašto to sada nakon toliko godina mijenjati? Moji Gromovi, koji su oslobađali Petrinju – jer sam i sam bio ratni župnik Petrinje i Hrastovice pa sam se s njima susretao i upoznao ih – imaju i danas svoj znak, pesnicu koja je uhvatila gromove s geslom: Jednom grom, uvijek grom. Pa kad to smiju i trebaju imati Gromovi, Tigrovi i sve druge postrojbe HV-a nastale u Domovinskom ratu, zašto to ne bi smjeli imati pripadnici HOS-a? A jednako su ginuli za domovinu, i to 1991.-1995., a ne 1941.-1945. Da, to što pozdrav „za dom spremni“ asocira na NDH nekima ne odgovara, ali nije to bila borba za NDH, nego za suvremenu modernu Hrvatsku. I zato treba ostati spomenik poginulim pripadnicima HOS-a. Ako je političkom trgovinom pogažena žrtva poginulih branitelja, doći će, nadam se, vlast koja će taj spomenik vratiti tamo gdje mu je mjesto. Problematizira se samo mjesto Jasenovac, no o tome bi trebali dati službeno mišljenje stručnjaci, povjesničari i forenzičari. Dok toga nema, politika se poigrava sa žrtvama, ali i s istinom o Jasenovcu, a to nije dobro!

Na Facebooku branite pozdrav “za dom spremni”, potpisnik ste i peticije koju je pokrenuo akademik Pečarić da se taj pozdrav vrati u uporabu u vojsci.

Mnogo je primjera da su taj pozdrav koristili Hrvati u borbi puno prije Drugog svjetskog rata. Npr. Nikola Šubić Zrinski braneći Siget 1566. pošao je u odlučujući boj s povikom: „U boj, za dom!“ Tako je uostalom to 1876. Hugo Badalić, pisac libreta opere Nikola Šubić Zrinski, napisao. K tome je i ban Josip Jelačić pozdravljao svoje vojnike pozdravom: „Za dom!“, a oni su odgovarali: „Spremni umrijeti!“ Kada bismo sve što je bilo u NDH željeli izbaciti iz upotrebe, tada bi bio dugačak popis tih riječi i simbola, a to nije moguće ni potrebno. Ja se pitam kako su se pozdravljali domobrani, redovna vojska NDH? A i oni imaju povijest još od Prvog svjetskog rata pa preko Drugog svjetskog rata do Domovinskog rata. Kad bi se sve što je postojalo u NDH trebalo ukinuti, zašto su u Domovinskom ratu ponovno oživljeni domobrani, kao vojne postrojbe? Ako je NDH i kompromitirala pozdrav ZDS, opet su ga u najpozitivnijem smislu očistili i afirmirali upravo pripadnici HOS-a koji su se borili i mnogi poginuli za modernu Hrvatsku.

Pobornik ste lustracije. Smatrate li da je moguće danas provesti lustraciju u Hrvatskoj?

Lustracija je moguća još uvijek jer u javnom su prostoru i danas prisutni oni koji su, kako bi to rekao biskup Egidije Živković, okrvavili ruke. Lustracija je u Makedoniji uvedena prije dvije godine, a Hrvatska i Slovenija jedine su dvije zemlje iz bivšeg komunističkog bloka u EU koje nisu provele lustraciju. Ljudi koji su bili dio represivnog totalitarnog sustava ne bi smjeli obnašati javne službe. Samo je o tome riječ i mislim da to moramo kad-tad učiniti. Proces dovođenja pred lice pravde ubojica i zločinaca iz Drugoga svjetskog rata i poraća ide tako sporo, gotovo nikako, jer nije bilo lustracije. Mi činimo što možemo, udruge također, ali država bi to morala preuzeti i već jednom riješiti. Očito to nije moguće kad još uvijek mnogi „s okrvavljenim rukama“ drže mnoge uzde našeg društva i štite sebe i svoje.

Koristite društvene mreže. Koliko su one uopće korisne u društvu, “pomažu” li ili ne u podjelama i hoćete li i dalje prijavljivati one koji vam prijete?

Ja sam dobio već treću prijetnju. Zanimljivo je da je u svim slučajevima – barem su se tako i u prve dvije, koje nisu otkrivene – potpisivali kao Antife, a bilo je to i nakon kritika na račun prijašnjih vlada, kao i u posljednjem slučaju. Dakle, tzv. ljevičari su nasilnici, oni bi još i danas likvidirali i ubijali. Nije li neobično da se nisu ni poslije 70 godina promijenili? I nije li neobično to da je posljednja osoba koja mi je prijetila i dalje član SDP-a, kojeg su i lokalni i nacionalni šef te partije, umjesto da ga isključe kao nepoželjnog, uzeli u zaštitu? Toliko o tome. No, moja je savjest mirna, ja nikome ne želim činiti nasilje, a pravo misli i govora nitko mi ne može oduzeti. I moja je prednost što se ne borim silom, nego istinom. I znam da me Bog štiti jer on je Istina. A danas je sudjelovanje na društvenim mrežama jedan od suvremenih načina kako doći do ljudi i navijestiti im evanđelje našega Gospodina. Pa i kad ne govorim izričito o evanđelju, ali kad govorim o istini koja se prešućuje, o pravednosti koja se progoni i o dobru koje se guši, ja naviještam Gospodina, rekao je sisački biskup Vlado Košić za tiskano izdanje Večernjeg lista

Biskup Košić komentirao ‘sramotno postupanje vlasti, šarafciger-vlasti’

facebook komentari

Nastavi čitati